Kandijski rat

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Mletačka karta Krete

Kandijski rat, također i Kretski rat, (grčki: Κρητικός Πόλεμος, turski: Girit'in Fethi) naziv je za peti Mletačko-osmanski rat, vođen u razdoblju od 1645. do 1669., rat Mletačke Republike i njenih saveznika (među kojima su najjači bili Malteški red, Papinska država i Kraljevina Francuska) protiv Osmanskog Carstva i Berberskih država. Rat je uglavnom vođen oko otoka Krete (Candia), mletačkog najvećeg i najbogatijeg prekomorskog posjeda. U njemu su sudjelovale i vojne postrojbe drugih europskih vladara (njemačke, francuske, papinske države), a nemali teret rata podnijeli su i južnoslavenski narodi pod mletačkim i osmanlijskim vrhovništvom. Ratne operacije vođene su na Kreti (posebno u gradu Heraklionu), na moru (Egejsko more), te u Dalmaciji.

Osmanlije su u prvih nekoliko godina rata uspjeli osvojiti cijelu Kretu osim utvrđenog Herakliona (tada Kandija, tal. Candia), koji je uspješno odolijevao napadima. Osmanska opsada Kandije se odužila, što je natjeralo obje strane da se fokusiraju na ojačavanje vlastitih linije opskrbe prema Kreti i ometanje neprijateljskih. S obzirom na to da su Osmanlije bili brojčani jači, Mlečani su svoju jedinu šansu za pobjedu vidjeli u prekidu osmanskih linija opskrbe i ometanje dovođenja novog ljudstva. Rat se, stoga, pretvorio u niz pomorskih bitaka. Mlečani su imali pomoć brojnih zapadno-europskih država koje je poticao papa, i u oživljenom duhu križarskih ratova slale Mlečanima pomoć u obliku ljudstva, brodova i opskrbe. Venecija je tijekom cijelog rata održala premoć na moru, pobjeđujući u većini pomorskih bitaka, no napori da se blokira kanal Dardaneli bili su samo djelomično uspješni, a Venecija ipak nije uspjela angažirati dovoljno brodova da potpuno blokira Kretu.

Osmanlije su dio svojih snaga morali angažirati na sjeveru, u Transilvaniji i prema Habsburškom Carstvu, a snagu su gubili i u unutarnjim nemirima.

Dugi sukob iscpio je mletačku ekonomiju, koja se oslanjala na lukrativnu trgovinu s Osmanlijama. Do 1660-ih se, unatoč pomoći kršćanskih država, u Veneciji počeo osjećati zamor ratom. Turci, s druge strane, uspjevši održati svoje snage na Kreti i osvježeni pod vodstvom sposobnih vezira iz obitelji Köprülü, odlučili su se 1766. na veliku vojnu operaciju koju je nadgledao odobno veliki vezir. Ovim je počela posljednja i najkrvavija faza opsade Kandije, koja je trajala više od 2 godine, te završila pregovorima o predaji utvrde. Time je zapečaćena sudbina otoka i turska pobjeda (barem što se tiče ovog bojišta). Mirovnim ugovorom, Venecija je zadržala nekoliko izoliranih tvrđava na otocima oko Krete. Mletačka potreba za revanšom dovest će, samo 15 godina, kasnije do novog rata, iz kojeg će Mlečani izaći kao pobjednici. No, Kreta je za Mlečane bila trajno izgubljena i ostat će pod osmanskom vlašću sve do 1897. kada postaje autonomna država, da bi se 1913. Atenskim sporazumom konačno ujednila s Grčkom.

Pozadina sukoba[uredi VE | uredi]

Nakon gubitka Cipra u 4. osmansko-mletačkom ratu, otok Kreta (Kraljevstvo Kandija) je bio zadnji veći prekomorski posjed Venecije.[1]:str 51. Važan strateški položaj Krete učinio ju je privlačnom metom Osmanlijama[2]:str. 107-108, kao i veličina otoka, plodno tlo i loše stanje njenih utvrda.[3]:str. 17

Veneciji, sa svojom slabom vojskom i velikom ovisnošću o neprekinutoj trgovini (od čega čak je 60% upravo sa Osmanlijama[4]:str. 222), nije bilo u interesu provocirati sukob sa Osmanlijama, pa se dosljedno držala mirovnog sporazuma. Venecija je početkom 17. stoljeća bila u zalazu snage, a njena ekonomija koja je nekad davno cvala na temelju trgovine začinima s Istokom, bila je pogođena otvaranjem konkurentskih atlantskih trgovačkih ruta, kao i gubitkom njemačkog tržišta usljed tridesetododišnjeg rata.[1]:str 51. Pored toga, Venecija je bila upletena u niz ratova u sjevernoj Italiji, a pogodila ju je i kuga od 1629. do 1631.[2]:str. 104–106

