Prijeđi na sadržaj

Dalmacija pod mletačkom upravom

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Mletačka Dalmacija)
Karta Stato da Màra, mletačkih prekomorskih posjeda.
Ilustracija područja između Trogira i Pelješca, koja prikazuje dio mletačkih posjeda, preuzeta iz knjige Put po Dalmaciji Alberta Fortisa iz 1774. godine.

Mletačka Republika vladala je dijelovima Dalmacije od 15. do 18. stoljeća na području današnje Hrvatske. Mlečani su za prevlast nad istočnom jadranskom obalom vodili ratove protiv Hrvata već od 7.[nedostaje izvor] do 14. stoljeća, a prve su posjede ondje stekli u 11. stoljeću.[1] Mletačka vlast nad istočnim Jadranom u potpunosti je učvršćena 1420. godine, kada je Dalmacija uključena kao geografska regija Stato da Màra. Uprava je bila organizirana kroz gradove kojima su upravljali kneževi,[2][3] a nadzor je vršio Provveditore Generale in Dalmazia e Albania, koji je obično imao sjedište u Zadru.[4]

Nakon osmanskih osvajanja Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, do kraja 18. stoljeća, zemljopisni pojam „Dalmacija” sveo se na područje pod mletačkom vlašću.[5][6] Godine 1797. Napoleon je raspustio Mletačku Republiku, a njezini dalmatinski posjedi pripojeni su Habsburškoj Monarhiji.

Hrvatsko-mletački ratovi za prevlast nad Dalmacijom

[uredi | uredi kôd]
Hrvatsko Kraljevstvo i Bizantska tema Dalmacija oko 925. godine.

Prvo razdoblje mletačke vlasti u Dalmaciji zabilježit će ratovi s Hrvatskim, a kasnije i Ugarskim Kraljevstvom, u kojima će patriciji dalmatinskih gradova koristiti vojnu moć Primorske Hrvatske kako bi se izborili za nezavisnost od Mletačke Republike. Sami gradovi se postupno pohrvaćuju, a kraljevi i ratnička elita Primotske Hrvatske stupaju u obiteljske veze sa starim dalmatinskim/rimskim plemstvom pa tako, primjerice, kralj Mihajlo Krešimir II. uzima za ženu Helenu Madi (Jelenu Madijevku, Jelenu Slavnu), kćer zadarskog stratega, predstavnika bizantske vlasti u Dalmaciji.

Njihov sin Stjepan Držislav svojoj tituli kralja Hrvatske dodat će i titulu kralja Dalmacije, dok se za njegova unuka kralja Petra Krešimira IV.[7] (po nekim izvorima i unuk Petra II. Orseola) veže razvoj novih hrvatskih gradova na obali, u prvom redu Biograda i Šibenika koji se prvi put spominju upravo 1066., a veza dalmatinskih gradova i Hrvatskog Kraljevstva zaživjet će u punom smislu.

Koristeći slabljenje Hrvatskog Kraljevtsva krajem 11. stoljeća nakon smrti kralja Dmitra Zvonimira, Mletačka Republika postupno ponovo kreće u osvajanje istočnog Jadrana i dostiže svoj najveći opseg za vrijeme Četvrtog križarskog rata tjekom kojeg 1202. osvaja Zadar, koji je od 1102. godine i krunidbe kralja Kolomana za hrvatsko-dalmatinskog kralja bio slobodan grad, a za čiju sudbinu će biti vezana i sudbina Dalmacije.

Prva mletačka vlast u Dalmaciji (1202. – 1358.)

[uredi | uredi kôd]
Križarska opsada Zadra 1202. godine

Mletačka vlast u Dalmaciji nije stablina i dalmatinski se gradovi stalno bune i bore za autonomiju. Borbe kulminiraju 1345. opsadom Zadra, kada Mlečani nakon godinu dana teških borbi slamaju otpor i osvajaju Zadar.

Mletačka opsada Zadra 1345. godine

Vlast nad Dalmacijom potrajat će do ljeta 1356. kada je ugarsko-hrvatski kralja Ludovik I. Anžuvinac uputio svoju vojsku protiv Mlečana čime započinje novi dvogodišnji rat. Ludovik I. sa svojom vojskom provaljuje u sjevernu Italiju i nameće Mlečanima rat na njihovom državnom području ugrožavajući i samu Veneciju.

