Dinastija Ming
osnivač dinastije Ming
Dinastija Ming (kineski: 明朝) je vladala Kinom od 1368. do 1644. godine, i bila je posljednja dinastija čiji su vladari porijekom bili Han Kinezi. U više od 200 godina vladavine, dinastija Ming je donijela red i napredak većini Kine. Stanovništvo se udvostručilo (od 100 na 200 milijuna stanovnika), uvedene su nove žitarice, cvala je industrija i povećala se trgovina. U 17. stoljeću, korupcija, vanjski napadi i loše žetve su oslabile njezinu vlast i doveli do njezina pada.
U 19. i 20. stoljeću, pod snažnim dojmom stranih osvajanja, kolonizacije i bezbrojnih poniženja, Kinezi su često dinastiju Ming idealizirali kao zlatno doba vlastite povijesti.
Sadržaj |
[uredi] Uspon dinastije Ming
Smrt mongolskog cara Kublaj-kana 1294. godine izazvala je novu nestabilnost dok su se rivali borili za carsko prijestolje. Pad dinastije Yuan ubrzale su poplave, suše i bolesti 40-ih i 50-ih godina 14. stoljeća. To je, zajedno sa sve većim nezadovoljstvom mongolskom vladavinom (koju su Kinezi oduvijek doživljavali kao okupatorskom), izazvalo niz pobuna protiv njihove vlasti. Najozbiljnija od njih je bila pobuna u istočnoj Kini 1368. godine, kada se najmoćniji među pobunjenicima, Chu Yuan-chang zvan Taizi (podrijetlom iz neuke seljačke obitelji), proglasio osnivačem nove carske dinastije Ming i uzeo naslov Hung-wu (veliki ratnik). On je protjerao Mongole natrag u sjeverne stepe i dinastija Ming je vladala čitavom Kinom. Radi veće jednakosti u društvu ukinio je ropstvo, konfiscirao velike posjede, podijelio zemlju siromašnima i nametnuo poreze bogatima.
[uredi] Jačanje
Na svom početku dinastija Ming je Kinu ne samo oslobodila, nego učinila i velikom vojnom silom. Najpoznatiji vladari: Hung Wu (1368.-1398.), Yung-lo (1402.-1424.) i Wan-Li (1573.-1619.). Grobnice ovih vladara nalaze se kraj Pekinga i Nanjinga. Sve veća Uprava Kine, koja je onemogućavala inovacije i bila vrlo centralizirana, te opasno ovisna o Caru, postala je učinkovitija, jednostava i praktična. Obrazovano plemstvo (shanshih), koje je dijelilo vrijednosti uprave premda se nije nalazilo na važnom položaju, nadziralo je stanovništvo.
Vraćena je stabilnost i uvedena su mnoga poboljšanja u poljoprivredi. Nove su poljoprivredne tehnike omogućile zemlji da bolje hrani svoje sve brojnije stanovništvo koje je raslo usprkos katastrofalnim epidemijama i pogubnim pobunama. Španjolci i Portugalci su donijeli nove kulture: jam, kukuruz, kikiriki i krompir, a stvorene su i nove obradive površine.
Da bi se olakšao promet robe i ljudi od Hang-choua do Pekinga sagrađen je Veliki kanal, dug više od 1500 kilometara. Svake ga je godine koristilo više od 20,000 teglenica, koje su prevozile 200,000 tona žita. Veliki kanal, žila kucavica carstva, bio je presudan za gospodarski razvoj Kine, te su ga čuvale straže od 160,000 vojnika.
S novom je stabilnošću jačala i industrija. Veliki gradovi u delti Yangtzea (Nanking, Su-chou, Wu-hsi, Sung-chiang i Hang-chou) razvili su se kao velika središta, osobito tekstilne industrije. Ogromna trgovina koja je njima prolazila povećala je broj moćnih skupina trgovaca, čiji se utjecaj proširio na čitavu zemlju. Do konca 16. stoljeća ekonomiju je poticalo i pritjecanje srebra preko Filipina iz Novog svijeta, koji je njime plaćao kineski čaj, svilu i keramiku. Od 17. stoljeća u Europu se preko nizozemskih trgovaca izvozio čaj. Kina je iz Japana uvozila srebro, začine, sumpor, sandalovinu i bakar.
