Istarski egzodus

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Jezična rasprostranjenost talijanskog i slavenskih jezika u Istri prema popisu stanovništva u Istri 1910. godine. Anketirane se nije pitalo za etničku pripadnost, nego za glavni razgovorni jezik.

Istarski egzodus ili Istarsko-dalmatinski egzodus je izraz kojim se označava odlazak etničkih Talijana s hrvatskog priobalja i bližeg zaleđa, ponajviše s poluotoka Istre i grada Rijeke nakon Drugog svjetskog rata. Ova su područja etnički mješovita, s talijanskim, slovenskim, hrvatskim etnijama kao najzastupljenijima. Istru zajedno s Rijekom i dijelove Dalmacije zajedno sa Zadrom anektirala je Italija nakon Prvog svjetskog rata; tijekom dvadesetak godina talijanske vladavine, približno četvrtina Hrvata i Slovenaca se odselila, a na to područje je doseljen približno jednaki broj Talijana iz Kraljevine Italije (koje se doseljenike nazivalo regnicoli - od "regno", tal. kraljevina). Na kraju Drugog svjetskog rata bivši okupirani talijanski teritoriji u Istri i Dalmaciji postali su dijelovi Jugoslavije shodno Pariškom mirovnom ugovoru iz 1947. uz jedini izuzetak općina Muggia (Milje) i San Dorligo della Valle (Dolina).

Talijanski izvori spominju ponešto uvećane brojke optanata (naziv uobičajen u Hrvatskoj, Talijani koriste naziv "esuli" - prognanici):[1][2] makar je izvorna procjena talijanskog Ministarstva vanjskih poslova bila da je "esula" bilo oko 250.000, uvriježila se s vremenom u talijanskoj literaturi brojka od 350.000 etničkih Talijana koji su morali napustiti navedena područja nakon završetka fašističke okupacije.[3] Taj je broj evidentno veći od broja etničkih Talijana koji su na tim područjima uopće živjeli, imajući u vidu da je ukupno talijansko i slavensko stanovništvo Istre, Rijeke, Zadra, Cresa i Lošinja brojalo pred sam Drugi svjetski rat tek oko 400 tisuća. Prema istraživanju demografa Vladimira Žerjavića sačinjenom 1993. godine na bazi službenih evidencija i podataka sa svih popisa stanovništva provedenih u 20. stoljeću - austrijskih, talijanskih i jugoslavenskih - na području Istre, Rijeke i Zadra, broj iseljenih Talijana i Slavena s područja koja su preuzeta od Italije iznosi 186 do 188 tisuća s područja koja su danas dio Hrvatske, te 30 do 35 tisuća s područja koja su danas dio Slovenije.[4] Od toga broja, oko 50.000 su bili iz redova gradskog stanovništva Zadra, čije je stanovništvo evakuirano - njih do 20.000, od predratnog stanovništva koje je brojilo 26.000 ljudi - 1943. i 1944. godine za vrijeme njemačke okupacije, a uslijed savezničkog bombardiranja Zadra; te Pule, čijih je do 28 tisuća stanovnika evakuirano u ožujku 1947. godine za vrijeme savezničke vojne uprave, prije nego će grad biti predan pod upravu Jugoslavije u rujnu iste godine.

Nakon što je slijedom Ugovora o miru s Italijom 1947. godine dopušteno stanovništvu od Italije preuzetih područja da optira za talijansko državljanstvo i emigrira u Italiju (te potom, ako su htjeli, i u druge zemlje poput Australije i SAD-a), tu je mogućnost iskoristio također i znatan broj etničkih Hrvata, nezadovoljnih oskudicom i općenito nepovoljnim uvjetima života u socijalističkoj zemlji.[5]

Prema evidenciji talijanske državne institucije za pomoć osobama iseljenima s istočne strane Jadrana -Opera per l’assistenza ai profughi Guliani e Dalmati/Ustanova za pomoć izbjeglicama iz Julijske krajine i Dalmacije, prihvatila je Italija od rujna 1943. (kapitulacija Italije i ustanak) do rujna 1943. (potpisivanje mirovnog ugovora kojim je potvrđen prestanak talijanskog suvereniteta na tom području) 43.500 izbjeglih. Između rujna 1947. i listopada 1953. najintenzivniji je val iseljavanja i tada je bilo 81.000 osoba koje su prihvaćene u Italiji. Potom je do 1956. godine prihvaćeno u Italiji daljnjih 25.500 osoba. Tom se broju još nadodaje oko 23.000 osoba koje su “najavljene” i nisu službeno prihvaćene, oko 4.500 umrlih iseljenika te oko 23.000 iseljenika koji su emigrirali (odmah) iz Italije u treće zemlje. Tako se dolazi do oko 200.000 ukupno iseljenih s jugoslavenskog teritorija u Italiju. Zacijelo jedan dio izbjeglica iz prvog, ratnog, razdoblja nije evidentiran; a slično je očito i s vojnicima i pripadnicima službi sigurnosti Talijanske Socijalne Republike koji su se povukli dalje na područje Italije. Također nije evidentiran veći broj članova obitelji talijanskih vojnika, policajaca i službenika raznih državnih službi razmještenih u područjima koje će Italija izgubiti: takvih je osoba bilo oko 20.000.[6]

Zajednica "esula" u Italiji uobičajeno izražava prilično antislavenska stajališta, te do danas ogorčeno tvrdi da je do egzodusa došlo zbog jugoslavenskog revolucionarnog - prema njima, "antitalijanskog" - terora na kraju Drugog svjetskog rata i nakon njega, u središtu kojeg terora se ističe element strijeljanja ljudi (većinom, lokalnih pripadnika fašističke stranke) i njihovog bacanja u kraške jame - fojbe.[7] Obzirom da se većina iseljavanja dogodila u godinama nakon 1947., kada nekog izrazitog protutalijanskog terora i nije bilo, ali je stanovništvo Istre bilo izloženo komunističkoj opresiji i oskudici kao i stanovnici preostalog dijela Jugoslavije, upitno je može li se iseljavanje baš pripisati htijenju jugoslavenskih vlasti da protjeraju Talijane, ili prije mogućnosti da se emigrira koja je prema Ugovoru o miru s Italijom iz 1947. god. dana žiteljima područja preuzetog od Italije - a što je u tim desetljećima bilo posve zabranjeno stanovništvu drugih dijelova države.[8] Uostalom je među optantima bio i nemali broj Hrvata, među njima čak i stanoviti broj pripadnika NOVJ. Jugoslavija je tih godina bila prihvatila i useljavanje stanovitog broja talijanskih komunista iz Italije, koji su se nastanili u Rijeci i Puli. Valja opaziti da je iz redova esula u Italiji i same talijanske države iseljavanje poticano, te talijanska državna tijela sve do 1960.-ih godina nisu htjela uspostaviti komunikaciju s predstavnicima talijanske manjine u Sloveniji i Hrvatskoj, koje su smatrali "crvenim" izdajicama domovine.[9] Govor o "esulima" do danas u Italiji do danas nije lišen povišenih tonova - zajednica je nastala u doba Hladnog rata, kada je izgledalo prilično vjerojatnim da će u nekom novom ratnom razračunavanju komunistička Jugoslavija biti razbijena, a talijanska vlast nad prepuštenim područjem ponovo uspostavljena; veliki dio njenog javnog diskursa je od tada intoniran kao održavanje želje za ponovnim ovladavanjem tim teritorijem. Tek je nakon dosta vremena srditi stav esula prerastao u nostalgiju za zavičajem i za vremenima iz prošlosti.[10]Čak se i u znanstvenom diskursu govori u Italiji da je cjelokupno iseljavanje Talijana (da je među iseljenima bilo također Slovenaca i Hrvata, rijetko se spominje) s tog područja bilo - prisilno iseljavanje.[11]

