Travunja

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Coat of arms of Croatia.svg

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

Travunja (lat. Tribunia) je srednjovjekovna država koja je obuhvaćala južnu Dalmaciju i dijelove istočne Hercegovine. Poznata je još pod kasnijim nazivom Trebinje. To je srednjovjekovno povijesno područje u primorju između Kotora i Dubrovnika, a u unutrašnjosti teritorij dijela današnje Hercegovine i veoma malog dijela Crne Gore. Općenito, obuhvaćala je teritorij između Zahumlja i prvotnog zemljopisnog jezgra dukljanske države).[1] Kao biskupija, u početku podređena Barskoj, a od 1200. Dubrovačkoj nadbiskupiji.[2] Od 9. stoljeća je pod domaćim vladarima, u 10. stoljeću pod raškom vlašću, od početka 1040-ih u sastavu dukljanske države, potom 1185–1378. godine Srbije, Bosne od 1378. do 1466. te Turske. Dio uz jadransku obalu, Konavle, nakon 1426. u sastavu je Dubrovačke Republike.[1]

Doseljenje Hrvata u Travunju[uredi VE | uredi]

Hrvati su rubno naselili i krajeve južno od rijeke Cetine, tj. Crvenu Hrvatsku (Neretljanska oblast, Hum ili Zahumlje, Travunja, u manjem broju i Duklja) gdje se poslije razvila posebna hrvatska državica, Dubrovačka Republika, i gradovi u Boki (Kotor), zatim Bosnu, gdje je u srednjem vijeku postojala zasebna država s katoličkim pučanstvom zapadne orijentacije, te Istru preko rijeke Raše, gdje su Hrvati od doseljenja činili većinu.[3]

Hrvati su naselili također i južne predjele između Cetine i Neretve, koji su se nazivali Pomorjem ili Paganijom, a nastavali su ih Neretljani. Od Neretve do Dubrovnika, prostirala se oblast Zahumlje, od Dubrovnika do Kotora s Konavlima Travunja, a dalje prema jugu Duklja te u zaleđu, oko istoimene rijeke, Bosna. U tim južnim krajevima, koje od povijesnih izvora samo Ljetopis popa Dukljanina naziva Crvenom Hrvatskom, vladajući, plemenski sloj Hrvata nije bio tako brojan kao na području od Raše do Cetine, pa su tu, u imenovanju društvenih zajednica, prevladala lokalna, pretežno zemljopisna imena (izuzimajući Dukljansko Kraljevstvo, koje je bilo posve definirani državni, crkveni i kulturni entitet).

Međutim, ta su područja bila i dalje više ili manje vezana uz Hrvatsku, osobito kad je hrvatska država bila snažna. Naime, žitelji svih tih krajeva uskoro su, kao i ostali Hrvati, preuzeli kršćanstvo i okrenuli se prema Zapadu. Stoga ih visoki svećenik iz Bara (možda Grgur Zadranin), nazvan popom Dukljaninom, priopćavajući događaje iz 8. stoljeća (Duvanjski sabor koji je održan oko 750. godine), posve opravdano naziva Crvenom (dakle, Gornjom Dalacijom ili Južnom) Hrvatskom.[4]

Prema Ljetopisu popa Dukljanina[uredi VE | uredi]

Zemljovid sklavinija u 9. st.

Po Ljetopisu popa Dukljanina, današnjom Hercegovinom prostirale su se do 11. stoljeća samostalna područja i to Neretljanska između rijeke Cetine i Neretve, Zahumlje ili Humska zemlja od Neretve do Dubrovnika i Travunja od Dubrovnika do Kotora sa sjedištem u Trebinju. Pop Dukljanin navodi da su sva četiri navedena područja, skupa s dijelovima Raške, Bosne i suvremene sjeverne Alabanije, bila sredinom 8. stoljeća u sastavu Crvene Hrvatske i činili su zajedno državu Crvena Hrvatska (Croatia Rubea). Crvenoj Hrvatskoj pripadali su gradovi Kotor, Dubrovnik, Bar, Ulcinj, Skadar, Drač i čitavi teritorij današnje Hercegovine.

Prema Konstantinu Porfirogenetu[uredi VE | uredi]

Prema Konstantinu VII. Porfirogenetu, autoru djela O upravljanju carstvom:

"Arhonti Travunije su uvijek bili pod vlašću arhonta Srbije. Travunija na jeziku Slavena znači utvrđeno mesto, i to zato što u zemlji ima mnogo utvrđenja. Ovoj zemlji Travuniji podređena je druga zemlja nazvana Konavlje. Konavlje na jeziku Slavena znači teretna kola, zbog toga što je zemlja ravna pa oni sve svoje poslove obavljaju upotrebljavajući kola."

