Razgovor:Safvet-beg Bašagić

Poruka suradnika Kukca od 08:36, 17. travnja 2012. [1]. Prebacujem ju ovdje. Kubura (razgovor) 03:40, 18. travnja 2012. (CEST)

Bašagić

U infookviru u članku o Safvetu-begu Bašagiću piše da je Hrvat... "Reći za Bašagića da je Hrvat isto je kao i reći za, npr., Strossmayera da je Bošnjak ili za Vuka Karadžića da je Slovenac. Ne želim počinjati raspravu već samo ističem da je ovo (svakom) zdravom razumu nepojmljivo. Ne znam na osnovu čega je stavljeno ovako kao što stoji: Bašagić je musliman (današnjim rječnikom Bošnjak), najveći dio života proveo je u BiH, u opusu mu prevladava bosanska i bošnjačka tematika (dovoljno je samo pogledati naslove većine njegovih djela), čak je bio i predsjednik Bosanskog sabora jedno vrijeme. Jedino što ga veže za Hrvatsku jeste kraći period koji je proveo u Zagrebu kao predavač, nakon čega je do smrti živio u Sarajevu. Tačno je da su se neki bošnjački pisci tog perioda izjašnjavali kao Srbi ili Hrvati ili se makar priklanjali njima (za Bašagića nisam siguran u tom pogledu; mislim da se nije ni izjasnio), ali to je bilo zato što tada nisu imali drugog izbora ako su željeli djelovati kao književnici - inače se njihova riječ ne bi čula. I to im nije bilo doživotno nego privremeno izjašnjavanje. Zamolio bih, u najboljoj namjeri, da ova očita greška bude ispravljena." Znam da to mogu lično uraditi, ali šta ako to ne bude shvaćeno kao ispravka materijalne greške nego nešto drugačije, pa opet bude vraćeno, kao što je već bilo urađeno s izmjenom drugog korisnika/suradnika koji je ispravljao ovaj podatak? (P. S.: Dio pod navodnicima kopiran je s Razgovora s Kuburom.) -- Kukac (razgovor) 08:36, 17. travnja 2012. (CEST)

Dalje, čini li se ikome logičan ovakav tekst: "...bošnjački i hrvatski književnik, bošnjački i hrvatski narodni preporoditelj. Safvet-beg Bašagić jedna je od najmarkantnijih ličnosti moderne bosanske i bošnjačke književnosti i začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. stoljeća"? Ne može biti oboje. -- Kukac (razgovor) 15:43, 21. travnja 2012. (CEST)

Vi koji ustrajavate na tome da je Bašagić Hrvat mogli biste se zapitati šta nije u redu s vama. Meni će možda biti prišiveno da sam nacionalist, ali vi onda ispadate nacionalšovinisti. Ne svi, naravno, samo ovi koji miješaju kruške i jabuke i prisvajaju tuđe. Nije toliko stvar u tome što sam Bošnjak - više mi smeta ovo ustrajavanje na neistini. A ovo je enciklopedija - valjda na njoj ne bi trebalo biti netačnih podataka. Ali najlakše se praviti Englez i vratiti izmjenu. To je samo 1 potez prstom. -- Kukac (razgovor) 01:35, 22. travnja 2012. (CEST)

Jako mi je žao vidjeti neke od gornjih tvrdnji. Još da si stavio [[Bošnjaci (razdvojba)|Bošnjak]] možda bi se to moglo razumijeti, no ovako... Nije to način na koji se rješavaju ovakva pitanja. Jesi li vidio ovo? Moglo se vrlo jednostavno staviti neka od dvostrukih mogućnosti:

• [[Bošnjaci (razdvojba)|Bošnjak]] ([[Hrvat]])
• [[Hrvat]] ([[Bošnjaci (razdvojba)|Bošnjak]])

Bio je vezan i uz Gajret, ali, bio je i Ademaga Mešić. Ipak, tu valja biti oprezan, točno do kada je bio djelovao uz Gajret.