Etnička struktura na područjima preuzetima od Italije[uredi VE | uredi]

Talijane u Sloveniji i Hrvatskoj početkom 20. stoljeća možemo podijeliti na starinske Romane netalijanskog retoromanskog jezika koji su se izjašnjavali Talijanima i autohtono su stanovništvo, te Talijane i Furlance koji su doselili tijekom mletačke, Napoleonove i austrijske vlasti. Treći dio su predstavljali talijanizirani i odnarođeni Hrvati, Slovenci i pripadnici drugih naroda koji su se mirno talijanizirali tijekom austrijske vladavine (te udio govornika talijanskog jezika u Istri postupno raste na austrijskim popisima provedenima u 19. stoljeću, s približno četvrtine, na približno jednu trećinu), ili u okolnostima prisilne talijanizacije za vrijeme fašizma. Uz te tri grupe, na tom području je bilo i više desetaka tisuća talijanskih novopridošlica nazvanih regnicoli, koje je talijanska država sustavno doseljavalja u razdoblju nakon I. svjetskog rata s ciljem promjene etničke strukture na tim područjima pripojenima Italiji[12].

Tijekom talijanske vladavine, u Zadru je zahvaljujući doseljavanju iz Italije udio Talijana povećan s oko 2/3 na skoro cjelokupnu populaciju, u Rijeci, također zahvaljujući doseljavanju s oko pola na 3/4, a u Istri je - zacijelo zahvaljujući "spretnosti" popisivača - popisano da približno polovicu stanovništva čine Talijani.[13]

Od kraja Drugog svjetskog rata sve do 1953. vrlo je veliki broj ljudi emigrirao iz područja koja su sada prestala biti dijelom Italije. Većina tih osoba koje su prema odredbama Ugovora o miru s Italijom iz 1947. godine optirali za talijansko državljanstvo i emigrirali za Italiju (i odatle, nerijetko, u treće zemlje) su bili etnički Talijani, ali se smatra da su oko trećine njih bili Slovenci i Hrvati koji nisu htjeli nastaviti živjeti u komunističkoj Jugoslaviji.[14]

Godine 1953. službeno je u Jugoslaviji živjelo 36.000 Talijana, što je 16% stanovništva talijanskog govora iz vremena prije Drugog svjetskog rata[15]. U svom izvješću iz 1996. godine o 'Lokalnoj samoupravi, teritorijalnom integritetu i zaštiti manjina' Povjerenstvo za demokraciju kroz pravo Vijeća Europe (Venecijanska komisija) naglasilo je da "velika većina lokalnih Talijana, Talijanita (slavenskog ili drugog podrijetla), tisuće Slovenaca i nacionalno nedefiniranih dvojezičnih 'Istrana' koristilo je svoje legalno pravo iz mirovnog sporazuma da 'optiraju' iz dijelova Istre pod jugoslavenskom upravom. U nekoliko valova krenuli su prema Italiji i drugdje (također u prekomorske zemlje) gdje su tražili talijansko ili drugo državljanstvo. Masovni egzodus optanata (ili esula kako se nazivaju u Italiji) iz 'bezbožne komunističke Jugoslavije' bilo je aktivno (i besmisleno) poduprto od talijanskih vlasti, talijanskog radija i rimokatoličkog tršćanskog biskupa. Nakon ovog ogromnog odljeva, brojčana snaga preostale talijanske manjine postala je stabilna."[16]

Povijest[uredi VE | uredi]

Glavni članci: Istra, Povijest Dalmacije

Od antike do 20. stoljeća[uredi VE | uredi]

Lingvistička rasprostranjenost talijanskog i slavenskih jezika u Istri, prema Austrijskom popisu stanovništva iz 1910. godine. Stanovništvo se na popisu nije pitalo za etničku pripadnost, nego za jezik kojega najčešće koriste.

Iliri su živjeli uz ostale etničke grupe (grčki i romanski elementi ponajviše u gradovima, plemena Ilira i Kelta "u prodolima među planinama, uz rijeke i po plodnim ravnicama"[17]) na istočnoj strani Jadrana sve do Alpa na sjeveru ide u prošlost sve do brončanog doba[18], te je od tada stanovništvo bilo izmiješano. Narodima s političkim centrom u Rimu ili Veneciji istočna obala Jadrana je uvijek bila primamljiva, prvi put su stekli posjede još 167 pr.Kr. (Issu, Far i Dimal).[19] Kasnije je Rimsko Carstvo zauzelo cijelu istočnu obalu Jadrana i ustanovilo provobitno jednu provinciju - Ilirik, a 10. godine dvije - Panoniju i Dalmaciju.[20]

U srednjem vijeku do jadranske obale došli su slavenski narodi i naselili se u početku uglavnom u unutrašnjosti, a s vremenom je došlo i do miješanja stanovništva također i u gradovima uz more, osobito u u doba turskog pritiska s juga i istoka[21]. U kasnom srednjem vijeku Venecija je postepeno stavlja pod kontrolu sve veći broj gradova uz obalu (1346. Zadar se predaje Mletačkoj Republici, 1409. Ladislav Napuljski prodao je Mletačkoj Republici Dalmaciju.[22])

Krajnji rezultat je postojanje romanskog stanovništva uglavnom u urbanim područjima smještenima uz more, dok su unutrašnjost nastanjivali Slaveni uz određene izolirane iznimke. Dok su većinu stanovništva u gradovima, posebno onima na obali, činili Talijani, unutrašnjost Istre bila je nadmoćno slavenska – većinom hrvatska; na sjeveru Istre postoji i značajno područje nastanjeno Slovencima. Tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, u vrijeme jačanja uloge i veličine gradova - koji su u Istri mjesta talijanske kulture i jezika - praćenim opadanjem važnosti sela, u gradove se doseljava novo stanovništvo sa pretežno hrvatskog sela, koje se znatnim dijelom talijanizira. Razvoj hrvatskog školstva je od strane lokalnih Talijana bio ustrajno blokiran, a mali broj obrazovanih Hrvata koji su se odbijali talijanizirati je bio okružen učestalim iskazivanjem netrpeljivosti i raznovrsnoj socijalnoj diskriminaciji. U to doba dolazi i do znatnog iseljavanja ruralnog stanovništva u Rijeku i Pulu, te u prekomorske zemlje. [23] Zahvaljujući takvim trendovima, od prvog austrijskog popisa stanovništva iz 1857. godine do zadnjega 1910. godine se bilježi rast udjela stanovništva za koje se može registrirati da im je talijanski jezik glavni jezik komunikacije, te broj govornika talijanskoga na području raste sa 37 na 108 tisuća, u vrijeme dok broj govornika slovenskog i hrvatskog jezika raste daleko skromnije: sa 34 na 44 tisuće u pogledu slovenskog, te sa 120 na 136 tisuća za hrvatski jezik. Ukupno je u to doba u Istri bilo oko jedne trećine stanovništva, koje se na popisu stanovništva moglo registrirati kao one kojima talijanski jezik glavni jezik komunikacije.[24] Valja ipak opaziti da se u austrijskim popisima nije registrirala dvojezičnost, koja je u Istri bila raširena kako u ono doba, tako sve do danas: dvojezične osobe su se na tim popisima u pravilu registrirale kao govornici talijanskog jezika, kao uglednijeg.

