Atila

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Atila

Atila (406. - 453.), poznat i kao Bič Božji (lat. flagellum Dei), bio je jedan od najvećih osvajača u povijesti i najčuveniji među barbarskim vođama u doba seobe naroda. [1]Postoji legenda koja kaže kako je Atila ustvari bio mač Marsa i da druge barbarske vođe nisu mogle kralja Huna pogledati izravno u oči, a da se pri tome ne pokolebaju u svojim namjerama.[1] Posve je sigurno kako je Atila bio dojmljiva osoba, što je najbolje opisao Edward Gibbon u knjizi "Povijest uspona i pada Rimskog Carstva": "velike glave, crnokos, bijele puti, nizak, očiju udubljenih u lubanju, ravnog nosa, s nekoliko dlaka na bradi, širokih ramena, kratkog četvrtastog tijela, nervoznih pokreta". No, zasigurno je da je poslije smrti svog ujaka Ruasa vladao zajedno sa svojim starijim bratom Bledom od 434. pa sve do 445. godine, kada je ubio brata, nakon čega vlada sam. Ujedinio je sva hunska plemena i narode od Volge do teritorija današnjeNjemačke. Sjedište njegove države, koja se protezala od Danske do Panonije, od Laponije i Rajne do Kaspijskog jezera te dalje do Kine, bilo je u ugarskoj nizini, nedaleko današnjeg Tokija.

Njegovu vlast priznavala su mnoga plemena Germana, Sarmata, Slavena i Turaka. Godine 441. opustošio je Meziju, Ilirik i Traciju, a 447. dosegao je Termopile i devastirao sve zemlje između Crnog mora i Sredozemlja. Porazio je bizantskog cara Teodozija II. i natjerao ga na plaćanje danka. Došavši u sukob sa zapadnorimskim carem Valentinijanom III, koji koji mu je odbio dati svoju sestru Honoriju za suprugu, pokušao je 451. osvojiti Galiju, ali ga je porazio zapadnorimski vojskovođa Flavije Aecije, zajedno s Teodorikom I, kraljem Vizigota na Katalunskim poljima (danas: Châlons-sur-Marne). Nakon tog poraza Atila se povukao u današnju Mađarsku. Godine 452. krenuo je u osvajački pohod na Italiju, razorivši Akvileju, zauzevši više gradova, opustošivši dolinu Pada i stigavši do Mincija, gdje mu je u susret došao papa Lav I. Zahvaljujući papi, stari Rim je spašen od razaranja. Epidemije i glad prisilili su Atilu da napusti Italiju. Carigrad je pak, nakon poraza bizantskog cara Teodozija II. spašen samo stoga što je hunska vojska, koju je prvenstveno činilo pješaštvo, bila posve nedorasla i neopremljena za opsadu tako velikog grada.

Atilina osvajanja u Galiji

Zanimljivo je objasniti kako je došlo do povezanosti Honorije i Atile. Honorija, sestra spomenutog cara Valentinijana, je 449. godine zatečena u ljubavnoj vezi sa svojim slugom, nakon čega je ljubavnik pogubljen, a Honorija - koja je vjerojatno bila trudna - izolirana iz javnog života. U bijesu je poslala poruku Atili, u kojoj ga je zamolila da postane njezin vitez. Atila je to protumačio kao bračnu ponudu i zatražio polovicu Zapadnorimskog Carstva za njezin miraz. Nakon obimnih priprema Atila je prešao Rajnu s velikom armijom Huna i savezničkih barbarskih plemena. U toj je vojsci bio i veliki broj Ostrogota i drugih germanskih ratnika, uključujući tu Burgundince i Alzašane koji su živjeli s barbarske strane granice. Franci su bili podijeljeni na prorimsku i proturimsku frakciju.

Sliku okrutnosti Atile i njegovih ratnika daje opis rimskih izaslanika koji su se kanili naći s njim. Na putu k njemu prošli su rijekom Nišavom kroz mjesto u koje je Atila nekoliko godina prije toga provalio. Mjesto je bilo toliko uništeno da su izaslanici morali noćiti izvan grada. Razlog je bio taj što su obale rijeke bile prekrivene ljudskim kostima, a zadah smrti je bio toliko jak da nisu mogli ući u grad. Mnoga mjesta kroz koja je Atila prošao zadesila je slična sudbina, naročito za vrijeme invazije na Galiju. O hunskom pohodu na Traciju slikovito govori jedan zapis: "Bilo je toliko ubijanja i krvoprolića da nitko ne može prebrojati mrtve. Huni su pljačkali crkve i samostane, te u roblje odvodili svećenike i djevice... Toliko su devastirali Traciju da ona više nikada nije dosegla prijašnju veličinu."

Glasine o Atilinim kanibalističkih sklonostima nikada nisu potvrđene, a navodno je pojeo dva svoja sina. Atila je umro na dan svog vjenčanja. Iako je već imao velik broj žena, uzeo si je novu, mladu, mladenku, po imenu Ildico. Dan vjenčanja protekao je u žestokom opijanju i slavlju. Pijan i požudan Atila je mladu, kada je pala noć, odveo u svoje odaje. Nađen je mrtav naredno jutro, a nova mlada drhtala je od straha, dok je pored nje ležao mrtav veliki hunski vođa. Navodno je umro od prekomjerne doze alkohola i jakog krvarenja iz nosa premda postoje i pretpostavke kako je smrt bila nasilna. Sahranjen je, prema legendi, u tri kovčega: zlatnom, srebrnom i željeznom. Mjesto njegova pokopa je nepoznato. Pretpostavlja se da je pokopan na području današnje Vojvodine, zajedno s velikom količinom opljačkanog blaga, no za to ne postoje nikakvi konkretni dokazi. U više navrata pokušalo se otkriti njegov grob, ali je do sada sve ostalo samo na pokušajima. Hunsko je carstvo nakon Atiline smrti nestalo u hipu. Godine 454. Ostrogoti i druga germanska plemena pobunila su se protiv Huna, a Atilini sinovi - zavađeni međusobno - nisu se mogli nositi s krizom.

Ime[uredi VE | uredi]

Atila je imao gotsko ime ("attila" je umanjenica od gotske riječi "atta" što znači otac).[1] Na njegovu su dvoru vladali gotski običaji, a spomen mu je sačuvan i u gotskoj narodnoj priči. Ušao je u priče i legende mnogih drevnih naroda, a danas služi kao simbol okrutnosti.[1] Kao legendarna ličnost, Atila se javlja i u Nibelunzima (kao: Etzel), Eddi (kao: Atli) i u narodnoj tradiciji Južnih Slavena kao Atil pasoglavi. Ime Atila danas je učestalo među Mađarima.

Izvori[uredi VE | uredi]

moljac.hr :: Atila, uz dozvolu autora teksta