Ivan Pavao II.

Ivan Pavao II.; Ioannes Paulus II
	;
Pravo ime	Karol Józef Wojtyła
Početak pontifikata	16. listopada 1978.
Kraj pontifikata	2. travnja 2005.
Prethodnik	Ivan Pavao I.; (1978.)
Nasljednik	Benedikt XVI.; (2005. - )
Rođen	18. svibnja 1920.; Wadowice, Poljska
Umro	2. travnja 2005.; Rim
	Ostali pape imena Ivan Pavao
	Portal:Kršćanstvo

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Papa Ivan Pavao II. (lat. Ioannes Paulus PP. II) (Wadowice, 18. svibnja 1920. - Vatikan, 2. travnja 2005.), papa.

Građansko ime - Karol Józef Wojtyła.

[uredi] Životopis

[uredi] Djetinjstvo i mladost

Karol Wojtyla s 12 godina.

Rodio se 18. svibnja 1920. u mjestu Wadowice u Poljskoj. Otac, poručnik Karol Wojtyla sa suprugom Emilijom rođenom Kaczorowski, učiteljicom porijekom iz Litve, imao je dva sina. Kada je malom Karolu bilo devet godina umire mu majka, a tri godine kasnije i stariji brat Edmond, a sestru nikada nije ni upoznao, jer je umrla prije njegova rođenja. U osnovnoj školi dobio je nadimak - Lolek. Bio je vratar u rodnim Wadowicama u katoličko-židovskoj nogometnoj momčadi. Lolek se već u gimnaziji počinje angažirati u Crkvi - bio je predsjednik mjesnog ogranka katoličke organizacije mladih Marijina legija. Svaki dan je išao na svetu misu, pohađao je vjeronauk i čitao Bibliju.

U to se doba bavio i sportom - skijanjem, klizanjem, planinarenjem i nogometom, gdje je u pravilu bio vratar. Volio je i plivanje, višednevne izlete, spuštanje kanuom i vožnju biciklom. Od osnovne škole bavio se glumom u raznim kazališnim skupinama. Godine 1938. maturira s odličnim uspjehom nakon čega seli s ocem u Krakov. Prvi put se zaposlio kao pomoćni kuhar na gradilištu neke ceste. U to doba dvoumi se između glumačke karijere i studija filozofije s jedne, te svećeničkog poziva s druge strane. Iste godine Lolek se ipak odlučuje za Filozofski fakultet u Krakovu. Zajedno s poznatim poljskim piscem Juliusom Kidrinkim u tom gradu osniva kazalište. Ne zanemaruje ni Crkvu, te uskoro postaje predsjednik podmlatka vjerske organizacije Žive krunice. Kada su 1939. godine Nijemci umarširali u Poljsku Lolek ilegalno nastavlja studij i širi pacifističke ideje, tvrdeći kako se otpor nacistima može i mora pružiti bez oružja. Da bi se prehranio, radi u kamenolomu i tvornici sode. Imao je dvije prometne nesreće, udario ga je automobil i drugi put kamion.

[uredi] Svećenik i biskup

Nakon očeve smrti, sredinom 1942. godine, upisuje se u sjemenište. U ljeto 1944. njegovo se ime pojavilo na listi osoba, koje traže nacisti. Skrivao se pet mjeseci u podrumima biskupske palače. Diplomirao je 1. studenog 1946. godine. Biskup ga zaređuje 1. studenog, nakon čega odlazi u Rim na dvogodišnji studij na dominikanskom sveučilištu Angelicum. Doktorira na temu Pitanje vjere kod svetog Ivana od Križa, te se 1948. godine vraća u Poljsku, u selu Negowice, gdje obavlja poslove župnika.

Godinu dana kasnije postaje kapelan krakovske crkve sv. Florijana, a od 1954. na Katoličkom sveučilištu u Lublinu predaje etiku. Krakovski biskup postao je 1958. godine, a pet godina kasnije papa Pavao VI. imenovao ga je nadbiskupom. Kardinalski šešir dobiva 1967. kao najmlađi u Zboru kardinala. Živio je skromnim životom. Najviše vremena posvećivao je vjernicima i volio je izlete u planine.

