Josip Juraj Strossmayer

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Josip Juraj Strossmayer
Strossmayer.jpg
Rođen 4. veljače 1815.
Osijek
Umro 8. travnja 1905.
Đakovo
Zaređen
za svećenika
1838.
Portal: Kršćanstvo

Josip Juraj Strossmayer (Osijek, 4. veljače 1815. - Đakovo, 8. travnja 1905.) - biskup đakovačko-bosanski i srijemski (od 1849.), teolog, političar, kulturni djelatnik (utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija) i pisac; jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih ličnosti 19. stoljeća.

Životopis[uredi VE | uredi]

Podrijetlo i školovanje[uredi VE | uredi]

Podrijetlom iz kroatizirane njemačke vojničke obitelji iz Osijeka, Strossmayer je rođen 4. veljače 1815. godine u Osijeku. Strossmayerov pradjed se iz Gornje Austrije nastanio u Osijeku gdje se vjenčao Hrvaticom. U rodnom Osijeku pohađao je pučku školu i gimnaziju, a dvogodišnji filozofski tečaj završio je u katoličkom sjemeništu u Đakovu je pohađao visoko sjemenište u Budimpešti gdje 1834. godine stječe doktorat filozofije. Godine 1838. je zaređen, i dvije godine boravi u Petrovaradinu kao vikar. Dvije godine kasnije (1840.) odlazi u Augustineum u Beč i 1842. godine postaje doktor teologije i profesor kanonskog prava na bečkom Sveučilištu, polaganjem disertacije o problemu crkvenog jedinstva. Već za vrijeme školovanja pristajao je uz Ilirski pokret u Hrvatskoj. Od 1842. do 1847. godine profesor je đakovačkog sjemeništa, a potom je dvije godine u Beču dvorski kapelan i jedan od trojice direktora u Augustineumu. U to doba predavao je i kanonsko pravo na Bečkom sveučilištu.

Promocija u biskupa[uredi VE | uredi]

Na prijedlog bana Josipa Jelačića imenovan je 18. studenoga 1849. đakovačkim biskupom. Prigodom ustoličenja u čast i dužnost biskupa Strossmayer je svoj program izrazio riječima: "sve za vjeru i za domovinu" i tom je vjerskom i narodnosnom programu ostao vjeran čitava života. J.J. Strossmayer je kao biskup naslijedio golema imanja đakovačke biskupije, koja je iskoristio za svoje kasnije mecenatske priloge i darove na kulturnom i prosvjetnom polju. Najveću i najizrazitiju mecenatsku aktivnost Strossmayer je razvio u vrijeme najžešćih političkih borba u Hrvatskoj. To je bilo razdoblje između 1860. i 1873. godine. Nakon tzv. Luksemburškog manifesta cara Franje Josipa I. o liberalizaciji društvenoga života imenovan u Carevinsko vijeće, gdje traži samostalnost Hrvatske[Navedite točan izvor!] i ujedinjenje svih njezinih dijelova.

Kulturni rad[uredi VE | uredi]

Ističe se na Vatikanskom koncilu (1869.-1870.), gradi katedralu u Ðakovu, zgradu HAZU (1877.-1880.), podaruje Akademiji zbirku slika starih majstora (koja postaje temeljem Strossmayerove galerije 1884.), pomaže rad hrvatskih škola i knjižnica, čitaonica, rad na rječniku, podržava Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, pomaže časopise, novine, književnike, znanstvenike i umjetnike. Materijalno je pomagao i tiskanju raznih znanstvenih djela u akademijinim izdanjima. Zalaže se za ostvarenje hrvatskih nacionalnih interesa potičući narodni duh riječima: "Narodna je knjiga i glavni plod duha svakoga naroda i glavno pomicalo njegova razvitka, pače u nesnosnim prilikama javnoga života jedino sidro, koje ga čuva od propasti." U političkom se pogledu zauzimao za sjedinjenje hrvatskih zemalja, za građanske slobode i za prava hrvatskoga jezika. Na kulturnom planu zauzimao se za to da hrvatski narod ide u korak s ostalim kulturno razvijenim narodima Europe. Akademijina knjižnica, arhiv i galerija slika najveće su kulturne dragocjenosti hrvatskoga naroda.

