Ugovor o miru s Italijom iz 1947. godine

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje


Ugovor o miru s Italijom[1][2] je, kao jedan od Pariških ugovora o miru nakon Drugog svjetskog rata potpisan 10. veljače 1947. godine. Sile pobjednice - Albanija, Australija, Belgija, Brazil, Bjeloruska SSR, Republika Kina, Čehoslovačka, Etiopija, Francuska, Grčka, Nizozemska, Novi Zeland, Poljska, Južna Afrika, Sovjetski Savez, Ukrajinska SSR, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Američke Države i Jugoslavija - njime i službeno završile neprijateljstva s Italijom i uredile međusobne odnose povodom rata u kojem su se talijanske vojne snage protiv njih borile do Kapitulacije Italije 1943. godine - te gdje su ratne operacije protiv njemačkog Trećeg Reicha i snaga Talijanske Socijalne Republike vodile sve do kapitulacije Njemačke u svibnju 1945. godine.


Četiri zemlje pobjednice su od Italije preuzele dijelove teritorija: Grčka je preuzela Rod i druge otoke Dodekaneza s oko 130 tisuća stanovnika, Francuska je preuzela općine Briga i Tenda u području iznad Nice s nekih 5 tisuća ljudi, a Jugoslavija je preuzela slovensku i hrvatsku Istru, Rijeku, Zadar, otoke Cres, Lošinj, Lastovo, Palagružu i još neke manje otoke, u kojima je do rata živjelo nešto manje od 400 tisuća stanovnika. Albanija je preuzela nenastanjeni otok Sazan u Otrantskim vratima. Bilo je predviđeno pravo stanovnika preuzetih područja da odaberu talijansko državljanstvo, uz obvezu da se u takvom slučaju isele. Na područjima koja je preuzela Jugoslavija je takvih optanata bilo mnogo: 1947. godine je iseljavanje uzelo tako velikog maha, da se govori o Istarskom egzodusu.

Kao kompromisno rješenje za područje oko grada Trsta, bio je ospostavljen Slobodni teritorij Trsta, kao međunarodno priznata državica.

U članku 74. bila je određena naknada ratne štete koju se Italija obvezala platiti: Jugoslaviji je trebalo biti plaćeno 125 milijuna američkih dolara, Grčkoj 105 milijuna, Sovjetskom Savezu 100 milijuna, Etiopiji 25 milijuna i 5 milijuna Albaniji.

Ugovorom je bila ograničena veličina talijanskih vojnih snaga, čije su kopnene snage su, bez Karabinjera kao vojne postrojbe s policijskim zadaćama, smjele imati do 185 tisuća ljudi. Ograničen je broj tenkova i borbenih aviona na po 200. Ratna mornarica je smjela imati do 25 tisuća pripadnika, a dio predratne ratne flote je Italija morala predati silama pobjednicama.

Na područjima koja su između dva svjetska rata bila pod vlašću Italije, poduzimane su mnoge propagandne aktivnosti i javne demonstracije, kako bi se ohrabrilo Slovence i Hrvate u zahtjevu za pripojenje tih područja Sloveniji i Hrvatskoj (kao, tada, dijelovima Jugoslavije) i ukazalo međunarodnoj zajednici kako nisu posrijedi tek zahtjevi jugoslavenskih vlasti.[3]

Italija je ugovor ratificirala 4. rujna 1947. godine, uz unutarnjopolitičke razmirice koje su se u velikom dijelu ticale pitanja teritorija koje je preuzela Jugoslavija. Bilježi se da je premijer Talijanske Republike Alcide de Gasperi pred parlamentom održao 31. srpnja 1947. godine govor u kojemu prepuštanje tih područja naziva nepravdom koju su Italiji nametnuli pobjednici i koja tjera Talijane u izbjeglištvo. Na tom mjestu je njegov govor prekinuo dugotrajni pljesak članova parlamenta, koji su se ustali na noge.[4] Italija je u to vrijeme pokrenula veliku propagandnu kampanju pozivajući Talijane da u što većem broju napuste područje prepušteno Jugoslaviji, vjerojatno želeći svojim saveznicima dokazati nepravdu koja joj je počinjena i kontestirati svoj zahtjev da joj se teritorij vrati, možda u nekom skorom razračunavanju s Istočnim blokom.[5] Zahvaljujući u znatnoj mjeri izrazito teškim uvjetima života stanovništva u komunističkoj Jugoslaviji krajem 1940.-ih i početkom 1950.-ih godina, napustilo je u Istarskom egzodusu preuzeta područja oko 250 tisuća stanovnika (nakon što je gotovo pola stanovništva bilo ta područja napustilo pod pritiskom talijanskih vlasti u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata, uz istodobno doseljavanje novih oko 15% ukupnog stanovništva iz Italije[6]) među kojima i znatan broj Slovenaca i Hrvata, koji su u znatnom broju samo nastavili emigraciju u prekomorske zemlje.[7]