[uredi] Papa

Kardinalska je konklava Karola Wojtylu izabrala za papu (264. po redu) 16. listopada 1978. godine. Bilo je to prvi puta nakon 456 godina, da papa nije bio Talijan. Želeći ipak naglasiti politiku kontinuiteta Karol uzima ime Ivan Pavao II, a svoju prvu misu 22. listopada na trgu Svetoga Petra započeo je riječima: "Non abbiate paura! Aprite, anzi, spalancate le porte a Cristo! Alla sua salvatrice potestà aprite i confini degli stati, i sistemi economici come quelli politici, i vasti campi di cultura, di civiltà, di sviluppo. Non abbiate paura! Cristo sa cosa è dentro l'uomo. Solo lui lo sa!" ("Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite Njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe, razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!").

Novi papa obilato se služio dostignućima suvremenog svijeta - od bankovnog računa do mlaznog aviona. Prvi je papa koji je poslao e-mail. Bila je to poruka Crkvi u Oceaniji 22. studenog 2001. godine. Vidio je internet kao mogućnost evangelizacije. Liberalni ga teolozi ipak drže antimodernistom. Neki od razloga su i to što je svojedobno pobačaj izjednačio s holokaustom, a u isti koš s najtežim grijesima strpao je predbračni seks, masturbaciju i pijanstvo. Također je žestoki protivnik zaređivanja žena, a o ukidanju celibata ne želi ni čuti. Prije nekoliko godina 160 srednjoeuropskih teologa sročilo je tzv. Kölnsku izjavu, u kojoj ga optužuju za srednjovjekovno i autokratsko ponašanje. U Izjavi se, između ostalog, kaže: Sada ponovo imamo papu čiji je profil pretkoncilski, koji ne poznaje kolegijalnost i pokušava nametnuti svoju osobnu misiju.

Molio je oprost za strahote učinjene u ime Katoličke Crkve, oprost zbog ponašanja Crkve prema ženama, od lova na vještice do njihove potčinjenosti. Službeno je rehabilitirao Galileja Galileja, kojeg je Crkva osudila, zbog teorije heliocentričnog sustava. Ispričao se i protiv zločina nad domorocima te Židovima. U Auschwitzu klenuo je njima u spomen. Borio se protiv antisemitizma. Prvi je papa koji je posjetio sinagogu. To je bilo u Rimu 1986. godine. Za vrijeme posjeta Siriji, postao je prvi papa, koji je boravio u džamiji. Propovijedao je i u jednoj evangeličkoj crkvi.

Prvi je papa, koji je bio na stadionu na nogometnoj utakmici. Primio je u audijenciju mnoge sportaše, među kojima i igrače HNK Hajduka, Diega Maradonu, Rogera Millu, Roberta Baggija, Gorana Ivaniševića i druge. Popeo se na Mont Blanc, najviši planinski vrh Europe, 1986. godine s talijanskim planinarima. Blagoslovio je nogometni stadion u Rimu uoči Svjetskog nogometnog prvenstva 1990. godine.

Prilikom prve posjete Hrvatskoj sa zagrebačkog hipodroma Ivan Pavao II. poručio je: "Misao s nostalgijom leti u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu. Vjera mora ponovo postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim krajevima. Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom te u Srbiji utječe u Dunav. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i narodi koje one povezuju."