Zalaganjem za to da se Mariju Jurić Zagorku 1860. primi u uredništvo Obzora, nasuprot protivljenju uredništva, pokazao se i kao pionirom borbe za ženska prava. Marija Jurić primljena je kao politička suradnica i referentica mađarsko-hrvatske politike.[1]

Josip Juraj Strossmayer, darovatelj, osnivač i pokrovitelj Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, HAZU (tada JAZU, 1866.), utemeljitelj obnovljenoga Hrvatskog sveučilišta (1874.), skupljač umjetnina, znameniti domoljub i čovjek koji je golemom snagom djelovao na mnoge svoje suvremenike. O tome govore i mnoga njegova pisma.

Također je igrao veliku ulogu u osnivanju zagrebačkog Sveučilišta 1874. godine. Pomagao je osnivanje tiskare na Cetinju, a zatim Matice slovenske. Također tiska prvu zbirku makedonskih narodnih pjesama braće Miladinova (1861.). Zbirka sadrži 584 makedonske i 76 bugarskih pjesama (ove posljednje otkupljene od bugarskog folklorista i književnika Vasila Čolakova), a Konstantin Miladinov htio ju je nazvati Makedonske narodne pjesme.[2][3] Ipak, na Strossmayerovo inzistiranje, zbirka je objavljena pod naslovom Bugarske narodne pjesme.[4]. Djeluje u duhu sjedinjenja katoličke i pravoslavne crkve, inicira kult slavenskog bogoslužlja Ćirila i Metoda i tiska glagoljske misale, pozdravlja proslavu devedestogodišnjice kijevskog pokrštenja svetog Vladimira. Obimnim priljevom iz dijeceza služio se prvenstveno kako bi utemeljio škole, sjemeništa i akademiju znanosti, likovnu galeriju i ornamentalnu katedralu u Đakovu (1866. - 1882.) u kojoj je i sahranjen. Preminuo je 8. svibnja 1905. godine u Đakovu u 90-oj godini života.

Politički rad[uredi VE | uredi]

U Pešti je ušao u krug prijatelja Jana Kolara i surađivao s češkim političarima Františekom Palackym i Rigerom. Istupao je kao pristalica kulturnog i političkog zbliženja slavenskih naroda. Kao dvorski kapelan, u periodu od 1849. - 1859. godine, u doba austrijske kontrarevolucije odlučno je bio na strani bana Jelačića. Od 1860. godine pa narednih 13 godina vođa je Narodne stranke (1860.-1873.), zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik Hrvatskog kraljevinskog odbora. Od 1861. do 1862. godine veliki je župan Virovitičke županije. U doba aktivnog bavljenja politikom smatrao je kako Austrija mora postati federativna država u kojoj će svi narodi doći do izražaja. Težio je ujedinjenju južnih Slavena u okviru Austrije pod vlašću Habsburgovaca. Nastojao je Austriji prokrčiti put na slavenskom jugu šireći njenu utjecajnu sferu na južnoslavenske zemlje izvan granica austrijske države. U Pojačanom vijeću u Beču zalagao se 1860. godine za federaciju te zahtijevao prisajedinjenje Dalmacije Hrvatskoj, također i Rijeke i Međimurja sa sjevernom Hrvatskom i Slavonijom, kao i uvođenje hrvatskog jezika u administraciju i škole. Opirao se germanizaciji i mađarizaciji Hrvatske i svih ostalih slavenskih zemalja unutar Monarhije. Njegova borba za integritet Hrvatske i njezinu suverenost, rad na južnoslavenskoj uzajamnosti, usko su povezani s pokretanjem preporoda svih slavenskih naroda na temeljima duhovne baštine sv. Ćirila i Metoda, da tako Slaveni ravnopravno stanu uz bok Germana i Romana, kako u Europi, tako i u Crkvi.

U zgradi tadašnjeg gradskog poglavarstva u Bjelovaru (danas zgrada Gradskog muzeja), na prvome katu susreo se s carem Franjom Josipom I., 12. rujna 1888. godine. Tijekom susreta, Franjo Josip I. prigovorio mu je, što je poslao brzojavnu čestitku u Kijev prigodom 900. godina pokrštavanja Rusa. Taj događaj poznat je kao bjelovarska afera.