• Izvor: Antun Gustav Matoš, ur. Dragutin Tadijanović, Dojmovi. Ogledi, Sabrana djela Antuna Gustava Matoša ; sv. 3., Zagreb : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti ; Liber ; Mladost, 1973., str. 132.

»Da, Herceg-Bosna je hrvatska i po trećem pravu: po pravu pobjede hrvatskoga duha koji je ovladao cvijetom tamošnje latinske i »turske« moderne omladine, među kojom je jedan Safvet-beg Bašagić, Milićević, begovi Kapetanovići, Osman Hadžić, sjajni pjesnik Alaupović itd. Pitajte ovog izvrsnog rezbara Iliju Logarića iz Konjica ili stolara Gošnjaka, pa nek vam reknu na komu je Bosna. Ono što će vam ovi kazati može vam dokazati jedini Hercegovac na prastaroj Sorbonni, gosp. Jelavić. Bosna je čisto hrvatska, i ako se anektira, može samo kao grudi u kojima je i opet malacko zakucalo hrvatsko srce... Pomozite Hrvatima ako ste slobodoljubac.«

(str. 132.)

• Izvor: Dubravko Jelčić, ur., Povijest hrvatske književnosti : tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Zagreb : Naklada P.I.P. Pavičić, 1997., ISBN 9536308096, str. 168.

»Kranjčevićevu Kolu pripadalo je i nekoliko Hrvata muslimana, mladih intelektualaca koji su prigrlili pravaštvo i smatrali se dijelom hrvatskog naroda (Safvet-beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić, Rizabeg Kapetanović).«

(str. 168.)

Jedan od takvih suputnika ekspresionizma svakako je i Ahmed Muradbegović, sljedbenik hrvatskih muslimanskih prethodnika Safvet-beg Bašagića i Muse Ćazima Ćatića.

Ipak, ne slažem se sa postavljanjem bošnjačke narodnosti, jer nije dovoljno da se danas izdaju knjige gdje piše kako je Safvet-beg Bašagić Bošnjak. On može pripadati i hrvatskoj književnosti i bosanskohercegovačkoj književnosti, ali mu se ne može davati muslimansko narodno ime, bez obzira na pripadnost muslimanskoj vjeri. -- Bugoslav ^(razg.) 22. travnja 2012., 04:27 (CEST)

Isto se vodi i u drugom izdanju: Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. izd., ISBN 953-6308-56-8

»Kranjčevićevu Kolu pripadalo je i nekoliko Hrvata muslimana, mladih intelektualaca koji su prigrlili pravaštvo i smatrali se dijelom hrvatskog naroda (Safvet beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić, Rizabeg Kapetanović). Onisu odmah poslije 1878. počeli stvarati muslimansku inteligenciju europskog duha.«

( str. 270.)

Na istoj stranici, povezano s njim:

»Među njima bio je Edhem Mulabdić (1864.-1954.), pučki učitelj i nastavnik Učiteljske škole u Sarajevu. Suradnik Kranjčevićeve "Nade", bio je pisac realističko-didaktičkih romana i pripovjedaka, a knjige su mu izlazile u nakladi Matice hrvatske (Zeleno busenje, 1898., Na obali Bosne, 1900.) (...) Od 1901. uređivao je godinama sarajevski časopis "Behar", koji je muslimansku mladež odgajao u hrvatskoj svijesti. (...) Kao istaknutom i nepokolebljivom Hrvatu muslimanske vjere komunističke su mu vlasti 1945. uskratile čak i mirovinu, pa je do smrti živio siromaški, od tuđe pomoći.«

( str. 270.)