U Dalmaciji prema kraju 19. stoljeća opada broj stanovnika koji koriste talijanski jezik, s iznimkom - od većih mjesta - Zadra, Trogira i donekle Splita. Na popisu stanovništva 1890. godine bilježi se 16 tisuća stanovnika kojima je primarni jezik talijanski, koji broj do 1910. godine skromno raste na 18 tisuća.[25]

Udio osoba kojima je talijanski materinski jezik, hrvatski dio Istre, stanje 2001. godine

U Rijeci koja se naglo razvija u veliku luku za čitav Ugarski dio Monarhije i koja privlači doseljavanje stručnih radnika iz Italije (napose iz onih dijelova koji su još pod vlašću Austrije), popis stanovništva iz 1910. godine nalazi 23.284 stanovnika talijanskog jezika, što čini 46,94 posto urbanog stanovništva (cjelokupna uža i šira okolica grada bila je nastanjena isključivo Hrvatima).[26]

Prvi svjetski rat i poraće[uredi VE | uredi]

Godine 1915. Italija napada Austro-Ugarsko Carstvo[27] stvorivši krvave sukobe uglavnom na frontovima Soče i Piave. Britanija, Francuska i Rusija bile su "zadovoljne što su uvele neutralnu Italiju u Prvi svjetski rat na svoju stranu. Italija je ipak izvela teško cjenkanje, tražeći široke teritorijalne ustupke jednom kad se rat završi."[28] U dogovoru da se Italija uvuče u rat, Londonskim ugovorom su joj bili obećani Trentino, Trst, Južni Tirol (područje s njemačkim stanovništvom), te Istra. Italiji je trebao pripasti također i sjeverni dio Dalmacije sa Zadrom, Šibenikom, te većinom otoka (preostali dio Dalmacije je prema Londonskom ugovoru trebao pripasti Srbiji). Rijeka je trebala biti isključena, te je naknadno trebalo odlučiti hoće li se ona predstavljati zajednički izlaz na moru za Austriju i Ugarsku, ili će sa zapadnim dijelom dijelom Hrvatske pripasti Ugarskoj (Bosna i Hercegovina, Srijem, te pretežni dio Slavonije je trebao pripasti Srbiji).[29]

Poslije rata Italija je prema obećanjima iz Londonskog ugovora krajem 1918. nastojala zauzeti Rijeku, otoke, Istru, Trst i Dalmaciju. Premda su Supilo i Trumbić još 1916. raskrinkali tajni Londonski ugovor i čitavi rat proveli dokazujući Antanti da Italija nema nikakva prava na Dalmaciju, Rijeku i Istru, u općem ozračju bezvlađa i odsustvu oružanih postrojbi, Talijani su krenuli zauzeti ono što im je bilo obećano, pa tako i Istru.

Nakon Prvog svjetskog rata potpisan je Rapallski ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevine Jugoslavije) i Kraljevine Italije (12. studenog 1920.) kojim je Italija stekla većinu Istre s Trstom, izuzevši otok Krk (Veglia) i dio općine Kastav, koji su ostali u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Rimskim ugovorom od 27. siječnja 1924. bila je Slobodna Država Rijeka podijeljena između Italije i Jugoslavije.

Razdoblje poslije Prvog svjetskog rata: iseljavanje Hrvata i Slovenaca, tzv. prvi egzodus[uredi VE | uredi]

Između 31. prosinca 1910. i 1. prosinca 1921. Istra je izgubila 15,1% svoga stanovništva – posljednje istraživanje pod Austrijskim Carstvom zabilježilo je 404.309 stanovnika čiji je broj smanjen na 343.401 prema prvom talijanskom popisu nakon rata[30]. Dok je takav pad bio sigurno povezan uz Prvi svjetski rat i promjenu političke uprave, emigracija je bila također važni faktor. U neposrednom razdoblju poslije Prvog svjetskog rata, Istra je bila pozornica intenzivnog migracijskog odljeva. Pula je, primjerice, bila strašno pogođena drastičnim rasklapanjem svoga masivnog vojnog i birokratskog aparata od preko 20.000 vojnika i snaga sigurnosti, te otpuštanja zaposlenika iz svoga brodogradilišta. U matične su se krajeve vratili pripadnici naroda iz drugih krajeva bivše Austro-Ugarske (Austrijanci, Nijemci, Mađari, Česi, Slovaci...). Ozbiljna ekonomska kriza u ostatku Italije prisilila je tisuće seljaka na odlazak u Kraljevinu SHS, koja je tada postala glavnim odredištem tog prvog istarskog egzodusa.[31] Seljaci i radnici su se, također, u znatnom broju iseljavali u prekomorske zemlje. Pritisak najprije nasilnih fašističkih grupa, a potom i fašističkih vlasti, također je odigrao ulogu, posebice među obrazovanijim slojem hrvatskog i slovenskog stanovništva, koji se skoro u cijelosti iselio s područja pripojenih Italiji.[32]

Šikaniranja koje su trpili Slaveni rezultiralo je velikom emigracijom Hrvata u djelove Hrvatske pod Kraljevinom SHS ili dalje na Zapad te emigraciju Slovenaca.

U područjima koje je Italija pripojila provodila se prisilna politika talijanizacije stanovništva tijekom 1920-ih i 1930-ih. Čak i tijekom kratkog preliminarnog razdoblja okupacije (1918.-1920.) Italija je započela politiku asimilacije Hrvata i Slovenaca. Rezultat toga bilo je zatvaranje klasične gimnazije u Pazinu, srednje škole u Voloskom (1918), srednjih škola za obrazovanje učitelja, zatvaranju svih slovenskih i hrvatskih osnovnih škola i progonstvom nekih istaknutih Hrvata i Slovenaca na Sardiniju i ostala mjesta u Italiji. Štoviše, postojala su djela fašističkog nasilja koje vlast nije sprječavala, poput spaljivanja Narodnih domova u Puli i Trstu koje su preko noći izveli fašisti uz pomoć policije (13. srpnja 1920.). Situacija se još jače pogoršala nakon aneksije Venecije i Julijske krajine, posebice nakon Mussolinijeva dolaska na vlast 1922. godine. Službena politika nacionalnog čišćenja nije bila pod nikakvim međunarodnim suprostavljanjem, budući da se Italija nije obvezala manjinskim pravima niti u mirovnim ugovorima niti Rapalskim ugovorom.

