Eric Hobsbawm

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Eric Hobsbawm.jpg

Eric John Blair Hobsbawm (Aleksandrija, 9. lipnja 1917.), britanski povjesničar.

Eric Habsbawm jedna je od istaknutijih ličnosti britanskog društva. On je povjesničar i političar i može se slobodno reći jedan od glavnih «lijevih» autoriteta u Ujedinjenom Kraljevstvu. Njegov povjesničarski opus baziran je na marksističkoj historiografiji. Bio je dugogodišnji član Komunističke partije Velike Britanije (Communist Party of Great Britain) i Udruženja povjesničara komunističke stranke (Communist Party Historians Group). Kao povjesničar proučavao je razvoj tradicija u pojedinim društvima i njihov utjecaj u konstrukciji nacija-država. Također je mnogo proučavao industrijsku revoluciju i Francusku revoluciju. Predsjednik je sveučilišta Birkbeck, University of London. U privatnom je životu veliki ljubitelj jazz glazbe i mnogo je pisao kao glazbeni kritičar te vrste glazbe. Poliglot je i govori pet jezika; engleski, njemački, francuski, španjolski i talijanski. Uz to još i čita tri; nizozemski, portugalski i katalonski.

Život Erica Hobsbawma[uredi VE | uredi]

Eric John Earnest Hobsbawm CH (kraće: Eric Hobsbawm) rođen je u Aleksandriji u Egiptu 08. 06. 1917. godine, dakle za vrijeme Prvog svijetskog rata. Sin je Leopolda Percya Hobsbauma i Nelly Grün, oboje Židova. Greškom pri upisivanju u matične knjige mu je promijenjeno prezime. Odrastao je u Beču i Berlinu, no roditelji su sa njme i mlađom sestrom Nancy pričali na engleskom jeziku. Otac mu je umro 1929., a majka dvije godine poslije. Postavši siroče sa 14 godina, usvojila ga je obitelj (stric i teta) te se preselio 1933. u London. To je vrijeme kad na vlast u Njemačkoj dolaze nacisti. U jeku Drugog svijetskog rata 1943. prvi put se ženi i to sa Muriel Seaman, od koje se razvodi 1951. godine. S njom ima sina koji se zove Joshua. Poslije je oženio Marlene Schwarz s kojom ima dvoje djece; kćer Juliu i sina Andya. Slova CH u njegovom imenu označuju da je «Companion of Honor». To je posebna titula u britansku društvu. Može je imati samo 65 ljudi na svijetu, a 45 njih iz Britanije. Dodjeljuje se piscima, povijesničarima, umjetnicima itd. Mjeseci provedeni u Berlinu dok je Hitler dolazio na vlast ostavila su na njega trajni utisak, te se pri dolasku u London vrlo brzo priklonio marksisitima. Još 1936. učlanio se u komunističku partiju. Od 1946. do 1956. bio je član Udruženja povijesničara komunističke partije (Communist Party Historians Group). 1956. otvoreno govori protiv Sovjetskog saveza i njihove neopravdane i brutalne invazije na Mađarsku. Radio je za magazin «Marxism Today» u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Također je i podržao transformaciju Laburističke stranke, uviđajući da radnička klasa gubi centralnu ulogu u društvui da se lijeve stranke moraju promijeniti i okrenuti drugim slojevima društva. Iako židovskog porijekla, često se identificira kao Englez, a i otvoreni je protivnik politike Izraelskih nacionalista. Život u ovom dobu opisao je kao «...življenje u isčekivanju apokalipse...». Tvrdi da mu je uzlet Trećeg Reicha ostavio trajni pečat na osobnost. Odmah po dolasku u London htio se učlaniti u komunističku partiju, no ujak ga je savjetovao da pričeka. Mnogi smatraju da mu je partija kao siročetu bila «druga obitelj». No nakon drugog svijetskog rata počeo je uviđati da partijski komiteti baš i nisu toliko nevini, a imao je i mnogo odbijenica pri nalasku posla; i iz lijevih, centrističkih i desnih krugova. 1947., godinu prije službenog početka hladnog rata zaposlio se na Birkbeck sveučilištu.Za razliku od dobrog broja kolega, nije napustio partiju 1956., a vjerojatno zbog političkih uvjerenja na sveučilištu Birkbeck, na komu je danas profesor emeritus i kojim predsjeda, nije dobio nikakvo promaknuće do 1970. Nije nigdje uspijevao naći posao makar je kasnije postao poznat i izvan Britanije; to je naime bilo zbog toga što je komunistima bilo teško naći posao nakon 1948. Mnogo puta je istaknuo da mu je laknulo nakon što je pao berlinski zid. Međutim, stanje u Rusiji nakon pada komunizma smatra «nevjerojatnom socijalnom i ekonomskom tragedijom». Mnogi mu zamjeraju što je 1994. godine na pitanje: «Da li bi 20 milijuna smrti bilo opravdano da su stvoili komunističku utopiju?», odgovorio sa: «Da.». Nikad nije zanijekao tu izjavu, no tvrdi da je svojim brojnim istupima napisima po knjigama i medijima dao do znanja da se ne slaže, niti se slagao sa brutalnim Staljinovim režimom. Pohađao je gimnazije u Berlinu i Londonu i diplomirao povijest na Cambridgeu. 1947. zaposlio se na sveučilištu Birkbeck kao predavač, gdje je tek 1970. primljen za redovnog profesora. U šezdesetima je bio gost profesor na Stanfordu. Trenutno je profesor emeritus i predsjednik Birkbeck sveučilišta, gdje još uvijek predaje i to na fakultetu političkih znanosti.