[uredi] Papa i Hrvatska

Papa Ivan Pavao II. imao je poseban odnos s Hrvatskom. Rodio se u dijelu Poljske, koji se zove i Bijela Hrvatska. Tu su boravili Hrvati, tijekom seobe u današnje krajeve. Aktivno se zalagao za ostvarenje hrvatske težnje za samostalnom državom i za prestanak ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Vatikan je prvi u svijetu objavio 3. listopada 1991., da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju, a službeno je priznao Hrvatsku i Sloveniju 13. siječnja 1992. Blagdan Male Gospe 8. rujna 1991. godine proglasio je svjetskim danom molitve za mir u Hrvatskoj ^[1]. Katolici diljem svijeta molili su za Hrvatsku, a papa je održao koncelebriranu svetu misu na tu nakanu. Papa je posjetio Hrvatsku tri puta. Treći je papa, koji je posjetio Hrvatsku. Prvi puta došao je u Zagreb 10. i 11. rujna 1994. godine. Dočekali su ga tadašnji kardinal Franjo Kuharić i predsjednik Franjo Tuđman. Papa je posjetio zagrebačku katedralu prvog dana posjeta, a slijedeći dan održana je sveta misa na Hipodromu, kojoj je prisustvovalo više od pola milijuna vjernika. U papinoj poruci, poziva se na pomirenje i oprost. U drugom pohodu, papa je u Mariji Bistrici pred ponovno više od pola milijuna vjernika, proglasio kardinala Alojzija Stepinca blaženim, 3. listopada 1998. Slijedećeg dana održao je svetu misu u Splitu na Žnjanu. Pozvao je Hrvate, da stvore demokratsku državu i pozvao je svijet, da zaustavi sukob na Kosovu. Treći pastoralni posjet Hrvatskoj, bio je ujedno i 100. papin posjet nekoj državi (ne računajući pastoralna putovanja po Italiji). Posjetio je Osijek, Đakovo, Rijeku, Zadar i Dubrovnik u kojem je proglasio časnu sestru Mariju Petković blaženom. Prvi put se papa na svojim pohodima, vozio brodom kada je bio u Hrvatskoj putujući između Omišlja i Rijeke 5. lipnja 2003. Papa je za vrijeme svog pontifikata proglasio dva Hrvata svetima: sv. Leopolda Mandića 16. listopada 1983. i sv. Marka Križevčanina u Košicama u Slovačkoj, 2. srpnja 1995. Postavio je hrvatskog svećenika Nikolu Eterovića za glavnog tajnika Biskupske sinode, nakon što je vrlo uspješno organizirao zahtijevno papino putovanje u Ukrajinu 2001. godine. Hrvatski svećenik Martin Vidović djelovao je u papinskom Državnom tajništvu. Papa ga je postavio za apostolskog nuncija u Bjelorusiji 2004. godine. Posljednji dokument, koji je napisao prije smrti, bio je vezan uz beatifikaciju Ivana Merza.

[uredi] Putovanja

Putovanja Ivana Pavla II.

U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 130 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa, koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike. Imao je 54 posjeta europskim državama bez Italije, 15 posjeta Africi, 11 posjeta Srednjoj Americi, 10 posjeta Sjevernoj Americi, 9 posjeta Aziji, 8 posjeta Južnoj Americi, 4 posjeta Oceaniji i 3 posjeta Bliskom istoku. Putovao je gotovo do posljednjeg dana.

[uredi] Ocjena

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima (literatura, web stranice itd.)
Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih izvora.

Ivan Pavao II. prilikom primanja Medalje slobode 2004.

Ivan Pavao II. vjerojatno je posljednji veliki državnik 20. stoljeća i duhovni aktivist planetarnoga utjecaja. Njegov dugogodišnji pontifikat karakteriziraju sljedeće značajke:

Na površinskoj razini, papina biografija obiluje mnoštvom zanimljivih činjenica (jedan je od najmlađih papa novijega doba; njegov pontifikat je među najduljima; prvi papa ne-Talijan nakon više stoljeća; prvi papa iz jednoga slavenskoga naroda). Također, osobna toplina, neposrednost i naravna karizma Ivana Pavla II. izuzetno su snažno djelovali preko suvremenih elektonskih medija (poglavito TV), šireći njegovu poruku i u najzabitnijim dijelovima planeta Zemlje

U samoj Katoličkoj Crkvi je, tijekom pontifikata Ivana Pavla II., došlo do značajnih ustrojbenih i doktrinarnih promjena. Ukratko, duh svježine i liberalizma koji je zapljusnuo Crkvu u doba reformi Ivana Pavla I., i zasigurno djelovao okrjepljujuće u šezdesetima i početku sedamdesetih, vremenom je dao dvojbene rezultate: duhovna praznina post-modernih društava, začinjena sinkretizmom "spiritualnoga supermarketa" koji je obilježio europska i sjevernoamerička društva koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih, signalizirali su splašnjavanje zamaha i ograničenost dosega liberalnoga modela. Novi je papa stoga napravio vidljiv zaokret prema afirmaciji konzervativnih stajališta, simultano ih kombinirajući s izuzetno prodornim medijskim nastupom, što je u konačnici rezultiralo ekspanzijom svjetskoga utjecaja Katoličke crkve u doktrinarno i praktički ortodoksnom ruhu.