U Istri uporaba hrvatskog i slovenskog jezika u upravi i na sudovima već je bila zabranjena tijekom okupacije (1918.-1920.). U ožujku 1923. prefekt Julijske krajina (Venezia Giulia) zabranio je uporabu hrvatskog i slovenskog u upravi, dok je njihova uporaba na sudovima zabranjena kraljevskim dekretom 15. listopada 1925. godine. Smrtni udarac slovenskom i hrvatskom školskom sustavu u Istri zadan je 1. listopada 1923. sa školskom reformom ministra Giovannija Gentilea. Aktivnost hrvatskih i slovenskih društava i udruženja (Sokol, čitaonice, itd.) već je bila zabranjena tijekom okupacije, ali posebno izričito nakon Zakona o udruženjima (1925.), Zakona o javnim demonstracijama (1926.) i Zakona o javnom redu (1926.). Sva slovenska i hrvatska društva te sportska i kulturna udruženja prestala su sa svim aktivnostima u skladu s odlukom provincijskih fašističkih tajnika s datumom 12. lipnja 1927. Na posebnu zapovjed tršćanskog prefekta 19. studenog 1928. političko društvo Edinost (Jedinstvo) je raspušteno. Hrvatski i slovenski suradnici u Istri, koje su isprva preuzele pulske i tršćanske štedionice, postupno su razriješeni. Nakon ovog potpunog raspuštanja svih slavenskih političkih, kulturnih i ekonomskih organizacija, organiziran je oružani otpor protiv terora fašističke talijanske države (vidi TIGR), povodom čega međutim nastaju daljnje nove represalije, koje su još jače zagorčale odnose među dvama zajednicama.

Prema V. Žerjaviću, iz hrvatskog dijela Istre, Rijeke, otoka Cres i Lošinj te iz Zadra je između dva svjetska rata iselilo 53 tisuće Hrvata, a doseljeno je na to područje 44 tisuće Talijana.[33]

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Nakon invazije Sila Osovine na Jugoslaviju u travnju 1941. godine, talijanska okupacijska zona je zahvatila daljnja područja Hrvatske i Slovenije. Italija je anektirala većinu dalmatinske obale i otoka, nastanjenih s oko 400.000 Hrvata i s posve malim brojem domicilnih Talijana. Italiji je priključen i veliki dio Slovenije, uključujući njen glavni grad Ljubljanu. Talijanska brutalna represija partizanskih aktivnosti te ubijanje i zatvaranje tisuća jugoslavenskih civila u koncentracijskim logorima (poput koncentracijskog logora na Rabu) u novoosvojenim provincijama i u samoj Italiji, hranilo je protutalijanske osjećaje slovenskih i hrvatskih podanika fašističke Italije. Tijekom talijanske okupacije pa do njene kapitulacije u rujnu 1943. stanovništvo je bilo izloženo zvjerstvima koje je talijanski povjesničar Claudio Pavone opisao "agresivnima i nasilnima. Ne toliko oko za oko, koliko glava za oko".[34] Doista, sam glavni talijanski zapovjednik general Mario Roatta u pismenom obliku u neslavnoj okružnici 3c (circolare 3c) naređuje da se imaju uzimati i po potrebi ubijati taoci, paliti sela i vršiti masovne deportacije: «Način postupanja s pobunjenicima ne treba ići prema formuli zub za zub, nego glava za zub». General Mario Robotti, pak, traži veću odlučnost u postupanju, poručujući u službenoj prepisci: «Ubija se premalo!»[35]

Nakon Drugog svjetskog rata postojali su rašireni pokreti ljudi koji su radije odabrali odlazak u Italiju nego život u Jugoslaviji. U Jugoslaviji su se ljudi koji su otišli nazivali optantima, tj. onima koji su izabrali, dok su se oni sami nazivali esulima ili prognanicima. Njihovi motivi za odlazak mogli su biti strah od odmazde, ekonomski motivi ili etnički utemeljeni motivi[36].

Događaji 1943. godine[uredi VE | uredi]

Kada se fašistički režim urušio 1943. nastupila je odmazda protiv talijanskih fašista. Najčešći od partizanskih zloĉina u Istri, sinonim za zločine protiv fašista, bilo je bacanje u kraške jame „fojbe“, najčešće uz prethodno strijeljanje. U fojbama su tako završavali skoro bez iznimke članovi fašističke stranke: stranački dužnosnici, općinski sekretari, nastavnici iz reda fašista, krupni zemljoposjednici i članovi postrojbi fašističke stranke. Na nekim mjestima bilo je i osoba skromnog socijalnog značaja, koji su se nečim bili zamjerili hrvatskim susjedima. Vodstvo ustanka je zahtijevalo da se moraju provoditi suđenja, koja su bila provođena nabrzinu, ali od strane ljudi koji su dobro poznavali osumnjičene. U ruralnim područjima su zabilježeni slučajevi osobite samovolje, gdje su u nekim slučajevima likvidirane čak i osobe koje je narodni sud već bio oslobodio.[37]

Masakr u "fojbama" 1945. godine[uredi VE | uredi]

Drugi val antifašističkog nasilja zbio se nakon oslobođenja od okupacije sila Osovina u svibnju 1945. godine. Ovo je poznato pod nazivom masakr u fojbama; ustvari bio je to nastavak onoga što je započeto 1943. godine. Slično praksi komunističkih snaga u pokolju na Kočevskom rogu i drugdje, zarobljeni vojnici i drugi koje su pobjednici ocijenili kao neprijatelje, ubijani su i bacani u kraške jame. Ubijanje je bilo sistematskije organizirano nego 1943. godine i povjereno je službi sigurnosti OZNA. [38]

Mnogi talijanski izvori tvrde da su ta ubojstva nalikovala etničkom čišćenju koje je talijanski narod prisililo da naknadnih godina migriraju[39]: koncept koji se razlikuje od genocida, uzimajući u obzir više istjerivanja kroz teror radije nego istrebljenje neželjene grupe.

Miješana Slovensko-talijanska povijesna komisija, koju su uspostavile 1995. obje vlade s ciljem ispitivanja tvari, jezgrovito je opisala okolnosti ubojstava iz 1945:

14. Ovi događaji bili su potaknuti atmosferom sređivanja obračuna s fašistima, ali, kao što se čini, oni su većinom nastavljeni iz preliminarnog plana koji je uključivao nekoliko težnji: nastojanja uklanjanja osoba i struktura koji su na jedan ili drugi način (bez obzira na njihovu osobnu odgovornost) bili povezani s fašizmom, s nacističkim vrhovništvom, s kolaboracijom i s talijanskom državom, te nastojanja da se iznese preventivno čišćenje realnih, potencijalnih ili samo navodnih protivnika komunističkog režima, i aneksijom Julijske krajine u novu SFR Jugoslaviju. Početni impuls bio je potaknut revolucionarnim pokretom, koji se promijenio u politički režim te transformirao naboj nacionalne i ideološke netolerancije među partizanima u nasilje na nacionalnoj razini.

Broj žrtava nije siguran. Talijanski povjesničari Roberto Spazzali i Raoul Pupo smatraju da se može govoriti o brojci od 4 do 5 tisuća ubijenih (uključujući događaje iz 1943.), većinom Talijana, ali pronađena su i mnoga tijela koja su na sebi imala njemačke i partizanske uniforme, pa je stoga broj žrtava predmet mnogih interpretacija. Ostali izvori predlažu brojeve koji dosižu 20.000 ubijenih ili nestalih, ali ih većina navodi brojku koja se približava 10.000. Vojnici raznih poraženih vojski su bili zarobljeni na tom području u to vrijeme, pa su često bili skupno otpremani.[40]

Egzodus nakon II. svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Ekonomska nesigurnost, etnička mržnja i međunarodni politički kontekst koji je naposljetku doveo do Željezne zavjese rezultirao je s približno 190.000 ljudi, većinom Talijana, koji su izabrali napustiti regiju nakon što su ratna događanja već bila okončana.