No, unatoč suzdržanosti Venecije, stalno je postojao potencijal za sukob s Turcima, pa je tako Venecija 7. kolovoza 1638. napala i uništila flotu Berberskih pirata koji su se bili sklonili u osmansku luku Vlorë, bombardirajući pritom i sam grad[5]:str. 408. Ova je akcija toliko razbjesnila sultana Murada IV. da je zaprijetio egzekucijom svih mletačkih građana u Osmanskom carstvu i uvođenjem embarga na trgovinu s Venecijom.[2]:str. 108–109 S obzirom da su Osmanlije već bili uključeni u rat na drugoj strani, sa Perzijom pod vlašću Safavidske dinastije, a i zahvaljujući mletačkoj odšteti od 250 000 cekina[4]:str. 222[6]:str. 152, strasti su se s vremenom smirile.

No, slična epizoda 1644. godine dovela je do potpuno suprotnog ishoda: 28. rujna 1644., Malteški vitezovi napali su osmanski konvoj na svom putu od Istanbula do Aleksandrije. U konvoju je bilo više hodočasnika na hadžu, na putu prema Meki, uključujući i izbjeglog Kızlar Agu (vrhovni crni eunuh), Sünbül Aga, kadija Kaira, te njegovateljica budućeg sultana Mehmeda IV.. Tijekom napada, Sünbül Aga i mnogi drugi važni hodočasnici su pobijeni, dok je 350 muškaraca i 30 žena odvedeno s namjerom da ih se proda u roblje[2]:str. 111. Vitezovi su ukrcali svoj pljačkaški plijen na brod, koji je zatim na nekoliko dana pristao u maloj luci na jugu Krete, gdje je iskrcao nekoliko mornara i robova[4]:str. 225. Incident je razbjesnio Osmanlije, a Velika Porta je optužila Mlečane za smišljenu urotu s Malteškim vitezovima, što su Mlečani odlučno demantirali. Na osmanskom sudu su tada prevladavali jastrebovi[4]:str. 226, pa je incident je iskoristen kao povod za novi rat s oslabljenim Mlečanima[7]:str 128. Unatoč dugotrajmim pregovorima koji su trajali do dugo u 1645., i unatoč prigovorima velikog vezira Sultanzade Mehmed Paše,[2]:str. 1246, odlučeno je da se ide u rat. Oformljena je ekspedicija od preko 50 000 vojnika i 416 brodova pod vodstvom Kapudan paše Silahdar Yusuf paše, sultanovog zeta. Otomanska ekspedicija isplovila je iz Dardanela 30. travnja 1645. u smjeru luke Navarino na Peleponezu, gdje je ostala 3 tjedna[2]:str. 126. Cilj ekspedicije nije javno objavljen, ali Turci su, da bi zavarali Mlečane, dali naslutiti da je krajnji cilj Malta[7]:str 128.

Rat[uredi VE | uredi]

Početne operacije na Kreti[uredi VE | uredi]

Osmanlije su zaista uspjeli zavarati Mlečane koji su bili iznenađeni dolaskom osmanske flote na Kretu 23. lipnja 1645..[2]:str. 126 Unatoč naporima nedavno imenovanog proveditore generala Andrea Cornera, mletačka obrana i dalje je bila u lošem stanju[2]:str. 120. Otočna utvrđenja bila su brojna, ali su dugo bila zanemarivana i uloženo je mnogo napora u njihov popravak[2]:str. 107. Zabrinuta zbog osmanskih priprema, Republika je ojačala Kretu krajem 1644. s 2.500 vojnika i opskrbom, te započela naoružavanje svoje flote, dok su papa i Toskana obećali pomoć u slučaju rata.[2]:str. 121

Osmanlije su prvo pristali 15 milja zapadno od Canee (Chania), gdje je lokalna vojna jedinica pobjegla pred njima.[2]:str. 126 Zatim su napali malu otočku tvrđavu svetog Todera, čiji je zapovjednik, istranin Blasio Zulian, raznio sebe, tvrđavu i svoj garnizon da ne bi pao Osmanlijama u ruke. Osmanska vojska je potom napredovala do samog grada Canea, koji je pao 22. kolovoza, nakon 56-dnevne opsade.[2]:str. 127 Istodobno, Mlečani su dobili pojačanje, jer je obećana pomoć počela stizati u obliku galija iz Papinske države, Toskane, Malte i Napulja. U rujnu je osmanska flota bila u neredu, ali saveznička kršćanska flota, pod opreznim zapovjedništvom Niccolòa Ludovisija, papinog nećaka, nije uspjela iskoristiti priliku za odlučni udar.[2]:str. 128–129 Kada su kršćanske snage 1. listopada konačno krenule u zauzimanje Canee, s flotom od oko 90 brodova, snažna osmanska obrana i nedostatak suradnje saveznika osudili su napad na propast. Ubrzo nakon toga, mletački saveznici vratili su se u svoje baze.[2]:str. 128–129

Mapa Francesca Basilicate iz 1651. prikazuje mletačkog lava Svetog Marka kako stražari nad Kraljevinom Kandijom. No, u tom trenutku je već cijela Kreta, osim same Kandije, već bila pod osmanskim nadzorom.

