Vijak

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Vijci raznih oblika.
Vijak sa šestostranom glavom.
Matični vijak: 1. svornjak, 2. navoj, 3. glava, 4. matica.
Način prikazivanja vijka u tehničkom crtežu ili nacrtu: a) vijak, b) matica; 1. glava, 2. svornjak, 3 jezgra, 4. navoj.
Vijak s valjkastom glavom s unutarnjim šesterokutom (za imbus ključ).
Nastajanje zavojnice: φ - kut uspona, P - korak ili uspon.
Prikaz nastajanja navoja.
Teoretski profil navoja.
Prikaz četverovojnog vijka.
Djelovanje sila na plošni navoj: a) aksijalna (uzdužna) i obodna sila, b) trokut sila za slučaj bez trenja, c) trokut sila pri dizanju uz trenje, d) trokut sila pri spuštanju terete.
Normalne (okomite) sile na navoju s oštrim profilom.
Stupanj djelovanja vijka prema kutu uspona.
Vijak sa samorežućim navojem.
Vijak za lim.
Uvrtni vijci.
Glavati vijak s valjkastom glavom.
Svorni vijak.
Sprežnjaci: a) s ojačanim svornjakom, b) s ojačanim krajevima svornjaka, c) s distancionom ljuskom.
Torx utor na glavi vijka.
Šesterostrana matica.
Razne vrste podloški.
Križni ključ za vijke automobilskih kotača.

Vijak (ponekad germanizam šaraf koja potječe od riječi Schraube ili vida od talijanskog vita) je strojni dio za rastavljivo spajanje dijelova ili za pretvaranje rotacijskoga gibanja (kružno gibanje) u translacijsko (jednoliko pravocrtno gibanje). Valjkasta je oblika, a duž cijele vanjske strane ili njezina dijela oblikovan je narezanim ili utisnutim navojem, to jest spiralnim užljebljenjem, koje djeluje poput vješto izvedene kosine. Navoj se u obliku helikoidne linije ili uske plohe ravnomjernim nagibom ovija oko cilindričnog ili, rjeđe, blago stožastoga tijela i uspinje u smjeru kazaljke na satu (desni navoj) ili obrnuto (lijevi navoj). [1] . Prema namjeni, navoji imaju različite oblike poprečna presjeka (trokutni, trapezni, pilasti i tako dalje), mogu biti jednovojni ili viševojni (dvovojni, trovojni), metrički ili inčni (na primjer cijevni Whitworthov navoj). Karakteristične veličine navoja jesu kut profila, teorijska i nosiva dubina, korak i drugo. Većinom su standardizirani, premda se iz različitih razloga izvode i izvan standarda. Pored tijela s navojem vijak je obično opremljen glavom različita oblika. Glava vijka najčešće je šesterostrana prizma, ali može biti i četverokutna, poluokrugla, valjkasta s ravnim ili upuštenim križem, šesterokutom (takozvani imbus-vijak) ili zvijezdom, potom lećasta, krilna, narovašena, očna ili stožasta. Uglavnom ima glavu koja pruža mogućnost odvijanja ili zavijanja, uz pomoć odgovarajućeg alata kao na primjer odvijač) ili ključ za šesterokutne glave). Glava vijka je uglavnom veća od tijela vijka, da bi se vijak zaustavio kod zavijanja, ali i da prenosi silu na nosivoj površini. Tijelo vijka ima na sebi navoj, koji može biti puni navoj ili djelomični navoj. [2]

Spajanje vijcima u rastavljive spojeve najraširenija je operacija strojarstva uopće. Zbog toga su i vijci najrašireniji i najvažniji strojni dijelovi. Osim za vijčane spojeve oni imaju i niz drugih primjena kao na primjer: stezni vijci za stvaranje prednaprezanja (na primjer u steznim spojevima), vijci za zatvaranje otvora (na primjer grla boce), postavni vijci (na primjer za podešavanje zračnosti, podešavanje mjernih instrumenata, kao što je mikrometarski vijak i slično), vijci za prijenos snage (na primjer u navojnim vretenima preša), vijci za izvođenje pokreta (na primjer vretena ventila) i tako dalje.

