Hrvatsko zagorje

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg "Zagorje" preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajte Zagorje (razdvojba).
Tipičan krajolik Hrvatskog zagorja

Hrvatsko zagorje je kulturno-povijesna hrvatska regija i zasebna prirodno-zemljopisna cjelina u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, od Zagreba je odvojeno Medvednicom, odakle mu i naziv – „za gorom“. To je pretežno brježuljkast kraj između Medvednice, Kalnika, rijeke Drave, Sutle i Save čijim se središnjim dijelom, u smjeru zapad-istok, pruža gorski niz Maceljska gora-Strahinjščica-Ivanščica-Varaždinsko topličko gorje koji dijeli Zagorje na dva dijela – sjeverno i južno. Sjeverno Zagorje dio je Varaždinske županije, a južno u cjelosti obuhvaća Krapinsko-zagorsku županiju te sjevero-zapadni dio Zagrebačke Županije. Sa zapadne strane se na Zagorje preko rijeke Sutle nadovezuje Slovenska Štajerska, odnosno područja Obsotelja i Kozjanskega, dok je Maceljsko gorje odnosno Macelj hrvatsko-slovenska gora. Slovenske Haloze se nastavljaju preko državne granice u Hrvatsku te se kod Vinice spuštaju pod dravske nanose. Rijeka Drava predstavlja granicu između Hrvatskog zagorja i Međimurja. Kalnik predstavlja granicu prema Podravini, a djelomično i Prigorju. Stanovnici Zagorja govore kajkavskim narječjem, a njemu najsrodnije je štajersko narječje ili štajerščina.[nedostaje izvor] Zbog višestoljetnog prisutstva njemačkog, austrijskog i mađarskog plemstva u Zagorju te zemljopisne blizine Austrije i Mađarske, Zagorci i danas često koriste tuđice iz spomenutih jezika u svakodnevnom govoru. Tradicijska izrada zagorskih drvenih igračaka, lepoglavska čipka te medičarski i licitarski proizvodi, zbog svojih su posebnosti i vrijednosti uvršteni na listu nematerijalnih dobara UNESCO-a.

Geografski pregled[uredi VE | uredi]

Hrvatsko zagorje se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Republike Hrvatske, gdje zauzima površinu oko 2 300 km2 . To je pretežito brježuljkasto područje uokvireno Medvednicom i Savom na jugu, rijekom Sutlom na zapadu, rijekom Dravom na sjeveru i Kalnikom na istoku. U krajoliku Hrvatskog zagorja prevladavaju blagi brježuljci čija nadmorska visina varira 300-400 m. Najistaknutije nizove čine vrlo strme gore čija nadmorske visine variraju od 500-1061 m, dok se niži nizovi, samo po sastavu stijena i po strmim padinama, razlikuju od ostalih zagorskih gora. Važno je naglasiti da su uz niže nizove vezane sve toplice u Hrvatskom zagorju. Glavni grad Hrvatskog zagorje je vinograd. To je dokaz da Hrvatska ima dva glavna grada.

Povijest[uredi VE | uredi]

Krapinski pračovjek na Hušnjakovu

Pretpovijest[uredi VE | uredi]