Ferid Karihman, Hrvatsko-bošnjačke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1996., ISBN 953-169-063-4

»Svestranog i zaslužnog Safvet-bega Bašagića (1870-1934.), pjesnika, prevodioca, učenjaka, orijentalistu, društvenog radnika i političara neki povjesnici književnosti svrstavaju među hrvatske realiste, dok ga drugi smatraju pripadnikom hrvatske Moderne. Svojevremeno se njegovo pjesničko djelo vrlo cijenilo, ali danas se mnogo više cijeni njegov rad kao učenjaka, kulturnog povjesničara i orijentalista. On je hrvatski muslimanski preporoditelj, koji je izvršio velik utjecaj na mlađe muslimanske generacije.«

( str. 25)

 » Na sarajevskoj areni hrvomuslimski književnici nastavljaju uglavnom rodoljubnim radom i naporom na hrvatskom nacionalnom i kulturnom preporodu bosansko-hercegovačkih Muslimana, koje su još u doba austro-ugarskog zaposjednuća započeli preporoditelji Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić, Ademaga Mešić, Osman Nuri Hadžić, Riza-beg Kapetanović, Musa Ćazim Ćatić, Fehim ef. Spaho, Muhamed Bekir Kalajdžić, Džemaluddin ef. Čaušević, Šemsudin Sarajlić, Husein Đogo Dubravić, Hamdija Kreševljaković, Hamdija Mulić i cijela još plejada hrvomuslimske inteligencije.«

( str. 112.-113.)

Mirsad Bakšić, Uloga i mjesto Hrvata islamske vjere, HIC, 2. izd., Zagreb, 1994., ISBN 953-6058-08-1

»Doprinos muslimana hrvatskoj književnosti osobito je osnažen nakon zaposjednuća Bosne i Hercegovine 1878. godine. Među prvim piscima tog naraštaja izdvajaju se Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak, Safvet-beg Bašagić (potpisivao se i kao Mirza Safvet) te Osman Nuri Hadžić (u suradnji s katolikom Ivanom Miličevićem pisao je romane i pripovijetke pod pseudonimom Osman Aziz). Ti su pisci ponajviše surađivali u literarnom časopisu "Nada", koji je 1885. godine u Sarajevu pokrenuo urednik Silvije Strahimir Kranjčević, a već 1. svibnja 1900. osnivaju muslimanski obiteljski list "Behar". Listu su namijenili ulogu prosvjećivanja bosansko-hercegovačkih muslimana, njihove izobrazbe u zapadnjačkom duhu i, naposljetku, buđenja hrvatske nacionalne svijesti.«

( str. 11.)

Dr. Asaf Duraković, Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici, Toronto, 1972.

»Zadaća raščišćavanja pojma vjere i pojma nacionalnosti pripala je intelektualcima Bosne i Hercegovine, koji su, u prvome redu preko pera književnika muslimana, kao i preko časopisa Behar (Sarajevo 1900.-1910.) i Biser (Mostar 1912.-1918.) doveli do širenja pokreta hrvatske misli medju muslimanima. Bio je niz drugih časopisa, kao Gajret, Muslimanska svijest, Narodna uzdanica i dr., koji su njegovali hrvatsku nacionalnu svijest muslimana, a medju imenima koja su ostala u povijesti tih pokreta, vrijedna su spomena: kao Osman Hadžić, Hamid Džinić, Safvet-beg Bašagić, Ekrem Mulabdić, časni poglavar Reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević, Halidbeg Hrasnica, Musa Ćazim Ćatić, Džafer-beg Kulenović, Hamdija Kreševljaković i mnogi drugi. O jasnoj hrvatskoj orijentaciji muslimana Bosne i Hercegovine govori sam Svetozar Pribićević, u svome djelu "Diktatura kralja Aleksandra", u kome, medju ostalim, jasno navodi istovjetnost bosansko-hercegovačkih muslimana s ostalim Hrvatima.«

(str. 12.-13.)

--Rovoobo oboovoR 06:09, 22. travnja 2012. (CEST)

• Ima od Bašagića samog:
  »Znaš, Bosnjače, nije davno bilo,
  

Sveg' mi svijeta, nema petn'est ljeta,
Kad u našoj Bosni ponosnoj
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do brodskih vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata,

A danas se kroz svoje hire

Oba stranca ko u svome šire.
Oba su nas gosta saletila
Da nam otmu najsv'jetlije blago,

Naše ime ponosno i drago.
«

(Od Hrvata Safvet-bega Bašagića 1891. )

--217.112.128.247 13:48, 22. travnja 2012. (CEST)