Pariški ugovor o miru s Italijom iz 1947. i Londonski memorandum iz 1954. dali su stanovnicima područja koje je preuzela Jugoslavija izbor - opciju - da uzmu jugoslavensko državljanstvo i ostanu, ili da uzmu talijansko i emigriraju (odatle naziv optanti, za one koji su odlučili otići). Ovim prognanicima talijanska država je kompenzirala gubitak imovine, što joj je Jugoslavija priznavala pod račun plaćanja ratnih šteta iz II. svjetskog rata. U čl. 74. toč. B. Mirovnog ugovora s Italijom propisano je da Albanija, Etiopija, Grčka i Jugoslavija smiju imovinom talijanskih poduzeća i državljana na svojem području namirivati reparacije, do ugovorenog iznosa koji je za Jugoslaviju određen s iznosom od 125 milijuna američkih dolara.[6]

Urbana područja koja su napustili Talijani popunjena su Hrvatima i (u Sloveniji) Slovencima, najvećim dijelom doseljenim iz bliskog ruralnog zaleđa.

Razdoblja egodusa[uredi VE | uredi]

Egzodus Talijana se zbio između 1943. i 1960.; talijanski izvori navode da je područja koja je bila preuzela Jugoslavija najveći broj optanata napustio u godinama

  • 1943.
  • 1945.
  • 1947.
  • 1954.

Prvo razdoblje zbilo se nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, ustanka u Istri i početka prvog vala antifašističkog nasilja.

Nakon što su Saveznici otpočeli razorna bombardiranja Zadra, iselilo se 1943. i 1944. godine oko 20 tisuća, od ukupno 26 tisuća žitelja tog grada, i to znatno prije nego što su jugoslavenske snage zauzele grad; poslije će preostalo stanovništvo biti izloženo prilično grubom postupanju komunističkih vlasti (kakav je, uostalom, bio slučaj sa stanovništvom gradova širom Hrvatske i Jugoslavije), te će i oni pretežno napustiti grad.[41] Hrvati, njih oko 8.000 su, inače, grad napustili pod pritiskom talijanskih vlasti 1920.-ih godina, te su na njihovo mjesto uglavnom bili došli Talijani doseljeni iz Italije: tako je stanovništvo Zadra na početku Drugog svjetskog rata bilo skoro isključivo sastavljeno od etničkih Talijana.

Prema evidenciji talijanske Ustanove za pomoć izbjeglicama iz Julijske krajine i Dalmacije/Opera per l’assistenza ai profughi Guliani e Dalmati od kapitulacije Italije u rujnu 1943. do potpisivanja mirovnog ugovora u rujnu 1943. godine ukupno 43.500 izbjeglih s istočne strane Jadrana. Obzirom da je dio tog razdoblja zahvaćen Drugim svjetskim ratom, zacijelo je tu bilo izbjeglica koji se nisu obratili za pomoć toj ustanovi, te su ostali neregistrirani.[42]

Drugo razdoblje bilo je u danima kapitulacije Njemačke u svibnju 1945. god. i približno u vrijeme drugog vala antifašističkog nasilja. Wehrmacht je bio zauzet povlačenjem pred jugoslavenskim partizanima zajedno s lokalnim kolaboracionističkim snagama (ustaše, domobrani, četnici, jedinice Mussolinijeve marionetske Talijanske Socijalne Republike).

Treće razdoblje zbilo se nakon Pariškog mirovnog ugovora s Italijom iz rujna 1947. godine, kada je Istra dodijeljena Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, osim malog područja na sjeverozapadu koji je tvorio Slobodni Teritorij Trsta. To razdoblje koincidira s vrhuncem Tršćanske krize, kada je izgledalo vrlo vjerojatnim da Jugoslavija - koja se iznenada nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine našla u sukobu sa svojim dotadašnjim vanjskopolitičkim pokroviteljem Sovjetskim Savezom - neće moći zadržati područja koja je preuzela od Italije, ili barem da će Italiji morati prepustiti "Zonu B" Slobodnog teritorija Trsta, tj. današnje Slovensko primorje i dio hrvatske Istre sjeverno od rijeke Mirne.[43]

U tom je razdoblju, u kojem je u više navrata izgledalo da je rat između Jugoslavije i Italije na pomolu, iseljavanje bilo najintenzivnije: bilježi se u njemu 81.000 osoba koje su prihvaćene u Italiji.[44]

U očekivanju predaje Grada Pule - koja se od 1945. do rujna 1947. godine kao izdvojeni dio Zone A nalazila pod savezničkom vojnom uprave - pod vlast Jugoslavije, talijanske civilne i savezničke vojne vlasti su već u ožujku 1947. godine organizirale evakuaciju stanovništva Pule. Smatra se da je 28.000 stanovnika Pule tada brodovima napustilo grad.[45]

Vrijedi zabilježiti da, u okrutnom paradoksu, nekoliko tisuća talijanskih komunista je naprotiv odabralo iz Italije emigrirati u Jugoslaviju iz okolnih talijanskih područja. Potom su mnogi među njima, nakon Rezolucije Informbiroa 1948. bili u Jugoslaviji progonjeni kao staljinisti: mnogi su bili zatočeni u neslavnom gulagu na Golom otoku.[46]

Četvrto razdoblje zbilo se nakon sklapanja Memoranduma razumijevanja u Londonu 1954. godine. On je dao provizionalnu civilnu administraciju u Zoni A (s Trstom) Italiji (do tada je tim područjem upravljala Britansko-Američka vojna uprava), a u Zoni B je uspostavljena civilna uprava Jugoslavije (to nije bila veća promjena, jer je i do tada tim područjem upravljala jugoslavenska vojska, ponašajući se kao da je posrijedi dio Jugoslavije).

Naposljetku je 1975. Osimskim sporazumom napokon definitivno podijeljen Slobodni Teritorij Trsta.

Do 1956. godine je u Italiji bilo prihvaćeno 25.500 "esula".

Osim iseljavanja iz "Zone B" bilo je - izvan razdoblja ugovorenih za iseljavanje između Jugoslavije i Italije - dosta slučajeva "bježanja" stanovnika Istre preko granice, a 1962. godine je Udinskim sporazumom o prekograničnoj suradnji osigurano da se može stanovništvo sjevernog dijela Istre iseljavati u Italiju - do 1965. je s dijela područja primjene Udinskog sporazuma koje se nalazilo u SR Hrvatskoj iselilo 3.260 osoba, od čega na etničke Talijane otpada samo 10%.[47].

