Dionizije Njaradi

Izvor: Wikipedija
Monsinjor
dr. Dionizije Njaradi

Rođen 10. listopada 1874.
Ruski Krstur, Bačka, Austro-ugarska
Umro 14. travnja 1940.
Mrzlo Polje, Žumberak
Zaređen za svećenika 1. siječnja 1899.
Zaređen za biskupa 9. siječnja 1915.
Služba biskup križevački
Portal: Kršćanstvo
Portal o životopisima

Dionizije Njaradi (rusinski Дионизий Няради) (Ruski Krstur, 10. listopada 1874. – Mrzlo Polje, 14. travnja 1940.) bio je grkokatolički Križevački biskup i vodeći rusinski intelektualac svog vremena.[1]

Životopis[uredi | uredi kôd]

Dionizije Njaradi rođen je u Ruskom Krsturu 1874. godine, od oca Janka i majke Ane, rođene Turinski, kao najstariji sin. Imao je dva brata i dvije sestre. Brat Mihajlo je bio učitelj u Ruskom Krsturu. Drugi brat Janko poginuo je u Prvome svjetskom ratu. Sestre su se zvale Marija i Ana.

Četiri razreda osnovne škole završio je u Ruskom Krsturu, prvi razred gimnazije u Vinkovcima, školske 1887./88. godine. U Zagrebu je 1888. godine upisan u Grkokatoličko sjemenište u Zagrebu i završio gimnaziju[2] i nakon toga bogoslovski studij. Konačno je svoju izobrazbu okončao doktoratom iz teologije.

Za podđakona ga je posvetio križevački vladika Julije Drohobecki 21. prosinca 1898. godine. a za đakona 25. prosinca 1898. godine. Isti vladika ga je posvetio i za svećenika, 1. siječnja 1899. godine u Petrovcima.

Poslije zaređenja za svećenika, najprije je bio postavljen za prefekta u Grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu i kasnije za upravnika župe u Šidu. Godine 1902. postavljen je za rektora Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu. U isto vrijeme je bio i župnik sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Na ovoj dužnosti je bio sve do 1914. godine.

Biskup Dionizije Njaradi i pitomci Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu

Između 1908. i 1914. godine predavao je vjeronauk u srednjim školama u Zagrebu. U to vrijeme je izdao Molitvenik i Udžbenik za vjeronauk učenicima srednjih škola.[3]

Dana 3. lipnja 1914. godine bio je postavljen za Administratora križevačke eparhije u duhovnim i svjetovnim poslovima.[2] U to vrijeme nastala je afera oko financija vladike Julije Drohobeczkoga, koji je neosporno obnovio cijelu Križevačku eparhiju, te je zaslužan za posebno opširnu obnovu katedrale u Križevcima i izgradnju ljetne biskupske rezidencije s neo-bizantskom crkvom u Pribiću, a oslonio se na financijska obećanja Bečkog dvora. Kada Dvor nije ispunio financijska obećanja vladika Julije došao je u velike nevolje. Pošto je Sveta stolica povjerila istragu Njaradiju i nakon toga istoga imenovala biskupom, te administratorom Križevačke eparhije nastao je razdor između dijela klera. No, ovaj konflikt nije dugo trajao. Za biskupa je posvećen 9. siječnja 1915. godine u crkvi svetog Srđa i Baha u Rimu. Rukopoložio ga je Lazar Mladenov CM, vladika Satalenski, apostolski vikar Makedonskog vikarijata za katolike bizantskog obreda oko Soluna.[4]

Za vrijeme boravka u Prešovu, 16. ožujka 1939. godine, mađarske trupe okupirale su teritorij Karpatske Ukrajine (1938.-1939.). Nekoliko dana nakon okupacije, vladika Njaradi je deportiran u Budimpeštu i odveden u kućni pritvor. Posredovanjem apostolskog nuncija, vladika se vratio u Križevačku eparhiju.

Umro je 14. travnja 1940. godine prigodom kanonske vizitacije u Mrzlom Polju, u Žumberku.[5] Pokopan je u Ruskom Krsturu 19. travnja 1940. godine.