1) Ima li izvor za gornju pjesmu?
Ovo je mogao sročiti netko maloprije pa reći da je to napisao Bašagić.
2) Naputak za suradnika Kukca:
izbjegavaj drugima reći da su nacionalšovinisti.
Reći netkomu da je nacionalist može i ne mora imati negativni predznak, jer može predstavljati osobu koja romantično voli svoj narod i sve u svezi s njime. Ovo nije nikakva novoizmišljotina od definicije, nego je to definicija pojma "nacionalizam" iz srednjoškolskog udžbenika predmeta Marksizma i socijalističkog samoupravljanja iz 1980-ih.
A to je definicija iz onih vremena kad je to bila popularna etiketa za diskvalificiranje političkih i inih protivnika, daklem nije iz vremena kad je bilo popularno govoriti o nacionalnim osjećajima niti kad je bila skinuta anatema s nacionalnog osjećaja.
Šovinist je vrlo negativna stvar. Izbjegavaj takve stvari govoriti drugima. Kubura (razgovor) 02:45, 23. travnja 2012. (CEST)

Mahmud Traljić iz knjige “Istaknuti Bošnjaci" Prvi put objavljeno u: Takvim. 1971, str. 88-92 [2]. --212.93.195.229 06:26, 23. travnja 2012. (CEST)

Tri godine nakon te pjesme, koja je objavljena u "Kallayevu" "Bošnjaku" 1891., postaje aktivist Starčevićeve stranke i deklarirani Hrvat.

Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: Porijeklo, povijest, politika, Durieux, Zagreb, 1995. ISBN 953-188-048-4, str. 297.

»I budući da sva vrhovništva umiru dostojanstveno, samrtna pjesma "Bošnjaka", koju je 1891. spjevao Safvet-beg Bašagić, sve uvaženiji muslimanski pjesnik veoma plemenita roda, glasila je ovako: "Od Trebinja do brodskijeh vrata, nije bilo Srba ni Hrvata." Tri godine poslije Bašagić je postao aktivist Starčevićeve stranke u Zagrebu i deklarirani Hrvat. 6«

( str. 297.)

(Izvor koji Banac navodi za 6 je Muhsin Rizvić, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine, sv 1, Sarajevo 1973., str. 148.)

Dalje na str. 299. iste knjige, I. Banac, Nacionalno pitanje...

»Pretežna većina prvog sveučilišnog naraštaja Muslimana držala je sebe Hrvatima. Neki od njih, posebno Sefvet-beg Bašagić, čitave su stranice ispisivali u "Osvitu", svjedočeći na taj način o prihvaćanju Muslimana i islama unutar nacionalnih i kulturnih granica hrvatstva. 14«

( str. 299.)

(Izvor za 14 je opet Rizvić, Književno stvaranje..., sv 1, str. 182.)

Dalje na str. 299.-300. iste knjige, I. Banac, Nacionalno pitanje...

»Sam je Bašagić objašnjavao integrativni aspekt hrvatske kulture u svojoj pjesmi "Čarobna kćeri" (1896.), u kojoj je molio da mu se dopusti unijet i istočnjačke melodije u "naše pjesme":

Jer hrvatskog jezika šum

Može da goji,

Može da spoji,

Istok i zapad, pjesme i um.15«

( str. 299.-300.)

(Izvor za 15 je Ferid Karihman, priredio, Soj i odžak ehli-islama: Zbirka pjesama o domu i rodu Muslimana hrvatskog koljena i jezika, Munchen, 1974., str. 43.)

Cijela Bašagićeva pjesma "Čarobna kćeri"

ČAROBNA KĆERI prirode majske,

Otvori svoje kapije rajske,

O daj me pusti u bajni dvor!

Gdje milo poje

Pjesmice svoje

Istočnih vila veseli kor.

Da njime kajde u naše pjesme

Slijem, da teku ko rajske česme,

Jer hrvatskog jezika šum

Može da goji,

Može da spoji,

Istok i zapad, pjesmu i um.

Sad silno huči, ko burno more,

Sad blago kao kroz vilin-dvore

Tajnih duhova čarobni poj,

A sada bruji,

Kao da zuji

Kroz bašču pčela prognani roj.

