Srijem

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Srijem. Za naselje u općini Sokolovac, Hrvatska, pogledajte Srijem (Sokolovac).
Zemljovid Srijema
Grb Srijema

Srijem je zemljopisno područje u Hrvatskoj i autonomonoj pokrajini Vojvodini u Republici Srbiji.

Naziv[uredi VE | uredi]

Srijem je dobio ime po antičkom rimskom gradu Syrmium. U literaturi ga se nalazi i pod nazivima: lat. Syrmia, nje. Syrmien, mađ. Szerém, srp. Срем (čit. Srem).

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Srijem je smješten između rijeka Save i Dunava, istočno od Slavonije od Vukovara pa sve do Zemuna, gdje Sava utječe u Dunav. Kao zapadnu granicu obično se pogrešno uzima Bosut, koji se simbolično javlja na srijemskom povijesnom grbu. Graniči s Bačkom na sjeveru, Banatom na istoku, Mačvom na jugu te BiH na jugozapadu i Slavonijom na zapadu. Zapadni dio Srijema nalazi se u Hrvatskoj, istočni u Srbiji (tj. Vojvodini). Hrvatski dio Srijema spada pod Vukovarsko-srijemsku županiju sa sjedištem u Vukovaru. Najveći dio Srijema je u autonomnoj pokrajini Vojvodini i upravno pripada Srjemskom okrugu. Manji, najistočni dio upravno pripada Gradu Beogradu.

Površina Srijema iznosi 6866 km2, od toga je 2445 km2 u Hrvatskoj a 3942 km2 u Srbiji.[1] Gradovi u Srijemu su: Vukovar, Vinkovci, Županja, Ilok, Otok, Šid, Srijemska Mitrovica, Inđija, Ruma, Irig, Zemun, Novi Beograd, Srijemski Karlovci, Beočin, Stari i Novi Slankamen, Stara i Nova Pazova te dijelovi Novoga Sada (Petrovaradin, Srijemska Kamenica).

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Srijem danas ima oko milijun stanovnika. Većinu stanovništva u ovoj regiji čine Srbi, ponajviše zbog širenja srbijanskih velegradova Beograda i Novog Sada i njihovih aglomeracija na Srijem, odnosno njihovim gutanjem srijemskih gradova koji su postali dijelom ili kao predgrađa tih velegradova te se u progutana naselja slijeva stanovništvo iz Beograda (pr. Novi Beograd, Zemun, Surčin) i Novog Sada (Petrovaradin, Srijemska Kamenica).

Prema popisu iz 2002. godine, u srpskom dijelu Srijema je živjelo 790.697 osoba, od čega su 668.745 ili 84,85% Srbi.

Prema popisu iz 2001. godine, u hrvatskom dijelu Srijema je živjelo 204.768 stanovnika sljedećeg nacionalnog sastava:

  • 160.277 Hrvati (78,27%)
  • 31.644 Srbi (15,45%)
  • 2.047 Mađari (1%)
  • 1.796 Rusini (0,88%)
  • 1.338 Slovaci (0,65%)
  • 1.138 Bošnjaci (0,56%)
  • 3.152 ostali (1,54%)
  • 2.553 neizjašnjeni (1,25%)
  • 823 nepoznatih (0,4%)

Od većih gradova u Srijemu se nalaze ovi gradovi:

U Srbiji:

U Hrvatskoj:

Povijest[uredi VE | uredi]

Stari vijek[uredi VE | uredi]

Iliri su ostavili u Srijemu tragove svoje kulture, a navlastito Rimljani: iz Iloka, rimskoga Cucciuma, potječu njihovi natpisi i glava Dioskura, iz Sotina, rimskoga Cornacuma, tzv. Liberijeva ara, u Mitrovici, rimskom Sirmiumu, i danas postoje, otkopani, čitavi kompleksi ostataka rimskoga graditeljstva, iz Zemuna, rimskoga Taurunuma, potječu reljefi Herkula, Libera i Libere, brončani kipić Merkura, itd.

U prvom stoljeću nove ere, Srijem osvaja Rimsko carstvo, a Sirmij postaje važan trgovački centar regije, koji će joj i dati ime. Postaje prijestolnica rimske provincije Panonije, a u doba tetrarhije i jedna od dvije sekundarne prijestolnice rimske imperije, koji će i dati brojne Cezare.

Diobom carstva na Zapadno i Istočno 395. godine, Srijem kao dio Panonije postaje dio Bizanta.