U studenom je Silahdar Yusuf-paša ostavio jaki garnizon i vratio se prezimiti u Istanbul. Ondje je, međutim, pad u nemilost sultana te je pogubljen.[4]:str. 227 Unatoč tome, otomanske pripreme nastavile su s ciljem obnavljanja i proširenja rata, a Mlečani su žestoko pokušavali prikupiti novac i ljude i pokušali nagnati druge europske sile da im se pridruže protiv Osmanlija. Međutim, kako je veći dio Europe bio zatvoren u žestoke antagonizme Tridesetogodišnjeg rata, njihovi prigovori su uglavnom ignorirani.[2]:str. 131–132 Mlečani su bili teško pritisnuti ratnim financijskim zahtjevima: osim što su uveli porez na posjede na kopnu (Mletački kopneni posjedi), pribjegavali su prodaji plemićkih titula i državnih ureda kako bi napunili svoju ratnu blagajnu.[2]:str. 131,137–138 Da bi vodio napore protiv Osmanlija, Senat je u početku imenovao 80-godišnjeg dužda Francesca Erizza, ali nakon njegove smrti početkom 1646. godine zamijenio ga je 73-godišnji Giovanni Cappello kao Capitano Generale da Mar.[2]:str. 129

Mlečani su pod Cappelloovim zapovjedništvom 1646. godine imali izrazito loše rezultate: nije uspio spriječiti dolazak osmanskih pojačanja pod Koca Musa-pašom u lipnju (vidi dolje),[2]:str. 140 i napad na osmansku flote u zaljevu Chania u kolovozu nije uspio, kao ni njegov pokušaj da prekine osmansku blokadu Rettime. Kao rezultat toga, grad je pao 20. listopada, dok se citadela održala do 13. studenog.[2]:str. 141 Tijekom zime 1646./1647. obje su strane patile od epidemije kuge, a tijekom proljeća 1647. operacije nisu znatno napredovale. Sredinom lipnja, međutim, mala osmanska jedinica uspila je pobijediti veću jedinicu venecijanskih plaćenika. Ovaj osmanski uspjeh otvorio je put lokalnom zapovjedniku Gazi Husein-paši, do osvajanja istočne polovice otoka, osim tvrđave Siteia.[2]:str. 147 Mlečani i lokalno stanovništvo pretrpjeli su teške gubitke: procjenjuje se da je do 1648. godine gotovo 40% kretskog stanovništva umrlo od bolesti ili ratnih sukoba[2]:str. 148, a 1677. predratno stanovništvo otoka od ca. 260.000 je palo na oko 80.000.[8]:str. 196 Početkom 1648. godine sva je Kreta, osim Kandije i nekoliko utvrđenja poput otoka Gramvousa, bila u osmanskim rukama.[4]:str. 227

Počinje opsada Kandije[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Opsada Kandije
Opsada Kandije počela je u svibnju 1648.. Osmanlije su provele 3 mjeseca proučavajući grad, kojem su bili odsjekli i dotok vode. Opsada će na kraju potrajati do 1669. godine, što je čini drugom najduljom opsadom u povijesti nakon opsade Ceute 1694. - 1727. od strane Maora pod vodstvom Moulaya Ismaila.[9] Položaj Osmanlija je konstantno bio ugrožen lošom opskrbom uslijed napada kršćanske flote na njihove brodove koji su dovozili zalihe i pojačanja u ljudstvu u Egejskom moru.[2]:str. 150 Također, Osmanlije je ometala i kaotična situacija u zemlji, gdje je sultan Ibrahim I. vodio nedosljednu politiku i vrlo često provodio skupne egzekucije vodećih državnih dužnosnika. Ibrahima je to na kraju koštalo trona, pa je svrgnut i zamijenjen svojim sinom Mehmedom IV., što je bio uvod u još jedan period nestabilnosti vlasti u Osmanskom Carstvu.[2]:str. 151–153