Sad opet nježno kao da tuži

Bulbuče malo na rumen-ruži,

Jadeći gorko na udes svoj. -

Tako se milje

I sve smilje

U tebi stapa, jeziče moj!

(Izvor za pjesmu je Ferid Karihman, priredio, Soj i odžak ehli-islama: Zbirka pjesama o domu i rodu Muslimana hrvatskog koljena i jezika, Munchen 1974., str. 43.)--Rovoobo oboovoR 09:36, 23. travnja 2012. (CEST)

Iz Karihmanove knjige, Soj i odžak ehli-islama: Zbirka pjesama o domu i rodu Muslimana hrvatskog koljena i jezika, Munchen 1974., na str. 185., o Bašagiću:

»Umro je u Sarajevu i pokopan na počasnom mjestu kod Gazi Husrevbegove džamije. Tragajući kroz prošlost svojih predaka i sunarodnjaka, osvjedočio se o hrvatskom podrijetlu Muslimana. Radi njegova hrvatskog domoljublja nastoje neki sada u Sarajevu omalovažiti njegovu ulogu književnika, koji među prvima uspostavlja vezu između hrvatske aljamiado i islamističke književnosti i novije hrvatske književnosti. Do te mjere su došle predrasude i štetnosti protuhrvatski raspoloženih ljudi u Sarajevu, da je stogodišnjica rođenja ovog velikog čovjeka prošla u Herceg-Bosni i u cijeloj Hrvatskoj nezamijećena.«

( srt. 185)

--Rovoobo oboovoR 13:25, 23. travnja 2012. (CEST)

Ferid Krihman, povijesno potvrđen izmišljeni identitet hrvatske dijaspore za potrebe propagande. Karihmanova djela su raskrinkana već kasnih 80-ih. Adil Zulfikarpašić u svom djelu "Politička biografija današnje Bosne" (sa Milovanom Djilasom i Nadežda Gaće) o Karihmanu piše:

»Tako su se u hrvatskoj imigraciji pojavila izmišljena imena, fiktivni identiteti Muslimana, s ciljem da napadaju Srbe da bi Muslimane povezali za hrvatski pokret. Tako je izmišljen Ferid Karihman, koji je navodno bio pjesnik i izdavao knjige. Ovaj čovjek nikada nije postojao, iako je polemizirao protiv mene i žestoko napadao Srbe.... izmislio ga je Zdravko Sančević iz južne Amerike.... Sad, kada hrvatska država napokon postoji, ovaj Karihman nigdje se ne pojavljuje.«

(Str. 123)

--195.137.162.149 18:44, 23. travnja 2012. (CEST)

ISBN sam zaboravio: ISBN 978-3486562521 --195.137.162.149 18:54, 23. travnja 2012. (CEST)

Adil Zulfikarpašić je bio pripadnik režima koji je na sve moguće načine nastojao ocrniti i Hrvatsku emigraciju, i ideju o neovisnoj hrvatskoj državi. Režima, koji je za potrebe te propagande izmislio srbosjek i Petra Brzicu. Toliko o tome kome je izmišljanje ljudi u naravi.--Starčevićanac (razgovor) 19:22, 23. travnja 2012. (CEST)

Fakt je da se gospodin Ferid Karihman nikad nigdje nije pojavio (iako je živ) poslije završetka Domovinskog rata, niti prije. Kao hrvatskog domoljuba i zagovornika hrvatske države, ne mogu vjerovati da bi ga toliki uspjeh ostavio tako mirnim da bi kao javna osoba ignorirao događaje a posebno neovisnost. Fakt je da je navedeni Zdravko Sančević u nekiliko navrata priznao da je isti njegov pseudonim iako to ne stoji u članku. Ako je netko takav vjerodostojan izvor, onda u redu što se mene tiče. --217.112.128.247 22:06, 23. travnja 2012. (CEST)

Gdje su objavljena ta, u nekoliko navrata, priznanja Zdravka Sančevića da je isti njegov pseudonim?--Rovoobo oboovoR 11:04, 24. travnja 2012. (CEST)