Rad i djela[uredi VE | uredi]

Eric Hobsbawm spada u red najvećih ne samo markističkih povijesničara, nego u red najvećih živućih britanskih povijesničara uopće. Jedan je od najvažnijih povijesničara u sferi društvene povijesti (koju je smatrao sintezom) i jedan od najplodonosnijih britanskih povijesničara koji su s približili Social historyju. Za Hobsbawma se često govori da je znao «drukčije» čitati Marxa od ortodoksnih marksista. Pionir je socijalne historije. On historijsku znanost smatra skupom dimenzija koje treba istražiti različitim poddisciplinama. On također smatra da se treba istraživati i aspekt njihove povezanosti kako bi se izašlo na put povijesti društva (History of society). Bio je razočaran nemogućnošću spajanja i brojnošću raznih historijskih struja koje su rezultirale nedostatkom djela koja bi se mogla identificirati kao History of society. Međunarodnu je pozornost na sebe skrenuo djelima o 19. stoljeću (iako je pisao i o 18. i primitivnijim društvima), ponajviše o razdoblju revolucija (1789.-1848.). Najviše je pozornosti dao «dvojnoj revoluciji»; razdoblju francuske revolucije i industrijske revolucije u Velikoj Britaniji te njihovom sveobuhvatnom utjecaju na svekoliki raspon događanja. Također; o njihovom međusobnom odnosu, o prouzrokovanom mijenjanju društvene strukture, te o utjecaju na europske i druge regije. On razrađuje ekonomske, političke, socijalne i kulturne događaje otvarajući nove vidike i pružajući brojna nadahnuća za inovacije. Model dvojne revolucije preuzeli su brojni povijesničari koji se bave pitanjem refleksije dvojne revolucije na društvo te o pojavi djelomične revolucije ili izostanka te iste revolucije. Njegovo je najprevođenije djelo ipak «Age of Extrems» prevedeno dosad na trideset i devet jezika. Hobsbawm je dao u svojim djelima puno prostora pobunjeničkim skupinama iz prošlosti. To su za njega bili oblici organiziranog kriminala, vjerske sekte, tajna i polutajna društva, seljački pokreti i djelovanje gradske svijetine. Neki su ga optuživali za «kontrarevolucionarno skretanje». No on se branio tvrdivši da su ti nepolitički pokreti ustvari predpolitički pokreti. On je smatrao da su ljudi na takav način u prošlosti promovirali «političku svijest» za široke mase društva i da su to manje ili više sve bili razni društveni pokreti. On nastoji objasniti uzroke sukoba i kolektivnih akcija, njihove motivacije i ciljeve. Taj se njegov koncept smatra često naziva «konceptom primitivnih pobunjenika». Kao i svaki drugi marksistički povijesniičar, on stavlja obične ljude u centar pozornosti. U njegovim radovima tvrdio je da je nemoguće u potpunosti proučavati obične ljude u razdobljima prije 18. stoljeća i velikih masovnih pokreta. Njegova se orijentacija može smatrati strukturalnom jer obuhvaća socijalne, političke i ekonomske strukture, pritom vodeći računa o događajima i akcijama pojedinaca i grupa, uviđajući sve akcije društvenih cjelina u njihovom međusobnom odnosu. Kao i ostali marksistički britanski povijesničari kritizira strukturalizam i ekonomski redukcionizam. No tamo postoji struja koja je socijalno-kulturno usmjerena i koja na čelu sa Edwardom Thompsonom (jednim od najvećih povijesničara današnjice) ,koji koristi historiju «odozdo» proučavajući iskustva pokreta, malih grupa, ali i pojedinaca posebno zanima Erica Hobsbawma. 