Temeljem arheoloških nalaza moguće je zaključiti da je na području Hrvatskog zagorja, postojao organizirani život još tijekom brončanog doba odnosno za vrijeme trajanja tzv. Kultura polja sa žarama. Populacija brončanog doba naseljavala je pred 3000 godina kameniti brijeg na kojem će se u srednjem vijeku stvoriti jezgra gradova i trgovišta. Najstariji tragovi naseljenosti u Zagorju potječu još iz Paleolitika. Kod Krapine su 1897. Pronađeni ostaci tzv. "krapinskog pračovjeka" iz starijeg kamenog doba. Mnoštvo keramičkih ulomaka, kameni kalup za lijevanje, brončane sjekire te tragovi nastambe ukazuju jasno da su postojali trajni oblici života na užem području grada Krapine u dalekoj prapovijesti. Nalazište pračovjeka u Krapini jedno je od najvećih europskih nalazišta.Na Hušnjakovu brdu kraj Krapine pronađeni su ostatci špiljskog čovjeka koji je poznavao vatru i živio od lova. Pripadao je poznatoj prethistorijskoj kulturi (Premousterien), za što postoje dokazi od oko 1200 komada kamenog oruđa. Na brijegu Podoštinje iznad Radoboja u 1850. godini pronađeno je 11 prethistorijskih humaka. Na njima je pored ostalog nađeno crijepovlje, komadi željeza te više posuda i žara. U potoku u blizini Radoboja pronađena je i kamena sjekira. Stvaranje tisućljetnog Rimskog carstva, također nije mimoišlo ove krajeve. Dokaze o njihovom boravku na ovim prostorima nalazimo na više mjesta. U Mihaljekovom Jarku s južne strane Krapine pronađeni su 1895. godine žrtvenici boga Jupitera. Njih su dali podići Titus Accius Severus i Marcus Ulpius Placidinius viši časnici iz doba cara Komada (180.192. godine). Na tom mjestu bila je vjerojatno oružnička postaja i raskrižje cesta od Bednje preko Radoboja i Lepoglave sa cestom na Krapinčici. Neka od ostalih špiljskih arheoloških nalazišta su: špilja Vindija, Osinec jama, Votla peć, Škedenj, Bračkova pećina, Šincekova špilja i Velika pećina. Ostaci neandertalaca su zasad otkriveni još u špilji Vindiji, iako su u nekim drugim spomenutim špiljama dosad otkrivene kamene rukotvorine koje se pripisuju neandertalcima. Diljem Zagorja poznati su slučajni nalazi glačanih kamenih sjekira, a za koje se pretpostavlja da potječu iz mlađeg kamenog doba (neolitika) ili iz bakrenog doba (eneolitika). Jedno od prapovijesnih naselja iz spomenutog razdoblja prapovijesti je i Strugača I kod Bedekovčine. Ipak, najveći broj arheoloških nalazišta iz razdoblja prapovijesti potječe iz vremena brončanog i starijeg željeznog doba, odn. između 2500. i 500. g. pr. Kr., a karakteriziraju ga uglavnom visinska naselja (Lobor, Bojačno, Risvica, Krapinske Toplice, Stubičke Toplice, Brezovica, Krapina, Donja Stubica, Želimor, Kuča-gora, Gradinovec, Kameni vrh itd.). Danas se najveći broj arheoloških nalaza iz razdoblja prapovijesti s područja Zagorja čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu, a zatim u Gradskom muzeju u Varaždinu te u ostalim muzejima poput Muzeja Hrvatskog zagoja itd. Neki nalazi iz Zagorja, poput npr. ostave brončanih predmeta iz Kamene gorice, nalaze se u Naturhistorisches Museumu u Beču.

Antika[uredi VE | uredi]

Na naseljenost u kasnijim razdobljima, poput antike upućuju razmjerno brojna arheološka nalazišta (npr. Rimske Aquae Iasae, današnje Varaždinske Toplice), Plemenščina kod Pregrade, Mihaljekov jarek kod Krapine. Kao i ostali hrvatski krajevi i područje današnjeg Hrvatskog zagorja ulazi u ono povijesno razdoblje kada su rimljani zaokruživali svoje sjeverne posjede i utvrđivali granice Imperije na Dunavu. Krak ceste od Ptuja (Poetovio) prema Savi, čini se da je prolazio tjesnacem kod Krapine, pa se ovdje zadržalo nekoliko značajnijih arheoloških nalaza, koji govore o postojanju rimskog naselja s vojničkim u putnim servisom, kakav je bio uobičajen u cestovnom sustavu starog vijeka u krajevima koje su kontrolirali predstavnici rimskog carstva. Osim uz ceste većih prometnih vrijednosti na tragove Rimljana može se naići i uz termalne izvore i rudnike. O nazočnosti Rimljana na području Zagorja govori nam i spomenik iskopan u Loboru 1857. godine koji je smješten u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Za njega se pretpostavlja da datira od početka 3. stoljeća poslije Krista, te da je na mjestu današnjeg Lobora bila rimska naseobina.

