Višijska Francuska

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Višijska Francuska
Francuska Država
L'État Français
Marionetska država Trećeg Reicha
Flag of France.svg
1940.–1944. Flag of France.svg
Zastava Grb
Zastava Predsjednički grb
Geslo
"Travail, famille, patrie"
francuski: Rad, obitelj, domovina
Lokacija Višijske Francuske
Neokupirana zona Vichyevske Francuske (do 1942.)
Glavni grad Vichy
Glavni grad u egzilu Sigmaringen
(1944. - 1945.)
Jezik/ci francuski
Religija katolicizam
Politička struktura Država klijent
Vođa države
 - 1940. — 1944. Philippe Pétain
Predsjednik Skupštine
 - 1940. — 1942. Philippe Pétain
 - 1942. — 1944. Pierre Laval
Legislatura Nacionalna skupština
Povijest Drugi svjetski rat
 - Izbor Pétaina 10. srpnja 1940.
 - Invazija 22. lipnja 1940.
 - Oslobođenje 25. kolovoza 1944.
 - ukinuta 25. kolovoza 1944.
 - Pad Sigmaringena 22. travnja 1945.
Valuta franak

Višijska Francuska, Višijski Režim ili Višijska Vlada su najčešći nazivi rabljeni za opisivanje francuske vlade koja je u Drugom svjetskom ratu kao Marionetska država Velikog Njemačkog Reicha surađivala s Nacističkom Njemačkom i Silama Osovinama od srpnja 1940. do kolovoza 1944. Višijska vlada je naslijedila Treću Francusku Republiku i bila prethodnik de Gaulleove Privremene vlade. Službeno se zvala Francuska Država (État Français), kako bi se razlikovala od prijašnje Republike Francuske.

Maršal Philippe Pétain je proglasio Višijsku Francusku nakon poraza protiv Nacističke Njemačke i svoje je proglašenje legitimirao glasovima u Nacionalnoj Skupštini, te je Skupština prenijela sve moći na Pétaina, čime je on postao posljednji premijer(Président du Conseil) Treće Republike i predsjednik Skupštine, a taj se događaj zbio 10. lipnja 1940., a kasnije je uzeo titulu Šefa Francuske Države(Chef de l'État Français). Maršal Pétain je bio na čelu reakcionarnog programa zvanog Révolution nationale, čiji je cilj bio "regeneracija(oživljavanje) nacije".

Višijski režim imao je legalni autoritet i nad sjevernim dijelom države, koji je okupirao Wehrmacht, i nad južnim „slobodnim“ dijelom države, ali Višijska vlada je mogla u sjevernom dijelu postavljati zakone samo ako se nisu kršili s njemačkim. Logično, u južnom dijelu države režim je bio najdjelotvorniji, a tamo se nalazio i glavni grad, Vichy. Južna je zona pod višijskom upravom bila sve do studenog 1942. godine. Nakon što su se 8. studenog 1942. Saveznici iskrcali na obale Sjeverne Francuske, Hitler je naredio da Wehrmacht okupira južni dio, pa se tako cijela Francuska našla pod njemačkom okupacijom, osim malog dijela na Alpama koji je držala Mussolinijeva Italija do rujna 1943.

Suradnja[uredi VE | uredi]

Suradnja civilnog stanovništva i francuske vlasti vlašću trećeg Reicha je još uvijek je tema visoke političke osjetljivosti. Još uvijek se povjesničari ne slažu potpuno o stupnju i opsegu suradnje. Nesporno je da Višijski režim prihvatio vrlo dalekosežni oblik suradnje, na koju je stanovništvo pristalo djelomično dobrovoljno ili zbog stvarnih ili obećanih naknada i iznuda.

