Vuk Karadžić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Vuk Stefanović Karadžić

Vuk Stefanović 1 Karadžić (Tršić, 7. studenoga 1787. – Beč, 7. veljače 1864.), srpski jezikoslovac i reformator srpskoga jezika. Pored jezičnoga rada politički značaj Vuka Karadžića za suvremenu srpsku povijest je bitan jer su njegove teze značajno utjecale na velikosrpski pokret.[1][2][3] Vjeruje se i da je Vuk preuzeo riječi iz Hrvatske gramatike napisane 1604. (Bartol Kašić) da bi napisao Srpsku gramatiku u 1814.[4][5] Na Karadžića je značajno utjecao Jernej Kopitar. O neprikladnoj primjeni Karadžićeve koncepcije na hrvatski jezik ("to nam paše kao prasici sedlo") pisao je i Radoslav Katičić.[6]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen je u obitelji u kojoj su djeca umirala, pa je dobio ime Vuk kako ga vještice ne bi ubile. Rođen je u Tršiću u Osmanskom Carstvu (danas Srbija). Očevim podrijetlom (baka i djed) je iz plemena Drobnjaci (suvremena Crna Gora, oblast između sadašnjih općina Žabljak i Šavnik), iz sela Petnjica, a majka mu je rođena u Bratonožićima u Crnoj Gori. Pisati i čitati naučio je kod rođaka Jevte Savića, jedinog pismenog čovjeka u kraju. Obrazovanje je nastavio početkom 1796. godine u Loznici koju napušta u trećem razredu zbog izbijanja kuge, a poslije ga otac šalje u manastir Tronošu gdje je učio "bekavicu" (sricanje iz bukvara) i časoslov.[7] Kako ga u manastiru nisu podučavali, nego tjerali čuvati stoku, otac ga je vratio kući. Po izbijanju Prvoga srpskog ustanka, 1804. godine postao je pisarom u četi harambaše Ćurčije a s jeseni iste godine otac ga šalje u Srijemske Karlovce, gdje nastavlja školovanje.[7] Godinu dana učio je privatno a jednu godinu kao redoviti đak škole za obrazovanje klerika (tu mu je nastavnikom bio Lukijan Mušicki) gjde je učio srpski, njemački, slavensku gramatiku, aritmetiku i katekizam.[7] Pošto nije dobro svladao njemački nije mogao nastaviti školovanje u karlovačkoj gimnaziji te odlazi u Petrinju učiti njemački.[7] U Srbiju se vratio uljeto 1807. godine. Poslije stiže u Beograd kako bi upoznao Dositeja Obradovića, svog voljenog prosvjetitelja. Dositej Obradović nije ga prihvatio, pa je Vuk razočaran otišao u Jadar i počeo raditi kao pisar u štabu Jakova Nenadovića. U to vrijeme, 1807. nastao je njegov prvi poznati spis Svidetelstvo.[7] Nakon otvaranja Velike škole u Beogradu, Vuk je postao njen đak. U Beogradu zdravstveno stanje mu se pogoršalo (od djetinjstva je bolovao od kostobolje) i 1808. godine odlazi na liječenje, prvo u toplice u Mehadiju (Vlaška), potom u Novi Sad a nakon toga, uljeto 1810. godine, u Budim.[7] Ujesen iste godine vraća se u Srbiju u Beograd, sa zgrčenom lijevom nogom u koljenu i štulom i živi kao privatni učitelj u "maloj školi".[7] S proljeća 1811. godine upravitelj je carinarnice u Kladovu a 1812. godine u Negotinu obavlja poslove za Karađorđa te u Vidinu pregovara s Mula-pašom.[7] U svibnju 1813. godine, po Karađorđevu nalogu zamijenio je Jefta Savića u Brzoj Palanci na dužnosti sudca i upravitelja a kada ustanak propada (1813.), odlazi u Beč.[7] U Beč stiže u studenome iste godine i kako sâm reče, "barem od sve muke ne bi li nemecki naučio".[7] U Beču upoznaje Jerneja Kopitara koji mu dalje pomaže u ostvarenju planova. Započeo je svoj rad na reformi srpskoga jezika i pravopisa i uvođenju narodnog jezika u književnost. Slavno pravilo V. S. Karadžića »Piši kako govoriš«, imali su Hrvati prije Karadžića,[8] a Karadžić ga je jednostavno izvadio iz djela Nijemca Johanna Adelunga, Vollstandige Anweisung zur deutschen Orthographie; koje glasi Schreib wie du sprichst (Piši kako govoriš). Sve biografije o Karadžiću ističu velik utjecaj Kopitara na njegov rad. U početnim koracima Karadžića Kopitar je bio glavni pokretač. Općenito je potvrđena misao, da nije bilo Kopitara, nikada ne bi bilo Karadžića, ni njegovih zasluga za srpski jezik. Zbog problema s knezom Milošem Obrenovićem bilo mu je zabranjeno tiskati knjige u Srbiji. Svojim radom stječe prijatelje i pomoć u Rusiji, gdje dobiva stalnu mirovinu 1826. godine. U obitelji mu je ostala živa samo kći Mina Karadžić.

