SFRJ na Pjesmi Eurovizije

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Translation arrow.svg
Ovaj članak ili dio članka, djelomično ili uopće nije preveden sa srpskog jezika.
Slobodno pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika.

Jugoslavija je sudjelovala na Eurosongu 26 puta. Debitirala je 1961. i natjecala se svake godine do 1991., osim 1977., 1978., 1979., 1980. i 1985. Bila je jedina socijalistička država koja je sudjelovala na natjecanju.

Jugoslaviju su tijekom godina predstavljali izvođači iz 5 od 8 republika i autonomnih pokrajina koje su je činile. Bili su iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije i Srbije. Jedino Makedonija nije imala predstavnika, kao ni predstavnici Kosova, niti Vojvodine. Izvođači iz Hrvatske bili su najuspješniji jer su pobijedili na 13 od 26 lokalnih jugoslavenskih natjecanja.

Jugoslavija je pobijedila na Pjesmi Eurovizije 1989. Prema pravilima natjecanja, Eurosong se 1990. održao u glavnome gradu HrvatskeZagrebu.

Od raspada Jugoslavije sve su se bivše jugoslavenske republike pojavljivale na natjecanjima. Iako se Savezna Republika Jugoslavija pojavila 1992. godine zbog propusta EBU (Europske radio-difuzne unije), njeni predstavnici nisu nastupali sve do kraja njezinoga postojanja (2003.) zbog međunarodnih sankcija do 1998., te zbog rata na Kosovu do 2000. i zatim zbog činjenice kako nisu tri godine zastopce prikazivali natjecanje do 2003., kada su planirali drugo pojavljivanje, ali su odustali. Srbija i Crna Gora je nastupila 2004. i osvojila 2. mjesto. Rezultati drugih republika su različiti: Hrvatska je imala uspjeha sredinom devedesetih, Bosna i Hercegovina početkom novoga tisućljeća, a Makedonija nikad nije ušla u prvih 10. Predstavnici neovisne Crne Gore su po prvi puta nastupili 2007. i nisu prošli u finale.

Jedina pobjeda neke od bivših republika (od pobjede 1989. godine) je pobjeda Marije Šerifović kao predstavnice Srbije, debitantice koja je 2007. osvojila prvo mjesto s pjesmom Molitva.

Popis predstavnika[uredi VE | uredi]

Godina Predstavnik Naslov pjesme Osvojeno mjesto
1961. Ljiljana Petrović Neke davne zvezde 8. mjesto
1962. Lola Novaković Ne pali svetla u sumrak 4. mjesto
1963. Vice Vukov Brodovi 11. mjesto
1964. Sabahudin Kurt Život je sklopio krug 13. mjesto
1965. Vice Vukov Čežnja 12. mjesto
1966. Berta Ambrož Brez besed 7. mjesto
1967. Lado Leskovar Vse rože sveta 8. mjesto
1968. Luciano Capurso & Hamo Hajdarhodžić (Dubrovački trubaduri) Jedan dan 7. mjesto
1969. Ivan & 3M Pozdrav svijetu 13. mjesto
1970. Eva Sršen Pridi, dala ti bom cvet 11. mjesto
1971. Kićo Slabinac Tvoj dječak je tužan 14. mjesto
1972. Tereza Kesovija Muzika i ti 9. mjesto
1973. Zdravko Čolić Gori vatra 15. mjesto
1974. Korni grupa Moja generacija 12. mjesto
1975. Pepel in kri Dan ljubezni 13. mjesto
1976. Ambasadori Ne mogu skriti svoju bol 17. mjesto
1977. Oliver Dragojević Zbogom ostaj ljubavi Nije se natjecao zbog odluke JRT-a.[nedostaje izvor]
1978. Rani Mraz Moja prva ljubav Nije se natjecao zbog odluke JRT-a.[nedostaje izvor]
1979. Maja Odžaklievska Vraćam se Nije se natjecala zbog odluke JRT-a.[nedostaje izvor]
1980. Novi fosili Najdraže moje Nije se natjecala zbog odluke JRT-a.[nedostaje izvor]
1981. Seid Memić – Vajta Lejla 15. mjesto
1982. Aska Halo Halo 14. mjesto
1983. Danijel Popović Džuli 4. mjesto
1984. Vlado Kalember & Izolda Barudžija Ljubavna priča No.1 / Ciao, Amore 18. mjesto
1985. Zorica Kondža Pokora Odustajanje zbog obilježavanja smrti Josipa Broza Tita.[nedostaje izvor] Na natjecanju nisu sudjelovali predstavnici TV Beograd i TV Priština.[nedostaje izvor]
1986. Doris Dragović Željo moja 11. mjesto
1987. Novi fosili Ja sam za ples 4. mjesto
1988. Srebrna Krila Mangup 6. mjesto
1989. Riva Rock Me 1. mjesto
1990. Tajči Hajde da ludujemo 7. mjesto
1991. Baby Doll Brazil 21. mjesto