Nakon poraza Francuske, Pétain i njegov režim dobrovoljno su kolaborirali sa Silama Osovinama u zamjenu da Francusku Osovine ne podjele međusobno. Vojne snage Višijske Francuske odbile su predati svoju mornaričku flotu kod Mers-el-Kebira Saveznicima te su se sa njima izravno sukobile u Siriji i Libanonu, koji su bili pod kontrolom Višijske Francuske. Na kraju su i Sirija i Libanon potpali pod kontrolu Saveznika, a otprilike 15% ratnih zarobljenika koji su služili pod Vichyjem pridružili su se snagama generala de Gaulla, dok je ostatak poslan kući na demobilizaciju. Pa ipak, nakon određenog vremena, vojne veze s Nijemcima su počele slabjeti. Višijska Francuska je 27. studenog potopila svoju vlastitu mornaricu u Toulonu kako je Nijemci ne bi mogli zauzeti prilikom okupiranja južnog dijela Francuske i prebaciti pod kontrolu Njemačke mornarice (Kriegsmarine), što je bilo u potpunom suprotnoštu s činom prije dvije godine u Mers-el Kebiru, kada je Višijska vlada odbila predati mornaricu Saveznicima. Čini se da je Pétain želio sačuvati mornaricu pod francuskom kontrolom, što je u tom razdoblju rata bilo nemoguće provesti u djelo. Višijska Francuska je, nakon što je uvidjela da će Nijemci okupirati južni dio, pružila slab otpor Savezničkim snagama u Sjevernoj Africi, kad je izvšena invazija na to područje, takozvana Operacija Baklja. Velik broj vojnih zapovjednika, kao i samih vojnika, pridružio se snagama de Gaullove Slobodne Francuske.

Protužidovska politika[uredi VE | uredi]

Francuska policija provjerava židove u logoru Pithiviers
Francuski stražar nadzire borce francuskog otpora

Nekoliko dana nakon osnivanja režima je onjeo niz zakona usmjerenih protiv židova koji su živjeli u toj zemlji. Koliko je daleko Pétain išao u kolaboraciji, svjedoči podatak da je uveo antisemitske zakone te je počeo uhititi Židove i ostale nepogodne, te ih slati u koncetracijske logore u Njemačkoj, a za te su operacije bile zadužene policijske snage i milicija (milice), koje su isto tako hvatale političke protivnike režima i članove pokreta otpora te pomagale Njemačkoj policiji. Višijski režim je uz antisemitske, proveo i druge zakone, koji su pojedincima branili osnovne slobode i onemogućavali normalan život strancima. Svi su ti zakoni bili vrlo slični nacističkim.

Višijska Francuska se sporila sa generalom de Gaullom oko legitimnosti nad francuskim teritorijem. De Gaulle je smatrao da je njegova Slobodna Francuska jedina prava i zakonita nasljednica Treće Republike. S vremenom, de Gaulle je tu bitku za legitimnost počeo dobivati, jer se otpor prema režimu i Nijemcima sve više povećavao kako je vrijeme odmicalo. Pokret otpora se potpuno razvio. Kada su saveznici pokrenuli operaciju Overlord, iskrcavanje na plaže Normandije, de Gaulle je proglasio Privremenu Vladu Republike Francuske(Gouvernement Provisoire de la République Française, GPRF) u lipnju 1944. Nakon što je u kolovozu iste godine oslobođen Pariz, Privremena ga je vlada je 31. kolovoza proglasila svojim središtem. 23. listopada Saveznici su Privremenu vladu proglasili jedinom legitimnom francuskom vladom.

20. kolovoza Višijski se režim zajedno sa svojim simpatizerima preselio u njemački gradić Sigmaringen, te je tamo uspostavljena vlada u egzilu, koju je vodio Fernand de Brinon do početka travnja 1945.

Poslijeratno razdoblje[uredi VE | uredi]

Većina članova Višijskog režima uhićena je od strane snaga Privremene vlade, a mnogi od njih su osuđeni na smrt. I sam Maršal Phillippe Petain je bio osuđen na streljanje, ali zbog njegove poodmakle životne dobi(imao je 89 godina) general de Gaulle mu je kaznu od smrtne promijenio u doživotnu. Umro je 23. srpnja 1951., u dobi od 95 godina na otoku Ile d'Yeu, gdje je služio kaznu i gdje je i pokopan.

Nakon oslobođenja vršen je lov na pristaše Vichyjevog režima, nazvan kao Epuration (= "čišćenja"). Procjenjuje se da počinjeno najviše 9.000 ubojstava i izrečeno 6763 smrtnih kazni, od kojih je izvršeno 767.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]