1948. je pisao o statusu radnika. 1959. je izdao svoju prvu knjigu; Primitive Rebels : studies in archaic forms of social movement in the 19th and 20th centuries. 1968. mu izlazi The Age of Revolution : Europe 1789-1848. Uskoro mu izlaze: Industry and Empire (1968) i Bandits (1969). 1971. je tvrdio da je sazrelo vrijeme za razvoj socijalne historiije, no uskoro se razočarao. 1975. mu izlazi djelo The Age of Capital, 1848-1875, a 1987. The Age of Empire. Godine 1994. mu izlazi najpoznatije djelo Age of Extremes : the short twentieth century, 1914-1991, završavajući kvadripologiju Age. Zadnja mu je knjiga izašla 2002. godine. To je autobiografija Interesting Times : a twentieth-century life. Pisao je mnogo, objavio je preko dvadeset knjiga povijesničarske tematike, a pisao je (dio pod pseudonimom) knjige o omiljenoj mu Jazz glazbi. Napisao je mnogo eseja i novinskih članaka, o osamnestom i devetnaestom stoljeću, događanjima u dvadesetom, barbarstvima u modernim vremenima, sukobu komunizma i anarhizma, i statusu i problemima radnika, te općenito o društvenoj po-vijesti iz pera marksista. U knjizi Age of Extremes daje vrlo oštre osude. One se tiču Staljina i Hruščova, ali također i zapada; te ratova u Vijetnamu. Veću kontroverzu je digao osuđujući i Korejski rat. U knjizi preispituje kraj imperijalizma, propast fašizma, neuspijeh komunizma, umjetnost, popularnu kulture, neuspjehe kapitalizma te koristi mnogo statistike. To mu je najpoznatija i najprevođenija knjiga.


Zaključak[uredi VE | uredi]

Iz svega navedenog može se zaključiti da je zaista Eric Hobsbawn jedan je od najvećih živućih povijesničara koji definitivno za svoj opus neovisno o kontroverzama i politici zaslužuje sve počasti. On je svoj rad usmjerio na malog čovjeka. Njegova povijest proučava također i čitavo društvo i promjene u njemu. Također obraća pozornost na strukturne pojave. On uviđa da povijest mora biti cjeloviti skup znanstvenih poddisciplina, koje daju pravi preslik proučavanog društva. Uvijek je ostao vjeran marksizmu i Social History-u. Takva odlučnost lako je mogla biti potaknuta od strane teškog odrastanja, susreta s dolaskom nacizma na vlast i surovih prilika svjetskih ratova kojima je bio svjedok.


Popis korištene literature[uredi VE | uredi]

MIRJANA GROSS: SUVREMENA HISTORIOGRAFIJA

http://www.wikipedia.org

http://www.age-of-the-sage.org/history/historian/Eric_Hobsbawm.html

http://education.guardian.co.uk/higher/artsandhumanities/story/0,12241,791760,00.html

-->