Usora i Soli

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

U sjeveroistočnoj Bosni prostirale su se u srednjem vijeku široke oblasti Usora i Soli, koje su nerijetko na čelu imale svog posebnog bana. Usora je obuhvaćala ne samo poriječje rijeke Usore,[1] nego i sav kraj oko donjeg toka Bosne s gradovima Dobojem, Doborom, Tešnjem i Srebrenikom, tj. od Kulaša i Prnjavora na zapadu, Srebrenika i Lukavca na istoku, rijeke Save na sjeveru i Žepča na jugu.[2] na sjeveru današnje Bosne i Hercegovine. Kraj oko Tuzle (turski "tuz" znači sol) nazivao se uvijek Soli i širio sve do rijeke Save i Drine.[3]

Rani srednji vijek[uredi VE | uredi]

Usora i Soli prostirale su se najvećim dijelom onim krajem, koji je nekad spadao rimskoj provinciji Panoniji.[4] Pripadali su državi Braslava i Ljudevita Posavskog, slavenskih ili posavsko-hrvatskih knezova one oblasti, koja se Panonijom protezala. Nakon ujedinjenja dviju hrvatskih kneževina u vrijeme kralja Tomislava, bile su u sastavu samostalne hrvatske države.[4]

Poslije Tomislavove smrti slijedi razdoblje turbulencija u kojem se izmjenjuju intervali kratkotrajne srpske, bugarske, bizantske i hrvatske vlasti. U djelu O upravljanju carstvom, bizantski car pisac Konstantin Porfirogenet prvi put spominje grad Salines. Sam naziv Ad Salinas latinskog je porijekla što potvrđuje činjenicu da je rimska vlast na tom teritoriju imala kontinuitet. Ovo je područje za njih bilo važno kako za eksploataciju soli tako i zbog strateškog položaja.[5]

U svom djelu, Porfirogenet govori kako je grad Soli (Salines) bio pod vlašću srpskog kneza Časlava. Međutim, dobar dio povjesničara je odbacio tu tvrdnju jer je prvobitna Srbija bila relativno mnogo udaljena od područja Soli. Pretpostavlja se da je vjerojatno prilikom pohoda Časlava protiv Ugara, Časlav uspio privremeno zauzeti Soli.[5]

Nakon smrti Časlava, područje Soli je pripalo Ugarskoj. Od vremena kada su Ugri zavladali župama Usore i Soli, iz povijesnih se izvora vidi kako su Ugri spojili ove dvije župe u jednu pod nazivom Usora i Soli. Tako će se kroz cijeli razvijeni srednji vijek područje današnje sjeveroistočne Bosne zvati tim imenom.[5]

Razv. srednji vijek[uredi VE | uredi]

Usora i Soli sjedinjuju se s pravom Bosnom, koliko se iz dokumenata zna, za prvog poznatog bana Bosne Borića (prije 1163.). Vjerojatno su ih banu darovali ugarsko-hrvatski kraljevi kao nagradu savezniku za pomoć u ratu protiv bizantskog cara Manuela. I poslije su ih više puta ugarski vladari oduzimali Bosni, jer su ih uvijek smatrali kao posebni, Bosni kasnije pripojeni dio Slavonije ili Ugarske.[4]

Pravo upravljanja ovim krajevima dobivali su i drugi bosanski velikaši kao što je slučaj s banom Kulinom (1180.-1204.), koji je također upravljao Usorom i Solima. Godine 1189., Kulin je izdao čuvenu povelju Dubrovčanima, kojom im je jamčio slobodnu trgovinu po Bosni. Ova povelja je imala pozitivne i negativne posljedice po razvoj Usore i Soli. S jedne strane, Dubrovčani su uvozili u Bosnu mnogo strane robe, a izvozili vunu, kožu i stoku, što je doprinjelo razvoju trgovine.[6]

Naročito su Dubrovčani vodili računa da nemaju konkurenciju prilikom prodaje soli u Bosni i na širem području. Iako je područje Usore i Soli imalo prirodne resurse soli, ipak se zbog raznih političkih pritisaka Dubrovčana, sol nije eksploatirala za široku uporabu. U župi Soli nije zabilježen nijedan podatak o eksploataciji soli sve do dolaska Osmanlija na ovo područje. To ne znači da eksploatacije nije bilo. Vrlo vjerojatno je kako je eksploatacija vršena samo na lokalnoj razini što je za posljedicu imalo slabiji razvoj Usore i Soli.[6]