Ocjena njegove baštine bitno ovisi o svjetonazoru prosuditelja. Za sekularnoga indiferentnoga promatrača doba Ivana Pavla II. vrijeme je jačanja globalne nazočnosti i konzervativizma Katoličke Crkve, te skandala koji su ju potresali, i to ponajviše u SAD. Vjernici drugih kršćanskih konfesija podijeljeni su: konzervativne i liberalne varijante protestantskih denominacija pratile su pontifikat Ivana Pavla II. s pomiješanim osjećajima, ovisno o svojoj vjerskoj praksi. Nekršćanske religije (budizam, islam, judaizam, hinduizam,..) također su podijeljene u reakcijama koje reflektiraju njihovu vlastitu vjersko- civilizacijsku baštinu i povijesne odnose s kršćanstvom, a napose katoličanstvom. No, ne mogu se poreći sljedeće činjenice potkrijepljene podacima: u doba kada je Ivan Pavao II. preuzeo pontifikat, Katolička Crkva je brojala oko 760 milijuna vjernika, s dosta sivom perspektivom zbog raširene percepcije da se radi o dosadnoj, preživjeloj i inertnoj instituciji. U vrijeme njegove smrti, katolika je po najkonzervativnijim procjenama, bilo oko 1, 1 milijarda (možda i 1, 2); Crkva je prevladala islamski izazov u subsaharskoj Africi i tamo je najbrže rastuća religija ^{[nedostaje izvor]} (postotak porasta je oko 42% u 2003. godini), ostavši nedvojbeno najbrojnijom religijom na svijetu (jedini "suparnik", sunitski islam, broji oko 950 milijuna pripadnika); među svim svjetskim konfesijama jedino je Katolička Crkva poznata po velikom broju preobraćenika iz redova teologa i drugih "vjerskih profesionalaca" - znakovito je da u SAD dominiraju crkveni apologeti, teolozi i popularni pisci konvertirani iz drugih kršćanskih sljedbi (luteranske, baptističke, episkopalne, prezbiterijanske,..), dok nije poznat slučaj iole značajnijega katoličkog filozofa, teologa ili kakvog drugog eminentnoga vjerskog službenika koji bi postao preobraćenikom na neku drugu inačicu kršćanstva, ili bilo koju drugu religiju; Katolička Crkva ostaje, u poredbi s ostalim konfesijama, nesporno dominantnim utjecajem i nazočnošću u općoj kulturi zapadnih zemalja- od obrazovnoga sustava na svim razinama do snažne vidljivosti u popularnoj kulturi i "globalnome medijskom selu" (dovoljno je sjetiti se euforije i prepirki oko filma "Pasija" Mela Gibsona ili kontroverznoga slučaja paralizirane Terri Schiavo); u komparaciji s jasnim i beskompromisnim stavom Ivana Pavla II. o gorućim svjetskim pitanjima, kako političkim (težak financijski i društveni položaj većega dijela Azije, Afrike i Latinske Amerika, razni ratovi, sukobi, te oblici nesnošljivosti-od rasizma do vjerskoga fanatizma) ili znanstvenim/ideološkim (stav prema marksizmu, darvinizmu, raznim svjetonazorima od egzistencijalizma i scijentizma do relativizma i skepticizma), tako i društvenim (pobačaj, eutanazija, smrtna kazna, radikalniji genetski pokusi i preoblike)- stajališta ostalih velikih svjetskih religija i konfesija ili su nepoznati široj javnosti, ili ostavljaju dojam nedorečenosti i zbunjenosti; čak i protimbenost raznih crkvenih odluka i medijska usredotočenost (katkad upravo histerična) na vrlo dvojbene, pače skandalozne procese unutar Katoličke Crkve ostaju lakmus-papirom njene veoma snažne nazočnosti i vidljivosti u općoj svjetskoj kulturi koja nema premca ni u kojoj postojećoj religiji.

