Višeslavova krstionica

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Krstionica kneza Višeslava
Višeslavova krstionica2.jpg
Višeslavova krstionica3.jpg
Višeslavova krstionica4.jpg
Višeslavova krstionica5.jpg
Višeslavova krstionica6.jpg

Višeslavova krstionica naziv je kamene krstionice na kojoj se spominje knez Višeslav, a jedan je od najznačajnijih spomenika hrvatske kulture iz ranog srednjeg vijeka. Pretpostavlja se da je krstionica prvotno bila u Ninu, u baptisteriju.

Izgled krstionice[uredi VE | uredi]

Krstionica je isklesana iz bloka mramora te ima šesterostranični oblik visine 90 cm i promjera otvora 120 cm. Uz bridove stranica reljefno je isklesan po jedan torodirani stupić sa stiliziranim kapitelom, dok je na sredini prednje stranice prikazan procesionalni križ ispunjen hrvatskim tropletom za zavojnicom na kraju triju krakova.

Uz rub krstionice teče natpis: + HEC FONS NE(M)PE SVMIT INFIRMOS VT REDDAT ILLVMINATOS. HIC EXPIANT SCELERA SVA QV(O)D [DE PRIMO] SVMPSERVNT PARENTE, VT EFFICIANTVR XP(ISTI)COLE SALVBRITER CONFITENDO TRINV(M) P(ER)HENNE(M). HOC IOH(ANNES) PR(ES)B(YTER) SVB TEMPORE VVISSASCLAVO DVCI OPVS BENE CO(M)PSIT DEVOTE, IN HONORE VIDELICET S(AN)C(T)I IOH(ANN)IS BAPTISTE, VT INTERCEDAT P(RO) EO CLIENTVLOQVE SVO.

Odnosno prevedeno na hrvatski: „Ovaj izvor naime prima slabe da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani, spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava i to u čast Sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika.“

Natpis je posvetnog karaktera s naglašenom zavjetnom komponentom, pisan u metričkoj formi

Poznata povijest krstionice[uredi VE | uredi]

Krstionica je otkrivena u Veneciji 1853. godine, u kapucinskom samostanu Presvetog Otkupitelja na otoku Giudeccha, a odatle je prenesena u muzej Correr. 1941. godine, u zamjenu za jedan drugi spomenik, Italija je prepušta Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, te je krstionica smještena u palaču HAZU u Zagrebu. Nakon Drugog svjetskog rata prenesena je u Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, gdje se i danas nalazi. Replika Višeslavove krstionice nalazi se u Muzeju ninskih starina, a sadreni odljev u Gliptoteci u Zagrebu.

Znanstvena rasprava o krstionici[uredi VE | uredi]

Od svoga otkrića polovicom 19. stoljeća, krstionica je potakla znatno zanimanje, te je o njoj pisao Ivan Kukuljević Sakcinski koji je držao da se na krstionici spominje zahumski knez Višeslav.[1] Zadarski povjesničar Giuseppe Ferrari-Cupilli prvi je iznio tezu o tome da se ova krstionica prvotno nalazila u Ninu i to na temelju danas izgubljenog rukopisa Anonim Filippi.[2] U tom rukopisu spominjala se krstionica koja se nalazila u ninskom baptisteriju, odakle je odnesena 1746. godine, nakon rušenja zgrade. Prema njezinim stilskim karakteristikama, krstionica se tada smještala na prijelaz iz 8. u 9. stoljeće.[3] Franjo Rački, dokazujući stilsku srodnost s natpisom kneza Branimira iz Muća, pobija povezanost krstionice sa zahumskim Višeslavom, te prvi govori o hrvatskom knezu Višeslavu koji bi se mogao smjestiti nakon kneza Muncimira.[4] Ninsko podrijetlo krstionice prihvatili su ubrzo i ostali hrvatski povjesničari, a Luka Jelić smatra Višeslava prvim hrvatskim pokrštenim knezom, te započinje arheološki istraživati ninsku katedralu.[5]