Srednji vijek[uredi VE | uredi]

Srednji vijek, na svoj način, ugradio je novi kamen u oblikovanje života u današnjim općinskim središtima i gradovima Županije.Prema dostupnim podacima, pisana povijest današnjeg područja Hrvatskoga zagorja započinje krajem 12. stoljeća. Kontinuirana naseljenost započela je od kraja XII. stoljeća podizanjem utvrđenih gradova (Krapina, Oštrc, Belecgrad, Loborgrad itd.) U sačuvanim pisanim dokumentima Krapina se spominje prvi puta 1193. godine. Ona se spominje već 1222. godine u povelji Herceg Bele gdje se imenuje i Petar Knez iz Krapine kao glava Hrvatske plemenske župe. Nadalje Hrvatsko – ugarski kralj Sigismund je 1399. godine uz posjed gradu Krapini (Castrum Carpone) dodijelio je poglavaru grada i titulu Velikog župana zagorskog. Tijekom 13. stoljeća pa do polovice 14. stoljeća trajao je proces oblikovanja strukture naselja, koja danas čine gradove i općinska središta regije. Drugim riječima, u tom razdoblju stvorene su jezgre od kojih je na ovim prostorima krenuo povijesni, gospodarski, upravni i kulturni razvoj administrativnog područja koje se danas, 800 godina kasnije,naziva Zagorjem. Nicanje srednjovjekovnih burgova u 13. i 14. stoljeću te njihova pregradnja, inicira u vrijeme borbi s Turcima nije povukla sa sobom i jače grupiranje naseobina tj. Današnjih općinskih središta i gradova. Naime, stanovništvo je i dalje ostajalo u svojim, mahom drvenim kućama, a napuštalo ih je tek u trenucima krajnje opasnosti, dakle u vrijeme turskih navala, sklanjajući se i braneći istovremeno. Zbog toga, između ostalog, nije bilo uvjeta za formiranje većih naseobina odnosno gradskih središta. Isto tako za ostvarivanje tog procesa nedostajale su intenzivne prometne veze, trgovina i specijalizirani obrti, što su sve temeljni uvjeti za stvaranje gradskih središta. Ovisnost seljaka u odnosu na plemstvo, u pravnom smislu – oni su bili vezani za svoje prebivalište, također je onemogućavalo da se broj stanovnika u pojedinim naseobinama povećava imigracijom. To su i osnovni razlozi, što su se u to vrijeme samo tri mjesta počela oblikovati kao gradska središta, tj. Krapina, Klanjec i Varaždin. Hrvatsko zagorje u pisanim se dokumentima spominje od srednjega vijeka, a na zemljovidima je zabilježeno prvi puta u šesnaestom stoljeću. Tada je područje između Medvednice, Sutle, Drave i Kalnika bilo podijeljeno u tri županije; Varaždinsku, Hraščinsku i Zagorsku, no sve je ubrzo spojeno u jednu Varaždinsku županiju.