Vuk je umro u Beču 1864. godine. Njegove kosti prenesene su u Beograd 1897. godine i s velikim počastima pokopane u Sabornoj crkvi, pored Dositeja Obradovića.

Filološki rad[uredi VE | uredi]

U prvoj polovici 19. stoljeća, uz pomoć tadašnjih vrhunskih filologa, kao što su braća Grimm i austrijskih vlasti koje je predstavljao Jernej Kopitar, glavni habsburški cenzor za slavenske knjige - Vuk Stefanović Karadžić počeo je opsežnu reformu srpskoga jezika.

Ta je reforma počela u ranome razdoblju, prije 1814. godine, kada je tiskana prva srpska gramatika, Karadžićeva Mala srbska pismenica, u kojoj je u dobroj mjeri već prihvatio slovopisna rješenja Save Mrkalja iz 1810. godine. Vrjemenom, Karadžić je dosta brzo, već pri pojavi Srpskog rječnika, formulirao svoj nacionalnojezični program. Iako je među srpskim piscima ranijega razdoblja (npr., kod Gavrila Venclovića) bilo djela pisanih srpskim vernakularom, Vuk je Karadžić prvi izgradio načela novoga srpskog standardnog jezika. Osnovna načela Karadžićeve reforme mogu se sažeti u tri točke:

  • izjednačavanje narodnog i književnoga jezika, tj. inzistiranje na folklornim jezičnim oblicima, za koje se smatralo da su pouzdan vodič zabilježen u narodnim pjesmama i poslovicama;
  • prekid sa svim starijim oblicima srpske književnosti i pismenosti i novo utemeljenje standardnoga jezika bez oslona na književnu tradiciju;
  • i, novoštokavski folklorni purizam, što se očitovalo u čišćenju jezika od crkvenoslavizama koji su identificirani kao ruskocrkvena naplavina koja ne odgovara glasovnoj i gramatičkoj strukturi srpskoga jezika.

Iako je vrjemenom sve bolje upoznavao srpsku jezičnu i književnu baštinu, od srbulja do hagiografskih djela iz doba srednjega vijeka, postojećih u kasnijim prijepisima, Karadžić je bio otprije svjestan kako tradicija staroslavenskoga jezika srpske suvrsti nije njegov glavni problem, kao ni uvezeni ruskocrkveni jezik koji se ukorijenio u liturgiji- već slavenosrpski jezik, križanac ruskocrkvenoga i govornoga jezika vojvođanskih građanskih klasa, na kojem je već postojalo nezanemarivo književno stvaralaštvo, i čiji su protagonisti (Milovan Vidaković, Miloš Svetić), uz potporu patrijarha Stracimirovića, bili glavni Vukovi protivnici.

