Zeleni kadar
Zeleni kadar sačinjavali su hrvatski domobrani, dezerteri iz austro-ugarske vojske koji su se, za vrijeme Prvog svjetskog rata,[1] zbog teških uvjeta ratovanja, te slabe motiviranosti, odmetali i skrivali po šumama[1], kao svojedobno hajduci. U selima su imali pristaše (obično rodbinu) koji su im slali hranu i odjeću, a često su i pljačkali trgovce i bogate seljake[1] kako bi imali prihode. Za vrijeme nereda prilikom raspada Austro-Ugarske, mnogo je veleposjeda, dvoraca i rezidencija plemstva opljačkano i spaljeno. Na području Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije pred kraj rata bilo je više od 50.000 naoružanih dezertera po šumama[2]. Zeleni kadar se proširio također na Bosnu i Hercegovinu, te su u velikom broju bili zapaljeni konaci begova.[1]
Jedan od najpoznatijih pripadnika zelenog kadra nakon Prvog svjetskog rata bio je Jovan Stanisavljević "Čaruga".
[uredi] Krleža o Zelenom kadru
U rječniku svoje zbirke pripovijetki Hrvatski bog Mars, Miroslav Krleža definira pojam ovako:
| “ | Već prvih dana vlade posljednjeg Habzburgovca cara i kralja Karla Prvog i Četvrtog (odmah poslije smrti cara Franje Josipa I. u novembru 1916) javljali su se u našim krajevima mnogobrojni i raznovrsni simptomi objektivne revolucionarne situacije. Sve su bolnice vrvjele maroderima i simulantima ("Baraka Pet Be", "Smrt Franje Kadavera"), svi su vozovi ličili na onaj iz "Hrvatske rapsodije", a po kasarnama javljalo se očito, glasno defetističko raspoloženje, koje je često poprimalo oblike krvavih, dramatskih sukoba ("U logoru", "Tri domobrana" etc.). Po uredima zijevalo je činovništvo gladno i bezvoljno, po redakcijama bunila se omladina (Horvat iz "Vučjaka", Kraljević iz "Velikog Meštra sviju hulja" itd.), po ratištima i u pozadini sve se češće javljao pučkosarkastičan napjev: "Care Karlo i Carice Zita, / što ratuješ kada nemaš žita?" Pojedine vojne jedinice javljale su sve više bjegunaca, i ta masa dezertera lutala je bezglavo po šumama, po bolnicama, po provincijalnim malim garnizonama, zrela da se javi kao protest i pobuna najširih gomila, kojima se besmisao posljednjeg habzburškog rata objasnio potpuno. Da ih povede, nije bilo nikoga. O čitavoj toj složenoj političko-moralnoj problematici zelenokaderaškog mentaliteta govori se u ovoj knjizi na mnogo mjesta. (...)
Zeleni kader, jedini punomoćni predstavnik (političke volje i svijesti) našega naroda za vrijeme rata, razbio je u ono vrijeme (kada je na čitavom kompleksu Centralne Evrope bila stvorena objektivna revolucionarna situacija u marksističkom smislu ove riječi) svoju glavu uludo. Kao nikada doonda osjećao se kod nas potpun nedostatak politički inteligentnih sila. Zeleni kader stavio se izvan habzburških zakona bez odrenenog smjera, bez vođa i bez inteligencije. Mnoga i mnoga rečenica u "Plamenu" nosila je akcenat upravo na toj tužnoj konstataciji, da je jadno (književno) živjeti u nekim pseudociviliziranim, malograđanskim, bijednim i zaostalim prilikama i djelovati književno menu malograđanskim slojevima, koji sami ne znaju što hoće. (...) Zeleni kader je u buntovničkom, negativnom smislu pojava koja se podudara s historijskim pojmom "jacquerie". Kao što je ta davno već zaboravljena pobuna (1358) u Pikardiji i Šampanji prohujala kao vjetar nad garištima zamaka i grofovskih dvoraca, tako je i "Zeleni kader" kod nas godine 1917-18. spalio mnogobrojne barunske i plemenitaške dvorce, katastre, kotarske i općinske arhive, da nestane kao olujna prijetnja u obliku političkih jalovih seljačkih nemira koji su po čitavoj zemlji trajali još do devet stotina dvadesete - dvadeset i druge. Zelenokaderaški štimung javljao se još sve do izbora Jeftićevih (1935) i Stojadinovićevih (1938) u raznim političkim budnicama, od kojih se jedna pjevala na poznati domobranski carski i kraljevski napjev: "Marširala, marširala dvadeset i peta", a druga na staromodnu srbijančicu: "Kraljica Natalija kolo vodila..." Seljačka stranka je na zelenokaderaškom, anarhoidnom ratnom i poratnom (u austrijskom smislu protudržavnom) raspoloženju seljačkih masa postigla svoje najveće političke uspjehe. Djelujući mehanički, seljački zelenokaderaški mentalitet polagano se pretvarao iz buntovne, defetističke negacije austrijske kasarne u sve konzervativniju negaciju eshaezijskog nasilja i tako se našao u državnopravnim, legitimističkim zamkama kraljevskog jugoslavenskog pseudoparlamentarizma, koji je svojim spasonosnim "sporazumaškim" i portfeljskim formulama taj ogromni politički potencijal potpuno razvodnio i sveo ga na ulogu seljačkog špalira pred kneževskim političkim povorkama i na pratnju folklornih muzičkih festivala i proštenja. Ova domobranska knjiga napisana je na zelenokaderaške motive i svi su njeni junaci u duši zelenokaderaši, i onda kada ginu u bitkama i kada zvekeću protezama ili jadikuju po triperšpitalima. (...) |
” |
[uredi] Vidi još
[uredi] Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Istorija Jugoslavije, I. Božić, S. Ćirković, M. Ekmečić, V. Dedijer, Prosveta, Beograd 1972. - str. 399, 400
- ↑ Veliki rat za još veće prešućivanje, Novosti, 12.11.2011.
Nedovršeni članak Zeleni kadar koji govori o ratovanju ili oružju treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.