Safvet-beg Bašagić je jedan od izvora za Hrvatski pravopis

Izvor: Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš, Hrvatski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 1994., ISBN 953-0-40005-5

»U rječniku ima dosta turcizama. Oni se ne mogu u ovakvu rječniku izbjeći jer upravo te riječi često imaju glasove č, ć, dž, đ, a ima dosta hrvatskih pisaca koji su ih upotrebljavali, kao što su Safvetbeg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Edhem Mulabdić, Ahmed Muradbegović, Hasan Kikić, Alija Nametak, Mak Dizdar, Jakša Kušan i dr. Ako se traženi turcizam ne nalazi u ovom rječniku, a izaziva pravopisnu nedoumicu, potrebno ga je potražiti u drugim rječnicima, rječniku stranih riječi, posebno u rječniku turcizama Abdulaha Škaljića.«

(Babić-Finka-Moguš, 1994., 157.)

q:bs:Muhamed Filipović: Treba znati da su se naši brojni pisci izjašnjavali kao Hrvati (...). Bilo bi bolje da se Bošnjaci prime svoga bošnjačkoga jezika, te razvijaju isti na temeljima književnika koje drže svojima (slučaj otok). Nemaju pravo određivati hrvatskomu narodu hoće li svoj jezik razvijati i na temelju književnosti Herceg-Bosne, kako je Bosnu i Hercegovinu zvao Stjepan Radić i mnogi drugi (Antun Gustav Matoš). Muhamed Filipović svojim poricanjem prava kroatistima i općenito Hrvatima na hrvatsku književnost pisaca iz Herceg-Bosne, pisaca Hrvata muslimana, ne svrstava sebe u osobe koje bi mogle ocjenjivati bilo čiju pripadnost bilo kojoj književnosti. A opet, priznaje im pravo na njihovo hrvatstvo (barem u tom citatu). Safvet-beg Bašagić je znao pisati (ponekad) pod imenom Mirza Safvet. -- Bugoslav ^(razg.) 24. travnja 2012., 03:03 (CEST)

Knjiga Mirsada Bakšića

Ovo su citati iz knjige. Izvor: Mirsad Bakšić, Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i državi, "Dr. Safvet-beg Bašagić" Udruga za promicanje prava hrvatskih državljana Pripadnika kulturnog i tradicijskog kruga Islama, Zagreb, 2011., ISBN 978-953-56769-0-4

Str. 142. "Pa tko je bio Safvet-beg Bašagić?? On pripada u brojnu porodicu intelektualaca preporoditelja muslimanskog stanovništva BiH koji su koncem prošlog i početkom ovog stoljeća djelovali ističući svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost uz pažljivo njegovanje svoje posebnosti-pripadnosti tradicijskom i kulturnom krugu Islama. U literaturi se ovaj preporoditeljski pokret u kojem sudjeluju osvjedočeni Hrvati-muslimani, naziva Hrvatski kulturni pokret BiH muslimana ili Hrvatski muslimanski napredni pokret ili jednostavno Preporodni pokret."

Str. 143. "Danas smo svjedoci nastojanja da se retroaktivno ovim preporoditeljima zbog toga što su za neke ovdje previše muslimani, ono hrvatski izbacuje, iako se na jedan drugi način priznaje da je ovaj pokret doista bio prožet najdubljim hrvatskim rodoljubljem i domoljubljem."

U istoj knjizi donosi se na str. 143.-148.

Alija Nametak: Dr. Safvet-beg Bašagić (1870-1934)

Citati, str. 143.-144. "Ovaj aristokratski nimbus, u kojemu je rođen i odgojen, pa još i školski odgoj u rudžiji, gdje se onda stjecalo dosta solidno znanje turskog, arapskog i perzijskog jezika, a uz to i privatno nastojanje obrazovanog oca, da ga usavrši u poznavanju ovih istočnjačkih jezika, predestinirali su mladog i talentiranog Safvet-bega za učenjaka i pjesnika, koji će cijelim svojim književnim radom veličati slavu domaćega ognjišta i u bašču hrvatske književnosti prenositi egzotične cvjetove iz orijentalnih poezija."