U Usori su se nalazile mnoge važne tvrđave i gradovi, od kojih su najpoznatiji Doboj, Srebrenik, Dobor, Glaž, Sokol, Tešanj i Maglaj. Ona je također najčešće bila poprište bitaka između Ugarske i Bosne. U čašu, kad se velik dio bosanskog plemstva odvratio od katoličke vjere patarenstvu, usorski knez Sebislav (1236.), unuk Kulina bana, ostaje u čistoj nauci katoličkoj "kao ljiljan medu trnjem".[4]

Usora i Soli bile su područja od velikog značaja za Ugre, kako zbog rudnog bogatstva tako i zbog strateškog položaja. Zbog toga se na ovom području osjećao veći ugarski utjecaj u odnosu na druge dijelove Bosne. Godine 1253., Ugri su podjelili Bosnu na dvije banovine: bosansku i usorsku. Župa Soli je često bila sjedinjena s Mačvanskom banovinom. Ugarski kralj je često župu Soli dodjeljivao drugim velikašima. Tako je ugarski kralj Ladislav Usoru i Soli svom zetu, srpskom kralju Dragutinu.[6]

Stjepanova banovina je omeđena crvenom crtom.

Uopće za čitavo vrijeme bosanske samostalnosti, za svih njezinih banova i kraljeva, Soli, a još više Usora, javljaju se samo kao ugarsko-hrvatske oblasti ili kao bosanske, a nikad, ni u jednom dokumentu, kao srpske ili barem kao takve, koje su nekada pripadale Srbiji. Čak i za vrijeme srpskog kralja Dragutina, koji kao zet ugarskog kralja Ladislava IV. dobiva po mirazu vladu u Solima, Usori, Srijemu i Mačvi (1282.-1314.) spominju se prva dva predjela kao zemlja "bosanskaja i ugr'skaja", a nipošto kao "serbskaja".[4]

Početkom 14. stoljeća, Ugri su Usoru i Soli predali na upravu bosanskome banu. Vrijeme dolaska na vlast Stjepana II. Kotromanića je obilježeno teritorijalnim širenjem i postupnim učvršćivanjem banove vlasti. Već u prvim godinama vladavine Stjepana II. Kotromanića, bosanska je država obuhvaćala prostran, stalan i određen teritorij. Samim time je ulijevala dužno poštovanje susjedima i budila kod njih gospodarski i politički interes za Bosnu.[6]

Iako je formalno Stjepan II. Kotromanić bio ugarski vazal, sebe je smatrao samostalnim vladarom što se može vidjeti sa natpisa njegova većeg pečata na kojem je urezano na vanjskom vijencu: "Pečat go(spo)di(n)a Stipana bana svobodnog g(ospodi)na vse zemlje bos'nske".[6] Na unutarnjem vijencu je urezano: "Usorske, Sol'ske i Dolne Krai(n)ske i vse zemlje humske".[6][4] Na osnovu ovoga pečata, može se zaključiti kako je Stjepan II. Kotromanić učvrstio svoju vlast nad Usorom i Solima i time samo formanlo priznavao ugarsku vlast. U ovom se razdoblju utjecaj Ugarske u Usori i Solima sveo na minimum.[6]

Banovina Usora u ranom 15. stoljeću

Pitanje župa Usore i Soli ponovno je aktualizirano nakon smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića 1391. Tada su Usora i Soli ponovno postale predmet zanimanja za Ugre, koji su nastavili staru politiku dodjeljivanja ovoga teritorija svojim podanicima.[6]

Osmansko osvajanje[uredi VE | uredi]

Druga polovica 15. stoljeća u Kraljevini Bosni je obilježena međusobnim sukobima plemstva i kralja što je doprinjelo slabljenju države. Tome su doprinjele i Osmanlije, koje su započele s prvim pljačkaškim upadima još 1386.[7]

Razni plemići su u međusobnim borbama često pozivali Osmanlije u pomoć, koji su te pozive vješto koristili za ostvarivanje svojih ciljeva, doprinoseći još više bezvlašću. Naime, plemstvo je zbog čestih međusobnih ratova često plaćala osmansku vojsku, koja se borila za njihove interese. Time su sami plaćali uništenje vlastite države.[7]

Osmanlije su iz ovih vojnih pothvata imali znatne koristi jer su unaprijed znali kakva je politička situacija vladala. Tako su samo čekali povoljan trenutak za napad. Pod izgovorom da bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461.-1463.) nije platio sultanu Mehmedu II. godišnji danak, Osmanlije su odlučile da osvojiti malu kraljevinu. Osmanski vojni pohod je započeo u proljeće 1463., a predvodio ga je sultan Mehmed II. i veliki vezir Mahmud-paša Anđelović.[7]