Među izazovima koji zadiru u samu srž vjerske doktrine i prakse, a s kojima se suočio Ivan Pavao II. dominiraju sljedeći: pobačaj, kontracepcija, eutanazija, pitanje kršćanskog i općereligijskoga dijaloga i ekumenizma, homoseksualni brakovi, ređenje žena za svećenike, svećenićki celibat, te, u posljednjim godinama, niz seksualnih skandala (silovanje, pedofilija, spolno iskorištavanje) u kojima su sudjelovali katolički svećenici, nerijetko štićeni visokim crkvenim prelatima. Prije komentara o navedinim kontroverzama napomenut ćemo da se pristup tima pitanjima sastoji od bar dva sloja: općega svjetonazora i specifično kršćansko-katoličkoga. Glede prvoga dijela, doktrina Katoličke Crkve se poklapa s većinom ostalih religijskih svjetonazora: Bog je konačni sudac i mjerilo, a ljudska duša (ukupni psihički život individuuma) besmrtna je- ili, kako je Ivan Pavao II. volio reći: "Ne zaboravite na svoju vječnu sudbinu !". Naravno da se takav vidozor ne poklapa sa sekularnim Weltanschauungom, često prevladavajućim u suvremenoj zapadnoj kulturi (agnostičkim, skeptičkim, ateističkim, relativističkim, vjerski indiferentnim). Stoga su prigovori upućeni katoličkoj doktrini s navedenih pozicija u velikoj mjeri irelevantni: radi se o nepomirljivim i bitno različitim pristupima životu čiji sraz može, u najboljem slučaju, završiti jedino iskrenim priznavanjem različitosti i nespojivosti temeljnih stavova. Što se tiče specifično kršćanskoga, a posebice katoličkoga sloja službene doktrine, opet valja pripomenuti da se ostale religije (islam, judaizam, budizam, razne manifestacije hinduizma, konfucijanizam, više vrsta animizma), te druge kršćanske konfesije (raznovrsni oblici protestantizma, istočno kršćanstvo)- prema većem dijelu spornih tema odnose sukladno vlastitim vjerskim nazorima, od koji se neki poklapaju s katoličkim, dok se drugi dosta razlikuju. Glede problematike pobačaja, kontracepcije i eutanazije Ivan Pavao II. slijedio je uvriježeno katoličko učenje, a ekumenski je dijalog intenzivirao na svim poljima. Što se tiče brakova među homoseksualcima, a koji bi imali "blagoslov" Crkve, papa se tomu oštro protivio, u skladu s biblijskom, patrističkom i općom vjerskom tradicijom. Zapravo, veoma je neobično što je to pitanje radikalizirano u toj mjeri kao da se radi o biti ili ne biti ljudskoga roda (homoseksualci, po različitim istraživanjima, čine od 2-4% većih populacija, pa je i demografski, ako već ne zanemariva, u svakom slučaju ta problematika daleko od važnosti kojoj joj pridaju svjetski mediji). Stavi li se na stranu općeljudska dimenzija koja je dovela do osude ostracizma homoseksualaca u civiliziranim društvima, teško je pojmiti ideološke motive za kampanju vjerske legalizacije homoseksualnih brakova, kad je jasno da se sve vjerske tradicije na svijetu protive legalizaciji takvih zajednica. Istina, neke su konfesije (npr., anglikanska među kršćanima, kao i ogranci reformiranoga judaizma) pristale na svojevrsnu legalizaciju homoseksualnosti- no, dvojbeno je koliko je taj potez znak snage i samopuzdanja, a koliko pokazatelj slabosti i opadanja tih sljedbi. U neku je ruku slična i problematika zaređivanja/ordinacije žena za svećenice. Ljudska povijest pokazuje da su žene kao vjerske službenice (ne kao redovnice) postojale tek u rijetkim društvima (npr. u drevnoj Mezopotamiji), dok postojeće velike religije ne poznaju takve situacije. Moglo bi se argumentirati da je to preostatak patrijarhata i dominacije muškaraca na svim poljima- dakle, iz suvremene vizure ne baš poželjnoga stanja. S druge se strane postavljaju tvrdnje da je svaka respektabilna vjerska institucija po svom ustroju nužno "muška", kao i vojska ili rudarski zanat. Odvažu li se argumenti za i protiv, izgleda nespornim da ni u crkvenoj hijerarhiji, a ni među vjernicima, ne postoji snažan pokret koji bi inzistirao na ređenju žena. Također, slična je situacija u ostalim kršćanskim konfesijama i drugim religijama- činjenica da je nekoliko konfesija uvelo ordinaciju žena (već spomenuti anglikanci), govori jedino o samodefiniciji pojedinih vjerskih zajednica. No, dok su spomenute protimbe (vjerska legalizacija homoseksualnih veza i ordinacija žena) unatoč medijskoj halabuci realno za Katoličku Crkvu prenapuhani problemi, situacija sa svećenićkim celibatom i skandalima vezanima za spolno zlostavljanje sasvim je druge težine. Glede svećeničkoga celibata (nemogućnosti vjerskih službenika da stupe u brak ili da održavaju normalne spolne odnose), ta tradicija ima dubokoga korijena u povijesti kršćanstva. Iako nije izrijekom spomenuta kao naredba u Novom Zavjetu, ima dovoljno odlomaka (poglavito u tekstovima Sv. Pavla) koji bjelodano pokazuju da je to bila snažna struja u izvornom kršćanstvu.