Str. 144. "Godine 1896. izišla mu je prva zbirka pjesama "Trofanda iz hercehovačke dubrave". Prema onoj "Po jutru se dan poznaje" i po ovoj se zbirci odmah moglo vidjeti, da je Safvet-beg pjesnik senzualnog života, ali i pjesnik bosanskog ponosa i hrvatskog domoljublja, kakav će ostati kroz cio život."

Str. 145. "Kod Bašagića bošnjaštvo nije nacionalnost nego regionalnost; kad govori i pjeva o svome jeziku i svojoj zemlji, onda je to hrvatski jezik i hrvatska zemlja, a Bošnjaci su samo div-junaci one zemlje, koja je davala Turskoj kroz stoljeća velikane, "po kojima Zapad-Istok nas poznaje". Upravo kao Dubrovčani, koji pjevaju i govore hrvatskim jezikom, a veličaju slobodu republike sv. Vlaha, veličaju Dubrovnik kao tlo slobode."

"I prije nego što se intenzivno počeo baviti poezijom Omera Hajjama Bašagić je ponekad pjevao, bile su to uglavnom refleksije u obliku rubaija, pa je on, koliko se sjećamo, prvi i jedini hrvatski pjesnik, koji je ovu vrstu pjesme njegovao u hrvatskoj poeziji."

Str. 146. "Jedini je pjesnik Musa Ćazim Ćatić prevodio moderne turske pjesme boljim, književnijim hrvatskim jezikom i, kako kažu poznavaoci turskog jezika, vjernije izvorniku, ali Bašagić se posebno posvetio prepjevavanju pjesama s orijentalnih jezika onih hrvatskih pjesnika, koji su pjevali na tim jezicima, što je od posebne vrijednosti za hrvatsku kulturnu povijest."

Str. 147. "Još kao gimnazijalac sudjelovao je u polaganju kamena temeljca Starćevićeva doma u Zagrebu, čime je udario na se neizbrisivi pečat hrvatstva za čitav svoj život. Jošje značajnija crta njegova karaktera, da nikad u javnom životu i radu nije zatajio svoje hrvatstvo."

Str. 147.-148. "Sada mo žemo samo to naglasiti da mu je u bosanskom saboru uspjelo uspostaviti tješnju suradnju Hrvata muslimana i katolika susretljivošću narodnih zastupnika Hrvata katolika, što je uvelike doprinijelo i sadašnjem našem državnom oslobođenju i ujedinjenju svih Hrvata na skoro cijelom hrvatskom narodnom teritoriju. 1"

1 Ovaj Nametkov esej objavljen je kao predgovor Bašagićevih "Odabranih pjesama" (Glavni pododbor Matice hrvatske u Sarajevu, 1944).

Bašagićeva knjiga Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 1912.

Knjiga Hrvatsko podrijetlo bosansko-hercegovačkih Muslimana: rasprave i članci, izbor i uvod Petar Šarac i Miljenko Primorac, Hrvatska hercegovačka zajednica "Herceg-Stjepan" Zagreb, 1992., donosi i izvod iz te Bašagićeve knjige na str. 52.-55.

Dr. Safvet beg Bašagić Prijelaz bogumila na islam

Str. 54. "Već godine 1474. počimaju naši stari izbijati na površinu kao visoki vojnički i građanski dostojanstvenici. Od godine 1544. do 1612., dakle kroz šezdeset i osam godina, sjedilo je na stolici velikih vezira devet Hrvata, koji su kroz rečeno razdoblje 52 godine tresli Istokom i Zapadom. Osim toga, koliko je meni poznato, bilo je pet Hrvata zamjenika velikih vezira, više vezira i bezbroj beglerbega i begova, koji su upravljali raznim pokrajinama i okružjima.