Tijekom ljeta 1357. Splićani i Trogirani podižu bune i istjeruju mletačke posade i činovnike, a u prosincu ugarska vojska ulazi i u Šibenik i kreće prema Zadru. Na dan 17. prosinca zahvaljujući hrabrim Zadranima, koji su noću prebacili preko zidina konope, vojska ulazi u Zadar, istjeruje Mlečane i time je čitava Dalmacija postala dijelom ugarsko-hrvatske krune.

Kopija teksta mirovnog ugovora u crkvi sv. Franje Asiškog u Zadru

Zadarski mir sklopljen je 18. veljače 1358. u sakristiji crkve Sv. Franje Asiškog u Zadru čime je Ludovik I. pod svoju vlast stavio cijelu Dalmaciju i uzeo titulu kralja Dalmacije, a Mletačka Republika se odrekla posjeda cijelog dalmatinskog kopna i svih otoka od Kvarnera do Drača. Mletački dužd također se odrekao titule Dux Dalmatiae.

Sljedećih tridesetak godina dalmatinski će gradovi imati svoju samoupravu unutar Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, no uskoro nastupa doba građanskog rata i godine 1409. kralj Ladislav Napuljski, vidjevši da će izgubiti borbu za prijestolje sa Žigmundom Luksemburškim, prodaje svoja prava na Dalmaciju za iznos od 100.000 dukata. Hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški nije imao snage oduprijeti se Mletačkoj Republici, a i na istočnim granicama se već približavalo Osmansko Carstvo.

Mletački vojnici su u Zadar ušli 31. srpnja 1409. Taj grad postaje administrativno sjedište mletačke vlasti u Dalmaciji sve do raspada Mletačke Republike 1797.

Mletačka vlast u Dalmaciji

[uredi | uredi kôd]
Konrad von Grünenberg: Zadar

Uprava je bila u rukama generalnog providura (talijanski: proveditore generale) koji se mijenjao svake treće godine. Za ovu se službu natjecalo mletačko plemstvo jer je bila časna i unosna. Generalni providur Dalmacije i Albanije (talijanski: Provveditore Generale di Dalmazia) bio je vrhovni predstavnik mletačke vlasti u Mletačkoj Dalmaciji, sa sjedištem u guvernerskoj palači u Zadru, tada glavnom gradu pokrajine. Funkcija generalnog providura za Dalmaciju prvi puta je uvedena 1597. godine, a bila je aktivna sve do pada Mletačke Republike 1797. godine. Generalnog providura imenovalo je izravno mletačko Veliko vijeće, u prvom razdoblju na dvije godine, a od kraja 17. stoljeća na tri godine.

Zadarski distretto

Mletačka Dalmacija bila je podijeljena na okružja (distretto), kojima je na čelu bio knez (conte) kojeg je imenovao providur. Knezu uz bok stoje dva činovnika, kancelar (cancelliere) za sudbene poslove i camerlingo za financijske.[8]

Konrad von Grünenberg: Šibenik

Malobrojno mletačko činovništvo bilo je slabo plaćeno, pa su bili prisiljeni uzimati od prikupljenog poreza i drugih javnih daća na štetu Mletačke Republike.

Međutim porezi nisu bili preveliki, jer Republika nije htjela širiti nezadovoljstvo u teško stečenoj Dalmaciji. Porezi su plaćali jedino seljaci jer su plemići i građani bili oslobođeni ne samo od svakoga poreza, nego i od svih daća. Svaka gradska općina imala je i svoj vlastiti statut, tako da u tome nema jedinstvenosti u Dalmaciji. Isto su se tako razilazili utezi i mjere od mjesta do mjesta. Općinsku upravu dijelili su plemići i građani, koji su se skupljali na skupštine, gdje se raspravljalo o općinskim poslovima. U nekim su se općinama sastajali samo plemići na skupštine, a u nekim imali su i građani svoje zasebne skupštine.

Civilne i kaznene poslove vodio je gradski (općinski) knez, a policajske vršili su veliki i mali suci. Seljaci su se sastajali u bratovštinama u skupove, na kojima su raspravljali o svojim potrebama. U svakom selu se na čelu civilnih i vojničkih poslova nalazio vođa zvan harambaša.

Oltramarin, sredina 18. stoljeće

Talijanski i dalmatski jezici govorili su se uglavnom u gradovima, dok se u ostalim područjima koristio hrvatski. Latinski je bio zastupljen u birokraciji.