Vladičanski potpis Dionizije Njaradija

Biskupska djelatnost[uredi | uredi kôd]

Godine 1905. uveo je rekolekcije, odnosno, duhovne vježbe za svećenike.[6]

Pomogao je u osnivanju tiskare u Bačkoj, kao i u Ukrajini. Pisao je knjige, molitvenike, udžbenike za vjeronauk. Osnivao je u Eparhiji crkvena društva, djelovao je u ekumenskom duhu u crkvi, u cilju ostvarivanja crkvenog jedinstva.

Bio je posebno prisutan u crkvenom i kulturnom životu Rusina iz čije sredine je poniknuo.[7] U Rusinskom narodnom prosvjetnom društvu, pored Havrijila Kosteljnika, i vladika Dionizij je imao ogromnu ulogu kao veliki dobrotvor.[8]

U križevačkoj Eparhiji uveo je monaške redove monaha i sestara Bazilijanaca (OSBM) i sestara Službenice Bezgrješne Djevice Marije. Osnovao je manastir u Križevcima 15. kolovoza 1915. godine, gdje su se nastanile monahinje reda sv. Bazilija Velikog, a u Kucuri 1. listopada 1915. godine, dom službenica, Službenice Bezgrješne Djevice Marije. Osnovao je sirotište u Križevcima, 12. travnja 1919. godine. Osnovao je također manastire časnih sestara Vasilijanki u Šidu, Osijeku i Mikluševcima. Ukupno je osnovao osam manastira u biskupiji.[9] Nije istina da prethodno nije bilo manastira u Križevačkoj eparhiji, kao što se na drugim mjestima tvrdi[10], jer je prethodna Marčanska eparhija i kasnije Križevačka eparhija imala izvorne manastire bez povezanosti s rimokatoličkim shvaćanjem redova. Rimokatolici zovu tada sve grkokatoličke monahe Baziljancima. No, ovaj novi red, koji uvodi Njaradi, je zapravo kasnije nastao kroz reformu Jozafata Kuncevića. Postojao je i Studitski manastir u Kamenici (Bosna), osnovan od slavnog mitropolita Andreya Šeptickog iz Lavova u Galiciji. Ovaj manastir je dao dva monaha koji su kasnije postali sveci: Klimentiy Šeptickiy i Leonid Federov. Time je Kamenički manastir neusporediv duhovni izvor Križevačke eparhije. Premda je Studijski manastir (1909.-1924.) osnovan u vrijeme kad su bosanski Grkokatolici spadali pod jurisdikciju rimokatoličkog biskupa u Sarajevu (1914.-1924.) bio je već početkom 1924. godine, dakle prije nego što su pravoslavne državne i crkvene strukture iz Banja Luke nasilno prognale grkokatoličke monahe iz manastira u prosincu 1924. godine, predan Križevačkoj eparhiji.[11]

Za križevačkog vladiku imenovan je 18. listopada 1920. godine.

Vladika Dionizije Njaradi u pratnji arhiđakona dr. Tome Severovića posjećuje župu Sošice.

Kao biskup, slao je mlade bogoslove na sveučilišta u Innsbruck, Lavov i u Rim. Brinuo se je o materijalnom položaju svećenika.[12]

U Potkarpatskoj Rusiji djelovao je kao Apostolski Administrator u Prešovu od 30. listopada 1922. do 22. veljače 1927. godine.[1]

Godine 1926. je u Velehradu na grobu sv. Metoda, posvetio Petra Gebeja za mukačevskog biskupa, a 1927. godine u crkvi svetog Klimenta u Rimu posvetio je bl. Pavla Gojdića za prešovskog vladiku.[6]

U Križevačkoj biskupiji je u to vrijeme također djelovao. Okupljao je vjernike, branio bizantski obred i staroslavenski jezik, borio se s onima koji su, najviše iz neznanja, zastupali stav da je grkokatolička eparhija nepotrebna i da bi sve grkokatolike trebalo prevesti na zapadni obred. On je naglašavao značaj staroslavenskog liturgijskog jezika i istočnog obreda.[2]

Uvodio je misije po parohijama. Misije su najprije vodili Isusovci iz Zagreba a kasnije Redemptoristi iz prešovske eparhije.