Problemi s opskrbom natjerali su osmanskog zapovjednika Gazi Husein Pašu da početkom 1649. prekine opsadu, no opsada je nakratko nastavljena na dva mjeseca, prilikom dolaska osmanske flote u lipnju.[2]:str. 158 Osmanlije su napale utvrđenja, ispaljujući preko 70 mina, no branitelji su izdržali napade. Osmanlije su pritom izgubili preko 1000 ljudi, a kako je došlo i do povlačenja 1500 janjičara, uz nedostatak bilo kakvih dodatnih pojačanja u ljudstvu, Husein Paša nije imao drugog izbora nego se tijekom 1650. ograničiti na najužu moguću blokadu Kandije. [2]:str. 158 Osmanlije su ojačali svoje položaje izgradnjom 3 utvrde u području Canee, a dolazak pojačanja krajem 1650. omogućilo im je nastavak uske blokade.[2]:str. 159 Unatoč mletačkoj blokadi Dardanela i političkoj neatabilnosti na osmanskom dvoru, Osmanlije su uspjevale zadržati kvalitetnu opskrbu, dovoljno da održe opsadu, ali ipak nedovoljno za pokretanje ozbiljnijih ofenzivnih akcija prema samom gradu Kandiji. Godine 1653., Osmanlije su osvojile otočnu tvrđavu Selino u zaljevu Suda, dok je utvrda San Toledo, osvojena nekoliko godina ranije, nanovo utvrđena.[2]:str. 167 Mletački uspjesi u pomorskom ratovanju tijekom sljedećih nekoliko godina su smanjili ofenzivne sposobnosti Osmanskih snaga na Kreti, no Osmanlije su uspjeli zadržati Kandiju pod opsadom i zadržati sva osvojena područja na Kreti do dolaska nove osmanske ekspedicije 1666.

Pomorski rat[uredi VE | uredi]

Prve bitke, 1645.–1654.[uredi VE | uredi]

Bitka za Dardanele, 1654.–1657.[uredi VE | uredi]

Pat-pozicija, 1658.–1666.[uredi VE | uredi]

Posljednja faza rata, 1666.–1669.[uredi VE | uredi]

Sklapanje mira[uredi VE | uredi]

Mirovnim ugovorom iz 1669. Osmansko je Carstvo osiguralo najveći dio osvojenoga otoka Krete, dok je Mletačka Republika u Dalmaciji proširila svoje posjede.

Pad Kandije[uredi VE | uredi]

Dalmatinsko bojište[uredi VE | uredi]

U isto vrijeme osmanske snage iz Bosne napadale su mletačke posjede u Dalmaciji, pokušavajući ugroziti mletačku liniju opskrbe prema Kreti, ali su doživjele više neuspjeha, pa su Mlečani proširili svoj teritorij u Dalmaciji.

Posljednji veći napad u Dalmaciji Osmanlije su izvršile 1662., napadom na okolicu Zadra i Nina i razbile jedinicu od oko 800 uskoka. Bitka se odvila 1666. kod Gradca.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Faroqhi, Suraiya (2006), The Ottoman Empire and the World Around It, I.B. Tauris, ISBN 978-1-84511-122-9 
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 2,17 2,18 2,19 2,20 2,21 2,22 2,23 2,24 2,25 2,26 Setton, Kenneth (1991), Venice, Austria and the Turks in the 17th Century, American Philosophical Society, ISBN 978-0-87169-192-7 
  3. Greene, Molly (2000), A Shared World: Christians and Muslims in the Early Modern Mediterranean, Princeton University Press, ISBN 978-0-691-00898-1 
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 Finkel, Caroline (2006), Osman's Dream: The Story of the Ottoman Empire 1300–1923, London: John Murray, ISBN 978-0-7195-6112-2 
  5. Lane, Frederic Chapin (1973), Venice, a Maritime Republic, JHU Press, ISBN 978-0-8018-1460-0, https://books.google.com/books?id=PQpU2JGJCMwC 
  6. Parry, Vernon J.; Cook, M. A. (1976), A History of the Ottoman Empire to 1730: Chapters from the Cambridge History of Islam and the New Cambridge Modern History, CUP Archive, ISBN 978-0-521-09991-2 
  7. 7,0 7,1 Finlay, George (1856), The History of Greece under Othoman and Venetian Domination, London: William Blackwood and Sons 
  8. Miller
  9. Opsada Kandije se često navodi kao "najdulja zabilježena opsada u povijesti" (npr. Script error: No such module "template wrapper".). Blokada i opsada Ceute, koja se u različitim izvorima različito navodi da je trajala do 1720. (Script error: No such module "template wrapper".) ili do Moulayeve smrti 1727. (Arhivirano 14. svibnja 2011.), je bila duža.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]