Mletačke oružane snage u Dalmaciji

[uredi | uredi kôd]

Za vrijeme 16. stoljeća okružja su imala organiziranu miliciju zvanu Černa vojska ili Černide. Te milicije činili su je mještani i dužnost im je bila paziti na kretanje pograničnih bosanskih Turaka, a kod kuće bdjeti nad sigurnošću. Svako je okružje imalo tada svoga pukovnika, a uz njega kao niže časnike serdare i harambaše. Osim u mornarici, Dalmatinci su služili i u prekomorskim postrojbama Mletačke Republike, oltramarinima (mornarička pješadija), te u lakoj graničarskoj konjici zvanoj kapeleti ,tj. hrvatskoj konjici. Ove dvije postrojbe služile su kao primarna obrambena, ali i napadačka, vojska u mletačko-osmanskim ratovima, ali i u europskim ratovima.

Postrojbe koje su popunjavane domaćim stanovništvom Dalmacije mogle su biti profesionalne i teritorijalne;

  • Profesionalne postrojbe;
    • Oltramarini (prekomorsko pješaštvo) – profesionalna pješačka postrojba Mletačke vojske – početkom 18. stoljeća 11 pukovnija, oko 6000 vojnika.[9]
      • Barche armate Croate/contro Uscocchi – satnije oltramarina (scapoli) specijalizirane za borbu protiv gusara[10]
    • Croati a Cavallo/Cappeleti (hrvatsko konjaništvo) – početkom 18. stoljeća 2 pukovnije, oko 600 konjanika[11]
  • Teritorijalne postrojbe;
    • Cernide (černide) ili černa vojska – teritorijalne jedinice Mletačke Republike – početkom 18. stoljeća 6 pukovnija, oko 5000 vojnika[12]
      • Paesani (panduri) – poluprofesionalna pješačka postrojba Mletačke vojske, specijalizirana za pogranične zadaće – početkom 18. stoljeća više satnija, do 1000 vojnika[13]
    • Morlačke družine – neregularne teritorijalne postrojbe sačinjene uglavnom od pravoslavnih izbjeglica sredinom 17. stoljeća u Dalmatinskom zaleđu – oko 1500 morlaka pod oružjem[14]
  • Jadranska eskadra (mletačka mornarica) – služba u ratnoj mornarici dijelila se na profesionalni dio posade; časnici, mornari, razni specijalisti (kuhar, kalafat, škrivan, ukrcani vojnici (scapoli), te na veslače, galiote, koji su novačeni po istom principu kao i černide, ali isključivo s otoka i iz obalnih gradova. Snaga jadranske eskadre varirala je od najmanje 3 veće galije (po 300 članova posade) i desetak manjih brodova (barche armate[15] s 30 do 70 članova posade) u miru, do preko 30 brodova uključujući 9 velikih galija, te admiralski brod (Capitana) mletačke mornarice koji se tradicionalno popunjavao posadom iz Zadra u doba rata.[16]
Dalmatinski fanti, 15. stoljeće[17]

Ovlasti generalnog providura

[uredi | uredi kôd]
Konrad von Grünenberg: Hvar

Generalni providur vršio je vrhovnu vlast u mletačkoj Dalmaciji i Albaniji (Albania Veneta,[18] tj. Boka Kotorska), u svojoj poziciji objedinjavao je civilnu, sudsku i vojnu upravu. Vršio je korespondenciju s mletačkom vladom, korespondenciju s potčinjenim mu providurima u drugim mletačkim gradovima, korespondenciju i održavanje diplomatskih odnosa sa susjednim državama, ponajprije s Osmanskim Carstvom, prvenstveno s bosanskim pašom u Sarajevu, ali i s Dubrovačkom Republikom. Imao je pravo donositi zakonske odredbe zvane terminacije koje su imale zakonsku snagu te se nisu mogli ukidati, pa tako generalni providuri nisu mogli ukidati starije terminacije. Također je imao vrhovnu sudsku funkciju, iako su na njegove odluke mogle biti uložene žalbe mletačkim savjetima.

Njegove vojne ovlasti uključivale su vrhovno zapovjedništvo nad mletačkom vojskom u pokrajini, što je posebno bilo važno za vrijeme ratnih godina. Bio je odgovoran za organiziranje vojnih postrojbi, odnosno za njihove plaće, oružje i održavanje utvrda i ostalih vojnih objekata. Osobno je imenovao ili potvrđivao ministre koje su imenovali knezovi, kapetani ili neki drugi komunalni organi.