Za banovanja Khuena Hedervaryja Neovisna narodna stranka, kojoj pripada, iznosi program kojim zahtijeva potpunu autonomiju Hrvatske s Dalmacijom i Rijekom unutar ugarskoga dijela Monarhije.

Spomenik Josipu Jurju Strossmayeru u Zagrebu

U doba nagodbe[uredi VE | uredi]

Pri zaključenju Hrvatsko-mađarske nagodbe borio se protiv ukidanja hrvatske autonomije po pitanjima proračuna i financija. Godine 1872. izabran je u Regnikolarnu deputaciju za reviziju Nagodbe. Nakon propasti pokušaja proširenja hrvatske autonomije (1873.) povukao se iz aktivnog političkog života i iz vodstva Narodne stranke, reviziju Nagodbe nije odobrio. Stao je na stranu državno-pravne oporbe Makanaca, a kasnije uz Nezavisnu narodnu stranku. Posvećuje se radu na južnoslavenskoj uzajamnosti i zajedništvu. Krivo je i posve nepravedno smatrati Strossmayera «jugoslavenom» u onom značenju koje je taj pojam dobio u 20. stoljeću. Njegovo je južnoslavenstvo tek jedna vizija političkih traženja u ondašnjem geopolitičkom okruženju i ideje austroslavizma, vizija koja je za konačni cilj imala suverenu, integralnu i samostalnu Hrvatsku. Godine 1861. u Hrvatskom Saboru održao je čuveni govor o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj, a u kome se zalagao za federalni savez s ugarskim narodima. Pet godina kasnije (1866.) izabran je za predsjednika Hrvatske regnikolarne deputacije za pregovore s Mađarima, a koji su bezuspješno završeni.

Rad u Crkvi[uredi VE | uredi]

Na crkvenom polju smatrao je za najvažniji zadatak svog biskupskog zvanja propagiranje vjerskog jedinstva među Slavenima. Nastojao je spasiti privilegije slavenskog bogoslužlja kao most jedinstva među slavenskim narodima. Njegovim posredovanjem došlo je do konkordata između Vatikana i Crne Gore 1866. godine, a radio je na tome da i Rusija sklopi konkordat s Vatikanom. Godine 1868. poklanja svoju privatnu zbirku slika Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Na prvom vatikanskom koncilu (1869. - 1870.) u Rimu bio je jedan od najzapaženijih protivnika neograničene papinske vlasti i tom se prilikom istaknuo kao vičan govornik održavši čuveni trosatni govor protiv dogme o papinoj nepogrješivosti, poslije kojeg je s manjom skupinom biskupa napustio Rim. Papa je tada pohvalio Strossmayera da jako dobro govori latinski.

Kao biskup Strossmayer 1869./1870. g. sudjeluje u radu I. vatikanskog sabora, na kojem je održao značajne i zapažene govore. U pet sadržajnih, elegantnom latinštinom sročenih govora, đakovački je biskup pokazao odmjerenost, toleranciju i teološku opravdanost zastupanih stavova. Usprotivio se proglašenju dogme o «papinoj nezabludivosti», vjerujući da će njezino svečano proglašenje štetiti zbližavanju Istočne i Zapadne Crkve. Rim je demonstrativno napustio prije glasovanja, ali je saborsku konstituciju kojom se proglašava nova dogma 1872. g. objavio u svojoj biskupiji. Unatoč protivljenjima ostao je vjerni sin Crkve. Na saboru je proslavio ne samo svoje ime nego i ime svoje male domovine. Nazivali su ga «biskup iz male Hrvatske» i «biskup s turskih granica». No, njegovo sudioništvo na I. vatikanskom saboru nije bilo samo u argumentiranom protivljenju novoj dogmi, nego prije svega u njegovim prijedlozima o reformi i posuvremenjenju Crkve. On jedini od biskupa predlaže kolegijalno upravljanje Crkvom s papom na čelu, predlaže internacionalizaciju Kardinalskog zbora, položaja pape, izvornu ulogu biskupa, novi odgoj svećeničkih kandidata. U bilješkama čak sprema prijedloge o mjestu i ulozi laika u Crkvi, želi ekumenski otvorenu Katoličku crkvu, kako prema drugim kršćanskim zajednicama, tako i prema društvu. Stoga ga danas objektivni poznavatelji crkvene povijesti mogu nazvati saborskim ocem ne I. nego II. vatikanskog sabora, jer su njegove ideje i prijedlozi ostvareni tek stotinjak godina kasnije, upravo na II. vatikanskom saboru (1962.-1965.). Još jedan njegov prijedlog na hrvatskom crkvenom području, podjela prevelike Zagrebačke nadbiskupije na još dvije biskupije, ostvaren je tek u naše vrijeme.