Daljnji primjeri, poput života i spisa crkvenih otaca kao što su Sv. Jeronim ili Sv. Augustin, podupiru svećenički celibat koji je kao obrazac ponašanja rastao do 11. stoljeća kada je, zbog više razloga, službeno institucionaliziran. Također, općepoznata je činjenica razvratnoga i ekstravagantnoga života dobroga dijela klera u doba srednjega vijeka i renesanse, sačuvana u dokumentima i književnosti toga doba (npr. u Boccacciovom "Dekameronu"). Uzmu li se argumenti pro et contra, nameću se dvije teško osporive teze: svećenički celibat duboko je ukorijenjen u dvomilenijskoj kršćanskoj tradiciji (s različitim stupnjevima strogosti); također, manjak svećeničkoga kadra u modernom svijetu bjelodano je povezan s tom odredbom (iako sigurno nije jedini uzrok, nedvojbeno je jedan od važnijih). Tradicionalisti također ističu da se sve konfesije, neovisno o bračnom statusu vjerske hijerarhije, u gospodarski razvijenom i sekulariziranom svijetu sreću s problemom manjka vjerskih službenika, iz jednostavnoga razloga što je vjerska profesija izgubila na privlačnosti i utjecaju u zapadnom civilizacijskom krugu. Papa Ivan Pavao II. potvrdio je tradicionalno stajalište, no, u praksi tolerirajući bračni status oženjenih svećenika koji su prešli u katoličko svećenstvo iz raznih protestantskih sljedbi, pokazao je da je ta odredba u najmanju ruku podložna promjeni. Budući da je nerealno očekivati da bilo koji papa proglasom ex cathedra jednostavno poništi tako dugotrajnu tradiciju, najvjerojatnije je da bi jedino vrenje u samoj Katoličkoj Crkvi i žešća problematizacija toga pitanja mogla dovesti do promjena glede svećeničkoga celibata. O pitanju pak seksualnih skandala koji su se namnožili u zapadnome medijskom prostoru posljednje desetljeće 20. stoljeća do danas (2006.), valja reći, bez minucioznih raščlana, nekoliko stvari: radi se, najčešće, o slučajevima pedofilije, tj. aberantne seksualnosti (stoga, ne postoji kauzalna veza između svećeničkoga celibata i slučajeva seksualnoga iskorištavanja); statistički, vidljivo je da većina slučajeva dolazi iz razvijenih zemalja poput SAD-a, Kanade ili Irske, dok su praktički nepostojeći u Brazilu ili Meksiku; postotno, radi se o malom broju svećenika i slučajeva, koji postaje još manji uzme li se u obzir da se nit zlostavljanja, u najrazglašenijim slučajevima, protegla u bar tri desetljeća; medijsko napuhivanje cijeloga skandala, kao i faktičko ignoriranje "pedofilskih statistika" u drugim profesijama i konfesijama ostavlja dosta jasan dojam o protukatoličkom naboju nazočnom u izvješćivanju o tim prijestupima- izvješćivanju koje bi se moglo okarakterizirati kao medijska pornografija. Najveća zamjerka upućena samoj Crkvi, a u ovom slučaju papi Ivanu Pavlu II., mogla bi se svesti na potpuno neadekvatno reagiranje na spomenute, godinama i desetljećima zataškavane kriminalne prijestupe. Dok je nesporno da je, i po apsolutnom broju, i postotno, cijela situacija sa svećenicima-silovateljima i pedofilima, predimenzionirana i informacijski profilirana u protukatoličkom (i protukršćanskom) duhu- iz normalne ljudske perspektive (o kršćanskoj da se i ne govori) držanje crkvene hijerarhije izaziva gorčinu: toleriranje, skrivanje i premještanje iz župe u župu svećenika-prijestupnika, kojima je uz zakonsku kaznu vrlo vidljivo nužan i psihijatrijski tretman, nemoralno je po svim kriterijima i ostavlja, za nepristranoga promatrača, jedinu pravu sjenu na ovom pontifikatu. Papina reakcija na te slučajeve, iako generalno ispravna, po većini prosuditelja nije bila dovoljno jaka i jednoznačna: ta je mlakost, možda uvjetovana doktrinarnom i "kadrovskom" dimenzijom cijeloga skandala, ipak pokazatelj da je u spomenutom vidu nužna radikalnija reforma u Crkvi.