Na vijku se razlikuje glava (obično šesterokutna) i svornjak (struk je dio vijka bez navoja, a svornjak dio koji nosi navoj). Na svornjaku je urezan spiralni utor određenog profila. Spiralni utor može biti urezan po cijeloj duljini svornjaka ili samo dijelom, tako da ispod glave ostane cilindričan, to jest bez utora. Matica je posebni dio, potreban za izvođenje spojeva matičnim vijcima. Stijenka njenog provrta ima također navoj. Najbitniji dio vijka jest navoj, jer se s pomoću njega ostvaruje vijčani spoj. On je napravljen na jezgri po takozvanoj zavojnici.

Pravilno pritegnuti vijci ne odvijaju se sami od sebe ni prigodom titrajnih ili udarnih pogonskih opterećenja, jer se trenje u navoju i na površini nalijeganja glave dovoljno veliko (samokočnost). Prigodom pritezanja tlače se međusobno bočne plohe navoja i sve plohe nalijeganja stegnutih dijelova, tako da se pod tim tlakom površinske hrapavosti poravnavaju. Kod prejakog pritezanja može u čitavom spoju doći do plastičnih deformacija, koje se nastavljaju za vrijeme pogona (takozvano sjedanje) i vode k popuštanju prednaprezanje (naprezanje izazvano pritezanjem vijaka) i labavljenja spoja. Pa ako samo prednaprezanje još i ne izazove plastičnu deformaciju, do nje može dovesti naprezanje pogonske sile koja se zbraja (superponira) s prednaprezanjem. Dokle god je uz utjecaj pogonskih dinamičkih sila opterećenja ostalo izvjesno prednaprezanje, dotle ne olabavljuju vijci i matice, to jest ne odvrću se sami od sebe. Za odvrtavanje treba još uvijek upotrijebiti moment sile da bi se veza rastavila. Do rastavljanja dolazi samo ako se prednaprezanje zbog pojave takozvanog sjedanja potpuno izgubi. Osiguranja vijaka oblikom služe prema tome za osiguranje protiv odvijanja, a osiguranja silom kao osiguranje protiv labavljenja, jer ta osiguranja svojim aksijalnim (uzdužnim) opružnim djelovanjem sprečavaju popuštanje prednaprezanja (sjedanjem). [3]

Povijest[uredi VE | uredi]

Vijčani mehanizam bio je poznat u staroj Grčkoj (kao Arhimedov vijak). Kasnije je vijak opisao grčki matematičar Arhit Tarentski. U 1. stoljeću pr. Kr. drveni vijčani zupčanici već su bili u širokoj upotrebi u mediteranskim zemljama kao dio preše za ulje i vino.

U Europi, u 15. stoljeću, metalni vijci kao spajalice bili su vrlo rijetki, ako su uopće bili poznati. Ručni odvijači (u originalu fr. tournevis) pojavili su se ne kasnije od 1580., iako su bili široko rasprostranjeni tek početkom 19. stoljeća . U početku su vijci bili jedna od mnogih vrsta spojnih dijelova u graditeljstvu, a koristili su se u stolarskom i bravarskom obrtu.

Široka upotreba metalnih vijaka započela je nakon pojave strojeva za masovnu proizvodnju od 1760. do 1770. Razvoj ovih strojeva u početku se odvijao na dva načina: industrijska proizvodnja vijaka na drvu na jednom namjenskom stroju i sitno štancanje potrebnih vijaka od strane obrtnika na poluručnom stroju s izmjenjivim priborom. [4]

Zavojnica[uredi VE | uredi]

Normalna (cilindična) zavojnica (vijčana linija) je prostorna krivulja koju opisuje točka gibanjem po obodu plašta uspravnog valjka i istovremeno u smjeru njegove osi. Dužina zavoja jednaka je dužini hipotenuze oko valjka omotanog pravokutnog trokuta kojemu vrh leži na obodu baze valjka s promjerom d i kojemu je dužina vodoravne katete jednaka opsegu d∙π te baze, a dužina okomite katete (uspona ili koraka zavojnice P) putu što ga točka za vrijeme jednog okretaja pređe u smjeru osi. Kut φ što ga zatvaraju vodoravna kateta i hipotenuza tog trokuta jest kut zavojnice ili kut uspona.