Nevenka Troha opaža da su iseljeni Talijani gledali na one koji su ostali kao na izdajice, a sve do 1960.-ih godina nije sa svojom manjinom koja je ostala u Sloveniji i Hrvatskoj htjela komunicirati ni talijanska država.[48]

Procjene egzodusa[uredi VE | uredi]

Nekoliko povjesničarskih procjena broja osoba koje su otišle:

  • Vladimir Žerjavić (Hrvat), 186 do 188 tisuća iseljenih Talijana i Hrvata s područja koja su danas dio Hrvatske, te 30 do 35 tisuća Talijana, Slovenaca i Hrvata s područja koja su danas dio Slovenije,[49]
  • Nevenka Troha (Slovenka), oko 30.000 Talijana iseljenih s područja koja su pripale Sloveniji,[50]
  • Raoul Pupo (Talijan), oko 250.000 talijanskih progananika,[51]
  • Flaminio Rocchi (Talijan), oko 350.000 talijanskih progananika,[52]
  • Franco Cecotti (Talijan), oko 300.000 osoba, od toga 188.000 autohtonih istarskih i riječkih Talijana, 39.700 Talijana doseljenih između dva svjetska rata, 24.000 privremeno doseljenih osoba koje su radile kao upravno i vojno osoblje, te članova njihovih obitelji, 12.000 autohtonih Hrvata, 34.000 autohtonih Slovenaca (vjerojatno je broj Slovenaca, tal. "Sloveni" povećan pribrajanjem osoba koje su bile evidentirane kao "Slaveni", što dakako mogu biti i Hrvati) i 4.300 drugih.[53]

Mješovita slovensko-talijanska povijesna komisija potvrdilo je 27.000 talijanskih i 3.000 slovenskih migranata sa slovenskog teritorija.

Vrijedi opaziti da znanstvenici - u prvom redu oni bez iskustva života u Istri - nerijetko nekritički sve govornike talijanskog jezika iz austrijskog popisa stanovništva iz 1910. godine prepoznaju kao etničke Talijane, a potom ne uspijevaju prepoznati da među etničkim Hrvatima i Slovencima na popisima stanovništva iz jugoslavenskog doba (pa i do današnjeg vremena) ima nemali broj onih koji se u svakodnevnom životu u obitelji i u socijalnoj zajednici koriste talijanskim jezikom.[54] Takvo nerazumijevanje okolnosti da u Istri postoji dvojezično stanovništvo, što uopće nije rijetkost u etnički miješanim regijama u Europi (na razini primjera, Gradišćanski Hrvati su u pravilu dvojezični, etnički Ukrajinci koji žive u velikim gradovima poput Kijeva su dvojezični - pri čemu u razgovoru u pravilu koriste ruski, a ne ukrajinski jezik - a uopće i nema govornika irskog jezika koji istodobno nisu i govornici engleskoga) lako dovede do pogrešnih zbrajanja: naime se razlika između broja govornika talijanskog jezika iz vremena Austrije (među kojima je očito bilo i dosta Hrvata i Slovenaca, kad možemo vidjeti da među Hrvatima i Slovencima sve do danas ima znatan broj govornika talijanskog jezika) i broja etničkih Talijana iz vremena Jugoslavije nerijetko izračunava kao pad broja - etničkihTalijana.

Poznati među optantima[uredi VE | uredi]

Na popisu su osobe koje su radile na drugim mjestima tijekom rata te spadaju u skupinu optanata. Imovina im je konfiscirana pod komunističkom diktaturom Josipa Broza. Među slavne poslijeratne prognanike s teritorija spadaju:

Imovinske reparacije[uredi VE | uredi]

18. veljače 1983. Jugoslavija i Italija su potpisale sporazum u Rimu kojim se Jugoslavija obvezala isplatiti 110 milijuna US$ za nadoknadu optantske imovine na području Zone B Slobodnog teritorija Trsta. Do svoga raspada 1991. Jugoslavija je isplatila 18 milijuna US$. Slovenija i Hrvatska, dvije sljednice Jugoslavije, dogovorile su podjelu preostalog duga. Slovenija je preuzela 62% a Hrvatska preostalih 38%. Italija nije željela otkriti broj bankovnog računa pa je Slovenija 1994 otvorila fiducijarni račun kod Dresdner banke u Luxembourgu, obavjestila Italiju o njemu te počela uplaćivati 55.976.930 US$ svog dijela duga. Posljednja uplata bila je u siječnju 2002. godine.

Manjinska prava u bivšoj Jugoslaviji[uredi VE | uredi]

U vezi s egzodusom i tijekom razdoblja komunističke Jugoslavije (1945-1991), jednakost etno-nacija i nacionalnih manjina te način rješavanja međuetničkih odnosa bili su ključna pitanja jugoslavenske unutarnje politike. U studenom 1943. jugoslavensku je federacija proglašena na drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). Četvrti paragraf proglasa tvrdi da će se "etničkim manjinama u Jugoslaviji dodijeliti sva nacionalna prava". Ovi principi su ugrađeni u ustave iz 1946. i 1963. te ponovno potvrđeni, u većim detaljima, posljednjim federalnim ustavom iz 1974.[56] U njemu stoji da narodi i narodnosti trebaju imati jednaka prava (članak 245). Nadalje se navodi da "... svaka narodnost ima suvereno pravo na slobodnu uporabu svoga vlastitog jezika i pisma, njegovanje svoje kulture, osnivanje organizacija u tu svrhu, te uživati ostala ustavom zajamčena prava..." (članak 274).[57]

Povijesna rasprava[uredi VE | uredi]

Poveznica između ubojstava tijekom Drugog svjetskog rata i egzodusa koji se odvijao godinama kasnije je ipak predmet mnogih kontroverzi. Nema dokaza da je Jugoslavija ikad namjeravala totalno istrijebiti svoje talijansko stanovništvo (čak je među jugoslavenskim partizanskim snagama postojao talijanski odred "Giuseppe Garibaldi"), nego je jasno htjela izbjeći bilo kakav naknadni iredentizam poražene Italije nad svojim novim stečevinama. Učinak ubojstava i linčovanje talijanskih RSI fašista i navodnih nacionalista 1945. (posebice u kontekstu ogromnih žrtava u Drugom svjetskom ratu na jugoslavenskom frontu, gdje se bilježi oko milijun mrtvih) na iseljavanja koja su nastupila znatno kasnije, nekako je upitan. Valja opaziti da su Hrvati i Slovenci u Istri pretrpjeli u ratu čak veće žrtve - znatnim dijelom uslijed djelovanja SS postrojbi, koje su od Rommelove ofenzive 1943. god. djelovale s izričitim zapovijedima da moraju nastupati s bezobzirnom surovošću prema slavenskom stanovništvu i provoditi strijeljanja na licu mjesta. Usprkos svemu, teorija međusobne povezanosti je moderna među današnjim povjesničarima, posebno među talijanskim stručnjacima. Masakre u fojabama i egzodus talijanski predsjednik Giorgio Napolitano označio je democidom i etničko-političkim čišćenjem.[58]

Slovenski povjesničar Darko Darovec piše: "Jasno je, pak, da na mirovnim konferencijama nove državne granice nisu bile povučene vođene ideološkim kriterijima, nego na osnovi nacionalnih želja. Ideološki kriteriji su tada korišteni za uvjeravanje nacionalnih manjina da se povežu s jednom ili drugom stranom. Kako bi se ovo završilo stvorene su društveno-političke organizacije s jakim zvučnim imenima. Najvažnija od njih je SIAU, Slovensko-talijanska antifašistička unija, koja je po potrebama političke borbe mobilizirala mase u ime 'demokracije'. Svatko tko je mislio drukčije ili je bio nacionalno 'nedosljedan' bio bi predmetom takozvanih 'pročistilačkih komisija'. Prvi veliki uspjeh takve politike na nacionalnom polju bio je samoiseljenje Pule, povodom stupanja na snagu mirovnog ugovora s Italijom (15. rujna 1947.). Veliki ideološki pritisak bio je također nastao u vrijeme sukoba s Informbiroom, koji je prouzročio iseljavanje brojnog talijanskog i drugog stanovništva koje je simpatiziralo KP (op. Komunističku partiju Italije, koju je financirao Sovjetski Savez), iz Istre i Zone B Slobodnog Teritorija Trsta."[59] Neimaština koja je zavladala ovim krajevima - kao uostalom i u cijeloj komunističkoj Jugoslaviji - sve do 1960.-ih godina, jako je poticala stanovništvo na iseljavanje, među njima i neke koji su se u ratu spremno bili pridružili oružanoj borbi za pripajanje tih krajeva Jugoslaviji. [60]