Redovno je održavao kanonske vizitacije.[5]

Godine 1932. osnovao je zbor sv. Ćirila i Metoda koji se proslavio u zemlji i u inozemstvu.[12]

Ćirilo-Metodov kor, dirigenti i vl. Dionizije


Vladika Dionizije osnovao je osam novih župa i izgradio 13 novih kapela i crkava. Osnovane parohije su Cerovljani (1917.), Strumica (1924.), Lepenica (1930.), Derventa (obnovljena 1930.), Beograd (1930.), Lišnja (1931.), Kamenica (1933.), Gospođinci (1939.). Crkve i kapele su sagrađene u Cerovljanima (1917.), Kamenici (1922.), Lipovljanima (1924.), Strumici (1925.), Sibinju (1929.), Banjoj Luci (1931.), Detljaku (1936.), Devetini (1937.), Lepenici i Srđevićima (1938.) i u Jablanu (1939.).[13]

Kada je 1938. godine Karpatska Ukrajina proglašena za samostalnu državu, Kongregacija za Istočnu Crkvu 15. studenoga 1938. godine imenovala je vl. Dionizija za Apostolskog Vizitatora s pravima Apostolskog Administratora u Karpatskoj Ukrajini. Usko je surađivao s Lavovskim mitropolitom Andreyom Šeptitskom, koji ga je smatrao najboljim prijateljem. Ovu službu je obavljao do 24. ožujka 1939. godine, kada je ta država ukinuta.[4] Ugarska vojska je tada okupirala novoproglašenu Karpatsku Ukrajinu i prisilno je pripojila Mađarskoj, a vladika je po naredbi regenta Mikloš Hortija bio deportiran u Budimpeštu, odakle se kasnije vratio u Križevce, u tadašnju Jugoslaviju.[14]

Književni rad[uredi | uredi kôd]

Godine 1912. je izdao Život sv. Jozafata, a osim njegovog životopisa i kratku povijest grkokatolika.

Molitvenik Gospodu pomolimsja bio je prvi poznati molitvenik za grkokatolike. Sadržao je liturgije, čitavu crkvenu godinu i molitve za sve potrebe. Prvo izdanje molitvenika je tiskano u Žovkvi u Galiciji, u tiražu od 800 komada. Drugo izdanje istog molitvenika je tiskano isto u Žovkvi 1911. godine, u nakladi od 5.000 primjeraka. Tiskano je i treće izdanje, u Užgorodu, s nakladom od 5000 primjeraka.

Osnovao je službeni glasnik Križevačke eparhije Eparhijski Vjesnik. Prvi broj časopisa izlazi 22. veljače 1915. godine u Križevcima.

Godine 1917. izdao je Knjižicu za članove udruženja Živog rožarija u Eparhiji križevačkoj. Knjižica je objavljena u Zagrebu. Imala je 120 stranica a sadrži molitve obične, dužnosti kršćana, kratki vjeronauk i objašnjenje kako treba moliti krunicu.[15]

Godine 1919. izdao je udžbenik za vjeronauk u nakladi od 10.000 primjeraka. Prije toga, za Rusine u Bačkoj, Slavoniji i Srijemu izdao je isti udžbenik 1913. godine i to prvo izdanje u Žovkvi a drugo u Beču 1920. godine.

Na rusinskom jeziku 1920. godine objavio je knjigu Istine katoličke vjere.[13] To je bio prvi udžbenik za vjeronauk na rusinskom jeziku. Knjiga je imala 132 straníce i tiskana je u Vidnju.[15]

Godine 1924. je u Žovkvi objavio Žitije sv. Kirila i Metodija, knjigu napisanu literarnim jezikom. Knjiga Žitije sv. Kirila i Metodija objavljena je i u Novom Sadu 1927. godine, a objavilo ju je rusinsko narodno-prosvjetno društvo.[15]

Hrišćanski nauk izdao je 1929. godine, a za vjernike u Makedoniji izdao je poseban udžbenik.

Godine 1932. izdao je objašnjenje Božanske liturgije na rusinskom jeziku Služba Božja ili Liturgija[4] Knjiga je sadrži 136 stranice i tiskana je u Đakovu.[15]

U Đakovu je 1935. godine tiskao i knjigu Pradjedovska vjera u svijetlu povijesti. U knjizi je na 80 stranica izložio crkvenu povijest Rusina od svetog Vladimira i svete Olge do suvremenog doba.[15]

U Ruskom Krsturu je 1938. godine objavio knjigu O ženidbi koja na 56 stranica razmatra crkveni, ali i nacionalni, socijalni i društveni aspekt braka.[15]

Na hrvatskom jeziku objavio je Sveti Josafat Kuncevič i Grof Andrija Šepticki.[16]

Pisao je rasprave o Crkvi, mnoge članke i radove koje je objavljivao u Spomenici, Katoličkom listu i Vrhbosni.