Srednji vijek[uredi VE | uredi]

Stoljećima Slaveni upadaju i naseljavaju regiju, a u 7. stoljeću Avari postaju vladari Srijema. Bugarski vladar koji je doveo Bugare na Balkan Kuver je u ime Avarskoga kaganata upravljao Srijemom, sve do 680. godine kada se iselio sa svojim pristalicama. Timočani, slavensko pleme iz rijeke Timoka, bježe pod širenjem vlasti Bugarskog kaganata i naseljavaju Srijem.
U prvoj polovici 9. stoljeća se priključuju hrvatskoj državici vladara Ljudevita Posavskoga. Franačka osvaja Srijem zajedno sa Panonijom, i po slavenskom imenu Fruzi Fruška gora dobiva ime. 827. godine godine bugarski vladar Omurtag osvaja veći dio Srijema.
Zabilježeno je da se u srednjovjekovnom hrvatskom kraljevstvu nalazio i Srijem: u darovnici kneza Trpimira splitskoj nadbiskupiji iz 852. navodi se da se područje hrvatske države "sve do obala Dunava i skroz po cijeloj državi Hrvata" [2].

Bizantinci su nakon propasti Simeonova carstva u 10. stoljeću povratili Srijem, no makedonski car Samuilo ubrzo vraća vlast nad Srijemom i postavlja Sermona da njime upravlja. Poslije propasti Samuilove države 1018. godine Sermon odbija priznati bizantsku vlast, pa ga bizantski namjesnik iz Beograda Konstantin Diogen uništava i upravlja Srijemom kao počasni vojvoda do svoje smrti 1028. godine. Romejsko carstvo stvara zasebnu Temu Srijem, koje uključuje i Mačvu, tako da se i s one strane Dunava širi srijemsko ime. Tijekom 12. stoljeća Ugarska kraljevina trajno osvaja Srijem.

Očito, hrvatska je kultura u Srijemu, prije turske okupacije, sudeći i prema ovim oskudnim primjerima, bila vrlo raznolika i razgranata. Cvat su joj omogućavali moćni hrvatski velmože iz Srijema. (Novija povjesnica, doduše, tvrdi, da neki od njih nisu ni postojali, primjerice, Kres, Kupiša i Rak, pobjednici u ratu s Mongolima, te da je darovnica kralja Bele toj trojici srijemske braće - puka krivotvorina. Olako proglašavanje velikoga broja starih listina krivotvorinama nedvojbeno protuslovi činjenici da su se Hrvati uspjeli stoljećima održati na svome tlu i izgraditi na njemu vlastitu kulturu). Jedan od najmoćnijih srijemskih velmoža bio je Nikola Iločki, graditelj iločkih utvrda i unutar njih dvora, kojemu ni traga nema, kandidat za hrvatsko-ugarskoga kralja, hrvatski ban, a od 1471. do smrti 1477. i okrunjeni kralj Bosne, vladajući, doduše, samo njezinim sjeveroistočnim dijelom. Hrvatski su velmože u Srijemu nastavili ono što su već Rimljani bili započeli: isušivali su močvare, gradili ceste, podizali palače i sakralne građevine, sadili vinograde. (Srijemska su vina, uzgred, bila nadaleko poznata i za turske vladavine, jer su muhamedanci trgovali s »nevjernicima« i vinom, pa poljski renesansni pjesnik Jan Kochanowski spominje u svojim stihovima, kao znak bogatstva, i podrum sa srijemskim vinima). Srijem je zato, do turske okupacije, bio, kao i Slavonija, »cvatuća pokrajina«, kako veli dr. Josip Buturac, s razvijenom i bogatom kulturom.

Novi vijek[uredi VE | uredi]

U razdoblju turske vladavine, od 1526. do kraja 17. stoljeća, Srijem je opustio, a nakon izgona Turaka, habsburška je monarhija šakom i kapom dijelila ili pak prodavala negdašnje posjede hrvatskih velmoža stranome plemstvu: Odescalchi su, primjerice, dobili Ilok u znak zahvalnosti što je papa Inocent XI. iz njihove obitelji, pružio veliku novčanu pomoć za ratove, u kojima su Turci protjerani iz Slavonije i Srijema. Brojne posjede dobili su i Srbi ili Rašani, koji su pod vodstvom pećkoga patrijarha Arsenija Crnojevića 1690. izbjegli iz Raše i naselili se u Srijemu, Slavoniji, Bačkoj i Banatu. Svi ti stranci nisu imali nimalo osjećaja za tlo koje su naselili, te su rušili i ono što je pod Turcima ostalo sačuvano: primjer za to neka bude tvrđava Gorjanskih, Talovaca i inih hrvatskih velmoža u Vukovaru, koju je sredinom 18. stoljeća srušila Vojna krajina, odnosno Austrija.

Štoviše za postojanja Vojne Krajine, čije je trajanje neopravdano potrajalo, austrijske vlasti su favorizirali srpske časnike, dajući im razne povlastice.

