Neokatekumenski put

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ikona Neokatekumenskog puta

Neokatekumenski put, Neokatekumenat - katolička zaklada duhovnih dobara[1] koja ima kao cilj promicanje obnove života župne zajednice u duhu Drugog vatikanskog sabora preko uvođenja u biskupijama i župama kršćanske inicijacije po uzoru na katekumenat prvotne Crkve. Nastao je u Španjolskoj 1964. godine. Njegovi su začetnici Kiko Argüello i Carmen Hernandez kojima se kasnije pridružio o. Mario Pezzi.

...priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena. Stoga žarko želim, da braća u episkopatu vrednuju i pomažu - zajedno sa svojim prezbiterima - ovo djelo nove evangelizacije, kako bi se ono ostvarilo prema smjernicama predloženim od njegovih inicijatora, u duhu služenja mjesnom ordinariju i zajedništva s njime te u kontekstu jedinstva mjesne Crkve sa sveopćom Crkvom.

— Ivan Pavao II., PISMO "Ogniqualvolta" 30. kolovoza 1990.

Ciljevi[uredi VE | uredi]

U skladu sa statutom [2] Neokatekumenski put je skup duhovnih dobara koji se ostvaruje u Katoličkoj crkvi, a u koji spadaju:

  1. “Neokatekumenat” ili pokrsni katekumenat - oruđe koje služi biskupima kao pomoć u ponovnom otkrivanju kršćanske inicijacije već krštenih odraslih osoba. On obuhvaća početne kateheze te neokatekumenski itinerarij koji se odvija u tri faze kršćanske inicijacije: pretkatekumenat, katekumenat, izabranje. Te se tri faze mjere „skrutinijima“ s odgovarajućim slavljima. Početne kateheze i neokatekumenski itinerarij oslanjaju se na tri temeljna elementa kršćanskoga života koje je istaknuo Drugi vatikanski sabor: Božja Riječ, liturgija i zajednica.
  2. permanentni odgoj u vjeri – odnosno život zajednice vjernika u župi nakon završetka Neokatekumenskog itinerarija
  3. krsni katekumenat – za nekrštene odrasle osobe
  4. katehetska služba – uključivanje zajednice vjernika u misijski apostolat Crkve

Inicijatori Neokatekumenskog puta od samoga njegovog početka podcrtavali su značenje poslušnosti Crkvi koji se u praksi ostvaruje putem poslušnosti Papi i mjesnim biskupima čijih je pristanak nužan za početak kateheza u danoj biskupiji.

Neokatekumenski put pomaže obnovi i učvršćivanju kršćanske inicijacije u župama i biskupijama, promičući postupno i radikalno ponovno otkrivanje bogatstva krštenja, pomažući da se kuša božanski život, nebeski život koji je Gospodin započeo svojim utjelovljenjem, svojim dolaskom među nas, svojim rođenjem kao jedan od nas. Taj Božji dar svojoj Crkvi stavlja se "biskupu kao jedan od načina biskupijskog ostvarenja kršćanske inicijacije i permanentnog odgoja u vjeri.

— Benedikt XVI, Audijencija 17. siječnja 2011.

Povijest[uredi VE | uredi]

  • Neokatekumenski put je nastao pod utjecajem II. vatikanskog sabora koji je iniciran kao odgovor Crkve na društvene promjene u 19. i 20. stoljeću na poseban način sekularizaciju. Inicijatori Neokatekumenskog puta jesu španjolski slikar Kiko Argüello i Carmen Hernández, diplomirana kemičarka koji su se susreli u siromašnoj četvrti Palomeras Altas, u predgrađu Madrida. Tu se nakon nekoliko godina oblikovala kerigmatsko-katehetska sinteza, koja će postati temelj Neokatekumenskog puta.
  • Godine 1974. zahvaljujući nadbiskupu Annibale Bugniniu Kongregacija za Bogoštovlje i sakramente objavila je u svojem službenom listu kratku bilješku gdje je po prvi puta odano priznanje Neokatekumenskom putu.[3]
  • Neokatekumenski put je stigao u Hrvatsku zahvaljujući katehistima itinerantima vlč. Giacomu Raineriu, Luciji Toso i Giorgiu Carnelosu.
  • Godine 1990. Neokatekumenski put je priznao papa Ivan Pavao II. kao itinerarij katoličke formacije valjane za društvo i za današnja vremena[4]
  • Prvo odobrenje Statuta Neokatekumenskog puta ad experimentum dogodilo se u lipnju 2002. dok je konačno odobrenje stiglo u lipnju 2008.
  • Dne 26. prosinca 2010. odobren je "Katehetski direktorij Neokatekumenskog puta". [5]
  • Dekretom od 8. siječnja 2012. Vijeće za laike, nakon što je Kongregacija za bogoštovlje i sakramente dala svoje pozitivno mišljenje, odobrilo ona slavlja itinerarija Neokatekumenskog puta koja zbog svoje naravi nisu propisane normama crkvenih liturgijskih knjiga.[6]

Sjemeništa Redemptoris Mater[uredi VE | uredi]

Budući da se u Neokatekumenskim zajednicama rađa mnogo poziva za svećenički (i redovnički život) papa Ivan Pavao II podržao je otvaranje biskupijskog bogoslovnog misijskog sjemeništa za formaciju kandidata za prezbiterat čiji su pozivi niknuli u zajednicama. Prvo takvo sjemenište je nastalo u Rimu. Sam papa je predložio ime sjemeništa "Redemptoris Mater" što na latinskom znači Majka Otkupiteljeva. U Hrvatskoj postoji Biskupijsko misijsko sjemenište Redemptoris Mater u Puli a u Bosni i Hercegovini u Sarajevu. Dana 29. rujna 2013. na svijetu je postojalo 100 sjemeništa "Redemptoris Mater" u kojima se formira oko 3000 bogoslova.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. usp. Neokatekumenski put. Statut. Definitvno odobrenje. (2008.), art. 1, § 2; por. ZKP, kan. 115 § 3: autonomna zaklada duhovnih dobara.
  2. Neokatekumenski put. Statut. Definitvno odobrenje. (2008.) Statut
  3. Notitiae, n. 95-96, srpanj-lipanj, 1974, str. 229-230.
  4. IVAN PAVAO II., Pismo Ogniqualvolta, 30. kolovoza 1990: AAS 82 (1990) 1515.
  5. PONTIFICIUM CONSILIUM PRO LAICIS, Dekret 1436/10/AIC-110. Govor sv. Oca Benedikta XVI., 17. siječnja 2011
  6. PONTIFICIUM CONSILIUM PRO LAICIS, Dekret 1743/11/AIC-110. [1]