Providurova palača, Zadar

Kao predstavnik civilne vlasti brinuo se za ekonomski razvoj pokrajine, kako za ubiranje poreza i carina, tako za organiziranje i unaprijeđivanje trgovine s Osmanskim Carstvom, prvenstveno s osmanskom Bosnom i Hercegovinom, koja je uvelike ovisila o dalmatinskim lukama kako bi se opskrbila žitom. Osim toga, providuri su bili zaduženi za organiziranje javnih radova, stvaranja katastara, podijele osvojene zemlje stanovništvu, očuvanju mira na granici itd.

Ostavština

[uredi | uredi kôd]
Faust Vrančić: Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae

Ostavština Venecije u Dalmaciji golema je i vrlo značajna, ponajprije u kulturnom i umjetničkom području. Venecija je bila jedno od središta talijanske renesanse, kada je Mletačka Republika dominirala Dalmacijom, a mletačka Dalmacija uživala je u blagodatima te činjenice.

Od Jurja Dalmatinca (Giorgija Orsinija) do utjecaja na ranu suvremenu hrvatsku književnost, Venecija je svoju Dalmaciju učinila najzapadnije orijentiranim civiliziranim područjem Balkana, uglavnom u gradovima.

Neka arhitektonska djela iz tog razdoblja Dalmacije od europskog su značaja, a pridonijet će daljnjem razvoju renesanse: katedrala sv. Jakova u Šibeniku i kapela bl. Ivana u Trogiru.

Hrvatski se preporod, pod snažnim utjecajem mletačke i talijanske književnosti, temeljito razvio u primorskim dijelovima Hrvatske. Početak hrvatske književne djelatnosti u 16. stoljeću označio je dalmatinski humanist Marko Marulić i njegova ep Judita, koja je nastala ugrađujući osebujne motive i događaje iz Biblije te prilagođavajući ih suvremenoj europskoj književnosti. Tijekom mletačke vlasti djeluju i Zadrani Petar Zoranić i Brne Karnarutić stvarajući temelje moderne hrvatske književnosti, dok je Šibenčanin Faust Vrančić jedan od največih izumitelja svoga vremena uopće.

Encyclopædia Britannica ovako opisuje dalmatinsku umjetnost za vrijeme mletačke vlasti:[19]

 »"... iz Italije (i Venecije) došla je romanika. Zvonik Svete Marije, u Zadru, podignut 1105., prvi je na dugom popisu romaničkih građevina. Na Rabu postoji prekrasan romanički kampanel koji također pripada 12. stoljeću; ali najbolji primjer u tom stilu je katedrala u Trogiru. Dominikanski i franjevački samostani u Ragusi iz 14. stoljeća također su vrijedni pažnje. Romanika se zadržala u Dalmaciji dok je nije istisnula venecijanska gotika u ranim godinama 15. stoljeća Utjecaj Venecije tada je bio na vrhuncu.Čak i u relativno neprijateljskoj Republici Dubrovačkoj, romanika carinarnice i Kneževa dvora kombinirana je s venecijanskom gotikom, dok graciozni balkoni i golemasti prozori Prijekija blisko slijede njihov venecijanski stil. Godine 1441. Giorgio Orsini iz Zadra, pozvan je iz Venecije da projektira katedralu u Šibeniku, donio je sa sobom utjecaj talijanske renesanse. Novi oblici koje je on uveo revno su oponašali i kopirali su ga drugi arhitekti, sve dok u drugoj polovici 18. stoljeća nije nastupilo razdoblje dekadencije, kojim se praktički zaključuje povijest dalmatinske umjetnosti. Posebno treba istaknuti rezbarenu stolariju, vezove i ploče sačuvane u mnogim crkvama. Srebrni kipić i relikvijar sv. Biagia u Dubrovniku, te srebrni kovčeg sv. Šimuna u Zadru, izvrsni su primjerci rada talijanskih draguljara, koji datiraju od 11. ili 12. do 17. stoljeća...".«
(Encyclopædia Britannica, jedanaesto izdanje [28] navodi na stranici 774 "Antikviteti" )