Bit spora nije ležala u akademskim nijansama, nego u samodefiniciji srpske nacionalne kulture toga doba. Ukratko: iako se veoma često, poglavito u popularizatorskim djelima i širokim krugovima, srž Karadžićeve jezične preoblike traži u grafijskoj i pravopisnoj promjeni, to je tek tehnički vid njegova prevrata. Glavna razlučnica spora bješe u tom što je Karadžić, u općem smjeru djelovanja, jezik oblikovao prema idealiziranom uzoru srpskih seoskih govora, kao i to što se dio njegovih jezikoslovnih inovacija ili oslanjao ili bio na crti već postojećih ostvarenja hrvatske jezične kulture. Sam je Karadžić tijekom rada dotjerivao jezični izraz, jer je bio svjestan kako nema ujednačenoga govora koji bi mogao biti jednostavno «prepisan», no ostaje činjenica da je njegov ustrajni i strpljivi terenski rad u bilježenju narodnih poslovica, pjesama i priča (ne samo srpskih, nego i hrvatskih i bošnjačko-muslimanskih), ali samo pod srpskim imenom,[9] bio pokazatelj folklorističke usmjerbe cijeloga njegova rada, a taj segment je i bio metom kritika obrazovanih slojeva. Naime, govorni jezik priprostog puka nema razvijen intelektualni ni misleni rječnik, pa su mu protivnici prigovarali da osiromašuje srpski jezik. Ta je zamjerka imala smisla, no samo kratkoročno. Budući da srpska uljudba nije imala razvijene i ukorijenjene tradicije na vernakularu, a slavenosrpski križanac je bio potpuno umjetan jezik kojim ne samo što nije govorio nitko, nego i bez gramatičkih pravila, te i principa po kojima bi se napravila takva pravila, jedini put u budućnost je vodio preko rušenja tadašnje vladajuće jezične kulture. U tom pothvatu nije nedostajalo nihilizma, no, nije se ni mogao svesti jedino na razorno djelovanje: srpska narodna poezija pokazala se mostom koji vodi od pamćenja na srednjovjekovnu kulturu i uspostavlja kontinuitet na razini narodnih i vjerskih simbola identifikacije. Glede pak optužbi da Karadžić profilom svojim reformi želi Srbe pokatoličiti (jer je nemali dio njegovih odredaba već postojao u hrvatskim i katoličkim pisanim djelima, književnim i leksikografskim), osim vidljive nebuloznosti takovih inkriminacija, zanimljivim ostaje pitanje u kojoj su mjeri hrvatska (slovinska, ilirska) djela utjecala na njegovu jezičnu stilizaciju. Za sada, sa sigurnošću se može reći da jesu, no stupanj utjecaja je teško odrediti: Vuk je posjedovao više hrvatskih leksikografskih djela (rječnike i slovnice Della Belle, Mikalje, Belostenca, Stullija),[10] te književna djela pretežno slavonskih pisaca (Relkovića, Kanižlića, Ivanošića), te pokojega dubrovačkog (kasnija izdanja Gundulića)- no, vjerojatno je najbliže istini da je našao u njima određen broj rješenja koja je uporabio u stilizaciji svoga oblika jezika, no i to da je opći smjer hrvatskoga jezikoslovlja i književnosti bio stran njegovu duhu koji je idealizirao pučki idiom, te u cjelini odbijao «gospodski» ili «varoški» oblik jezika- makar taj nastao i na štokavskom vernakularu.

Pansrpska ideologija[uredi VE | uredi]

Negativna posljedica Karadžićeva polemičko-publicističkoga djelovanja bilo je njegovo zasnivanje pansrpske ideologije temeljene na pojednostavljenom shvaćanju jezično-dijalektalnih zakonitosti i povijesti (Srbi svi i svuda). U biti, Karadžić je izjednačio sve govornike štokavskoga narječja s etničkim Srbima, postavivši temelje velikosrpske ideologije u kulturnopovijesnom obliku. Iako se ne može sam okrivljavati za te stavove (koje je, čak i u radikalnijem obliku, zastupala rana slavistika u radovima Dobrovskog ili Šafařika)- ostaje činjenica kako Karadžić nije, ni nakon polemike s hrvatskim filolozima poput Šuleka, odstupio od svojih stajališta, iako ih nije mogao uvjerljivo argumentirati. Time je doprinio rastu netrpeljivosti, koju ni jasno odricanje i nijekanje štokavsko-srpske kvazijednadžbe njegova najpoznatijega nasljedovatelja Đure Daničića, nije bitno umanjilo, te koja i dalje dominira srpskom jezičnopovijesnom ideologijom.

S druge strane, ova se analiza može zaštititi, mada se ne bi opravdala, istinom Vukovog tvrđenja, da izvjesno mnoštvo naroda u svijetu obilježava pripadnost jezikom koji govori, a ne vjerom. Tako, dakle, u Rumunjskoj postoji katolička manjina, koja se pak smatra rumunjskom; ovome slični primjeri mogu se naći gotovo svugdje drugdje.

Karadžićeva kapitalna djela, medu kojima se ističu prvo izdanje Srpskog rječnika (1818.), drugo, znatno prošireno (1852.), te prijevod Novoga zavjeta (1847.), postavili su temelje za suvremeni standardni srpski jezik.