1961.[uredi VE | uredi]

Prvo sudjelovanje druge Jugoslavije na Eurosongu dogodilo se 1961. godine. Te godine boje SFRJ branila je mlada i do tada nepoznata pjevačica iz Novog Sada, Ljiljana Petrović. U vrijeme prvog nacionalnog izbora Ljiljana se nalazila u Ljubljani (Slovenija), gdje je snimala svoj singl za izdavačku kuću Jugoton (danas Croatia Records). Jože Privšek, slovenski autor, čuo je mladu Ljiljanu i predložio joj da otpjeva njegovu kompoziciju Neke davne zvezde. Ona je pristala i pobijedila. Ljiljana Petrović za sebe voli reći da je kroz europska vrata ušla na jugoslavensku pop scenu. Tekst za ovu kompoziciju napisao je poznati srpski pjesnik Miroslav Antić, koji je smatrao da pjevačica iz socijalističke zemlje mora biti smjerno i skromno odjevena. Pred sam nastup spikerka TV Ljubljane Saša Novak, koja se nalazila u jugoslavenskoj delegaciji, krišom je Ljiljani okačila srebrni broš koji je predstavljao jedini modni detalj na njenoj jednostavnoj crnoj haljini i crnim cipelama. Kompozicija "Neke davne zvezde" osvojila je 8. mjesto sa dobijenih 9 bodova.

Ljiljana Petrović danas živi u Novom Sadu i gledatelji je rijetko imaju priliku vidjeti u glazbenim emisijama RTV Novi Sad. Iako nikad nije pripadala samom vrhu jugoslavenske zabavne glazbe, ostati će upamćena kao uvijek nasmijani interpretator brojnih balada prepoznatljivog zvuka koje je najčešće izvodila uz gitaru.

1962.[uredi VE | uredi]

Sljedeće godine predstavnik Jugoslavije bila je Lola Novaković, pjevačica iz Beograda, koja je sa kompozicijom "Ne pali svetla u sumrak" osvojila 4. mjesto. Pjesmu je na tekst Dragutina Britvića komponirao Jože Privšek. Četvrto mjesto, do kojeg je došla sa ukupno 10 osvojenih bodova, biti će teško ponovljiv uspjeh u periodu od dva desetljeća jugoslavenskog sudjelovanja. Kurioziteta radi, uvijek kritičan žiri Italije pri predstavljanju Jugoslavije, Loli Novaković dodjeljuje najveće ocjene.

Lola je šezdesetih godina 20. stoljeća bila jedna od najvećih zvijezda pop glazbe na prostorima bivše Jugoslavije. Ostati će upamćeni serijali njenih koncerata u najvećoj dvorani glavnog grada, "Domu sindikata". Lolu se i danas može čuti na njenim nastupima u elitnim beogradskim klubovima. Godinama, svakog 1. siječnja u okviru manifestacije "Ulica otvorenog srca", sretnu Novu godinu poželi Beograđanima pjesmom "Beograde", koju izvodi na podiju ispred kultnog beogradskog kazališta "Atelie 212" u strogom centru Beograda.

1973.[uredi VE | uredi]

Jedanaest godina kasnije, 1973., Jugoslaviju u Luksemburgu predstavlja Zdravko Čolić sa kompozicijom Kemala Montena "Gori vatra". Nije uspio zapaliti Europu, osvojio je pretposljednje, 15. mjesto sa 65 bodova. Za utjehu, ostali su mu komplimenti Clif Richarda za njegovu interpretaciju.

Loš eurovizijski plasman nije smetao Zdravku Čoliću da napravi jednu od najblistavijih pjevačkih karijera na prostorima bivše Jugoslavije. I pored raspada zemlje, Zdravko Čolić ostao je najpopularniji pjevač zabavne glazbe koji svojim koncertima puni nogometne stadione i sportske dvorane od Slovenije do Makedonije. Od početka jugoslavenskih ratova živi u Beogradu. Kao potvrda neprolaznosti njegove karijere i popularnosti koja traje preko trideset godina bilježimo njegovu turneju po bivšoj Jugoslaviji "Okano" godine 2001. Turneja je ovjenčana koncertom na najvećem stadionu u Srbiji i Crnoj Gori, popularnoj "Marakani", pred 800 000 ljudi 30. lipnja 2001. godine. To je bila svojevrsna repriza najvećeg koncerta u povijesti show biznisa na ovim prostorima, koji je održan na istom mjestu 5. prosinca 1978. godine u okviru njegove turneje "Putujući zemljotres".