Bibliografija[uredi VE | uredi]

Daljnje čitanje[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Review of Croatian History, sv.II br.1 siječanj 2007. Marino Manin: On Human Losses And The Exodus From Istria During The Second World War And THe Post-war Period
  2. Društvena istraživanja, sv.20 br.3 (113) listopad 2011. Recenzija, prikaz. Mihovil Dabo: Marino Manin: Istra na raskrižju: o povijesti migracija pučanstva Istre
  3. Raoul Puppo [2001.]. Piero Bevilacqua, Andreina De Clementi, Emilio Franzina Storia dell'Emigrazione Italiana,pogl. V. L'Esodo forzoso dall'Istria, Rim, Italija: Donzelli Editore pristupljeno 8. kolovoza 2018.
  4. Vladimir Žerjavić (1993.). DOSELJAVANJA I ISELJAVANJA S PODRUČJA ISTRE, RIJEKE I ZADRA U RAZDOBLJU 1910-1971.. Društvena istraživanja : časopis za opća društvena pitanja, Vol.2 No.4-5 (6-7) Srpanj 1993.. pristupljeno 13. svibnja 2018.
  5. Berislav Jendrić (zbornik radova više autora) (lipanj 2005.). KOMUNISTIČKA PARTIJA HRVATSKE U ISTRI TIJEKOM PRVIH GODINA NAKON ZAVRŠETKA DRUGOG SVJETSKOG RATA, str. 271-272. Institut Ivo Pilar. pristupljeno 13. svibnja 2018.
  6. 6,0 6,1 KARAKAŠ OBRADOV, Marica (2013). "op.cit. str. 215". Radovi za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 55/2013 pristupljeno 8. kolovoza 2018.
  7. Foibe: esuli, noi fascisti? No, Italiani e per questo cacciati, Agenzia Giornalistica Italia, 9. veljače 2016.
  8. Genny Pasquino [8. veljače 2012]. I ricordi e le testimonianze dei profughi istriani, accolti da un filo spinato (talijanski), 52025 Montevarchi (AR), Italija: valdornopost pristupljeno 8. kolovoza 2012. “Tako opisuje 2012. god. sudbinu svoje obitelji Brunetta Turcino, koja je 1948. godine stigla u izbjeglički logor (doista, opkoljen bodljikavom žicom) u Toskani: “Moja obitelj je bila jako katolička, a u Puli nismo smjeli govoriti talijanski, niti mogli ići na misu. Bilo nas je petero djece, a majka je bila učiteljica... imala sam 11 godina kada smo rekli zbogom, s mnogo suza u očima, svojem gradu. Poslije smo oko dvije godine bili u izbjegličkom logoru”. Novinarka onda objašnjava da je njena obitelj tako htjela ostati vjerna svojem nacionalnom identitetu (talijanskom), ali konstatira da je izvorno obiteljsko prezime zapravo - Turčinović, “italianizzato in Turcino“.”
  9. Nevenka Troha (31. ožujka 2003.). [https://www.dlib.si/stream/URN:NBN:SI:DOC-Z7TALUUQ/4090b0cc-4245-45b1-8799-eab17ff07f3b/PDF SLOVENSKA MANJŠINA V ITALIJI IN ITALIJANSKA V JUGOSLAVIJI MED LETOMA 1945 IN 1990 - PRIMERJAVA POLOŽAJA, ACTA HI STRIAE • 11 • 2003 • 2, str. 165] (slovenski). pristupljeno 7. kolovoza 2018.
  10. Pamela Ballinger [17. stu 2002.]. History in Exile: Memory and Identity at the Borders of the Balkans, str. 99 (engleski), Princeton University Press, pristupljeno 8. kolovoza 2018
  11. Raoul Pupo, op.cit., str. 385. pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}.
  12. Iz knjige na talijanskom i slovenskom jeziku, pročitati stranicu 24
  13. Žerjavić, op. cit.. pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}.
  14. Matjaž Klemenčič, Učinak raspada Jugoslavije na manjinska prava: talijanska manjina u postjugoslavenskoj Sloveniji i Hrvatskoj. Vidi http://www.cliohres.net/books/7/26.pdf
  15. Matjaž Klemenčič, Učinak raspada Jugoslavije na manjinska prava: talijanska manjina u postjugoslavenskoj Sloveniji i Hrvatskoj. Vidi http://www.cliohres.net/books/7/26.pdf
  16. [1996.] Local self-government, territorial integrity and protection of minorities, (monografija), Second working session, c, str. 149-156, Science and technique of democracy, No. 16 /CDL-STD(1996)016/ (engleski), EUROPEAN COMMISSION FOR DEMOCRACY THROUGH LAW (VENICE COMMISSION) pristupljeno 7. kolovoza 2018. “A numerically, economically and intellectually very strong minority under the long Austro - Hungarian rule, it became by 1941 under Italian rule a regional majority in Istria. This turnabout was due to two decades of brutal fascist policies of national repression, expulsion of the Slavs, "ethnic cleansing" and forced italianisation which were applied also in the area of the Italian minority's present habitat in Slovenia. In 1947 the peace treaty with Italy allotted most of the Istrian peninsula to the zone "B" of the tampon "Free Territory of Trieste" (FTT). This zone was controlled then by the Yugoslav army. In 1954 the "FTT" was dissolved by agreement and the line of demarcation between the two zones became an international frontier between Italy and Yugoslavia. Following these events, a great majority of the local Italians, Italianites (of Slavic and other origin), many thousands of Slovenes and of nationally undefined bilingual "Istrians" used their legal right from the peace treaty to "opt out" of the Yugoslav controlled part of Istria. In several waves they moved to Italy and elsewhere (also overseas) and claimed Italian or other citizenship. The mass exodus of the optanti (or esuli as they were called in Italy) from "godless communist Yugoslavia" was actively (and unwisely) encouraged by the Italian authorities, Italian radio and the Roman Catholic bishop of Trieste. After this huge drain, the numerical strength of the remaining Italian minority became stable. From the late 1950's it has grown slowly, particularly in recent years, no doubt stimulated by increased Italian economic presence in the region and by the additional support and advantages provided for the minority by the Italian government.”
  17. Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, Marjan tisak, Split, 2004, str. 56
  18. Little Humankind's History (Kratka povijest čovječanstva)
  19. Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, Marjan tisak, Split, 2004, str. 49
  20. Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, Marjan tisak, Split, 2004, str. 54
  21. E. A. Hammel (Veljača 1993). "Demography and the Origins of the Yugoslav Civil War". Anthropology Todaz 9 (1): 4-9 pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}.