Rekvijem 8. travnja 2005. godine

Kao političar i državnik, Ivan Pavao II. je, po mnogim prosudbama, osoba najzaslužnija za rušenje komunizma. Sigurno je da komunistički sustav nije pao samo zbog usredotočene djelatnosti nekolicine ljudi- no, isto je tako teško poreći da je, u situaciji uzdrmanosti lijevoga totalitarizma koji se nije mogao dalje uspješno boriti protiv eksplozivne smjese gospodarske dotrajalosti, gubitka svjetonazorske vjerodostojnosti (osim kod najzagriženijih ideoloških ortodoksa) i korozivnih posljedaka informacijske revolucije, djelatnost Ivana Pavla II. u podupiranju pokreta otpora utjelovljenom u sindikatu "Solidarnost" (tu je temu podrobno obradio američki publicist Carl Bernstein u svojoj knjizi o papi) bila vjerojatno najznačajnija individualna aktivnost koja je rezultirala u slomu komunističkoga sustava. Ima li se sve to na umu, Staljinovo ironično pitanje: "Koliko papa ima divizija ?", dobilo je uistinu sarkastičan odgovor pravi coup de grace. U prvoj, manjoj polovici njegova pontifikata dominirala je borba protiv totalitarizma, poglavito lijevoga. Poslije raspada toga sustava, koji se uspijeva održati u Kini, Kubi, Vijetnamu i Sjevernoj Koreji jedino golim nasiljem bez uvjerljive ideološke iskaznice (čak i za cinične vladare tih zemalja), Ivan Pavao II. intenzivirao je borbu protiv potrošačkoga mentaliteta koji proždire zapadnu civilizaciju, planetarnoga izrabljivanja zemalja Južne Amerike, Afrike i Azije provođenoga kroz institucije globalnoga kapitalizma u službi bivših kolonijalnih imperija i njihovih prirepaka, te općega kolapsa vrijednosti što rastače suvremenu civilizaciju.

Naposljetku Hrvatskoj je pružao višeslojnu i trajnu političke potpore. Upravo je papin pritisak bio odlučujućim činiteljem kod priznanja Republike Hrvatske u siječnju 1992. godine, dok je do svoje smrti papa Ivan Pavao II. ostao zagovornikom i prijateljem RH u svim političkim zavijutcima i društvenim mijenama.

[uredi] Izvori

↑ Arena, časopis, broj 1604., 14. rujna 1991. Zagreb

[uredi] Literatura

Ne bojte se! Papa Ivan Pavao II., Večernji list, Zagreb 2005.
Papa Ivan Pavao II., godinu dana poslije..., posebni prilog, 24 sata, 2. travnja 2006.
Papa u Hrvatskoj, posebni prilog, Večernji list, 1994.