Evo što piše glasoviti turski povjesničar Aali u svojoj povijesti Kunhul Ahbar, koja je poznata pod imenom Tarihi Aali: "Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuju rijeci Bosni, njihov se značaj odražava u veseloj naravi; oni su u Bosni poznati i po tekućoj rijeci Bosni prozvani. Duša im je čista, a lice svijetlo, većinom su stasiti i prostodušni, njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su po krajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je tome, što je Bog, koji sve uzvisuje i uzdiže, u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tome hvaljenom narodu dostojanstvom, i čast njegove sreće uzvisio kao visok uzrast i poletnu dušu, jer se među njima malo nalazi nasilnika. Većina onih, koji su došli do visokih položajeva odlikuju se veledušjem, to jest čašću i ponosom; malo ih je koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na mejdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostodušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubezni. Osobito se ovo odlično pleme odlikuje izvanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom.

Na sljedećoj stranici povjesničar Aali opet se osvrće na nas, pa veli: "Bez sumnje Bosanci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnošću, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira, u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, pa ih velikaši hvale i odlični umnici slave."--Rovoobo oboovoR 11:04, 24. travnja 2012. (CEST)

Preporod?

Kada je Bešagić živio nije bilo ni Bošnjaka, a kamoli bošnjačkog narodnog preporoda. --MAN_USK ^recider 15:30, 8. prosinca 2012. (CET)

Samo da te demantiram. --85.92.237.79 17:38, 3. prosinca 2014. (CET)

Nacionalni identitet

Svakako da sam očekivao špekulacije i duboku raspravu oko nacionalnog identitea, ne samo Bašagića nego i svih drugih bosanskohercegovačkih pisaca. Bošnjak kao nacija u tom periodu pod tim nazivom nije postojala. Ja ne vidim u čemu je problem postaviti Safvet-beg Bašagić je bio bosanskohercegovački pisac... zato što je čovjek djelovao u Bosni i Hercegovini, tu je rođen i živio cijeli život. Ista stvar je i sa Selimovićem, Ademagom Mešićem i brojnim drugim. Jer gotovo da nema pisca u Bosni i Hercegovini, kome srpska ili hrvatska wikipedia nije dala svoj nacionalni identitet. Na svim fakultetima i srednjoškolskim ustanovama, se upravo radi nacionalnosti kaže da je bio bosnaskohercegovački književnik, iako znamo da je bio Bošnjak, a tako se nije "smio" izjašnjavati kao pisac, kao intelektualac u tom periodu, onda ćemo ga obilježiti teritorijom. NAcionalno svojatanje pisaca je suvišno i izaziva mržnju i negiranje jedne strane od druge. Apsurdno je reći "Bašagić je bošnjački i hrvatski književnik... Stoga toplo preporučujem da se uradi izmjena na bosanskohercegovački, kako bi bile zadovoljne sve tri strane u našoj domovini, ako na kraju krajeva ostala dva naroda BiH uopšte i smatraju domovinom. --Hasak eda (razgovor) 01:45, 28. ožujka 2016. (CEST)Hasak eda

Čovjek je pročitao previše povijesnih izvora da se ne bi smatrao Hrvatom.— Prethodni nepotpisani komentar napisao je 93.180.99.129 (razgovor • doprinosi) 23:27, 7. veljače 2019.

Ako je tako

Zašto ga hrvatska enciklopedija ne navodi pod hrvatske književnike? Već kaže i ovo: U političkom smislu bio je zagovornik ideje integralnoga bošnjaštva. Čudno. Lako je naći pristrane izvore, šta znanost kaže? Zašto ga Leksikografski zavod nije uvrstio u hrvatske književnike? Dokle ćemo ljudima brojiti krvna zrnca i prisvajati, a zanemarivati njihova djela i šta su napravili? --Mhare (razgovor) 11:59, 11. srpnja 2021. (CEST)

Može i Hrvatska enciklopedija pogriješiti. Pisao je i objavljivao i u Hrvatskoj i o Hrvatima. Evo i ovdje je uvršten.--Rovoobob Razgovor 12:13, 11. srpnja 2021. (CEST)

Znači LZMK laže? --Mhare (razgovor) 12:40, 11. srpnja 2021. (CEST)