Asaf Duraković

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Asaf Duraković (Stolac, BiH, 16. svibnja 1940.), je hrvatski, kanadski i američki biomedicinski fizičar i hrvatski pjesnik, esejist i publicist rodom iz BiH, derviš halvetijevskog reda, šeih sufia.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Asaf Duraković rodio se u hercegovačkom gradiću Stolcu 1940. godine. U Stolcu je završio pučku školu. Školovanje je nastavio u Zagrebu, gdje je pohađao gimnaziju i studirao veterinu na zagrebačkome Sveučilištu. Na istome je doktorirao iz veterinarske medicine 1962. godine, magistrirao biologiju 1965. godine, te doktorirao iz medicine 1968. godine.[2] Područje njegovog znanstvenog interesa su bile toksikologija, biologija i fiziologija, posebice ljudskih kostiju. Radio je u institutima "Ruđer Bošković" i Zavodu za medicinska istraživanja u Hrvatskoj.

Emigrirao je u Kanadu 1968. godine.

Istim se znanstvenim područjima nastavio baviti i u emigraciji. Tijekom 1970-ih godina istraživao je suodnos metabolizma i radijacije transuranida u Harwellu u Engleskoj, u kanadskoj Ottawi, a od onda se sve više bavi nuklearnom medicinom u bolnicama u SAD-u i Kanadi. Godine 1980. ulazi u vojsku SAD-a. Uskoro je postao časnikom, dobivši čin dopukovnika američkoga vojnog liječničkog zbora.[2]

Sudjelovao je u svim aktivnostima kod osnivanja svih mesdžida i džamija u Kanadi. Godine 1969. je postao dervišem halvetijevskog reda.[2] U SAD-u je neko vrijeme bio imamom Sufi džamije tekije u New Yorku.[2] Kad je bio izgrađen Hrvatski islamski centar u Etobicokeu u Kanadi, 1973. godine, predlagao je ime Sufi Mosque, ali je prevagnulo ime Hrvatski islamski centar (Croatian Islamic Centre).[1]

Kad se osamostaljivala Republika Hrvatska, osnovao je Hrvatsko-muslimansku demokratsku stranku.

Svjetski je poznati stručnjak u području istraživanja štetnosti korištenja osiromašenog urana. Zbog neslaganja sa uporabom istog, o čemu je svjedočio pred američkim znanstvenim i političkim ustanovama, napustio je oružane snage SAD-a i posvetio se znanstvenom radu.

Danas predaje na George Washington University u Silver Springu, na odjelu radiologije i nuklearne medicine.

Član je Društva hrvatskih književnika.[3]

Politička djelatnost[uredi VE | uredi]

U Hrvatskoj reviji, njezinim zbornicima i zbirkama surađivao je kao pjesnik i istraživač kulturne i političke prošlosti muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici (pisao je i pod pseudonimima Ahasver i El Hakim).[4]

U svom poznatom djelu iz 1972. godine, Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici, svojedobno je upozoravao kako je "pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimana u Bosni i Hercegovini dovedeno do današnje faze nakon dugotrajne temeljito provođene antihrvatske politike, koju je beogradska vlada provodila u Bosni i Hercegovini s poznatim rezultatima".[5] Za to je stanje optuživao "upravni aparat Bosne i Hercegovine doseljen iz Srbije u različita vremena novije povijesti, kao i famulusi tog sistema regrutirani iz redova samoga stanovništva Bosne i Hercegovine"[5], tako da su muslimani dovedeni pred pitanje prihvatiti ili ne ponuđenu muslimansku nacionalnost. Po Durakoviću, to dvoje faktora je dovelo "svojim sistematskim i smišljenim radom do tog stupnja, da se danas već može ozbiljno postaviti pitanje o budućnosti nacionalnog opredjeljenja muslimanskog stanovništva te republike. Muslimani se danas nalaze pred vitalnim pitanjem, koje u prvi mah izgleda dosta zamamno, a to je: da li prihvatiti ponuđenu muslimansku nacionalnost, zasnovanu na novostvorenim teorijama o muslimanskoj etničkoj posebnosti u Bosni i Hercegovini, koje ne analiziraju povijest tih hrvatskih pokrajina iz predislamskog razdoblja."[5][6]

Proučavajući znanstvenu i stručnu literaturu došao je do zaključka da: "Iz statističkih podataka iz starijih i suvremenih izvora evidentno je da je preko 95% muslimana Bosne i Hercegovine hrvatskog podrijetla."[6][7]

Početke odhrvaćivanja vidi u Austro-Ugarskoj, "kojoj je smetala ideja ujedinjenja Bosne i Hercegovine s matičnom Hrvatskom"[6][8], zato je počela zagovarati ideju stvaranja bosanske narodnosti, a osobama koje okrivljava za zagovaranje te ideje smatra Benjamina Kallaya i grofa Bilinskog, "koji su u toj podijeljenosti gajili ideje trajne aneksije Bosne i Hercegovine Mađarskoj, odnosno Austriji".[8] Istraživajući, došao je do zaključka da je radi postizanja tog cilja, Austro-Ugarska "sistematski radila na uništenju hrvatske misli u Bosni i Hercegovini, lukavom politikom uvođenja 'bosanskog jezika', favorizirajući nepismenost i zaostalost muslimanskog stanovništva u isto vrijeme sa svojom nazovi prosvjetiteljskom ulogom, koja bi, prema njihovoj propagandi, imala poboljšati stanje u Bosni zemlji i proglasiti BiH samostalnom zemljom."[6][8] "S druge strane, austrijska je uprava pomagala Srbe u Bosni i Hercegovini, u čemu su posebno aktivnu ulogu imali Kallay i Burian u razdoblju od 1883. do 1911., u isto vrijeme, kada je Khuen Hedervary nastojao ugušiti buđenje hrvatske misli u vrijeme svojega banovanja u Hrvatskoj od 1882. do 1903. Hedervary je jednako upotrebljavao pomoć Srba za slabljenje Hrvata, pomažući širenje pravoslavlja u Hrvatskoj, na jednak način na koji je, prema uputama iz Pešte, činio Kallay u Bosni."[8]