Potrebno je naglasiti da je u Srijemu, točnije Petrovaradinu 16. listopada 1801. godine rođen Josip Jelačić koji je kasnije postao i hrvatski ban. Međutim, istodobno započinje barokizacija preostalih srednjovjekovnih crkava i gradnja baroknih i crkava, i samostana, i dvoraca, i palača. Unutar zidina baroknih franjevačkih samostana, u franjevačkim učilištima, počinju nicati književni i znanstveni spisi na hrvatskom i latinskom jeziku.

Zbog svoga položaja na krajnjem istoku Hrvatske, kao i zbog turske okupacije koja je trajala više od podrug stoljeća, gotovo dva, uključio se Srijem razmjerno kasno u hrvatsku literaturu. Kada se u 18. stoljeću srijemski pisci pojavljuju na hrvatskoj literarnoj pozornici, zlatno doba hrvatske renesansne i barokne književnosti s velikanima poput Petra Hektorovića, Marina Držića, Ivana Gundulića, Ivana Bunića Vučića i dr., već je duboka prošlost.

Dvadesetak pisaca, koji u 18. stoljeću djeluju u srijemskim franjevačkim samostanima i učilištima (Vukovar, Ilok i Petrovaradin), malokad se spominju u pregledima hrvatske književnosti, jer njihova je umjetnička razina nevisoka, neznatna, no oni svjedoče o nemalenim pregnućima, o nastojanju da se u pustoši, koja je ostala nakon osmanlijskoga »vojnog tabora«, kako bi rekao Stjepan Radić, uključe svojim književnim i teološkim djelima u europsku uljudbu, štoviše, da je upravo tim djelima promiču. Oni svjedoče također o neprekinutoj hrvatskoj nazočnosti na srijemskom tlu, jer polovica od njih su domaći sinovi iz Vukovara, Šarengrada, Iloka, Tovarnika, a drugu polovicu tvore pak došljaci, profesori na srijemskim franjevačkim učilištima, uglavnom Hrvati iz Slavonije, te stranci koji su pisali na latinskom jeziku.

Udio Srijema u hrvatskoj književnosti 18. stoljeća nije ni opsegom ni kakvoćom znatan, ali nikako nije zanemariv, jer pridonosi i raznolikosti hrvatske literature toga doba i bogatstvu njezina jezika i jer uvodi čitavu jednu regiju u hrvatsku književnost. Pojedini pak srijemski pisci 19. stoljeća, i oni koji su to rođenjem i oni koji su to djelovanjem u Srijemu, doista su nezaobilazivi u povijesti hrvatske pisane riječi. Za razliku od prethodnoga stoljeća, to je vrijeme sekularizirane literature, koju pišu i duhovnici, to je vrijeme preporodnih strujanja, no unatoč tome ipak je didaktičnost u književnim djelima tih autora manje naglašena negoli u prošlom stoljeću, iako mnogi od njih još uvijek vuku neliterarno breme prosvjetiteljstva. Srijemske pisce 18. stoljeća možemo usporediti s onim njihovim suvremenicima, koji su u zapuštenom Srijemu krčili prašume, isušivali močvare, probijali kroz njih ceste, uspostavljali diližansne i brodske pruge, a pisce 19. stoljeća s onima koji su u njihovo doba osnivali već bolnice, brzojavne urede, tiskare, listove, kulturna društva itd. Prvi su stvarali utrenike, potonji su na njima gradili.

Zamjećuju se u stvaralaštvu srijemskih pisaca stanovite crte, samo njima svojstvene, kojih nema u drugih hrvatskih književnika; naravno, to su prvenstveno srijemska motivika, tematika i problematika, zatim jezične posebnosti glede lokalizma, no u srijemskih pisaca, motreći ih u cjelini, ima i nekih drugih osobitosti: jedna je od njih humoristična i satirična crta, koju uočavamo kod Korajca, Adalberta Kuzmanovića, Inhofa, Ante Benešića, Ise Velikanovića, Matoša, Ferde Stražimira Kulundžića, Bertića i još ponekih, tako da su satira i humor izrazita obilježja ponajboljih srijemskih pisaca 19. i 20. stoljeća, poglavito onih koji su pripadali širem krugu Hrvatske moderne.

Jednako kao i pisci 18. i 19. stoljeća, i književnici našega vremena, uglavnom potpuno uključeni u suvremena literarna htijenja, no različitih svjetonazornih i izražajnih tendencija, obogaćuju hrvatsku književnost u cijelosti i svjedoče hrvatsku nazočnost u Srijemu, njegovo neosporivo hrvatstvo, njegov hrvatski duh.

