Drugi švedski križarski rat

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Drugi švedski križarski rat (švedski:Andra svenska korståget) je bio švedski vojni pohod na područja u današnjoj Finskoj od strane Birger Jarla u 13. stoljeću. Kao rezultat križarskog rata, Finska je postala dio Švedske u narednih 550 godina.

Godina križarskog rata[uredi VE | uredi]

Prema Ericovima kronikama, križarski rat je trajao u periodu 1320. - 1340. i vodio se između Birger Jarla koji je uzdignut na poziciju Jarla godine 1248. i smrti kralja Erica XI. od Švedske godine 1250. [1] Takozvane "Detmar kronike" iz Lübecka iz oko 1340. potvrđuju ekspediciju s kratkom napomenom da Birger Jarl podjamrljuje Finsku pod vlast Švedske. [2] Iz drugih izvora, za Birgera Jarla je poznato da je bio odsutan iz Švedske u zimu 1249./1950. Kasnije, osvajanje Finske je smješteno u 1150-te od službenih švedskih legendi, pripisujući za to najveće zasluge svetom kralju Ericu.

Trenutak kada se napad se dogodio donekle je sporna. Bilo je pokušaja da se napad smjesti godine 1239. ili 1256. Niti jedan od tih datum nije bio široko prihvaćen.

Pozadina[uredi VE | uredi]

Švedska nagla odlučnost da preuzme Finsku nije objašnjena, ali zbog jednog ili drugog razloga Finska je bila visoko na listi prioriteta Birgera Jarla. Finska je postala sastavni dio Švedske jer nije bilo puno razmjene između regija, posebno putem Ålanda. Tijekom tih dana, bilo je lakše putovati morem nego kopnom. Birger Jarl je ,čini se, krenuo u Finsku tek nakon što je slomiti i Folkung ustanak 1247-1248, i dovršio sporazum Lödöse sa Norveškom u rano ljeto 1249.

Švedski prethodni pokušaji za dobivanjem uporišta u Estoniji godine 1220. možda su ubrzali njihovu odluku da se nasele na onom što je još uvijek bilo dostupno. Ericove Kronike također ukazuju na opasnost od Rusa, napominjući da je "ruski kralj" ovim ratom izgubili osvojenu zemlju.

Meta križara[uredi VE | uredi]

Sve pojedinosti o ovom križarskom ratu potječu iz Ericovih kronika, koje su u velikoj mjeri bile propagandne prirode, napisane usred unutarnjeg nemira i rata protiv Novgoroda. Kronike su izazvale dugotrajne kontroverze oko na stvarnog cilja ekspedicije, jer predstavlja Tavastijance (taffwesta) kao švedske protivnike. Na temelju toga, obično se pretpostavlja da je meta križarskog rata bila Tavastija, iako to nije izričito rečenou kronici. Za Tavastijance se zna da su se pobunili protiv crkve u 1230-tima, što je rezultirao papinskim zahtjevom za križarskim rat protiv njih u pismu iz 1237.

Prema kronici, ekspedicija je spremana u Švedskoj, a zatim provođena preko mora na zemlju na obali, gdje ju je neprijatelj čekao. Budući da je Tavastija bila u unutrašnjosti, to proturječje je kasnije objašnjeno tako da je na obali bila negdje tavastijanska luka koja je bila prvotna meta napada.

Kronika također navodi da je dvorac zvani "taffwesta Borg" osnovan nakon rata. Bilo je mnogo pokušaja da se identificira dvorac bilo s dvorcem Häme ili Hakoinen u središnjoj Tavastiji, ali niti jedan se nije mogao nesporno prikazati da je iz tog ranog razdoblja. Prvi švedski garnizoni u Finskoj su, čini se, bili u brdskoj utvrdi kasnije nazvanoj kao "Stari dvorac Lieto" nedaleko od Turkua i Koroinena, utvrđena crkva-rezidencija ranih biskupa, uzduž "Volovskog puta" za središnju Tavastiju.

Crkvena reakcija i reorganizacija[uredi VE | uredi]

Vjerojatno vezano za sprječavanje uključenja drugih stranaka u sukob, papa Inocent IV. je uzeo Finsku pod svoju posebnu zaštitu u kolovozu 1249. , ali bez spominjanja Švedske na bilo koji način.[3] Finski biskup Thomas, vjerojatno dominikanski redovnik, podnio je ostavku već godine 1245, a umro je tri godine kasnije u dominikanskom samostanu u Gotlandu. Budući da je sjedište bilo ispražnjeno , biskupija je vjerojatno bila pod izravnim zapovjedništvom papinskog legata Vilima od Modene čiji su zadnji nalozi finskim svećenicima izdani u lipnju 1248.

Šveđanin Bero na kraju je imenovan za novog biskupa godine 1248/9, vjerojatno ubrzo nakon Vilimovog posjeta Švedskoj za važnog crkvenog sastanka u Skänningeu koji je završio 1.ožujka 1248. Takozvana"Palmsköld knjižica" iz 1448 napomenuo da je Bero bio taj koji je dao porez Finaca švedskom kralju.[4] Bero je došao izravno sa švedskog suda kao njegova dva nasljednika. Čini se da su švedski biskupi također držali i sve svjetovne vlasti u Finskoj do 1280-tih kada je osnovan položaj vojvode od Finske.

Godine 1249, situacija je bila dovoljno jasna da je prvi dominikanski samostan osnovan u Finskoj.[5] Dotad nije bilo samostana u Finskoj.Samostan je smješten uz biskupskuutvrde u Koroinenu do kraja stoljeća.

Posljedice[uredi VE | uredi]

Kao neočekivana nuspojava, ekspedicija je izgleda koštala Birgera gubitka švedske krune. Kako je kralj Eric umro godine 1250 a Birger je još uvijek bio odsutan iz Švedske, buntovni švedski velikaši su izabrali Birgerovog maloljetnog sina Valdemara kao novoga kralja umjesto samog moćnog Jarla.

Od 1249. pa nadalje, izvori općenito smatraju Finsku dijelom Švedske. Biskupija Finske prvi put je uvrštena među švedske biskupije godine 1253. U ruskim kronikama, prvi pouzdani spomen Finaca kao dio švedskih snaga potječe iz 1256. [6] Međutim, vrlo malo se zna o situaciji u Finskoj tijekom sljedećih desetljeća. Razlog za to je dijelom činjenica da se Finskom sada je vladalo iz Turkua i većina dokumentacije ostala je tamo. Kao Novgorod snage spalio grad u 1318. tijekom švedsko-novgorodskog rata, vrlo malo ostalo o tome što se dogođalo u prošlom stoljeću.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]