Pri tome taj trokut može biti ovijen oko valjka slijeva nadesno ili sdesna nalijevo. U prvom slučaju nastaje takozvana desnovojna, a u drugom takozvana ljevovojna zavojnica.

Navoji mogu biti napravljeni i po koničnoj (stožastoj) zavojnici.

Navoj[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Navoj

Navoj se može zamisliti kao tijelo s oblikom što ga opisuje neka površina (profil navoja, na primjer šrafirani trapez) pri svom gibanju po zavojnici. Za svojstva i podjelu navoja važni su oblik i mjere (dimenzije) njegovog profila. Oblik tog profila izveden je iz nekog temeljnog geometrijskog lika, najčešće trokuta. Za taj oblik svojstven je kut α, što ga zatvaraju bočne stranice profila navoja, koji se zove kut profila navoja. Svojstvena mjera profila navoja je i dubina navoja. Stvarna dubina navoja h1 jest radijalni (poprečni) razmak između najudaljenije od osi navoja i njoj najbliže točke stvarnog profila navoja; teoretska dubina navoja H jest radijalni (poprečni) razmak između najudaljenije od osi navoja i njoj najbliže točke teoretskog profila navoja.

Osim gibanja jednog profila samo po jednoj zavojnici, kojim se predstavlja nastajanje tih takozvanih jednovojnih navoja, moguće je također istovremeno gibanje dvaju, triju i više jednakih profila po isto tolikom broju jednakih i međusobno jednako razmaknutih zavojnica. Pri tome onda nastaju dvovojni, trovojni i viševojni navoji.

Vanjski navoji (za vijke) nastaju kao zamišljeno gibanje profila navoja po zavojnici s vanjske strane plašta cilindra. Na sličan način može se zamisliti i nastajanje unutrašnjih navoja (za matice) gibanjem profila po unutrašnjoj strani plašta.

Pri označavanju promjera navoja mora se razlikovati vanjski, unutrašnji i srednji promjer. Vanjski i unutrašnji jesu promjeri zamišljenih valjaka čiji plaštevi dodiruju najudaljenije od osi, odnosno njoj najbliže točke profila navoja. Srednji promjer navoja je promjer zamišljenog valjka koji raspolavlja teorijsku dubinu navoja. Vanjski, unutrašnji i srednji promjeri vanjskih navoja označuju se sa d, d1 i d2. Vanjskom promjeru vanjskog navoja d odgovara unutrašnji promjer unutrašnjeg navoja D; unutrašnjem promjeru vanjskog navoja d1 odgovara vanjski promjer unutrašnjeg navoja D1; srednji promjer jednog i drugog navoja redovito su jednaki, to jest d2 = D2. Uobičajeni navoji pričvrsnih vijaka imaju profil u obliku trokuta, s kutom profila 60° i u običnom govoru nazivaju se šiljasti navoji. [5] Uobičajeni su desni navoji, koji se pritežu okretanjem udesno. Lijevi navoji dolaze u obzir samo u iznimnim slučajevima (na primjer zatezni vijak).

Djelovanje vijaka[uredi VE | uredi]

Za promatranje pojava, koje nastupaju pri spajanju i prijenosu gibanja vijcima, i stanja u vijčanim spojevima obično se polazi od uspravno postavljenog vijka s plošnim navojem (s profilom od pravokutnika). Predmet koji se nalazi na navoju tog vijka predstavlja maticu. Da bi se pri njegovom dizanju svladala aksijalna (uzdužna) sila Fa kojom on tlači na navoj vijka, potrebna je neka obodna sila Fo (tangencijalna sila uvijanja vijka). Pri tome se uvijek može uzeti da hvatište te sile leži na zavojnici na valjku s promjerom d2 (srednji promjer navoja) i da vladaju zakoni skoro istovjetni sa zakonima gibanja tijela po kosini (ta dva slučaja razlikuju se po tome što nema vlačne sile koja djeluje u smjeru kosine; namjesto nje pojavljuje se obodna sila Fo).

U ravnoteži idealiziranog slučaja, kad trenje nije uzeto u obzir, rezultanta tih sila leži u pravcu normale boka u toj točki. Može se izvesti da je:

Međutim, u stvarnim slučajevima trenje uvijek postoji, pa međusobno relativno gibanje predmeta može nastupiti samo onda, ako je rezultanta otklonjena od normale najmanje za stanoviti kut ρ. Tada je za račun važna komponenta aksijalne sile u pravcu te normale (normalna ili okomita sila Fn).