Vukopis[uredi VE | uredi]

Na tehničkoj razini, Karadžićeva reforma manifestirala se u novoj srpskoj ćirilici u kojoj su izbačeni nepotrebni poluglasnici (ъ, ь), apsorbirani grafemi za lj, nj, dž koje je predlagao Sava Mrkalj (Vuk je gotovo u potpunosti preuzeo grafiju "narodnog" pisanog idiolekta Gavrila Stefanovića Venclovića, monaha u manastiru Rači s konca 17. i početka 18. stoljeća, te je uveden grafem j iz latinice. Novi fonološki pravopis, primjeren prozirnom idiomu kakav je srpski, zamijenio je stariji tvorbeno-morfološki pravopis. Jezični supstrat je bila novoštokavska ijekavština (istočnohercegovačko-krajiški dijalekt), koju je Vuk Karadžić stilizirao dijelom i prema hrvatskim pisanim djelima (tjerati mjesto ćerati, hoću mesto 'oću). No, zbog utjecaja srpske građanske klase u Vojvodini i Srbiji, ta je reforma prihvaćena u nešto izmijenjenom obliku: ijekavski refleks jata (ě) je zamijenjen ekavskim (dete mjesto dijete). Srpski književni jezik ijekavskoga refleksa jata ostao je među Srbima u Crnoj Gori, BiH, zapadnoj Srbiji kao i među Srbima u Hrvatskoj.

Nefilološki rad[uredi VE | uredi]

Vuk je pored svog najvećeg doprinosa na jezikoslovnom planu, dao vrlo značajan doprinos i srpskoj antropologiji u kombinaciji s onodobnom etnografijom. Uz etnografske zapise ostavio je zapise i o fizičkim osobinama tijela. U književni jezik je unio bogatu narodnu terminologiju o dijelovima tijela od tjemena do stopala. - Treba napomenuti da su ovi termini dio standardnoga srpskoga strukovnog nazivlja, kako u znanosti tako i u svakodnevnom govoru. Dao je, između ostaloga, i svoje tumačenje veze između prirodnoga okoliša i stanovništva, a tu su i dijelovi o prehrani, o načinu stanovanja, higijeni, bolestima, kao i o pogrebnim običajima. U cjelini gledano, ovaj značajni doprinos Vuka Karadžića zaslužuje novu analizu suvremene antropologije.

Počasni građanin Zagreba[uredi VE | uredi]

Vuk Karadžić je 16. rujna 1861. godine imenovan počasnim građaninom Zagreba, kada mu je Zastupništvo grada Zagreba dodijelilo Povelju počasnoga građanina, kojom je dobio "sva prava, sloboštine i koristi kao što svakom građaninu Zagreba po zakonu i starom narodnom običaju pripadaju".[11] Milorad Pupovac, zastupnik srpske manjine u Saboru, objasnio je kako je Karadžiću povelja dodijeljenja "najvjerojatnije jer je bio aktivan i zapažen član ilirskoga pokreta u 19. stoljeću te zbog velikoga doprinosa jezikoslovlju".[12]

Nepotpun popis djela Vuka Karadžića[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Karadžić, V.: Sabrana dela, knjiga XVIII, Prosveta, Beograd, 1972.

Bilješke[uredi VE | uredi]