Za vrijeme svog boravka u Prešovu kao apostolski administrator, pokrenuo je Ruske slovo, novine koje još i danas izlaze.

U Užgorodu je pokrenuo pitanje osnivanja tiskare. Tu je izdao Život sv. Ćirila i Metoda. Tamo je pokrenuo izlaženje lista Dušpastir.

Među Rusinima u Bačkoj i Srijemu, pokrenuo je Ruske Novine i izdanje kalendara. Među Ukrajincima u Bosni i Slavoniji, pokrenuo je Ridno Slovo i kalendar. Za Žumberčane dao je poticaj za izdavanje Žumberačkih Novina i Spomenice. [2]

U razdoblju između 1921. i 1941. godine redovno je u Ruskom kalendaru objavljivao vjerske, povijesne i druge članke i studije.[15]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ a b Šimrak, Dr Janko. 1930. Spomenica, Kalendar grkokatolika križevačke biskupije za godinu 1931. Narodna prosvjeta. Zagreb. str. 29.
  2. ↑ a b c d Šimrak, Dr Janko. 1936. Život i rad vladike. Spomenica grkokatolika križevačke biskupije za godinu 1936: 70.
  3. ↑ Šanta, Nikola. 2008. Rusinski hrišćanski kalendar 2009 (na rusinskom). Ruske slovo. Novi Sad. str. 195.
  4. ↑ a b c Makaj, Mihajlo. 1975. Hrišćanski kalendar 1976. Vojvođanski vikarijat Križevačke eparhije. Ruski Krstur. str. 41-53.
  5. ↑ a b Makaj, Mihajlo. 1977. Hrišćanski kalendar 1978. Vojvođanski vikarijat Križevačke Eparhije. Ruski Krstur. str. 21.
  6. ↑ a b Segedi, dr Joakim. 1977. Hrišćanski kalendar 1978. Vojvođanski vikarijat Križevačke Eparhije. Ruski Krstur. str. 70.
  7. ↑ Makaj, Mihajlo. 1979. Hrišćanski kalendar 1980. Vojvođanski vikarijat Križevačke eparhije. Ruski Krstur. str. 40-41.
  8. ↑ o. Julijan Rac,, Nikola Šanta. 2003. Hrišćanski kalendar, rusinski kalendar, 2004. Hrišćanski časopis "Dzvoni" i NIU "Ruske slovo". Petrovaradin. str. 158.CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link)
  9. ↑ Cap, Nikola. Travanj 1994. Dionizij Njaradi, vladika. Dzvoni: 13.
  10. ↑ Cap, Nikola. Travanj 1994. Dionizij Njaradi, vladika. Dzvoni: 13.
  11. ↑ Daniel Patafta, Progoni bosanskih grkokatolika u Kraljevini SHS/Jugoslaviji na stranicama tadašnjeg katoličkog tiska , u: Croatica Christiana periodica, sv. 39, br. 75, 2015., str. 157-183.
  12. ↑ a b Živković, O. Listopad 2004. 130-godišnjica od rođenja vladike Njaradija. Hrišćanski časopis "Zvona": 7.
  13. ↑ a b Rac, Darko. 2009. Rusinski hrišćanski kalendar 2010. NIU Ruske slovo. Novi Sad. str. 71-76.
  14. ↑ Kulič, dr Jakov. 2009. Rusinski hrišćanski kalendar 2010. NIU "Ruske slovo". Novi Sad. str. 192.
  15. ↑ a b c d e f g Nota, Volodimir. 1974. Hrišćanski kalendar 1975. Vojvođanski Vikarijat Križevačke Eparhije. Ruski Krstur. str. 104.
  16. ↑ Miz, Roman. 2016. Sveštenici nekadašnjeg osječkog vikarijata. Parohija sv. Petra i Pavla Novi Sad. Petrovaradin. str. 245. ISBN 978-86-88983-19-8
Prethodnik: Križevački biskup

(1920. – 1940.)

Nasljednik:
Julije Drohobeczky (1891. – 1917.) Janko Šimrak (1942. – 1946.)
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Dionizije_Njaradi&oldid=6760085"