Država Slovenaca, Hrvata i Srba
|
|||||||||||||||||||||||||||||
Država Slovenaca, Hrvata i Srba proglašena je 29. listopada 1918. godine kada je Hrvatski sabor raskinuo sve državno-pravne veze s Bečom i Budimpeštom. Osnovana je Država Slovenaca, Hrvata i Srba, od ozemlja na kojima su živjeli južnoslavenski narodi u Austro-Ugarskoj, s Narodnim vijećem Slovenaca, Hrvata i Srba i s vladom kojoj se na čelu nalazio slovenski političar Anton Korošec i potpredsjednici Ante Pavelić, stariji i Srbin Svetozar Pribičević.
Sadržaj |
Povijest [uredi]
U svibnju 1917. godine u Carevinskom vijeću u Beču sastao se Jugoslavenski klub zastupnika i tzv. Svibanjskom deklaracijom tražio ujedinjenje svih zemalja Austro-Ugarske u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi "u jedno samostalno od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo, pod žezlom habsburško-lotarinške dinastije." [1]
Krajem rata postalo je jasno kako se Austro-Ugarska neće održati i kako će narodi unutar njezinih granica tražiti proglašenje samostalnih država. U Zagrebu je u listopadu 1918. stvoreno Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba s ciljem stvaranja neovisne države na južnoslavenskim prostorima Austro-Ugarske. Nakon Čeha 28. listopada, slijedeći dan je i Hrvatski sabor proglasio razvrgnuće svih veza s Austrijom i Ugarskom, te proglasio Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju nezavisnom državom. Kako je Sabor Narodnom vijeću SHS-a priznavao vrhovnu vlast, temeljem toga stvorena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Gotovo po proglašenju Austro-Ugarska priznaje novonastalo stanje i zapovijeda da njena ratna mornarica prijeđe pod nadzor Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, a "Hrvati" iz grada Rijeke zahtjevaju ujedinjenje s Italijom.[2]
Predstavnici Kraljevine Srbije, Narodnog vijeća SHS-a i Jugoslavenskog odbora sastali su se početkom studenoga u Ženevi i dogovorili o stvaranju zajedničke države u koju bi pozvali i Kraljevinu Crnu Goru. Ženevskom deklaracijom predviđalo se očuvanje Države SHS i Srbije kao zasebnih državnih cjelina, ali je srpska vlada sadržaj deklaracije izigrala.
Vrijeme nije radilo za Državu SHS, jer su na stol došla Antantina obećanja Italiji, a Kraljevina Srbija je imala svoje namjere organiziranja buduće južnoslavenske države. Italija je prema obećanjima iz Londonskog ugovora nastojala zauzeti Rijeku, otoke, Istru, Trst , a srbijanska vojska ušla je u Bačku i Banat, te je 25. studenog održana Narodna skupština Vojvodine. Srbi, iako tek četvrti narod po brojnosti u Bačkoj, falsificirali su zapisnik skupštine, te objavili da se Vojvodina izravno sjedinjuje sa Srbijom. [3] Nakon toga se u Crnoj gori održala Podgorička skupština, na kojoj je pod pritiskom donesena odluka o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom.
Za to vrijeme se u Središnjem odboru Narodnog vijeća raspravljalo o budućem uređenju zajedničke države. Svetozar Pribičević je sve rjeđe sazivao Središnji odbor, a odluke donosio na Predsjedništvu u kojem je imao svu vlast. Stjepan Radić težio je konfederalno-federalnom konceptu s utvrđenim uvjetima i jamstvima oko ujedinjenja, dok je prvak hrvatsko-srpske koalicije Svetozar Pribičević težio unitarističko - centralističkim idejama, pri tome se uopće " nije vodilo računa o stvarnim željama stanovništva, prvenstveno hrvatskog seljaštva. S druge strane, upravo su ovi slojevi (seljaštvo) raspad Monarhije počeli, u sve većoj mjeri, doživljavati kao početak jednog novog stanja, obilježenog, prije svega, izostankom svake organizirane vlasti te novom razdiobom materijalnih dobara, u prvom redu zemlje. U idućih mjesec dana cjelokupno područje sjeverne Hrvatske bit će zahvaćeno općim nemirima, u kojima će glavnu ulogu imati upravo seljaštvo."[4]
Na sjednici od 23. i 24. studenog Središnji odbor Narodnog vijeća zaključuje da se ide na ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom i prihvaća Naputak Delegaciji Narodnog vijeća SHS.