Prvo do tada poznato spominjanje ovoga područja u osmanskim dokumentimaje zabilježeno 1463., upravo u vrijeme osmanskog osvajanja Bosne. Naime, kada je sultan Mehmed II. na svom putu prema Bosni "...došao u Vučitrn stigao mu je ulak od Ali-bega i javio da je bosanski kralj spalio Agac Hisar (Drveni Grad)". Iz ovoga se može pretpostaviti da je Stjepan Tomašević vodio borbe na ovom području sa Osmanlijama i da je prilikom potiskivanja Osmanlija spalio Agac Hisar.[7]

Stjepan Tomašević prilikom daljnjih napada Osmanlija pobjegao u grad Ključ, nastojeći pripremiti obranu. Grad je okupirao veliki vezir Mahmud-paša Anđelović, koji isprva nije znao da se u Ključu nalazi i kralj. Kada je Anđelović saznao za tu vijest, ponudio je da će mu poštediti život ukoliko se preda. Čim se kralj predao, veliki vezir ga je doveo pred sultana. Sultan mu je slobodu ukoliko naredi posadama bosanskih gradova da se predaju. Tako se određeni broj gradova predao, dok se drugi dio i dalje branio. Kada je sultan postigao što je htio, prekršio je svoje obećanje i pogubio kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu.[7]

Pad Bosne je imao za posljedicu da su europske sile tek tada shvatile što su izgubile i da su one izravno na udaru Osmanlija. Naročito je na udaru bilo Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo i mletački posjedi u Dalmaciji. Zbog takve situacije, kralj Matija Korvin odlučio suprostavlja Osmanlijama nastojeći vratiti što više izgubljenoh teritorija svojoj kruni. Tako je u suradnji s Mletačkom Republikom sklopio sporazum u cilju zajedničkog napada na Osmanlije.[7]

Hrvatsko-ugarski kralj je u tim vojnim akcijama 1464. uspio zauzeo Usoru i Soli i nastavio daljnja kretanja prema Srebreniku i Jajcu. Tu je formirao obrambene banovine: Jajačku i Srebreničku. Usora i Soli su postale dio Srebreničke banovine u razdbolju od oko 10 godina. Od 1474., župa Soli je definitivno pala pod osmansku vlast jer na osnovu osmanskih dokumenata se može vidjeti da je iste 1474. postala osmanski vojnički posjed - timar. Zbog rudnog bogatstva soli Agac Hisar (Drveni Grad, današnja Tuzla) je postao carski has, što znači da su svi prihodi sa toga područja pripadali osmanskom sultanu. Iako su Osmanlije zauzele područje Soli oko 1474., ipak je cijela sjeveroistočna Bosna pala pod osmansku vlast tek 1520.[7]

Crkva sv. Ilije u Modriči[uredi VE | uredi]

Jedna od najljepših crkava u srednjovjekovnoj Bosni bila je ona sv. Ilije u Modriči na desnoj strani donje Bosne. U njoj se vjenčao ban Tvrtko I. godine 1374. Po svoj prilici, ta je crkva s franjevačkim samostanom bila njegova zadužbina, koju je ban Tvrtko sagradio nešto prije svoga vjenčanja. Godine 1579. Turci su zapalili ovu crkvu zajedno s franjevačkim samostanom i nisu dopustili, da se obnovi. Bosanski biskup Baličević piše godine 1600. da je ta crkva bez krova.[8] Pavao Rovinjanin, službeni pohoditelj bosanske franjevačke provincije, piše o ruševinama te crkve u svom izvještaju godine 1640.:[8]

"Samostan u Modriči je najtješnji i najtužniji u ovoj provinciji... U samostanu ima mala podzemna nazovi crkvica... Ali na jednu milju daleko ima prekrasan hram, veći nego crkva u Kopru, sa stupovnom galerijom unu tra unaokolo crkve."

U svom izvješću Propagandi godine 1675. bosanski biskup fra Nikola Ogramić govori o "širini i visini" i o "umjetnosti neopisive vrijednosti" te crkve. Na koncu nadodaje, da je godine 1663. rijeka Bosna promijenila svoje korito na desnu stranu i odnijela crkvu sv. Ilije s okolnim zemljištem.[8]

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Hrvatske enciklopedija Usora
  2. Usora - TZ Ze-Do županije
  3. Hrvatska enciklopedija Soli
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 Krunoslav Draganović, Herceg-Bosna i Hrvatska, Nova tiskara, Sarajevo, 1940.
  5. 5,0 5,1 5,2 Povijest Tuzle Prvi podaci o Tuzli
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 6,5 6,6 6,7 Povijest Tuzle Srednji vijek
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 7,5 7,6 Povijest Tuzle Osmansko osvajanje
  8. 8,0 8,1 8,2 Dominik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Ziral, Mostar, 1982. (pretisak)