Krste Petkov Misirkov
| Krste Petkov Misirkov Крсте Петков Мисирков | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 1874. Postol |
| Smrt | 1926. Sofija |
| Portal o životopisima | |
Krste Petkov Misirkov (mak: Крсте Петков Мисирков: Postol, 1874. — Sofija, 1926.) makedonski je filolog, književnik, povjesničar, etnograf, publicist, kolekcionar i utemeljitelj makedonskog književnog jezika.
U ostvarivanju ideje o posebnom makedonskom jeziku, objavio je knjigu O makedonskih stvarima. Knjiga predstavlja političku analizu položaja makedonskog naroda i nacrt programa za makedonski nacionalni pokret. Istovremeno, ona otkriva politiku susjednih zemalja protiv makedonskog naroda, jezika, kulture i etničkog identiteta.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Krsto Petrov Misirkov rođen je 18. studenog 1874. godine u mjestu Postol, u Egejskoj Makedoniji. Selo se nalazi u blizini drevnog makedonskog glavnog grada Pele.
Obrazovanje[uredi | uredi kôd]
Šest razreda osnovne škole završio je u rodnom mjestu. Školu je pohađao na grčkom jeziku. Loša materijalna situacija u obitelji onemogućila mu je da odmah nastavi školovanje. Nakon nekoliko godina pauze, dobio je stipendiju od srpske udruge Sveti Sava.[1] Stipendija koju je dobio nije bila dobro prihvaćena, jer se smatralo da se na ovaj način vrši promidžba Srbije, kao što je to bio slučaj Grčkom i Bugarskom u Makedoniji.
Neko vrijeme primao je stipendiju sve dok nije shvatio da se počela koristiti u političke svrhe. Izraženost politike kroz aktivnosti udruge Sveti Sava, vidjela se u neredima koji pokrenuli makedonski znanstvenici. Zbog neslaganja s neistomišljenicima, pobjegao je iz Beograda u Sofiju.
U Bugarskoj se situacija ništa nije razlikovala u odnosu na Srbiju. Kako bi nastavio svoje obrazovanje u Sofiji, bio je primoran naučiti čitati i pisati na bugarskom jeziku, što je odbio. Ponovo je pobjegao u Srbiju pokušavši završiti treći razred gimnazije, u čemu nije uspio. Upisao je prvu godinu teološke škole u Beogradu. Škola je bila specifična. Cilj je bio da se makedonski studenti pripreme za svećenike i učitelje koji će kasnije biti u Makedoniji širiti priču o Srbiji.
Makedonski studenti izrazili su svoje nezadovoljstvo i pobunili se. Nakon pobune, škola je bila zatvorena, a makedonski studenti su bili poslani u unutrašnjost Srbije. Tako je stigao u Šabac, gdje je završio četvrti razred gimnazije.
Nakon završene srednje škole, odlučio je upisati i drugu srednju školu u Beogradu. Učiteljsku školu završio je 1895. godine.
Karijera[uredi | uredi kôd]
Nakon završetka škole, dobio je kancelariju u Prištini. Umjesto da se pojavi na radnom mjestu, tajno se preselio u Odesu.
Završena škola nije mu bila priznata u Turskoj. Bio je primoran napisati seminarski rad o bogosloviji rodnog mjesta. Dvije godine studirao je Medicinski fakultet. U studentskom okruženju, postao je veoma aktivan. Pisao je eseje, povijesnu etnografiju Balkanskog poluotoka koja je objavljena u časopisu Živa antika.[2]
Usred najveće bitke za prevlast u Makedoniji, vratio se iz Turske u Makedoniju, u rodno selo. Upoznao se s makedonskim revolucionarnim pokretom i istovremeno prikupio bogat folklorni, etnografski i topografski materijal, koji je kasnije objavio u svom časopisu Vardar.[3]
Potom odlazi u Petrograd gdje postaje član bugarskog društva studenata. Zajedno s nekolicinom istomišljenika, osnovao je Tajni makedonsko-jedrenski komitet. Međutim, ruska vlada, zatvorila je Sveučilište u Petrogradu u pred-revolucionarnom periodu. Zbog novonastale situacije i lošeg zdravstvenog stanja, opet odlazi u Odesu.
Radovi[uredi | uredi kôd]
Istraživao je popularnost Marka Kraljevića, što je poslužilo za njegov diplomski rad. Godine 1902. završio je fakultet u Petrogradu.
Iste godine osnovao je makedonsko studentsko društvo u Petrogradu. Godinu dana kasnije, makedonsko studentsko društvo je preimenovano i od tada je djelovalo kao društvo makedonskih znanstvenika i književnika - Sveti Kliment. Članovi ovog društva pokrenuli su inicijativu da svoje zahtjeve proslijede najprije ruskoj vladi a kasnije i vladama drugih europskih zemalja. Zahtjevi su se zasnivali na priznavanju prava makedonskog naroda da bude neovisan i makedonski književni jezik bude službeno priznat. Zahtijevali su i vraćanje Ohridske arhiepiskopije.
Krste Petkov postao je suradnik znanstveniku Petru Lavrovu.[4] Žrtvovao je svoju sveučilišnu karijeru, napustio Petrograd i preselio se u Bitolj. U tom gradu je radio kao profesor u srednjoj školi. U isto mjesto dolazi ruski konzul Aleksandar Rostkovski, koji nije imao podršku svoje vlade. Turske vlasti su kolovoza 1903. godine iscenirale i optužile Petkova za ubojstvo konzula, zbog čega je ponovo morao pobjeći u Rusiju.
