Krimski Tatari
Izvor: Wikipedija
Krimci (Krimski Tatari) /ukrajinski Кримці , Кримські татари; ruski Крымцы, Крымские татары; krimski Qırımlar, Qırımlılar , Qırım Tatarlar/, narod turske jezične skupine altajske porodice naroda, podrijetlom od tatarskih skupina koje najkasnije do 13. stoljeća prodiru na područje Krima, gdje u 14 stoljeću osnivaju vlastiti kanat (Qırım Hanlığı, قريم خانلغى; krimsko tatarski) koji je od 1475. pa do 17. stoljeća biti u sklopu otomanskog carstva. Prvotni neturski stanovnici zacijelo su asimilirani u tatarsku zajednicu, a u 13. stoljeću poprimaju i islam, pa Krim postaje jedan od centara islamske civilizacije. Kroz vrijeme postojanja kanata i saveza sa Turcima Krimski Tatari poglavito se bave pljačkom susjednih područja koju je sprovodila njihova konjica. Mengli I Geraj (Менґлі I Ґерай, ۱مڭلى گراى; 1445—1515) do nogu je 1502. potukao Veliku Hordu (Большой Ордой), nakon čega ovladaše golemim područjem koji je držala Zlatna Horda (Золотая Орда, Altın Urda), odnosno Astrahanskim i Kazanskim kanatom, a 1571. dođu i Moskve te je zapale. Zlatno doba Krimskih Tatara završit će rusko-turskim ratom (1676–1681) odnosno krimskim pohodima 1687. i 1689. ujedinjenih ruskih i ukrajinskih snaga koje predvodi Hristofor Antonovič Minih (Христофор Антонович Миних) i završit 1783. kada Krim okupiraju Kozaci i njihovim posljednjim kanom Şahin Girayom. Giray bježi na otomansko područje, no po svoj prilici tamo su ga ubili. Neki članovi njegove obitelji preživjeli su do danas. Krimski Tatari ubuduće čeka crno doba. Mnogi nakon aneksije izbjegoše na otomansko područje, a emigracije se nastavljaju i u 19. stoljeću nakon krimskog rata (1853-56) a završava je Staljin etničkim čišćenjem 1944. kada su raseljeni po ostalim dijelovima Sovjetskog Saveza. Povratak ovog naroda natrag u svoju domovinu uslijedit će tek uspostavom nezavisne Ukrajine. Na Krim se vratilo oko 250,000 Krimskih Tatara a vođa im je Mustafa Džemilev (Мустафа Джемiлєв, Mustafa Cemilev). Krimski Tatari, njih oko 548,000 danas su naseljeni u 11 država i to najviše u Ukrajini (264,000) i Uzbekistanu (235,000), a od ostalih država ima ih još u Rumunjskoj (22,000), Tadžikistanu (9,200), Bugarskoj (5,800), Rusiji (3,900), Turskoj (2,000, broj je zacijelo veći), Moldaviji (1,600). Kirgiziji (3,600), Kazahstanu (1,000), Jordanu (80).