U njoj su se nalazili utvrđeni gradovi: Travunija (današnje Trebinje), Ormos (današnji Vrm na Trebišnjici), Risan, Lukavec i Zetliv ili Zatleblje. Vrijednost svojih etnogenetskih tumačenja razotkriva Porfirogenet u poglavlju ο Travunjanima, u kojemu kaže da oni pripadaju Srbima, ali samo od vremena Heraklija do kneza Vlastimira, kada su stekli neovisnost. Car očito povezuje etničku i političku pripadnost, u trenutku kada pucaju političke veze, prestaju i one etničke. To napokon u potpunosti onemogućava tumačenje Konstantinovih tvrdnji da su Neretvani, Zahumljani, Travunjani i Konavljani Srbi, kada to ne tvrdi nijedan drugi izvor. U slučaju Duklje to je još jasnije jer Dukljane ne ubraja u Srbe, ni u Hrvate, iako bi to prema nekim povjesničarima gotovo moralo proizlaziti iz njihova geografskog položaja.[5] No, uistinu, Profirogenet slavensko pučanstvo Duklje naziva samo i jedino Dukljani (Konstantin Porfirogenet O upravljanju carstvom, Gl. XXXV. O Dukljanima i zemlji u kojoj sada obitavaju).

Prvi po imenu poznati župan Travunije bio je početkom 9. stoljeća Beloje (Bela), čiji je sin Krajina dobio za ženu kćer raškoga župana Vlastimira. U Tomislavovo vrijeme (910.-928.), Travunja je vazal Hrvatskoga Kraljevstva. Krajinu je naslijedio sin Hvalimir, a njega Tišimir Belić, koji je sredinom 10. stoljeća postao podložnik srpskoga velikog župana Časlava. Nakon Časlavova poraza 960. Travunja je ponovno stekla veći stupanj neovisnosti, a Hvalimir i njegov brat Predimir sa sinovima vodili su u drugoj polovici 10. stoljeća česte sukobe s Dukljom.[6]

Iz sukoba je kao jača strana izišla Duklja te su njezini vladari Predimir i njegov sin Petrislav vladali većim dijelom travunijskoga područja. U 10. stoljeću Konstantin Porfirogenet spominje 5 gradova na području Travunje: Trebinje, Vrm, Risan, Lukavete i Zetlivi. Potkraj 10. i početkom 11. stoljeća Travunjom je upravljao dukljanski vladar Vladimir. Od 1016. bila je uspostavljena vrhovna bizantska vlast, a 1018. bizantske su postrojbe ušle u Travunju.[6]

Nakon Vojislavove protubizantske pobune u Duklji 1030. bila je obnovljena dukljanska vlast nad Travunijom Dukljanski vladar Vojislav nakon pobjede nad Bizantom i njegovim raško-zahumsko-travunjanskim vazalima u bici kod Bara 1042. godine, proširuje svoju vlast na Zahumlje. Travunijski biskup bio je isprva podčinjen Barskoj, a približno od 1200. Dubrovačkoj nadbiskupiji. U razdoblju nakon smrti kneza Vojislava, njegova udovica, dukljanska kneginja Neda je Travunju dala na upravljanje sinovima Gojislavu i Predimiru. Kada je Duklja 1077., najkasnije 1078. godine postala prva kraljevina, u njezinom sastavu se i dalje nalazila i Travunja, koja nakon uništenja Dukljanskoga kraljevstva (1186. - 1189.) ulazi u sastav Srbije pod Nemanjićima (1185. - 1278.).

Položaj Travunje u većem dijelu 12. stoljeća nije potpuno jasan, a od doba Stefana Nemanje potkraj stoljeća područje je ponovno došlo pod vrhovnu vlast raških velikih župana, poslije raških (srpskih) kraljeva i careva. Iz Travunje potječe srpska velikaška obitelj Mrnjavčevića. Povremeno su njome upravljali pojedini članovi srpske vladarske kuće, primjerice kraljica Helena Anžuvinska u 13. stoljeću. Godine 1326. Bosna je osvojila susjedno Zahumlje. Slabljenjem Srbije nakon Maričke bitke (1371.), Travunjom i okolnim područjem zavladala je velikaška kuća Vojinovića iz Huma. Nakon poraza srpskoga velikaša Nikole Altomanovića, bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić zauzeo je 1378. Travunju i od tada je to područje čvršće vezano uz bosanski državni entitet, a od 15. stoljeća uz područja hercega Stjepana Vukčića Kosače i povijesni pojam Hercegovine, što se nastavilo i u osmansko doba (nakon 1466.) inkorporiranjem toga područja u sastav Hercegovačkoga sandžaka. Dio toga područja uz obalu, Konavle, prodajom je nakon 1426. ušao u sastav Dubrovačke Republike.[6]