Kut ρ je kut trenja. On je određen zahtjevom da njegov zbroj s kutom navoja φ bude toliki da upravo nastupi gibanje tereta po navoju samo od sebe, a može se izračunati iz međusobnih odnosa sila Fa, Fn i otpora trenja prestavljenog silom Fμ određenih njihovim trokutima:

i između Fμ i Fn određenog poznatim odnosom između normalne sile i sile trenja:

gdje je: μ - koeficijent trenja. Za to potrebne veličine μ nalaze se u tablicama priručnika za sve konstrukcijske materijale. Iz gornjih jednadžbi slijedi:

Da međusobno relativno pomicanje vijka i matice ne bi počelo samo od sebe, to jest da bi vijak bio samokočan, potreban je uvjet:

Isto tako je za dizanje matice potrebna obodna sila:

a za spuštanje:

Razlika tih pojava na vijcima s plošnim i trokutnim profilom navoja jest ta što umjesto sa silom Fa treba računati sa silom:

gdje je: α/2 - kut poluprofila navoja. Za taj, kod navoja u praksi, redoviti slučaj sve izvedene jednadžbe, ako se umjesto ρ uzme ρ’ kao takozvani reducirani (smanjeni) kut trenja, kojemu odgovara koeficijent trenja μ’, određen izrazom:

gdje je: μ’ - korigirani (ispravljeni) koeficijent trenja veći od μ (obično za 15%).

Korisni mehanički rad pri jednom okretaju vijka jest Fa∙P, gdje je P hod vijka, a za to uloženi rad d2∙π∙Fo. Prema tome, uloženi rad je veći za rad uložen na svladavanju trenja na putu d2. Omjer tih dviju veličina, to jest:

označuje se sa:

a zove se stupanj korisnog učina, stupanj djelovanja, stupanj iskoristivosti ili iskoristivost vijka. S tim se može uz pomoć već izvedenih jednadžbi izračunati da je:

Na slici je prikazana ovisnost stupnja djelovanja vijka o kutu uspona njegovog navoja (odnosno o tangensu tog kuta) pri najčešćoj vrijednosti koeficijenta trenja od 0,1. Vidi se da on raste s kutom uspona najprije brzo, a zatim sve sporije. Najveću vrijednost doseže kod φ = 45° - ρ.

Uvjet za samokočnost vijka, izražena stupnjem djelovanja, jest:

inače je vijak samoklizan.

Osnova podjela[uredi VE | uredi]

Vijke se može odvijati s vanjske i unutarnje strane (inbus vijak). Navoj može biti lijevi i desni. Skoro svi vijci imaju desni navoj, a lijevi navoj se postavlja samo u specijalnim slučajevima, kao na primjer na spremnicima ili bocama za plin. Vijčani spojevi su najčešće korištena vrsta rastavljivih spojeva. Glavni elementi vijčanog spoja su:

  • Vijak na kojem je izrađen vanjski navoj;
  • Matica ili cilindrični provrt u strojnom dijelu u kojima je izrađen unutarnji navoj;
  • Podloška ili podložna pločica, te osigurač (po potrebi).

Vrste vijaka[uredi VE | uredi]

Vijci se obično dijele prema namjeni u dvije osnovne skupine, i to u vijke za pričvršćivanje i vijke za prijenos gibanja.

Vijci za pričvršćivanje[uredi VE | uredi]

Najčešće vrste pričvrsnih vijaka su: [6]

  • Vijak sa šestostranom glavom;
  • Vijak za točno nalijeganje (kalibrirani vijak). Dosjedni vijci uz stezanje dijelova osiguravaju i njihov točan položaj (dosjed). Struk je na dosjednoj površini gladak i brušen, a rupe razvrtane;
  • Vijak s valjkastom glavom;
  • Vijak s valjkastom glavom s unutarnjim šesterokutom (za imbus ključ);
  • Vijak s upuštenom glavom;
  • Vijak s upuštenom lećastom glavom;
  • Vijak s nareckanom glavom (rovašenje) za ručno pritezanje;
  • Vijak sa samorežućim navojem;
  • Vijak za lim (sličnog stožastog oblika su vijci za drvo);
  • Vijak s ušicom;
  • Vijak s prstenastom glavom;
  • Svorni vijak;
  • Zatik s navojem;
  • Čep s navojem;
  • Vijci za podešavanje imaju na kraju struka poseban izdanak, a služe za postavljanje dijelova u određen međusobni položaj;
  • Usadni vijci uvrću se u jedan dio stroja, a nemaju glavu; obično se upotrebljavaju za spojeve kućišta, poklopaca i slično.