Odnosi između Italije i Jugoslavije, nakon što su se s godinama uspostavile dosta jake trgovinske veze, dovedeni su na dobru razinu tek sklapanjem Osimskog ugovora iz 1975. godine, kojim je ukinut Slobodni teritorij Trsta, a u tom gradu je vlast talijanske države zamijenila dotadašnju anglo-američku vojnu upravu. Nakon što se Jugoslavija raspala, nisu zabilježene poteškoće u odnosima prema Sloveniji i Hrvatskoj, kao sljednicama Jugoslavije u pogledu područja preuzetih od Italije nakon Drugog svjetskog rata.

Poveznice[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Pariški mirovni ugovor s Italijom od 10. veljače. Hrčak.srce.hr. Pristupljeno 25. kolovoza 2018. Page white acrobat.png(PDF)
  2. 1. Međunarodni ugovori i bilateralni sporazumi između Federativne Narodne Republike Jugoslavije/Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Talijanske Republike (engleski). Službena stranica Istarske županije. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. kolovoza 2018. Pristupljeno 25. kolovoza 2018. Page white acrobat.png(PDF)
  3. Tomislav Ravnić. 2017. 70. OBLJETNICA PARIŠKE MIROVNE KONFERENCIJE (1947-2017.). SAVEZ ANTIFAŠISTIČKIH BORACA I ANTIFAŠISTA RH. Pristupljeno 30. kolovoza 2018.
  4. Alcide de Gasperi. 1947-06-31. LA RATIFICA DEL TRATTATO DI PACE: REPLICA DI ALCIDE DE GASPERI ALL'ASSEMBLEA COSTITUENTE, (Roma, 31 luglio 1947) (talijanski). Democrazia Cristiana. Pristupljeno 2018-08-24 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  5. https://books.google.hr/books?id=TF5JDsGeJuUC&pg=PA155&lpg=PA155&dq=A+numerically,+economically+and+intellectually+very+strong+minority+under+the+long+Austro+-+Hungarian+rule,+it+became+by+1941+under+Italian+rule+a+regional+majority+in+Istria.+This+turnabout+was+due+to+two+decades+of+brutal+fascist+policies+of+national+repression,+expulsion+of+the+Slavs,+%22ethnic+cleansing%22+and+forced+italianisation+which+were+applied+also+in+the+area+of+the+Italian+minority%27s+present&source=bl&ots=8i1hnA7tAx&sig=HopbTaEweKHhLV8hFKTYKXi6S7E&hl=hr&sa=X&ved=2ahUKEwjQ_uak9YXdAhXxposKHWsTDIcQ6AEwAHoECAAQAQ#v=onepage&q=A%20numerically%2C%20economically%20and%20intellectually%20very%20strong%20minority%20under%20the%20long%20Austro%20-%20Hungarian%20rule%2C%20it%20became%20by%201941%20under%20Italian%20rule%20a%20regional%20majority%20in%20Istria.%20This%20turnabout%20was%20due%20to%20two%20decades%20of%20brutal%20fascist%20policies%20of%20national%20repression%2C%20expulsion%20of%20the%20Slavs%2C%20%22ethnic%20cleansing%22%20and%20forced%20italianisation%20which%20were%20applied%20also%20in%20the%20area%20of%20the%20Italian%20minority's%20present&f=false |chapterurl= nedostaje naslov (pomoć). Local self-government, territorial integrity and protection of minorities, (monografija), Second working session, c, str. 149-156, Science and technique of democracy, No. 16 /CDL-STD(1996)016/ (engleski), EUROPEAN COMMISSION FOR DEMOCRACY THROUGH LAW (VENICE COMMISSION) (engleski). Venice Comission. str. 155. Pristupljeno 24. kolovoza 2018.
  6. Inoslav Bešker. Inoslav Bešker. Le pulizie etniche in Istria e nei Balcani (talijanski). Pristupljeno 24. kolovoza 2018.
  7. Vladimir Žerjavić. 1993. DOSELJAVANJA I ISELJAVANJA S PODRUČJA ISTRE, RIJEKE I ZADRA U RAZDOBLJU 1910-1971. Društvena istraživanja : časopis za opća društvena pitanja, Vol.2 No.4-5 (6-7) Srpanj 1993. Pristupljeno 24. kolovoza 2018.