1918.-1941.[uredi VE | uredi]

Srijem je za svo vrijeme postojanja Jugoslavijâ, odnosno u dijelu Srijema koji je ostao u Srbiji, bio sustavno rashrvaćivan. Za Kraljevine Jugoslavije, Zemun se pripojilo Beogradu, istočni dio Srijema je organiziran kao dio Dunavske banovine (kojoj je sjedište bilo u Novom Sadu), a zapadni je dodijeljen - Drinskoj banovini, kojoj je sjedište bilo u Sarajevu. Takva upravna organizacija Srijema je bila sustavno upravno komadanje radi kidanja svih veza sa Hrvatskom, iako je povijesno, sve do preorganizacije Kraljevine SHS u banovine, Srijem bio vezan sa ostatkom Hrvatske.

1945.-1991.[uredi VE | uredi]

Tjeranje Hrvata na razne moguće načine je bilo posebice izraženo u ratnim i poratnim godinama Drugog svjetskog rata, "godinama obaveza", 1971. (za "hrvatskog proljeća")[3], a najjače etničko čišćenje je doživio za '90-ih, za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, kada je sustavno očišćen.

Svo to čišćenje je bilo s namjerom promjene etničke strukture, odnosno radi prisvajanja teritorija. O tome je znanstvenik Rudolf Horvat pisao 1930-ih, navevši u svom radu 101 srijemsko mjesto s hrvatskom većinom, dok u listopadu 2007. u srbijanskom dijelu Srijema skoro i ne postoji mjesto s hrvatskom većinom.[3]

Nakon istjerivanja Nijemaca iz Srijema koncem i poslije Drugog svjetskog rata, u njihove kuće se naseljavalo Srbe, planski izmijenivši etničku sliku.

Za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, pod raznim vidovima pritisaka je otišlo ili otjerano 40 do 50 tisuća ljudi (većinom Hrvata, ali i inih ne-Srba). O tom etničkom čišćenju Srijema, koje su sprovele srbijanske vlasti i razni zločinci pod pokroviteljstvom istih, međunarodna zajednica je vrlo malo govorila i vrlo je malo davala značaja tom nedjelu.[3]

Samo u razdoblju od 30. listopada 1992. se iz Srijema iselilo 2111 obitelji, a posebice su otjerani Hrvati iz župa: Novi Slankamen, iz koje je otišlo 1600 osoba, Hrtkovci, iz koje je otišlo 1200 osoba, Zemun - napustilo ga je 1200 osoba, iz Beške 850, iz Srijemske Mitrovice 700...[4].

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Srijem je poljoprivredni kraj s jakom proizvodnjom žitarica i industrijskog bilja; na pristrancima Fruške gore razvijeno je vinogradarstvo (poznata Iločka vina). Važno je i stočarstvo. Rudno blago sastoji se od ugljena (Vrdnik) i cementnog lapora (Beočin). U okolici Vukovara i Vinkovaca nalaze se ležišta nafte i zemnog plina. Sve veću gospodarsku ulogu ima industrija koju je u Vukovarsko-srijemskoj županiji dobrim dijelom uništio srpski agresor, a u istočnom dijelu stradala od sankcija Srbiji i Crnoj Gori 90-ih godina, ali primjećuju se pomaci na bolje.

Još jedan veliki problem su područja koja su srpski agresor i srpski pobunjenici minirali iz rata, ali i to se polako rješava. Južnim dijelom Srijema prolazi željeznička pruga dvostrukog kolosijeka i moderna autocesta Zagreb - Beograd (Hrvatska je završila zadnju dionicu od Županje do graničnog prijelaza Lipovac početkom ljeta 2006. godine), a istočnim dijelom željeznička pruga i cesta Beograd - Novi Sad. Još jedna od važnih prometnica je i dio Podravske magistrale koja vodi od Osijeka, preko Vukovara uz Dunav pa sve do Iloka i dalje do Novog Sada. Znatan je robni promet Savom i Dunavom. Velika riječna luka nalazi se u Vukovaru (za robni i putnički promet).Također se ponovno počinje razvijati turizam, krstarenje putničkim brodovima na Dunavu, nakon što su uklonjeni ostatci srušenih mostova u Novom Sadu srušenih u NATO-vom bombardiranju 1999. godine. Za međunarodni zračni promet služe zračna luka Osijek (Osijek) i zračna luka Nikola Tesla (Beograd).

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Ante Sekulić:Hrvatski srijemski mjestopisi, Školska knjiga, Zagreb, 1997.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. proleksis.lzmk.hr, članak Srijem, pristupljeno 27. veljače 2013.
  2. Društvo Antuna Gustava Matoša Tovarnik Knjiga Dubravka Horvatića: Hrvatska riječ u Srijemu
  3. 3,0 3,1 3,2 "Hrvatska riječ" Ono što nije zapisano, nije se ni dogodilo
  4. "Glas koncila" Divan je kićeni Srijem

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


Geographylogo.svg Nedovršeni članak Srijem koji govori o zemljopisu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.