Na ekumenskom polju Strossmayer je bio pionir zbližavanja kršćanskih crkava i kultura, napose između katolika i pravoslavnih Slavena. Nadao se uspostavi crkvenog jedinstva pravoslavaca s Rimom, a ta ideja pomirenja bila je bitna komponenta njegove sveslavenske, napose južnoslavenske koncepcije. Upravo na tom ekumenskom polju đakovački je biskup vidio veliko poslanje svoga hrvatskog naroda. Kroz 46 godina (1851.-1897.) upravlja kao Apostolski administrator Katoličkom crkvom u Srbiji, kontaktira sa srpskom vladom i Srpskom pravoslavnom crkvom. Upravo zato što je prema Srbima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi gajio osobne simpatije i iznimno razumijevanje, teško je doživljavao s koliko se mržnje i prezira neki njihovi predstavnici odnose prema Katoličkoj crkvi i Hrvatima. Nije uspio ni u sklapanju konkordata između Srbije i Svete Stolice, na čemu je mnogo radio. No, uspio je postići sklapanje konkordata s Crnom Gorom 1886. g. kojim su katolici Kotorske i Barske biskupije dobili slobodu života i djelovanja, a nedugo zatim i pravo na upotrebu staroslavenskoga jezika u liturgiji.

Vođen načelom «Prosvjetom k slobodi» biskup Strossmayer je iznimno značenje pridavao kulturnoj djelatnosti Crkve u Hrvata. Iako se Katolička crkva u Europi u to vrijeme, pod pritiskom raznih liberalno-antikršćanskih i antikatoličkih strujanja, počela povlačiti iz kulturnog života, Strossmayer u isto vrijeme ugrađuje hrvatsku Crkvu i crkvena dobra u suvremenu kulturu hrvatskog naroda. Naslijedivši i višestruko unaprijedivši bogato vlastelinstvo đakovačkih biskupa, koristio je njegove prihode za dobrotvorni rad i kulturni razvoj cijele Hrvatske. Utemeljio je 1866. g. Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (danas HAZU), dao izgraditi velebnu Akademijinu palaču te trajno podupirao njezin rad, ostavivši joj vlastitu galeriju slaika starih majstora. Na njegov prijedlog Hrvatski sabor 1861. g. pokreće pitanje Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, koje je, njegovom zaslugom i materijalnom potporom, otvoreno 1874. godine. Vjerovao je da hrvatski narod može biti suveren i ravnopravan europskim narodima samo ako ima svoje najviše kulturne i znanstvene ustanove. Stoga nije pretjerano tvrditi da je Zagreb i Strossmayerovom zaslugom postao kulturna metropola hrvatskog naroda. Osim toga, moralno i materijalno pomagao je izgradnju i rad svih hrvatskih gimnazija, a za njih ustanovljuje «Strossmayerovu zakladu» za pomoć siromašnim đacima. Stipendirao je mnoge perspektivne mlade ljude: pisce, umjetnike, pravnike, liječnike... Novčano je pomagao izdavačku djelatnost kao i osnivanje narodnih čitaonica i to ne samo u Hrvatskoj nego i u ostalim slavenskim zemljama: od Slovačke, Češke i Poljske do Makedonije. Želio je sačuvati ćirilometodsku baštinu i proširiti staroslavenski jezik u liturgiji na sve hrvatske biskupije, ne želeći istisnuti latinski. Naglašavao je latinsko-glagoljsku kulturnu baštinu kao hrvatsku posebnost i dio europske kulture. Ta baština bila mu je polazište ideje o posebnom poslanju Hrvatske prema slavenskom svijetu i prema Europi. Pomagao je katolike i franjevce u Bosni i Hercegovini kako prije tako i nakon njene okupacije 1878.g. Zauzeo se i za uređenje redovite hijerarhije Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, te za njezinu integraciju s Crkvom u Hrvatskoj.