Godine 1997. povijesni grad-otok Trogir (nazvan Tragurium na latinskom kada je bio jedan od dalmatinskih gradova-država i Traù na venecijanskom) upisan je na UNESCO-ov popis svjetske baštine, Katedrala sv. Jakova u Šibeniku značajno je graditeljsko ostvarenje 15. i 16. stoljeća na tlu Hrvatske. Zbog svojih iznimnih vrijednosti katedrala je 2000. godine uvrštena u UNESCO-ov popis svjetske baštine, a godine 2017. 15 lokaliteta mletačkih utvrda u Italiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori upisano je na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Kraj mletačke vlasti u Dalmaciji

[uredi | uredi kôd]

Mletačko vladanje potrajalo je sve do 1797. kada je Napoleon ukinuo Mletačku Republiku. Nakon kratke francuske okupacije mletačka istočnojadranska obala potpala je pod vlast Austrije prema odredbama Sporazuma iz Campo Formija. Na temeljima stare republike osnovana je Mletačka provincija (Provinz Venedig).

Maršal Auguste Marmont

Godine 1804. car Franjo II. stvorio je titulu cara Austrije te joj dodao titulu Rex Dalmatiae (Kralja Dalmacije).

Austrija gubi Dalmaciju nakon poraza u bitci kod Austerlitza i mira u Pressburgu/Požunu 1805., kada ona ulazi u sastav francuskih Ilirskih provincija (Provinces illyriennes), kao Pokrajina Dalmacija (Province Dalmatie) sa Zadrom kao glavnim gradom i 5 pet okružja: Zadar, Split, Šibenik, Makarska i Hvar.

Prvi i najbitniji guverner Ilirskih pokrajini bio je Maršal Auguste Marmont koji je od 1805. obnašao dužnost vojnog zapovjednika za Dalmaciju, a nakon 1809. godine kao glavni guverner Ilirskih pokrajina djelovao je u Ljubljani, a uzeo je i titulu vojvode Dubrovnika (duc de Raguse)

Za njegovog mandata dosta se učinilo na prometnoj gradnji po Dalmaciji (cestovne prometnice kroz Zagoru, Strada Marmont do Dubrovnika), za prosvjetu (francuske vlasti su uvele hrvatski i slovenski jezik u škole), a općenito su unaprijedile prosvjetu, ali i urbanizam (Marmontova ulica u Splitu, Nova vrata na Muraju u Zadru). U njegovo vrijeme su se pokrenule i prve novine na hrvatskom jeziku Kraljski Dalmatin.

Nakon Napoleonovog poraza i Bečkog kongresa (1814. – 1815.) formirana je Kraljevina Dalmacija kao krunska zemlja Austrijskog Carstva, s glavnim gradom (Landeshauptstadt) Zadrom. Teritorij Kraljevine Dalmacije uključivao je bivšu Dubrovačku Republiku i protezao se od Raba i Karlobaga na sjeveru do Kotora na jugu.

Galerija

[uredi | uredi kôd]

Poznati providuri Dalmacije

[uredi | uredi kôd]

Napomena: radi slabe obrađenosti u hrvatskoj, ali i talijanskoj historiografiji, moguće su manje pogreške (+/–1 godina) pri definiranju stvarnog trajanja službe pojedinog generalnog providura.