1 Patronimik Stefanović dodao je svome imenu sâm Karadžić.[7]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Vuk Karadžić: Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona ("Srbi svi i svuda").
  2. Croatica et Slavica Iadertina vii/i (2011), str. 201.-202. Andrea Sapunar Knežević, Marijana Togonal: Stanko Vraz kao folklorist.
    "Za razliku od Vraza, Ivan Kukuljević Sakcinski, koji se također bavio sakupljanjem folklornoga blaga, vodi oštre polemike s Karadžićem jer je Karadžić hrvatske narodne pjesme izdavao kao srpske. "
    Sâm je Karadžić poslije napisao u jednom svom djelu da narod u tim hrvatskim krajevima "neće da se zovu Srbima". Vidi u: Izvori velikosrpske agresije (prir. Bože Čović), tekst Vuka Stefanovića Karadžića: "Srbi svi i svuda". Školska knjiga, Zagreb, 1991., ISBN 86-393-0255-3, str. 83.
    "...zovu se Srbi, a ostali ovoga imena neće da prime, nego oni od zakona turskoga misle da su pravi Turci... a oni zakona rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive...."
    "mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona rimskoga neće Srbi da zovu."
    Indikativno je koliko Karadžić često u tekstu izbjegava spomenuti imenicu Hrvati i pridjev hrvatski, dok je sve po svom nahođenju proglašavao Srbima.
  3. (engl.)"But Karadžić's linguistic work also led him to theorise about the nature and identity of the peoples of the southern Balkans. His ideas were to influence the development of a Greater Serbian ideology for many generations to come. (...) Nevertheless Karadžić's ideas were a powerfull boost for the ideology of Greater Serbia. (...) The effect of Karadžić's ideas was to give intellectual backbone to Serbian or more particularly Greater Serbian nationalism.", Tim Judah, The Serbs. History, Myth & the Destruction of Yugoslavia, 2. izd., Yale Nota Bene, Yale University Press, New Haven-London, 2000., ISBN 0-300-08507-9, str. 61.-62.
  4. Podlistak u Slobodnoj Dalmaciji, 1991.
  5. Vladimir Horvat: Prvi hrvatski jezikoslovac, Obnovljeni život, (48) 2 (1993), str. 141. Vidi opasku na dnu stranice.
  6. Vijenac br. 427-429/2010. Radoslav Katičić: Srpski jezik nije štokavski (razgovarao Andrija Tunjić)
  7. 7,00 7,01 7,02 7,03 7,04 7,05 7,06 7,07 7,08 7,09 7,10 Nataša Bašić, V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike, Školske novine, Zagreb, 1991., ISBN 86-7457-060-7, fusnota 1, str. 31.
  8. Hrv. franjevačka provincija Sv. Ćirila i Metoda - Juniorat. Fra Daniel Patafta, Franjevci i pretpreporodno doba:
    "(...) fra Lovro Brčuljević (1685.–1737.) koji je slijedio talijansku grafiju, izričito predlagao fonetski pravopis, te je stotinu godina prije Vuka Karadžića, u Opomeni uz svoje djelo Uzao serafinske (naški) goruće ljubavi, tiskanom u Budimu 1730. savjetovao da je: lipše i pofaljenije pisati onako, kako se govori ... Zato ja u ovim knjigama pišem onako, kako govorim.", preuzeto 5. ožujka 2013.
  9. Josip Bratulić, O hrvatskom identitetu, neposredno. U zborniku: Romana Horvat, gl. ur., Zorislav Lukić i Božo Skoko, ur., Hrvatski identitet (zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanog u Palači Matice hrvatske, 7. i 8. svibnja 2009.), Zagreb : Matica hrvatska, 2011., ISBN 978-953-150-920-6, str. 9. – 24., URL Page white acrobat.png(PDF)
    Wikicitati „Redovito se ističe da su tiskane deseteračke Kačićeve pjesme potakle Vuka Stefanovića Karadžića ne samo da promijeni svoje dotadašnje shvaćanje »narodnih« pučkih deseteračkih pjesma, iznimnih uzleta duha, kao niže duhovne djelatnosti, nego da ih započne i zapisivati i organizirati njihovo bilježenje, skupljanje i objavljivanje, ali samo pod srpskim imenom.“
    (str. 15.)
  10. Leopold Auburger, Hrvatski jezik i serbokroatizam, Maveda-HFDR, Rijeka, 2009., ISBN 978-953-7029-14-2, str. 63.:
    "52 Tako je i jezična građa srpsko-njemačko-latinskoga Srpskoga rječnika Vuka Karadžića (¹1818., ²1852.) najvećim dijelom preuzeta iz hrvatskih rječnika koje mu je nabavio Jernej Kopitar, naime iz rječnika: Ardelia della Belle (1655. – 1737.), Ivana Belostenca (? 1594. – 1675.), Jurja Habdelića (1609. – 1678.) za latinske prijevodne ekvivalente, Franje Sušnika (1686. – 1739.) i Andrije Jambrešića (1706. – 1758.), Jakova Mikalje alias Jacobusa Micalie, odn. Micaglie (1601. – 1654.), Josipa Voltića (1750. – 1825.) alias Jose Voltiggia, kao i iz najopsežnijega rječnika 18. i 19. st., naime rječnika Joakima Stulića alias Stullia (1729. – 1817.); (...)", preuzeto 5. ožujka 2013.
  11. (srp.) "Vremeplov: Vuk Karadžić počasni građanin Zagreba!", vesti.rs, preuzeto 12. svibnja 2012.
  12. "Vuk Karadžić počasni građanin Zagreba", SKD "Prosvjeta", preuzeto 12. svibnja 2012.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]