Jedan je od glavnih sudionika Prvoga hrvatskog katoličkog sastanka, koji je održan u Zagrebu, 1900. godine.

Sažetak[uredi VE | uredi]

Iako je polje djelovanja Josipa Jurja Strossmayera bilo vrlo široko, on je ponajprije bio pastir svojih sjedinjenih biskupija Đakovačke i Srijemske. Mnogi su ga napadali da je, zanesen svojim velikim idejama i pothvatima, zanemario svoju biskupiju i svoj biskupsko-pastirski poziv. No, dovoljno je samo pogledati Đakovo i biskupiju kakvu je naslijedio i kakvu je predao svojim nasljednicima. Kroz 55 godina biskupovanja učinio je Đakovo pravim središtem biskupije. Dao je izgraditi velebnu neoromaničku katedralu (1866.-1882.), obnoviti zgradu sjemeništa, osniva tiskaru i izdaje Glasnik biskupije bosanske i sriemske (1873.) koji izlazi i danas. Zalagao se za studij teologije na hrvatskom jeziku, o čemu piše: «Tkogod je učio te (teološke) nauke na tuđem jeziku, pak poslije morao propovijedati puku, zna koliko ga je truda i muke to stalo upravo stoga što ga škola nije jur privikla našem jeziku. Ja barem ispovijedam da sam s te strane osobite muke oćutio i pretrpio». Neumorno je obilazio župe svoje biskupije, svećenicima i vjernicima upućivao je svoje glasovite okružnice. U Đakovo je doveo Milosrdne sestre sv. Križa kako bi svojim školskim i karitativnim radom pomogle vjernicima biksupije. U Osijeku je otvorio Dječačko sjemenište, pomagao izgradnju velebne neogotičke župne crkve Sv. Petra i Pavla, prozvane osječkom «katedralom». Zalagao se za pripajanje Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji baranjskih župa, kao i župa valpovačkog i donjomiholjačkog dekanata koje su tada pripadale Pečuškoj biskupiji. To je djelomično ostvareno tek nakon I. svjetskog rata, a potpuno početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Za svoju domovinu, Crkvu i biskupiju Strossmayer je učinio zaista mnogo. Unatoč čestim razočaranjima, jer mnogi su sprečavali njegov rad, nije odustajao. Bio je doista znak protivljenja, često neshvaćen u svom vremenu, a u kasnijim razdobljima jednostrano prikazivan izvan konteksta i u dnevnopolitičke svrhe svih vlada i država koje su se na ovim prostorima izmijenile tijekom 20. stoljeća. Rodio se prerano. Vrijeme za oživotvorenje nekih njegovih ideja došlo je tek stotinjak godina kasnije s II. vatikanskim saborom koji je, prema nekima, bio najbolja Strossmayerova rehabilitacija. O Strossmayerovoj širini i veličini naš pjesnik Antun Gustav Matoš je napisao: «Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacione snage, 'Eseker' i hrvatski rodoljub, velikaš Crkve i pionir nauke, najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, 'naša dika'…».

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

Za vrijeme održavanja Prvog Vatikanskog Koncila, biskup Strossmayer došao je u težak konflikt s većinom koncilskog tijela. Sporno pitanje je bila dogma o papinskoj nezabludivosti, za koju je biskup smatrao da će nepotrebno smanjiti mogućnosti ujedinjenja s Pravoslavnom Crkvom. Njegov konstruktivan otpor, nažalost, postao je predmetom krivotvoritelja koji su medijima podastrli izmišljeni govor u kojem se biskup osvrće na neutemeljenost mnogih dogmi Katolicizma.

Krivotvorina govora bila je uglavnom ignorirana od medija, radi očitih dokaza neautentičnosti. Naime, sporni je dokument za sebe tvrdio da se radi o govoru kojeg je Strossmayer napisao i pročitao pred koncilskim vijećem, te koji je jednostavno preuzet iz vatikanskog arhiva- s druge strane, u istome se spominju negativne reakcije slušatelja, čak i biskupove replike na iste. Strossmayer, naravno, nije mogao predvidjeti te reakcije, kao niti napisati odgovore na njih.