Starohrvatske crkvice u Travunji[uredi VE | uredi]

Stare porušene crkve u srednjovjekovnoj Travunji, koje su djelomično arheološki ispitane:[7]

  1. Crkva sv. Petra Apostola u Zavali, u Popovu polju, koje je u srednjem vijeku pripadalo Zahumlju. Do zadnjeg rata bile su vidljive ruševine te crkve, koja se nalazila oko 250 m u jugoistočnom smjeru od današnjega pravoslavnog manastira u Zavali, na lijevoj strani ceste, koja ide iz Zavale u Slano. Crkva je bila građena u 11. ili 12. stoljeću, u hrvatskom preromaničkom slogu, slična mnogim hrvatskim crkvenim građevinama u Dalmaciji od 9. do 12. stoljeća. Tri ploče od oltarske pregrade te stare katoličke crkve prenesene su u sadašnju pravoslavnu manastirsku crkvu, a jedna se nalazi u privatnom posjedu jednoga domaćega Hrvata katolika. Više ploča urešeno je sa starohrvatskim pleterom, a četiri ploče s pleterom i euharističkim motivima. Tropleter na tim pločama sličan je starohrvatskim tropleternim radovima, kakvi su se radili u hrvatskim primorskim zemljama od 9. do 11. st.
  2. Crkve sv. Petra u Čičevu kod Trebinja. Crkve, koje su pripadale benediktinskom samostanu sv. Petra u Polju. Arheološki ih je istraživao dr. Vladimir Ćorović.

Dokazi katoličke pripadnosti[uredi VE | uredi]

Benediktinska opatija svetog Petra u Čičevu kod Trebinja se u 12. stoljeću spominje kao katolički prema Dukljaninovoj kronici.[8] Zauzima ga Dušan Silni, progonitelj katolika, otima benediktincima, a papa ga Klement VI. godine 1345. odlučno traži natrag i dobiva[9] Za katoličku crkvu i samostan u Čičevu zna nadalje dubrovački kroničar Luccari[10] i neki drugi povjesničari. Crkva u Zavali je sagrađena 1271. Na njezinim ruševinama, poslije, 1513., izgrađen je pravoslavni manastir. Srpski povjesničari su pokušali falsificirati starost manastira, prisvajajući godinu izgradnje katoličke crkve, no glavna prepreka u tome, bilo je latinsko računanje vremena od rođenja Kristova, za razliku od stvorenja svijeta, kako to srpski spisi i pečati uvijek čine.[11]

Prijelaz katolika na pravoslavlje[uredi VE | uredi]

Katolički narod ostao je bez svećenika usred ljutih osmanskih progona. Pravoslavna crkva sklapa već iza pada Carigrada kompromis s Turskom carevinom i patrijarha Genadije dobiva čast turskog paše. U Srbiji se ta ista stvar događa osnutkom Pećke patrijaršije. Iako pravoslavni kaluđeri poput monaha Marka pišu, da su turski sultani ("ismailski car Bajazit") "nečastivi i troicihulni i hrišćanom dosaditelni", ipak se pod Turcima svuda pravoslavlje širi na račun katolicizma pa tako i u Hercegovini. Započinje sustavno proganjanje katolika kroz 300 godina (1488.-1779.) od strane pravoslavnih arhijereja, koji katolike carskim fermanima i janjičarskom pomoći sile na plaćanje pravoslavnog vjerskog poreza i podložnost u vjerskim stvarima, sto bi neminovno svršilo otpadom katolika na pravoslavlje. Fratri i drugi svećenici bore se na turskim sudovima, plaćaju globe i idu u tamnice. Katolici su više progonjeni nego pravoslavni sve do zadnjih stoljeća turske vlade jer su pristaše najvećeg neprijatelja sultana, rimskog pape, i neće poput pravoslavnih martologa, da se bore s Turcima protiv kršćana. Za turske vlade više puta katolici teže progone trpe od pravoslavnih nego li od samih turskih gospodara.[11]