1974.[uredi VE | uredi]

Dvanaesto mjesto na ESC 1974. osvojila je "Korni grupa" sa pjesmom "Moja generacija 1942." To je bila pobjednička kompozicija opatijskog festivala koji je istovremeno bio i nacionalni izbor za jugoslavenskoga predstavnika na Pjesmi Eurovizije. Kritika je "Korni grupu" ispratila na Pjesmi Eurovizije dvojako: dok su jedni smatrali da se Europi, pogotovo na tlu Engleske, ne može prodavati pop glazba, drugi su bili puni hvale jer napokon na Eurosong nije poslan šlager.

Kornelije Kovač, osnivač i vođa grupe, smatra se jednim od najboljih kompozitora Srbije i Crne Gore. Kao skladatelj sudjelovao je na Jugovizijama osamdedetih godina 20. stoljeća i to skladajući za najpoznatiju folk pjevačicu Lepu Brenu. Kćeri Kornelija Kovača su kao prateće vokalistice sudjelovali na natjecanju za Pjesmu Eurovizije 1991. godine, a kao skladateljica Kristina Kovač sa sastavom je "Peti element" osvojila drugo mjesto na Evropesmi/Europjesmi (izlučnom natjecanju SiCG za Pjesmu Eurovizije) 2004. godine.

Danas Kornelije Kovač zauzima kritičan stav kada je najveći europski festival lakih nota u pitanju. "Pjesmu Eurovizije" vidi kao visok proizvod show biznisa gdje novac i marketing igraju presudnu ulogu. Kada je njegovo sudjelovanje na Pjesmi Eurovizije u pitanju, misli da je sudjelovao neadvekatnom pjesmom jer ju nije skladao za Europu nego za domaći festival s temom koja je bila razumljiva za mlade svih republika i pokrajina ondašnje države.

1976.[uredi VE | uredi]

Pjesmu "Ne mogu skriti svoju bol" kojom je grupa "Ambasadori" iz Bosne i Hercegovine predstavljala Jugoslaviju na Pjesmi Eurovizije 1976. komponirao je Slobodan Vujović na tekst Slobodana Durašovića. Iako je bila hit u zemlji, ova pjesma se nije dopala europskoj publici i osvojila je pretposljednje 17. mjesto sa samo deset osvojenih bodova. Loš plasman grupe Ambasadori bio je razlog stanke od 5 godina u jugoslavenskim sudjelovanjima na Eurosongu.

1982.[uredi VE | uredi]

Najveću popularnost u bivšoj Jugoslaviji ovaj festival imao je osamdesetih godina prošlog stoljeća. Na nacionalnim izborima su se pojavljivale apsolutno najveće glazbene zvijezde. Bilo je i radnji iza kulisa, kao i neprincipijelnog glasovanja republičkih žirija u svrhu pobjede svojih predstavnika. Takvu situaciju iskoristila je beogradska grupa "Aska" 1982. godine u Ljubljani gdje se održavao nacionalni izbor za Pjesmu Eurovizije. I dok su favoriti dobivali ili maksimalni broj bodova ili bili ignorirani, pjesma "Halo, halo" dobivala je bodove od svih republičkih žirija i na kraju trijumfirala. Na tekst Mira Zeca, pjesmu je komponirao Aleksandar "Sanja" Ilić. Njemu je to nije bilo prvo sudjelovanje na Jugovizijama. Godine 1968. kao 16- godišnjak poslao je svoju kompoziciju "Baj, baj, baj" na nacionalni izbor, što ga čini najmlađim kompozitorom u povijesti nacionalnog natjecanja. Dobro obavješteni izvori tvrde da je kompozicija ušla u uži izbo iz razloga što je član komisije za izbor pjesama bio njegov otac Miodrag Ilić "Beli".

Grupu "Aska" činili su Izolda Barudžija, Snežana Mišković i Snežana Stamenković.

Pjesma "Halo, halo" osvojila je 14. mjesto, a ostati će zapamćena kao prva jugoslavenska kompozicija koja je od nekog žirija dobila maksimalnih 12 bodova. Švedski žiri je ocjenio da je upravo jugoslavenska kompozicija bila najbolja pjesma Eurosonga 1982.

Izolda Barudžija ostati će zapamćena kao apsolutna jugoslavenska zvijezda po broju nastupa na Pjesmi Eurovizije. Ona je Jugoslaviju predstavljala tri puta; 1982., 1983. i 1984. Danas živi u Beogradu i pored svojih nastupa na Pjesmi Eurovizije nikada nije uspjela napraviti zavidnu solističku karijeru. Neposredno nakon nastupa u Herogeitu, Snežana Stamenković sde povukla sa glazbene pop scene, a zavidnu je karijeru osobito devedesetih imala Snežana Mišković zvana Viktorija. Danas je i ona van glazbene scene.