Djela[uredi VE | uredi]

Napisao je književna djela:

  • Tamne alge, zbirka pjesama,
  • Dimovi i magle, zbirka pjesama,
  • Stazama ahasvera, zbirka pjesama, 1968.
  • Kad su sve nade mrtve i bez moći, zbirka pjesama, 1974.
  • Stazama Sarmata, zbirka pjesama, Zagreb, 1993. (2. izd., Hrvatska domoljubna knjižnica, Zagreb, 2010.)[9]
  • Velike vode, zbirka pjesama, Zagreb, 1995.
  • Nanosi pijeska, zbirka pjesama, Zagreb, 1996.
  • Planina Kaf, zbirka pjesama, Zagreb, 1997.
  • Jedanaesta ploča, zbirka pjesama, Zagreb, 2003.
  • Tamno ogledalo, zbirka pjesama, Zagreb, 2010.
  • Vode ponornice, zbirka pjesama, Zagreb, 2010.
  • Žetva - The Harvest, (zbirka pjesama, na hrvatskom i engleskom jeziku), Medina-New York, 2014.
  • Beramska kapela - Beram Chapel, (zbirka pjesama, na hrvatskom i engleskom jeziku), Medina-New York, 2014.

U emigraciji je napisao politička djela:

  • Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici, Toronto, 1972.
  • Od Bleiburga do muslimanske nacije, Toronto, 1974.

Autor je brojnih znanstvenih i stručnih članaka na više svjetskih jezika i priručnika. S područja svoje struke objavio je sam ili kao suautor oko 140 znanstvenih radnja i članaka, te 11 priručnika.[2]

Među njima su:

  • Medical concerns of the current nuclear reality, 1995.
  • Medical effects of internal contamination with uranium, 1999.
  • On depleted uranium: Gulf War and Balkan syndrome, 2001.
  • Undiagnosed illnesses and radioactive warfare, 2003.

Pjesme i članci su mu objavljivani u Maruliću, Hrvatskoj reviji, Ognjištu.

Zastupljen je u nekoliko pjesničkih antologija: Hrvatska poezija u emigraciji, Zapis o zemlji Hrvatskoj: izabrane pjesme liječnika (prir. i ur. Zijad Duraković, Zagreb, 1993.), Vukovarsko zvono: antologija pjesama liječnika (prir. i ur. Zijad Duraković, Zagreb, 1995.), Lijet sarmatskog sokola: zbir­ka pjesama liječnika (prir. i ur. Zijad Duraković, Zagreb, 1996.), Sat bezvremena: zbir­ka pjesama liječnika (prir. i ur. Zijad Duraković, Zagreb, 1999.), Balada o vukovarskoj ruži: antologija poezije o ratnom Vukovaru (prir. Petar Vulić, Imotski, 2001.),[10] Dunav u hrvatskom pjesništvu od srednjovjekovlja do danas: antologijski izbor (prir. Dubravko Horvatić i Stjepan Sučić, Zagreb, 2005.), Krist u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije (izab. i prir. Vladimir Lončarević, Split, 2007.) te u dva izdanja koje objavljuje fra Šimun Šito Ćorić 45 hrvatskih emigrantskih pisaca i 60 hrvatskih emigrantskih pisaca (2. proš. izd.).

Nagrade[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. ↑ 1,0 1,1 Hrvatska džamija i Hadži Kerim Reiz r.a. ili najstarija bošnjačka džamija Kanade i njen najvjerniji džematlija, preuzeto 20. prosinca 2011.
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Šimun Šito Ćorić, 60 hrv. emigrantskih pisaca, simun-sito-coric.ch, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 27. studenoga 2013.), preuzeto 28. veljače 2020.
  3. ↑ Društvo hrvatskih književnika: Popis članova - D, preuzeto 28. veljače 2020.
  4. ↑ Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 134.
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 Dr. Asaf Duraković, Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici, Toronto, Ontario, Kanada, 1972., str. 1.
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 Vjesnik Marin Sopta, Austrija sustavno radila na uništenju hrvatske misli u BiH, podlistak Hrvatska politička emigracija i hrvatska država, 33. nastavak, 6. listopada 2004.
  7. ↑ Dr. Asaf Duraković, Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici, Toronto, Ontario, Kanada, 1972., str. 8.
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 Dr. Asaf Duraković, Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici, Toronto, Ontario, Kanada, 1972., str. 13.
  9. ↑ Članovi društva. Asaf Duraković, dhk.hr, pristupljeno 5. ožujka 2017.
  10. ↑ Matica hrvatska: Petar Vulić. Balada o vukovarskoj ruži. Antologija poezije o ratnom Vukovaru, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 18. rujna 2007.), preuzeto 5. ožujka 2017.
  11. ↑ (engl.) UMRC: Dr Asaf Durakovic, preuzeto 14. studenoga 2012.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Asaf_Duraković&oldid=5474615"