Teodozijeve zidine

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Teodozijeve zidine
τείχος Θεοδοσιακόν
Obnovljeni dio Teodozijevih zidina
Obnovljeni dio Teodozijevih zidina
Položaj Istanbul
Država Flag of Turkey.svg Turska
Gradnja 4. stoljeće
Graditelj arhitekt Antemije

Teodozijeve zidine (grčki: τείχος Θεοδοσιακόν, teichos Theodosiakon) su vanjske gradske zidine Konstantinopola (Istanbul) u današnjoj Turskoj; izgrađene za vladavine Teodozija II., vladara Istočnog Rimskog Carstva od 408.-450. godine. One su posljednji veliki fortifikacijski kompleks antike i jedan od najkompliciranijih i najraskošnijih obrambenih sustava koji je ikad izgrađen.

Povijest[uredi VE | uredi]

Karta bizantskog Carigrada čije su zapadne granice zapravo Teodozijeve zidine
"Druga vojna vrata" ili "Beogradska vrata" koja su dobila ime po doseljenim umjetnicima nakon osvajanja Beograda 1521. god.
"Vrata od Adrianopolisa"

Konstantinopolske zidine oko povijesne jezgre grada je izgradio još car Konstantin I. Veliki u 4. stoljeću, no u 5. stoljeću grad je rastao izvan zidina i car Teodozije je dao izgraditi dvostruke zidine nekih 1500 metara od Konstantinovih. Većinu zidina izgradio je Teodozijev arhitekt Antemije do 413. godine[1], no nakon snažnih potresa 447. i 448. godine, Teodozije je naredio njihovu obnovu koju je proveo prefekt Konstantin u samo 60 dana (zbog opasnosti koju je predstavljao Atila)[2].

Iako nisu svi dijelovi zidina bili snažno utvrđeni, bile su neprobojne za sve srednjovjekovne opsade i tako su više puta sačuvale Bizantsko carstvo. Konstantinopol su uzalud opsjedali Avari, Arapi, Kijevska Rus' i Bugari.

Tek su križari prilikom druge opsade Konstantinopola 1204. godine (Četvrti križarski rat) uspjeli prodrijeti i opustošiti grad. Aleksije Stratigopul, Nicejski general, je 1261. godine ponovno osvojio grad prosrijevši u slabo čuvan dio grada uz pomoć iznutra i okončao je Latinsko Carstvo.

Proširenom upotrebom baruta i topova zidine su postale ranjive u 15. stoljeću, što su iskoristili Osmanlije 29. svibnja 1453. godine osvojivši Konstantinopol nakon poduže opsade i bombardiranja. Tijekom Osmanskog carstva zidine su ostale gotovo netaknute, a širenjem grada izvan zidina u 19. stoljeću otpočelo je njihovo uklanjanje.

Usprkos nebrizi mnogi dijelovi zidina su opstali i 1980-ih je Tursko ministarstvo turizma i kulture otpočelo njihovu veliku obnovu u izvorni oblik. Od 1985. godine upisane su na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi kao dio "Povijesnih područja Istanbula".

Odlike[uredi VE | uredi]

Mramorni toranj

Zidine su bile duge oko 6,5 km od Bazilijevog tornja (grčki: Pyrgos Basileiou) ili Mramornog tornja (turski: Mermer Kule) na jugu, do "Zlatnih vrata" na 14 metara nadmorske visine, te dalje do "Regijskih vrata" (Mevlevihane Kapısı) te uz sedmo brdo do "Vrata sv. Romana" na 68 m nadmorske visine, odakle se spuštaju u dolinu rijeke Lycus (35 m nadmorske visine) te uz Šesto brdo do "Hadrijanopolskih vrata" (76 m nadmorske visine), i naposlijetku do sjeverne obale poluotoka "Zlatnog roga". Sačuvani dio je dug 5,630 metara i čine ga južni dijelovi uz Mramorno more do četvrti Blachernae na sjeveru.

Zidine su imale veće "Unutarnje zidine" i manje "Vanjske zidine", odvojene tersom od 15-20 metara širine, te jarkom ispred Vanjskih zidina. Unutarnje zidine, 5 m debele i oko 12 m visoke, su bile čvrste gradnje od vapnenca i cementa s komadima terakote. Bile su ojačane svakih 55 metara s 96 kvadratičnih i osmerokutnih tornjeva visokih od 18-20 metara.

Vanjske zidine su bile debele 2 metra u svojoj osnovi i imale su šetnicu na visini od oko 8.5 metara. I one su imale 96 tornjeva s obrambenim krijestama, i to svaki između dva unutarnja tornja.

U grad se ulazilo kroz devetora vrata od kojih su samo troja zasigurno poznata: Zlatna vrata, Vrata od Rheisona i Vrata od Charisiusa (Vrata od Adrianopolisa).

Izvori[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Teodozijeve zidine
  1. Neslihan Asutay-Effenberger, Die Landmauer von Konstantinopel-Istanbul: Historisch-topographische und baugeschichtliche Untersuchungen, Walter de Gruyter, str. 2. i 122. ISBN 978-3-11-019645-0
  2. Jonathan Bardill, Brickstamps of Constantinople, Volume I: Text, 2004., Oxford University Press, str. 123. ISBN 978-0-19-9255221

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Koordinate: 41°0′23″N 28°58′33″E / 41.00639°N 28.97583°E / 41.00639; 28.97583