Matični vijci[uredi VE | uredi]

Matični vijci imaju uglavnom šesterostranu glavu vijka, a rjeđe četverostranu. Glava vijka je obično izrađena u jednom komadu s tijelom vijka. Uz te oblike glave, postoje još valjkaste, stožaste, zaobljene ili vijci s upuštenim glavama. Visina glave vijka je obično 0,7 d (d – vanjski promjer vijka). Da bi se smanjila koncentracija naprezanja vijka u vijčanom spoju, na mjestu prijelaza tijela vijka u glavu, taj prijelaz ne smije biti oštar. Obično se zaobljuje ojačanjem tijela vijka na tom mjestu, ili se izrađuju utori za rasterećenje na tijelu ili na glavi. Završeci vijaka mogu biti različiti. Najčešće su zaobljeni ili stožasti, a ponekad mogu biti i ravni.

Glavati vijci[uredi VE | uredi]

Glavati vijci ili vijci s glavom se upotrebljavaju u slučajevima kad kroz materijal nije moguće probušiti rupu, na primjer zbog velike debljine predmeta ili nepristupačnosti predmeta s druge strane, pa se za vijčani spoj ne može koristiti matica. Glave tih vijaka nemijenjenih za uvijanje i odvijanje s pomoću ključeva, najčešće su šesterostrane.

Svorni vijci[uredi VE | uredi]

Svorni vijak ili (svornjak, poznat je i kao pržunjera) je vijak koji nema glavu već ima narez na oba svoja kraja. Pri tome narez ne mora obvezatno biti jednak. Upotrebljava se za vijčane spojeve koji se često rastavljaju, a jedan od primjera su vijci na glavama motora. Jedan kraj vijka čvrsto se uvija u otvor koji ima unutrašnji navoj, a na drugom kraju se spoj steže maticom. Prilikom rastavljanja vijčanog spoja, vijak se više ne izvija već se samo odvije matica.

Zatični vijak[uredi VE | uredi]

Sličan je svornjaku, ali ima navoj po cijeloj duljini vijka. Uporaba i način instalacije slična kao i kod svornjaka,

Specijalni vijci[uredi VE | uredi]

Specijalni vijci i matice upotrebljavaju se za posebne namjene. To su temeljni, distancijski, uvrtni, zatezni, zglobni, vijci za zavješenje, vijci za zatvaranje, te oni sa specijalnim oblicima. U tu skupinu spadaju i vijci za drvo.

Temeljni vijci[uredi VE | uredi]

Temeljni, kotveni ili sidreni vijci služe za pričvršćivanje strojeva i uređaja za njihove betonske temelje. Povezuju glavne dijelove s postoljem ili temeljem, a izvedeni su ili kao vijci s glavom ili im je glava stožasto prizmatična, rasječena i povinuta, raskovana ili sploštena ili ima neki drugi, često nepravilan oblik koji osigurava dobro držanje kada se zalije u beton temelja.

Sprežnjaci[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Sprežnjak

Sprežnjaci ili distancijski vijci služe za spoj, gdje je potrebno održavanje dvaju ili više strojnih dijelova na određenoj udaljenosti jednoga od drugoga. Njihova funkcija može biti osigurana ojačanom izvedbom svornjaka na cijelom rasponu udaljenosti koju treba održavati ili samo na njegovim krajevima, odnosno potrebni se razmak održava s pomoću distancijske ljuske.

Uvrtni vijci[uredi VE | uredi]

Uvrtni vijci ili vijci za fiksiranje služe za stezanje, fiksiranje međusobnog položaja i podešavanje međusobne udaljenosti dvaju dijelova. Najčešće imaju navoj po čitavoj dužini svornjaka i četvrtastu glavu. Za uvijanje neki imaju utor, a neki šesterokutnu rupu za imbus ključ.