Krajem studenog, izaslanstvo Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba krenulo je u Beograd. Dana 1. prosinca 1918. godine primio ih je regent Aleksandar kojemu je Ante Pavelić, pročitao netom sastavljenu Adresu, koju je regent Aleksandar saslušao i potom pročitao unaprijed pripremljeni odgovor kojim je proglasio u ime kralja Petra "ujedinjenje samostalne Države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbijom u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca". Tim prvoprosinačkim činom osnovana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Prosinačke žrtve [uredi]
Ovaj članak je dio niza o |
| Stari vijek |
|
|
| Srednji vijek |
|
|
| Novi vijek |
|
|
| Kraljevina Jugoslavija |
|
|
| Socijalistička Jugoslavija |
|
|
| Suvremena BiH |
|
|
Ovaj članak dio je niza o Rana povijest
Srednji vijek
Habsburška Monarhija
Prvi svjetski rat
Versajska Jugoslavija
Drugi svjetski rat
Socijalističko razdoblje
Neovisna Hrvatska
|
Podrobniji članak o temi: Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918.
Hrvatska vlada taj čin nije nikada prihvatila, niti ga je potvrdio Hrvatski sabor. Umjesto republike, nametnuta je monarhija i u Hrvatskoj je zavladalo nezadovoljstvo. Ogorčenje tom odlukom iskazali su građani prosvjedujući zagrebačkim ulicama kojima su se pridružili domobrani 25. domobranske pješačke pukovnije i 53. domobranske pukovnije 5. prosinca 1918. godine, kličući Hrvatskoj i republici. Na Trgu bana Jelačića presrela ih je naoružana srpska vojska i narodna straža, ubivši 20 i ranivši 17 domobrana i građana. [5] Prosinačke žrtve koje su pale u Zagrebu pokazale su odmah sirovu narav beogradskoga režima. [6]
Posljedice [uredi]
Hrvatska je unutar Države SHS prvi puta došla u kombinaciju s istočnim susjedom Kraljevinom Srbijom. Izašavši iz srednjoeuropskog političkog okruženja "našla se u situaciji da surađuje s narodom koji su stoljećima živjeli pod bitno drukčijim povijesnim uvjetima, imali su drukčiju kulturu, mentalitet, vjeru i političko iskustvo i navike. Zajednička im je bila samo etnička pripadnost kojoj se u razdoblju oko ujedinjenja davalo pretjerano značenje. Pojam zajedničke države za Srbiju značio je prisjedinjenje novooslobođenih krajeva. Za Hrvate, Slovence, Muslimane i Prečane uopće - zajedničku državu formiranu na ravnopravnosti južnoslavenskih naroda."[7] Hrvati postaju meta ideologa jedinstvene jugoslavenske nacije utopljene u dominantnoj srpskoj naciji, a "hrvatsko srpski odnosi i hrvatsko nacionalno pitanje bit će najvažniji i najteži dio jugoslavenskoga državnog i etničkog problema"[8] [9]
Ksaver Šandor Gjalski, duboko razočaran jugoslavenskom idejom u koju je vjerovao i za koju se borio, u romanu Pronevjereni ideali, o ujedinjenju piše: "Bacili smo europejštinom i zapadnom kulturom oplemenjene dijelove zemlje i naroda u pandže istočnog, staroturskog barbarizma i bizantinske pokvarenosti, jednom riječju, orijentalnog zla! Strašan, strašan grijeh!"[10]
Izvori [uredi]
- ↑ Ivo Goldstein, Hrvatska povijest,Novi Liber, Zagreb, 2003. ISBN 953-6045-22-2
- ↑ Hands Austrian navy over to South Slavs, New York Times, 1. studenoga 1918.
- ↑ Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 2007. godine, ISBN 978-953-6308-71-2
- ↑ Župnik Juraj Tomac i vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1919.-1923.
- ↑ Vjesnik, Prosinačke žrtve iz 1918. - početak kraja obiju Jugoslavija
- ↑ Aleksandar Jakir, Matica hrvatska
- ↑ Nada Engelsfeld, Prvi parlament Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca - privremeno narodno predstavništvo, Globus, Zagreb 1989. g. ISBN 863430403-5
- ↑ Franjo Šanjek, Hrvati bili žrtve totalitarnih ideologija i ratova
(PDF) - ↑ Ivo Goldstein, Hrvatska povijest,Novi Liber, Zagreb, 2003. ISBN 953-6045-22-2
- ↑ Ivica Šola: Kratka povijest hrvatskog beznađa
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
_(1868-1918).svg)