Ratovi s Turcima[uredi VE | uredi]

Zagorje je zbog udaljenosti od ratnih zbivanja i relativne sigurnosti bilo imigracijski prostor u koji je doselilo brojno stanovništvo iz nesigurnih graničnih hrvatskih krajeva prema Osmanlijskom Carstvu, predvođeno plemstvom, koje diljem Zagorja gradi brojne dvorce. Formirala su se brojna mala raštrkana naselja, često sastavljena od zaselaka, dok su uz ceste i putove osnovana nizna naselja. U vrijeme najtežih turskih navala na Hrvatsku u krapinskoj je utvrdi održano pet Hrvatskih sabora (1598., 1599., 1600., 1605. i 1607. godine). Grad Krapina je često mijenjao svoje vlasnike. Najstariji vlasnici bili su hrvatski i ugarski kraljevi, a pored njih gospodari ovog grada bili su i kneževi Celjski, obitelj Keglević i Drašković dok su posljednji gospodari grada bili obitelj Lichtenberg i Ottenfels. U srednjem vijeku Krapina je bila važno razvijeno trgovište. U 1347. godini kralj Ljudevit dodijeljuje joj privilegij slobodnog kraljevskog grada. U to vrijeme ona je bila središte Županije zagorske . U 16. stoljeću pripojena je Varaždinskoj županiji.

Pogled sa Medvednice
Narodna nošnja iz Hrvatskog zagorja snimljena u Etnografskom muzeju u Zagrebu

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Više od 4/5 od ukupnog broja naselja ima manje od 500 stanovnika. No samo u prometno najizoliranijima održala se tradicionalna ruralna struktura, dok se veći dio urbanizirao pod utjecajem lokalnih centara rada, ali i obližnjeg Zagreba. Poljoprivredu, koja je sve do početka XX. stoljeća bila najvažnija djelatnost u Zagorju, u poslijednjih sto godina sve više nadopunjuju ili zamjenjuju druge djelatnosti. Zbog velike gustoće stanovništva osnovani su brojni pogoni, prvenstveno radno-intenzivne tekstilne, ali i drugih industrija. Međutim, mnoge su od njih do danas prestale postojati, što je prouzročilo veliku nezaposlenost, a slično se dogodilo i početkom šezdesetih godina XX. stoljeća kada su zatvoreni gotovo svi zagorski ugljenokopi.

Gradovi i općine[uredi VE | uredi]

Preko 6 000 stanovnika (2001.)

Manje od 6 000 stanovnika (2001.)

Turizam[uredi VE | uredi]

Hrvatsko zagorje ima velike turističke potencijale. Nalazi se na dodiru Alpa, unutrašnjih Dinarida i panonskog prostora pa je stoga tektonski dosta složeno, što utječe na razmjerno živu tektonsku aktivnost. Tuda se pruža nekoliko rasjednih linija duž kojih su nastali brojni topli izvori koji se turistički valoriziraju. Od većeg broja toplica, najpoznatije su Stubičke, Krapinske, Tuheljske]. Također, bogato je i kulturno-povijesno naslijeđe: burgovi, dvorci, crkve i drugi spomenici. Od velikog broja burgova i dvoraca, najpoznatiji su dvorci Trakošćan (na brježuljku iznad gornjeg toka Bednje) te Veliki Tabor (kod Pregrade, nedaleko od rijeke Sutle). Marija Bistrica je najpoznatije hodočasničko središte u Hrvatskoj, a u središta hodočasničkog turizma pripada i Trški Vrh kod Krapine te Vinagora kod Pregrade. Turističkoj privlačnosti pridonose nalazište krapinskog pračovjeka i etnoselo u Kumrovcu, a u neposrednoj blizini Klanjca je Zelenjak, sutjeska rijeke Sutle, gdje se nalazi spomenik hrvatskoj himni. Zagorje svoju konkuretnost gradi na ponudi autohtonog, kvalitetnog i ekološki uzgojenog proizvoda. Institucije, Županija, gradovi i općine, te turističke zajednice županije, gradova i općina, podrška su razvoju i brendiranju Zagorja kao jedinstvene i prepoznatljive turističke destinacije.

Galerija slika[uredi VE | uredi]

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Koordinate: 46°06′25″N 15°55′42″E / 46.10704709°N 15.92839755°E / 46.10704709; 15.92839755
Geographylogo.svg Nedovršeni članak Hrvatsko zagorje koji govori o zemljopisu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.