Kolubarska bitka

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Kolubarska bitka
Dio Prvog svjetskog rata (Srpska kampanja, Balkansko bojište)
Battle of Kolubara.jpg
Prikaz Kolubarske bitke.
Datum 16. studenog do 15. prosinca 1914.
Lokacija okolica Kolubare, Ljiga, Suvobora i Maljena, State Flag of Serbia (1882-1918).svg Srbija
Ishod Srbijanska pobjeda.
Sukobljeni
Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg

Austro-Ugarska
State Flag of Serbia (1882-1918).svg

Kraljevina Srbija
Vođe
Oskar Potiorek Radomir Putnik
Živojin Mišić
Vojne snage
450.000[1] 400.000[1]
Posljedice
28.000 poginulih, 120.000 ranjenih, 76.500 zarobljenih[2] 22.000 poginulih, 92.000 ranjenih, 19.000 zarobljenih i nestalih

Kolubarska bitka je bitka Prvog svjetskog rata u kojoj su sudjelovale vojske Austro-Ugarske i Srbije.

Nakon Cerske bitke, austro-ugarska vojska na čelu sa generalom Oskarom Potiorekom kreće ponovo na Srbiju. Prikupivši snage Potiorek ovaj put napad vrši iz dva pravca, jedan ide preko Drine dok drugi preko Save na Beograd. Na drugoj strani Srbi se nalaze u teškoj situaciji, pored toga što neprijatelj napada na dva fronta vojsci je ponestalo hrane, odjeće, obuće, i povrh svega topničkog i puščanog strjeljiva.

Dana 6. studenog 1914. godine austro-ugarske trupe forsiraju Drinu i nastupaju prema Šumadiji dok srpski topovi šute zbog nedostatka strjeljiva. Vojska se nalazi u raspadnom stanju bježeći ispred moćnijeg neprijatelja. Da stanje bude gore za vojskom se povlači i narod. Koliko je teško stanje bilo govori i sjednica vlade i vrhovnog zapovjedništva u Valjevu gdje je vojvoda Putnik predlagao sklapanje primirja.

Tada na pozornicu stupa jedan od najvećih srpski vojskovođa, nekoliko puta umirovljeni general (tada) Živojin Mišić. Preuzevši od Petra Bojovića zapovjedništvo nad srpskom 1. armijom, Mišić uspijeva okupiti rasute i iznemogle postrojbe. Uspostavivši zapovjedni lanac Mišić protiv volje vrhovnog zapovjedništva i regenta Aleksandra povlači svoje postrojbe na položaj Kolubara-Suvobor-Ljig. Iako je ovim potezom morao predati Beograd austro-ugarskim snagama, Mišić dobiva na vremenu, odmara svoje snage, i dočekiva pošiljku topničkog strjeljiva.

Dana 3. prosinca 1. srpska armija kreće u odlučni protunapad te, iako malobrojne u odnosu na neprijatelja, srpske postrojbe pod vodstvom Živojina Mišića razbijaju austro-ugarsku 5. i 6. armiju, i odlučno ih tjeraju preko Drine u Bosnu. Srpske snage su zarobile oko 40 000 austro-ugarskih vojnika, oslobodile Beograd, a „mozak” ove bitke Živojin Mišić je dobio čin vojvode.

Nakon Kolubarske bitke koja je snažno odjeknula u Europi i svijetu, njemačke novine su pisale: Srbija je još jednom uskrsla iz groba Kosova polja i iz kolubarskog vrela crpiti će tokom čitavog jednog vijeka gordu hrabrost za najveće bitke.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Marshall Cavendish: History of World War I. Band 1, 2002, ISBN 0761472312, str. 153. S. Tucker, P.M.Roberts: World War I: Encyclopedia. ABC-CLIO, 2005, str. 643.
  2. D. Stevenson: 1914-1918: The History of the First World War, 2004.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti
Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Kolubarska bitka