Trebinjski biskup Primi piše u Rim godine 1674. ovako:[12]

"Pravoslavni (kaluđeri) na temelju toga fermana idu i tlače bijedne katolike (po Popovu polju, nezadovoljni s onim, što im je sultan dozvolio) to više, oni obilaze s četom Turaka i grubom silom otimaju od tih hercegovačkih katolika deset puta više, nego što stoji u fermanu, izjavljujući otvoreno, da će im svake godine tako dodijavati, dok ne postanu pravoslavcima. Radi toga ne mogući se oprijeti tolikoj nevolji, katolici samo sto nijesu izgubljeni. Već su izjavili biskupu, da ce morati preci na grčki zakon, ako se ne ukloni ta nepravda."

Radi ovog i drugih razloga prešao je velik dio naroda trebinjske biskupije na pravoslavlje. Biskup Andrijašević piše godine 1627., da je od 12 katoličkih crkava u Popovu 7 dospjelo u ruke pravoslavnih. Narod Neretve i Popova piše 1629., da je veći dio katolika ovih strana otišao u shizmu. Srpski povjesničari u dokaz pravoslavlja spominje oko 50 starih crkava oko Trebinja i u Popovu. Crkve su doista stare, iz pred turskih vremena, samo nikad nisu bile pravoslavne već katoličke kao ni ona u selu Dračevu. Sačuvan je dokument, kako je pravoslavni vladika, valjda pri njezinu osvježenju, dao sastrugati kreč s crkve, porušiti katoličke oltare i izbaciti napolje kosti katoličkih pokojnika. Narod, ozlojeđen, želio se vratiti katoličkoj vjeri, ako mu se pribavi stalan župnik. Od toga nije bilo ništa, a katolici su ostali i dalje pravoslavnim.[11] Prvak srpske historiografije Stanoje Stanojević[13] rekao, da je u cijelosti dokazala svoj predmet, a time i prelaz katolika Trebinjske biskupije na pravoslavlje.[12]

Podrijetlo Vojislava Šešelja[uredi VE | uredi]

Hrvatski povjesničar Krunoslav Draganović u svom djelu Herceg-Bosna i Hrvatska navodi:[11]

"Vjera je bila jedan od prvih faktora za nacionalno opredjeljenje naroda u Bosni. Sljedbenik srpskog pravoslavlja nužno se smatrao Srbinom. I zato su npr. Trebinjci i Popovci danas medu najoduševljenijim Srbima u Herceg-Bosni kao što bi bili vatrenim Hrvatima, da su ostali u katoličkoj vjeri."

Hrvatski novinar Goran Milić u svom putopisnom serijalu Idemo na put (Bosna i Hercegovina) kaže ovako:[14]

"Zapisi kažu da kad je ovdje došla pravoslavna crkva, u 14. stoljeću, nudila je zemlju seljacima pod uvjetom da pređu na pravoslavlje, kao što će kasnije Turska nuditi zemlju, s tim, da se pređe na islam. Zapisano je da su ovdje (u Popovu polju) bile tri obitelji Šešelj. Dvije nisu prihvatile zemlju i prelazak na pravoslavlje pa su otišle tamo preko onih brda, tamo je Jadransko more, i postali su maslinari, ribari itd. Jedna obitelj Šešelj uzela je zemlju, postali su pravoslavci i njihov nasljednik je sada u Hagu, zove se Vojislav Šešelj."

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: O upravljanju carstvom/Gl. XXXIV. O Travunjanima i Konavljanima i zemlji u kojoj sada stanuju

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Hrvatski obiteljski leksikon Travunija
  2. Proleksis enciklopedija Travunija
  3. Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 2007., str. 19.
  4. Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 2007., str. 35.
  5. Neven Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 44.
  6. 6,0 6,1 6,2 Hrvatska enciklopedija (LZMK) Travunija
  7. Dominik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Ziral, Mostar, 1982. (pretisak)
  8. Presb. Diocl., 53
  9. Smičiklas, Codex dipl., XI., 179
  10. AnnalesRag.,III., 101
  11. 11,0 11,1 11,2 11,3 Krunoslav Draganović, Herceg-Bosna i Hrvatska, Nova tiskara, Sarajevo, 1940.
  12. 12,0 12,1 Krunoslav Draganović, Massenubertritte von Katholiken zur Orthodoxie, Rim 1937., str. 72
  13. Jugosl. istor. časopis, III., 376
  14. Isječak iz emisije Idemo na put s Goranom Milićem