Navedenu krivotvorinu napisao je otpali svećenik Jose Augustin Escudero, te je proklamirao u svojoj brošuri ("Papa Evangelo"). Priznao je svoja nedjela, vrativši se u Katoličku Crkvu, te objavivši priznanje u časopisu "Agerica del Sud" 1876. godine. Biskup Strossmayer u nekoliko je navrata govorio protiv krivotvorine, brišući svaku sumnju i povezanost s istom. Primjerice u pastoralnoj poslanici iz 1881. navodi "Ružni govor (Krivotvorina govora) mi je po obliku i sadržaju tako tuđ, kao što mi je tuđe ono mjesto u Južnoj Americi, gdje je neki otpali svećenik skrušeno priznao, da mi je taj govor podmetnuo.... Sto puta bih radije vidio, da mi desnica usahne i jezik u ustima se ukoči, nego da bih izrekao ili napisao samo i jedan stavak ružnog govora, koji se širio pod mojim imenom."

Usprkos objektivnoj neutemeljenosti, krivotvorina govora biskupa Strossmayera i dalje kola fundamentalističkim medijima, uglavnom radikalnih zajednica koje gaje anti-Katolicizam.

Imenom Josipa Jurja Strossmayera (čitaj: Štrosmajer) nazvane su ulice u mnogim hrvatskim gradovima i mjestima. U Osijeku je njegovim imenom nazvano Sveučilište kao i jedna od glavnih ulica, koja vodi od središnjeg gradskog Trga Ante Starčevića prema zapadu odn. prema Višnjevcu. Tu ulicu Osječani žargonski i odmila zovu - Štrosika. Također se njegova bista nalazi i na rondelu osječkih velikana u Tvrđi. Đakovački trg ispred đakovačke katedrale se također zove njegovim imenom, na sred trga se nalazi njegov kip, a u ulici pored se nalazi Strossmayerov muzej. U Pragu je njegovim imenom nazvan trg. U Sarajevu je jedna od ulica dobila ime Štrosmajerova.

Ante Starčević ga je zvao Joca Štroca[5]

Citati[uredi VE | uredi]

Wikicitati „ Ako se prohtjelo svemogućem Bogu da ženi podijeli jednake umne sposobnosti kao i muškarcu, onda se mi, crvi zemaljski, toj njegovoj volji moramo pokoriti!“
(Strossmayer 1860. godine kad je branio Mariju Jurić Zagorku pred Ravnateljskim vijećem Obzora, kad su se protivili primiti ju za suradnicu, jer su govorili da će ugled Obzora pasti ako publika sazna da "tamo radi neka žena". Štoviše, naložio je uredništvu Obzora da Zagorku zaposle kao političku suradnicu i referenticu mađarsko-hrvatske politike.[6])
Wikicitati „Narodna je knjiga i glavni plod duha svakoga naroda i glavno pomicalo njegova razvitka, pače u nesnosnim prilikama javnoga života jedino sidro, koje ga čuva od propasti.“
()

Izvori[uredi VE | uredi]

moljac.hr :: Josip Juraj Strossmayer, uz dozvolu autora teksta

  1. Aleksandar Vojinović: Trebam li se odreći svojih knjiga zato što me toliki čitaju?, Jutarnji list, 1. kolovoza 2008.
  2. Makedoniju i Hrvatsku povezuju kuće od riječi. www.vjesnik.hr. Preuzeto 2009-04-25
  3. Miladinov Konstantin: Da vidam Ohrid, Struga da vidam, Zajednica Makedonaca u Republici Hrvatskoj, Priredio Borislav Pavlovski, Zavičajna naklada "Žakan Juri", Zagreb - Pula 2001. (2001), ISBN 953-96314-5-9
  4. K. Miladinov spominjao je makedonski naslov zbirke u svojim pismima Strossmayeru. Cf. Goran Kaogjera, Braća Miladinovi - legenda i zbilja, Hrvatsko filološko društvo Rijeka, Rijeka 2001.; Naslovnica zbirke vidljiva je ovdje [1] [2]
  5. Studia Croatica (šp.) Ante Starčević, Andjelko Nedo Pavešković, Montecarlo.
  6. Aleksandar Vojinović: Trebam li se odreći svojih knjiga zato što me toliki čitaju?, Jutarnji list, 1. kolovoza 2008.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Josip Juraj Strossmayer