1983.[uredi VE | uredi]

Crnogorac Danijel Popović kao predstavnik TV Zagreba[1] (danas HRT) pobijedio je na domaćemu izboru i predstavljao je Jugoslaviju na ESC 1983. godine. Na tekst Marija Mihaljevića, glazbu za pjesmu "Julie" (Džuli) skladao je sam Danijel. U München je ispraćen oštrim kritikama da mu je pjesma plagijat popularnog Shakina Stevensa.

Međutim, Popović je osvojio 4. mjesto i ponovio dotadašnji najveći uspjeh kojega je postigla Lola Novaković, dvadeset i jednu godinu ranije. Pet žirija je jugoslavenskomu predstavniku dodijelilo maksimalni broj bodova. I drugi žiriji su bili naklonjeni jugoslavenskoj pjesmi, tako da je Danijel osvojio ukupno 125 bodova.

Nakon Eurosonga, slijedi njegova zaista velika popularnost u federaciji (osobito u Hrvatskoj). LP "Džuli" prodat je u, za tadašnje prilike nevjerojatnom i do danas neponovljivom tiražu od 800.000 primjeraka. Pjesma je bila i europski hit, ali i pored toga, Danijel nije uspio napraviti internacionalnu karijeru.

1984.[uredi VE | uredi]

Sljedeće godine, TV Titograd trijumfira na nacionalnom izboru i to kompozicijom "Ljubavna priča broj 1" koju su u Skoplju izveli Izolda Barudžija i Vlado Kalember. Na ESC 1984. pjesma crnogorskog autorskog tendema Slobodana Bučevca i Milana Perića izvedena je pod naslovom "Ćao amore", a od posljednjeg mjesta spasili su je 16 bodova turskog i ciparskog žirija. Turski žiri je ovoj pjesmi dao 8 bodova iako turska TV nije prikazala spot ove pjesme. Zbog slobodnijih scena snimanih na crnogorskom primorju, spot je cenzuriran i zabranjen za prikazivanje na nacionalnoj turskoj televiziji.

1985[uredi VE | uredi]

Izabrana je bila Zorica Kondža i prekrasna balada "Pokora", ali je Jugoslavija odustala zbog obilježavanje pete godišnjice smrti Josipa Broza Tita.

1991.[uredi VE | uredi]

Zadnja predstavnica Jugoslavije na Euroviziji bila je Dragana Šarić ili Bebi Dol (engl. Baby Doll) sa skladbom "Brazil". Ovu su pjesmu skladali Slobodan Marković i Zoran Vračević, a tekst je napisala sama Dragana Šarić.

Nacionalni izbor te se godine održavao u Sarajevu i to 9. ožujka koji će ostati upamćen kao nadnevak prvih oporbenih prosvjeda protiv vladavine Slobodana Miloševića, na pokliče ništa manje prema Hrvatskoj ratoborna Vuka Draškovića. Dok su tenkovi na ulicama glavnog grada razbijali prosvjede, Bebi Dol u četvrtom pokušaju pobijedila je na Jugoviziji. Predstavnici Slovenije i Hrvatske optuživali su da je pobjeda Bebi Dol posljedica neprincipijelnog glasovanja triju srpskih žirija (TV Beograd, TV Priština i TV Novi Sad). Republiku Hrvatsku u Sarajevu je predstavljala Ivana Banfić sa skladbom Daj povedi me koja je aranžmanom odnosno žanrovski bila producirana u modernoj plesnoj "acid-house" glazbi karakterističnoj za to doba.

Negativne okolnosti pratile su sudjelovanje Bebi Dol na Pjesmi Eurovizije u Rimu. Nekoliko dana prije održavanja festivala počeli su prvi oružani sukobi u Hrvatskoj. Bebi Dol je voljom ždrijeba nastupala prva. I pored ultra modernog nastupa, s pjesmom koja i danas zvuči svježe, jedino je žiri Malte jugoslavenskoj kompoziciji dodijelio jedan bod što je bilo dovoljno za pretposljednje mjesto. Upravo su ovako loš plasman pjesme "Brazil" engleski kritičari iskoristili za dokazivanje tvrdnje da je Eurovizija forma koju se nadišlo odnosno forma zatvorena za suvremene trendove u pop glazbi.

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Vuletić, Dean (2007). "Chapter 8: The socialist star: Yugoslavia, Cold War Politics and the Eurovision Song Contest" u: Raykoff, Ivan; Tobin, Robert Deam. A Song for Europe: Popular Music and Politics in the Eurovision Song Contest. Burlington, Vermont: Ashgate Publishing. str. 92. (83-98.) ISBN 978-0-7546-5879-5. Preuzeto 2009-12-05.
    Wikicitati „Among TV Zagreb's Eurovision entries was Daniel Popović, a Montenegrin living in Zagreb, who came fourth at the 1983 ESC with „Džuli.“”
    ()