Povezani članci

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Dalmacija. Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 30. siječnja 2026.
  2. ↑ Benyovsky Latin, Irena. 2021. Mobilnost i umreženost mletačkih kneževa u istočnojadranskim gradovima od kraja 13. stoljeća do Zadarskoga mira (1358.). Povijesni prilozi. 40 (61): 197 Prenosi Portal hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa - Hrčak
  3. ↑ Ortalli; i dr. 2015. Il Commonwealth veneziano tra 1204 e la fine della Repubblica [Mletački Commonwealth između 1204. i kraja Republike] (PDF) (talijanski). Istituto Veneto di Scienze, Lettere ed Arti. str. 165–166. ISBN 978-88-95996-52-3
  4. ↑ Talamini, Stefano. 2025. Guida agli archivi dei rettori della Repubblica di Venezia [Vodič kroz arhive kneževa Mletačke Republike] (talijanski). Sveučilište Trento. str. 643
  5. ↑ Hameršak, Filip. 2013. Mali leksikon hrvatske pravne povijesti (PDF). Pravni fakultet u Zagrebu. str. 21
  6. ↑ Fuerst-Bjeliš, Borna; Zupanc, Ivan. 2007. New 18th Century Venetian Border in Croatia and its Spatial and Demographic Implications [Nova mletačka granica u Hrvatskoj u 18. stoljeću i njezine prostorne i demografske implikacije]. Hrvatski geografski glasnik (engleski). 69 (2) Prenosi Portal hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa - Hrčak
  7. ↑ Petar Krešimir IV. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 5. studenoga 2022.
  8. ↑ MARE - Le Relazioni dei Rettori dello Stato da Mar -. web.archive.org. 1. studenoga 2014. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. studenoga 2014. Pristupljeno 4. studenoga 2022.
  9. ↑ Markulin, Nikola. 20. prosinca 2017. Venetian territorial military organisation in Dalmatia between 1684 and 1718. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (59): 251–287. doi:10.21857/yq32oh4kj9. ISSN 1330-0474
  10. ↑ Markulin, Nikola. 20. prosinca 2017. Venetian territorial military organisation in Dalmatia between 1684 and 1718. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (59): 251–287. doi:10.21857/yq32oh4kj9. ISSN 1330-0474
  11. ↑ Markulin, Nikola. 20. prosinca 2017. Venetian territorial military organisation in Dalmatia between 1684 and 1718. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (59): 251–287. doi:10.21857/yq32oh4kj9. ISSN 1330-0474
  12. ↑ Markulin, Nikola. 20. prosinca 2017. Venetian territorial military organisation in Dalmatia between 1684 and 1718. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (59): 251–287. doi:10.21857/yq32oh4kj9. ISSN 1330-0474
  13. ↑ Markulin, Nikola. 20. prosinca 2017. Venetian territorial military organisation in Dalmatia between 1684 and 1718. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (59): 251–287. doi:10.21857/yq32oh4kj9. ISSN 1330-0474
  14. ↑ Madunić, Domagoj. 20. prosinca 2023. „La devotissima, e fedelissima natione de Morlacchi”. Morlaci/Vlasi o sebi samima. Identitetske diskurzivne prakse Morlaka pod mletačkom vlašću u doba Kandijskoga rata (1645. – 1669.). Povijesni prilozi. 42 (65): 59–87. doi:10.22586/pp.v42i65.27860. ISSN 0351-9767
  15. ↑ brigantini, fuste i galioti
  16. ↑ Madunić, Domagoj. 30. prosinca 2013. The Adriatic Naval Squadron (1645-1669): Defense of the Adriatic during the War for Crete. Povijesni prilozi (engleski). 32 (45): 199–234. ISSN 0351-9767
  17. ↑ Christopher Rothero (Illustrator), David Nicolle (Author). The Venetian Empire 1200-1670 (Men-at-Arms)
  18. ↑ providur. Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 28. siječnja 2026.
  19. ↑ Dalmatia. 1911 Encyclopædia Britannica. Volume 7 |volume= sadrži dodatni tekst (pomoć)

Literatura

[uredi | uredi kôd]
  • Jurica Vučetić, Razdoblje vladavine Mletačke Republike 1409. – 1797.
  • F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb, 1920.
  • Bože Mimica: U vihoru mletačko-turskih ratova. Slobodna Dalmacija, 31. ožujka 2004.
  • Bože Mimica: Buna hvarskih pučana. Slobodna Dalmacija, 1. travnja 2004.
  • Bože Mimica: Pad Venecije i strah od Francuza. Slobodna Dalmacija, 2. travnja 2004.
  • Cattalinich, Giovanni. Storia della Dalmazia (Books 1-2; editore Battara, 1834). Oxford University. Oxford, 2007
  • Florin, Curta. Southeastern Europe in the Middle Ages, 500-1250. Cambridge University Press. Cambridge, 2006. ISBN 978-0-521-81539-0
  • Jackson, Thomas. Dalmatia, the Quarnero and Istria with Cettigne in Montenegro and the Island of Grado. Clarendon Press. Oxford, 1887
  • Norwich, John Julius. A History of Venice. New York: A.A. Knopf, 1982. ISBN 0-394-52410-1
  • Wolff, Larry. Venice and the Slavs: The Discovery of Dalmatia in the Age of Enlightenment. Stanford University Press. Stanford, 2002 ISBN 0804739463
  • Worldstatesmen: List of Dalmatia Governors
  • Roger Crowley, Empires of the Sea: The Siege of Malta, the Battle of Lepanto, and the Contest for the Center of the World, Kindle, 2008.
  • Roger Crowley, City of Fortune: How Venice Ruled the Seas, Kindle, 2013.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Dalmacija pod mletačkom upravom
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Dalmacija_pod_mletačkom_upravom&oldid=7393706"