Za vrijeme dinastije Ming nastavljena je tradicija luksuzne carske umjetnosti i idealiziranog pjesništva. Slikarstvo je većinom bilo raskošno slikanje genre motiva na svili, a najpoznatiji su bili Yin Hong i Qiu Ying. Porculanske vaze su dobijale ugodnu plavu glazuru, a slikarstvo tušom na papiru je povezano s pjesnicima-slikarima kao što su Shen Zhou i Dong Qichang koji slikaju apstrahirane pejzaže s kaligrafskim pjesmama ispisanim kao dijelom slike.
[uredi] Prekomorsko širenje
Drži se da je početkom 15. stoljeća Kina bila najciviliziranija, najbogatija, najprosvjećenija i najnaprednija država na svijetu. U vrijeme cara Yung-loa, nasljednika Chu Yuan-changa, vodila je izrazito ekspanzionističku i agresivnu politiku. Vraćanje Koreje u vazalni položaj (1392.), pohodi protiv Mongola na sjeveru (1409.-1424.), zauzimanje Annama (1407.-1427.) i niz morskih pohoda, proširili su kineski utjecaj do novih, neslućenih razmjera.
Kao dio politike za uspostavljanje kineske prevlasti, carevi dinastije Ming poslali su admirala Cheng Hoa (Ženg He), od 1405. do 1433., u posjet stranim vladarima. Ženg je obavio sedam putovanja u Jugoistočnu Aziju i Indijski ocean, plovio na zapad sve do Istočne Afrike. Pratila ga je flota od 317 prekooceanskih džunki.
Nažalost, po povratku tih moreplovaca-istraživača, koji su pohodili Javu, Indoneziju, Šri Lanku, južnu Indiju, Perzijski zaljev, Crveno more, pa čak i afričku obalu (Mogadišu, Brava i Mombasa), nisu nastavljeni daljni kontakti i njihovi pohodi nisu zaživjeli.
U 16. stoljeću započinje i afirmacija europskih utjecaja i prisutnosti u Kini (Isusovac Matteo Ricci), a istodobno se razvijaju trgovačke veze s indijskim prostorima.
[uredi] Pad dinastije
Nakon neuspjelog napada na Mongole 1449. godine, koji je završio zarobljavanjem cara Minga, Kina je ponovno vodila obrambenu politiku u čiju svrhu je obnovljen u kamenu i enormno proširen – Veliki kineski zid. Dinastija Ming je Kinu sve više izolirala od ostatka svijeta, što je dovelo do ekonomske stagnacije. Ponovni mongolski napadi te niz političkih i ekonomskih zahtjeva oslabili su carstvo. Situaciju su pogoršavali i stalni napadi japanskih gusara i krijumčara na južnu obalu. Do 50-ih godina 16. stoljeća obalno područje Kine terorizirale su odmetnute teško naoružane grupe. Krajem stoljeća kineske su nevolje još više povećali japanski napadi na Koreju te je Kina bila prisiljena slati vojsku u pomoć svom vazalu.
Pad moći dinastije Ming su ubrzali i potkupljivost uprave i niz nerodnih godina na sjeveru. Do 1636. u zemlji su, pod vodstvom Mandžuraca, izbile brojne pobune u središnjoj i i sjevrnoj Kini. Oko 1640. dva su se pobunjenika, Li Tzu-ch’eng i Chang Hsien-ch’ung, pojavili kao suparnici u osnivanju nove dinastije. Iako je Li Tzu-ch’eng srušio dinastiju Ming 1644. godine, i sam je ubrzo bačen s vlasti, a Kinom je zavladala nova dinastija Qing (Ch’ing) iz Mandžurije, koja je ostala na vlasti sve do 1911. godine.
[uredi] Izvori
- Povijest svijeta, The Times, Hena com, Zagreb, 2002. ISBN 953-6510-62-6
[uredi] Poveznice
- Dinastija Yuan (1279.-1368.)
- Dinastija Qing (1644.-1911)
- Kineska povijest
- Kineska kultura
- Kineska umjetnost
[uredi] Vanjske poveznice
- Carska prijestolnica - Peking. na vecernji.hr
- Kineska velika armada na National Geographic Hrvatska