Nakon dopremanja krstionice u Hrvatsku, Mirko Šeper vrši stilsku i epigrafsku analizu, te je temeljem analogije s natpisom na ciboriju prokonzula Grgura smješta u 11. stoljeće.[6] Nakon toga članka revidirani su 1962. i rezultati Jelićevih arheoloških istraživanja, pa se došlo do zaključka da krstionica nije prvotno bila u Ninu. Šeperovo mišljenje prihvatila je Nada Klaić.[7] S druge strane, Ljubo Karaman stilsko-epigrafskom analizom datira krstionicu u 9. stoljeće.[8] Početkom toga stoljeća datira krstionicu i Janko Belošević.[9] Mirjana Matijević - Sokol dokazala je, temeljem detaljne paleografsko-epigrafske analize i usporedbe s ostalim hrvatskim ranosrednjovjekovnim spomenicima, posebice iz Zadra, Bijaća, Rižinice, Muća i Uzdolja, da je riječ o spomeniku koji spada u hrvatsku epigrafsku baštinu s početka 9. stoljeća, te da ga se najvjerojatnije valja smjestiti u Nin gdje je bila najstarija hrvatska biskupija izvan dalmatinskih bizantskih gradova, budući da sam natpis upućuje na to da je upućen tek pokrštenoj vladarskoj eliti i odaje značajke franačkoga utjecaja koji se tada tim krajem širio putem redovnika germanskog podrijetla.[10]

U srpskoj historiografiji ova se krstionica nekada dovodila u vezu sa srpskim knezom Višeslavom kojega spominje samo Konstantin VII. Porfirogenet u svome spisu O upravljanju carstvom. Međutim, od kada je utvrđeno da je bio u pitanju po svemu sudeći pogrešni prijevod, te pravo ime vladara glasilo Vojislav, ta mogućnost je u potpunosti isključena[11].

Prema izvješćima crkvenih vizitacija iz 1579., 1603. i 1670. u Ninu se doista nalazila krstionica koja opisom odgovara ovoj Višeslavovoj. [12]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975.
  • Eduard Peričić, Hrvatski kraljevi (Zlatno doba hrvatske povijesti), Zadar 2000.
  • Mirjana Matijević Sokol, "Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska raščlamba natpisa s krstionice kneza Višeslava", Croatica Christiana Periodica 59 (2007) 1-31.
  • Stjepan Gunjača, Dušan Jelovina, Starohrvatska baština, Zagreb 1976, str. 4-22, 110.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. I. Kukuljević Sakcinski, Narodne novine, 1853., br. 217; Corriere Italiano, br. 50, Beč 1954; „Izvjestje načelinika družtva g. I. K. S. O svom putovanju u Mletke i Beč god. 1853“, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, III, Zagreb 1956., 336; „Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim“, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, IV, Zagreb 1857., 390-392.
  2. G. Ferrari-Cupilli, „Su d'un antica vasca battesimale del Museo Correr di Venezia“, La voce Dalmatica, 1/1860., br. 22 (27. X), Zadar, 175-178; H. Morović, „Jedan nestali izvor za kulturnu povijest grada Zadra“, Zadarska revija, god. I/4, Zadar 1952., 36-43.
  3. R. Cattaneo, L'architettura in Italia dal sec. VI. al Mille circa, Venezia 1888., 110-111; E. Stückelberg, Langobardische Plastik, Kempten - München 1909., 72.
  4. F. Rački, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, Zagreb 1877., 376-377.
  5. L. Jelić, Dvorska kapela sv. Križa u Ninu, Zagreb 1911.
  6. M. Šeper, „Der Taufstein des Kroatischen Fürsten Višeslav aus dem Frühen Mittelalter“, Nachrichten des Deutschen Instituts für merowingisch-karolingische Kunstforschung (Archiv Paulus), 15-16, Erlangen 1958., 1-2.
  7. N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971., 197-198.
  8. Lj. Karaman, „O vremenu krstionice kneza Višeslava“, Peristil, III, Zagreb 1960., 107-109.
  9. J. Belošević, „Počeci kršćanstva u Hrvata u svjetlu arheološke građe“, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru (36), Razdio povijesnih znanosti (23), Zadar 1997., 132-136.
  10. Mirjana Matijević Sokol, "Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska raščlamba natpisa s krstionice kneza Višeslava", Croatica Christiana Periodica 59 (2007) 18-23.
  11. Tibor Živković, De Conversione Croatorum et Serborum, Beograd, 2012. [1]
  12. A. R. Filipi, „Ninske crkve u dokumentima iz godine 1575. i 1603.“, Povijest grada Nina, Zadar 1969., 559.