Boravak u Rusiji je kod njega razvijao razne aktivnosti, prije svega novinarsku. Prevodio je knjige i udžbenike na makedonski jezik i zalagao se za otvaranje makedonske škole. Pripremio je prvo izdanje svog časopisa za tisak, ali nije imao dovoljno sredstava da podigne tiskani materijal. Prvi i ujedno jedini broj časopisa sadrži vrijedan materijal napisan na makedonskom jeziku. U časopisu je uopćeno opisao makedonski jezik i makedonsku naciju. Pored časopisa Vardar, koji je tiskan 1905. godine (ali se nije našao u prodaji), bio je uključen u rad povijesnog i filološkog društvo.
Tijekom Prvog svjetskog rata bio je vojni dopisnik za južni dio Makedonije. U Drugom balkanskom ratu odlazi u Kišinjev odakle se vraća da bi radio kao profesor. Tijekom 1913. godine makedonska kolonija u Petrogradu počela je izdavati časopis, pa on odmah uspostavlja kontakte s kolonijom. Radove je objavljivao pod svojim imenom i pod pseudonimom K. Pelski.
Njegovi politološki, lingvistički, etnološki, povijesni i književnoznanstveni prilozi odlikuju se sustavnošću, aktualnošću, polemičnošću i dosljednim zalaganjem za makedonska nacionalna, politička i kulturna prava u samostalnoj državi. Zbog političkih stajališta bio je osporavan i nepoželjan, napose u velikobugarskim krugovima.
Reforma ćirilice[uredi | uredi kôd]
Suvremeni makedonski alfabet temelji se na ćirilici Krste Petkova Misirkova iz 1903. godine. Neki su ortografski znakovi preuzeti iz redakcije Vuka Karadžića, iako je Petkov već koristio grafeme s dodatkom apostrofa za iste te glasove. Od Vuka Karadžića prihvaćeni su grafovi za slova lj (љ), nj (њ) i dž (џ), dok su sve ostale specifičnosti temeljene na prijedlozima Petkova. Ista su slova prisutna i u azbuci Petkova, no on ih je označavao grafičkim simbolima л' i н'. Treba napomenuti da su od Karadžićeve azbuke prihvaćeni samo grafovi za slova, ali ne i glasovi koji tim grafemima pripadaju u istoj azbuci. Makedonski jezik, kao i svi ostali slavenski jezici, sadržava red posebnih fonema koji se razlikuju od onih u jezicima susjednih naroda. Zbog toga se javila i potreba za posebnim makedonskim slovima. Povijesno gledano, ova slova potječu iz 19. stoljeća. U svome djelu O makedonskim stvarima Krste Petkov Misirkov koristi kombinacije slova г' i к' da bi njima predstavio foneme /ѓ/ i /ќ/. Osim toga, u tom se razdoblju koristilo i slovo i, no danas se umjesto toga koristi j. Oblik slova љ, њ i џ dolazi iz srpske verzije ćirilice. Ta su slova predstavljena u Petkovoj knjizi kao л' i н', dok su u ranijim tekstovima označavani kao ль i нь, što su i ranije verzije srpskog ćiriličnog pisma. Te verzije slova, združena s mekim znakovima, koristile su se sve do kraja Drugog svjetskog rata. Slovo s postojalo je u staroslavenskome pismu, međutim, danas je jedinstveno u makedonskom jeziku – ne koristi se ni u jednom drugom slavenskom alfabetu. Akcentirana slova è i ѝ ne treba ubrajati u posebna slova; ona su standardna slova e i и koja se obilježavaju akcentima u homografnim riječima, da bi se lakše razlikovale. Makedonski jezik proglašen je službenim 2. kolovoza 1944. godina, a godinu kasnije doneseno je rješenje o uvođenju pravopisa i makedonske azbuke koja se sastoji od 31 znaka.[5]
Posljednji dani[uredi | uredi kôd]
Prema memoarima njegove supruge Ketrin, šest tjedana liječen je bez točne dijagnoze. Pretpostavljalo se da je bio obolio od meningitisa ili encefalitisa. Nakon šest tjedana jake boli i povremenih nesvjestica, umro je u bolnici 26. srpnja 1926. godine. Kasnije je utvrđeno da je preminuo od tumora na mozgu. Bolnica je ponudila da tijelo ostave na obdukcijo, ali Ketrin i sin Sergej su to odbili.
Sahranjen je na groblju u Sofiji, mjestu za sirotinju, gdje je sahranjeno samo desetak ljudi.[6]
Djela[uredi | uredi kôd]
- Predgovor
- Ono što smo uradili i šta treba da radimo u budućnosti?
- Da li Makedonci treba da imaju nacionalne znanstvena i literana prijateljstva?
- Nacionalni separatizam: koliko je razvijen i kako će se razvijati u budućnosti
- Može li Makedonija da ima svoju etnografsku i političku jedinicu?
- Nekoliko riječi o makedonskom književnom jeziku
- O makedonskih stvarima (1903)
Probugarska djela:
- Napomene o južnoslavenskoj filologiji i povijesti (1907)
- Inteligencija u Makedoniji (1912)
- Naš nacionalni ep i Makedonija (1919)
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Srpsko udruženje "Sveti Sava"
- ↑ Živa antika - Skoplje
- ↑ Istorijski časopis - Vardar
- ↑ Ruska reč - naučnici. Pristupljeno 18. svibnja 2016.
- ↑ Upotreba ćirilice na istočno- i južnoslavenskom prostoru (od postanka do suvremenih azbuka, sociopolitički pogled). Filozofski fakultet u Zagrebu. 10. prosinca 2017. Pristupljeno 12. prosinca 2021.
- ↑ Razgovor s Borisom Misirkovim[neaktivna poveznica]