Zatezni vijak[uredi VE | uredi]

Zatezni vijak ili zatezna spojka je strojni dio koji služi za spajanje i podešavanje dužine i napetosti zateznih štapova ili užeta. Za tu svrhu ima na jednom kraju desni, a na drugom lijevi navoj.

Zglobni vijci[uredi VE | uredi]

Zglobni vijci upotrebljavaju se za spajanje dijelova koji se čvrsto otvaraju, kao na primjer kod nekih teških poklopaca. Tada se na prirubnicama umjesto provrta nalaze prorezi. Umjesto glave, zglobni vijci imaju oko kroz koje prolazi svornik, oko kojeg se vijak može okretati, kad je krilna matica odvijena.

Vijci s nareznicom[uredi VE | uredi]

Vijci s nareznicom upotrebljavaju se za uvrtanje u bušene rupe, u kojima sami urezuju ili bolje rečeno uvaljuju navoj, obično pri spajanju dijelova od tanjih limova. Na mjestu na takav način izrađenog navoja, povećava se debljina dijela koji se spaja. Ti se vijci izrađuju od čelika i kale. Njihove glave su šesterokutne, cilindrične, polukuglaste ili upuštene, a navoj im pokriva čitavu površinu tijela vijka.

Vijci i matice specijalnih oblika[uredi VE | uredi]

Vijci i matice specijalnih oblika primjenjuju se tamo gdje je potrebno da se spriječi njihovo uvijanje ili odvijanje od neovlaštenih osoba, time što je za to potrebno specijalni alat. Najčešće su to vijci s trobridnom glavom ili maticom, ili s utorima posebnog oblika.

Vijci za drvo[uredi VE | uredi]

Vijci za drvo služe za spajanje drvenih dijelova međusobno i s dijelovima drugih materijala. Navoj je urezni. U smjeru prema glavi dubina njihovih navoja opada. Glave im mogu biti šesterokutne, četverokutne, polukuglaste, lećaste i upuštene s utorom. Vijci za drvo izrađuju se od čelika, mjedi slitina aluminija. Oni se ubrajaju u samonarezne vijke, jer sami sebi narezuju navojnu rupu, odnosno ne trebaju maticu. Imaju širok navoj većeg uspona i upuštenu ili poluokruglu glavu s utorom. Na sličnom načelu djeluju i vijci za lim te vijci za plastiku, koji često imaju završetak tijela poput nareznoga svrdla.

Navojna šipka[uredi VE | uredi]

Navojna šipka ima navoj duž cijele svoje dužine. Raspoloživa je u dimenzijama promjera od 3 mm pa do 36 mm, a obično je duga jedan metar. Također postoje navojne šipke izrađene od različitih materijala kako bi se osigurala potrebna nosivost i izdržljivost na opterećenja. Navojna šipka je namijenjena za vlačno naprezanje.

Materijali vijaka[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Materijal čeličnih vijaka

Najčešći materijal za izradu vijaka je čelik visoke istezljivosti, kod kojega nema opasnosti od krhkog loma. U elektrotehnici se zbog dobre vodljivosti koristi mjed. Koriste se i laki metali, a u zadnje vrijeme i polimeri (umjetne plastične mase). Čelični vijci se dijele u razrede čvrstoće: 4.6, 4.8, 5.8, 8.8, 9.8, 10.9, i 12.9; te dvije dodatne klase: 8.8.3 i 10.9.3. Navedene čvrstoće vrijede za temperature do 350 °C. Iznad toga treba koristiti specijalne materijale. Oznaka razreda čvrstoće znači, za primjer oznake 6.8:

  • prvi broj x 100 = 6 x 100 = 600 N/mm2 = Rm (maksimalna čvrstoća)
  • prvi broj x drugi broj x 10 = 6 x 8 x 10 = 480 N/mm2 = Re (granica elastičnosti)

Vijci razreda čvrstoće 6.8 i čvršći moraju oznaku razreda čvrstoće imati vidljivo otisnutu na glavi vijka.