  22. Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, Marjan tisak, Split, 2004, str. 272
  23. Dukovski, Darko (Identitet Istre: Ishodišta i perspektive). "ISTRA XX. STOLJEĆA (1900.-1950.): PROMJENE IDENTITETÂ (SOCIJALNI I GOSPODARSKI UZROCI)" pristupljeno 6. kolovoz 2018.
  24. Žerjavić. op. cit., str. 649 pristupljeno 6. kolovoz 2018.
  25. Peričić, Šime (19. prosinca 2002.). [file:///C:/Users/DARIO/Documents/16_Pericic_327_355.pdf "O BROJU TALIJANA/TALIJANAŠA U DALMACIJI XIX. STOLJEĆA"]. Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru 45/2003.: 327–355. pristupljeno 6. kolovoza 2018.
  26. PATAFTA, DANIEL. "Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva Rijeke". Časopis za suvremenu povijest 36 (2): 683-700 pristupljeno 6. kolovoza 2018.
  27. First World War.com – primarni dokumenti – talijanski ulazak u rat, 23. svibnja 1915.
  28. First World War.com – primarni dokumenti – Londonski ugovor, 26. travnja 1915.
  29. First World War.com – primarni dokumenti – Londonski ugovor, 26. travnja 1915.
  30. Sažetak: islam u Europi, europski islam
  31. Sažetak: islam u Europi, europski islam
  32. Sažetak: islam u Europi, europski islam
  33. Žerjavić, Vladimir. "op. cit., str. 631" pristupljeno 6. kolovoz 2018.
  34. Mojca Drcar Murko
  35. Corrado Stajano (17. srpnja 2012.). Vendetta fascista: testa per dente (talijanski). Corriere della Sera. pristupljeno 6. kolovoza 2018.
  36. Članak talijanskog povjesničara Raoula Pupa koji ističe egzodus ili prisilnu migraciju
  37. Vedran Alić [12. prosinca 2013.]. “str. 30-35”, dr.sc. Mila Orlić Promjena vlasti na otoku Lošinju i u Istri 1943.-1945. godine, Sveučilište u Rijeci (diplomski rad) pristupljeno 6. kolovoz 2018.
  38. ORIETTA MOSCARDA OBLAK [2016.]. IL “POTERE POPOLARE” IN ISTRIA 1945-1953 (talijanski), str. str. 65, Rovinj: UNIONE ITALIANA - FIUME, UNIVERSITÀ POPOLARE - TRIESTE pristupljeno 6. kolovoza 2018. “Si affermò, anche, che nella fase di presa del potere fossero state arrestate persone contro le quali non si erano avute sufficienti prove, e che tale modo di agire aveva fatto emergere problemi di legalità. In una fase in cui i tribunali militari sul territorio istriano non avevano ancora iniziato a funzionare, all’incontro furono impartiti precisi ordini ai comitati distrettuali e all’Ozna: “coprire le foibe” (“zatrpati jame”) e “richiedere” ai comitati distrettuali “l’elenco dei liquidati, le accuse e la data all’incirca quando è stato liquidato”123. Emergevano, perciò, evidenti segnali d’ingovernabilità da parte delle autorità comuniste regionali, che a parte con l’Ozna, dovevano dividere il potere con l’altra colonna del nuovo regime, ovvero l’esercito.”
  39. Silvia Ferretto Clementi. DOSSIER FOIBE ED ESODO UNA STORIA NEGATA A TRE GENERAZIONI DI ITALIANI (talijanski). La Lega Nazionale. pristupljeno 8. kolovoza 2018.
  40. Silvia Ferretto Clementi. Le foibe - approfondimenti (talijanski). Lega Nazionale. pristupljeno 6. kolovoza 2018.
  41. Begonja, Zlatko Begonja (srpanj 2005). "Iza obzorja pobjede, Sudski procesi "narodnim neprijateljima" u Zadru 1944.-1946.". Časopis za suvremenu povijest 37 (1) pristupljeno 6. kolovoz 2018.
  42. KARAKAŠ OBRADOV, Marica. "op.cit, str. 220" pristupljeno 8. kolovoza 2018.
  43. Anđelko Vlašić (diplomski rad) [2005.]. “26.”, MIROSLAV AKMADŽA, dr. sc. (mentor) TRŠĆANSKA KRIZA U UVJETIMA HLADNOG RATA, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu pristupljeno 8. kolovoza 2018.
  44. ibid.. "op.cit, str. 220" pristupljeno 8. kolovoza 2018.
  45. History in Exile: Memory and Identity at the Borders of the Balkans,Pamela Ballinger, Princeton University Press, 17. stu 2002
  46. La memoria di Goli Otok – Isola Calva,Luciano Giuricin, Centro di Ricerche Storiche Rovigno, 2007., pristupljeno
  47. KARAKAŠ OBRADOV, Marica (2013). "op.cit., str. 221". Radovi za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 55/2013 pristupljeno 8. kolovoza 2018.
  48. Troha, Nevenka (31. ožujka 2003). "SLOVENSKA MANJŠINA V ITALIJI IN ITALIJANSKA V JUGOSLAVIJI MED LETOMA 1945 IN 1990 - PRIMERJAVA POLOŽAJA". ACTA HI STRIAE • 11 • 2003 • 2 11: 165 pristupljeno 7. kolovoza 2018.
  49. Žerjavić, op. cit., str. 643 pristupljeno 13. svibnja 2018.
  50. Troha, Nevenka (21. lipnja 2006.). "UKREP! JUGOSLOVANSKIH OBLASTI V CONAH B JULIJSKE KRAJINE IN SVOBODNEGA TRŽAŠKEGA OZEMLJA IN ITALIJANI NA KOPRSKEM". ANNALE S • Ser . hist, sociol. 2000 • 1 (20) pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}.
  51. (2010.)"Marino Manin, Istra na raskrižju: O povijesti migracija pučanstva Istre, Poglavlje O LJUDSKIM GUBICIMA ISTRE U DRUGOM SVJETSKOM RATU I PORAĆU, str. 249" (Profil multimedija – Institut za migracije i narodnosti, Zagreb) pristupljeno 7. kolovoza 2018.
  52. Flamino Rocchi [1998.]. L' esodo dei 350.000 giuliani fiumani e dalmati vol.1 (talijanski), libreriauniversitaria.it pristupljeno 7. kolovoza 2018.
  53. Marica KARAKAŠ OBRADOV. op.cit., str. 221. pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}.
  54. Hržica, Gordana, Blanka Brdarić, Emilija Tadić, Ana Goleš, Maja Roch (prosinac 2015.). "Dominantnost jezika dvojezičnih govornika talijanskog i hrvatskog jezika". Logopedija 5 (2) pristupljeno 6. kolovoza 2018.
  55. www.sergioendrigo.it - Biografia
  56. Ustav Federalne Narodne Republike Jugoslavije, Beograd 1946.; Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Beograd 1963. Citirano u http://www.cliohres.net/books/7/26.pdf
  57. Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Beograd 1989. Citirano u http://www.cliohres.net/books/7/26.pdf
  58. Spor Napolitano-Mesić
  59. Darovec, Darko [1992.]. “str. 77-78”, Pregled zgodovine Istre, (Knjižnica Annales, 1). Koper: Zgodovinsko društvo za južno Primorsko: Primorske novice, 1992., Primorske novice (slovenski), Koper: Primorske novice pristupljeno 6. kolovoza 2018.
  60. Vedran Alić [12. prosinca 2013.]. “str. 30-35”, op.cit., Sveučilište u Rijeci (diplomski rad) pristupljeno 6. kolovoz 2018.

Više informacija[uredi VE | uredi]

Video[uredi VE | uredi]