Vijčani spoj[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Vijčani spoj

Vijčani spoj spada u rastavljive spojeve, a pored spajanja, koriste se za brtvljenje, zatezanje, regulaciju, mjerenje i prijenos gibanja. Osnovni elementi vijčanog spoja su vijak i matica, pri čemu vijak ima vanjski navoj, a matica odgovarajući unutarnji navoj. Matica može u vijčanom spoju biti samostalan dio, ili je zamjenjuje dio spajanog strojnog dijela, u kojemu onda treba izraditi unutarnji navoj. Obzirom da su vijak i matica najčešće korišteni strojni dijelovi na svim područjima tehnike, njihov oblik, veličina i materijal su standardizirani.

Vijčani spojevi se mogu općenito razvrstati u sljedeće skupine:

  • Nosivi vijčani spojevi. Najčešći su, a koriste se za pričvršćivanje rastavljivih strojnih dijelova koji su izloženi raznovrsnim naprezanjima. Izvode se s ili bez prednaprezanja.
  • Dosjedni vijčani spojevi. Koriste se za pričvrsne, rastavljive veze raznih strojnih dijelova dosjednim vijcima, koji dobro podnose smična opterećenja i istovremeno centriraju spajane dijelove. Češće se izvode bez negoli s prednaprezanjem.
  • Pokretni navojni spojevi. Namijenjeni su za prijenos i pretvorbu kružnog gibanja u pravocrtno, ili obrnuto. S njima se postižu velike aksijalne sile za narinute male obodne sile, npr. kod vijčanih vretena alatnih strojeva, u vijčanim dizalicama i sl.
  • Vijčani spojevi za zatezanje. Koriste se kod zatega s jednim ili dva vijka. Kod zatega s dva vijka jedan vijak ima lijevi, a drugi desni navoj (zatezni vijak).
  • Brtveni vijčani spojevi. Namjena im je zatvaranje ulaznih i izlaznih otvora posebno oblikovanim vijcima, npr. kod kliznih ležajeva, u rezervoarima i sl.
  • Diferencijalni vijčani spojevi. Koriste se za podešavanje raznih naprava, te kod regulacije ventila.
  • Mjerni vijčani spojevi. Služe za mjerenje dužina kod mehaničkih mjerila (mikrometarski vijak).

Radi boljega nalijeganja ili radi sprječavanja samoodvrtanja, vijčanom se spoju ispod glave vijka ili ispod matice stavljaju obični i elastični podlošci. Često se upotrebljavaju i dvije matice zajedno, od kojih druga, bliža kraju (takozvana protumatica ili kontramatica), služi kao osigurač.

Utor na glavi vijka[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Utor na glavi vijka

Osim plosnatog odvijača, koriste se i drugi oblici. Torx sistem je dobar, jer se sila na maticu ili glavu vijka ne prenosi po nekoliko linija, nego po nekoliko površina.

Alat za pritezanje[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Ključ (alat)

Ključevima za šesterokutne glave vijaka i matice pritežu se vijci sa šestostranom glavom. Vijci s plosnatim utorom na glavi vijka pritežu se odvijačem s plosnatim vrhom. Vijci s valjkastom glavom s unutarnjim šesterokutom pritežu se inbus ključem. Vijci s posebnim utorima na glavi vijka pritežu se specijalnim alatima. Vijci s prstenastom glavom i svorni vijci uvrću se ručno. Prostor potreban za pritezanje i otpuštanje vijka ovisi o vrsti vijka, odnosno potrebnoj vrsti ključa. Najmanje je mjesta potrebno za inbus vijke pa se oni mogu smjestiti neposredno jedan uz drugi.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. vijak, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
  2. "Strojarski priručnik", Bojan Kraut, Tehnička knjiga Zagreb 2009.
  3. "Tehnička enciklopedija" (Elementi strojeva (strojni dijelovi)), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.
  4. [2] "Konstrukcijski elementi I", Tehnički fakultet Rijeka, Božidar Križan i Saša Zelenika, 2011.
  5. "Elementi strojeva", Karl-Heinz Decker, Tehnička knjiga Zagreb, 1975.
  6. [3] "Elementi strojeva", Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Split, Prof. dr. sc. Damir Jelaska, 2011.

Poveznice[uredi VE | uredi]