Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija
Horvát-Szlavónorság
Königreich Kroatien und Slawonien
Politički narod sa zasebnim teritorijem[1]
Dio državne zajednice Hrvatske i Ugarske
Flag of the Kingdom of Croatia (Habsburg).svg
 
Flag of the Kingdom of Slavonia.svg
1868.1918. Flag of the State of Slovenes, Croats and Serbs.svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Himna
Carevka
Lijepa naša (neslužbena)[2]
Lokacija Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
Kraljevina Hrvatska i Slavonija 1881.-1918.
Glavni grad Zagreb
Jezik/ci hrvatski (službeni)[3]
Religija katolicizam
Vlada
Kralj
 - 1868. – 1916. Franjo Josip I.
 - 1916. – 1918. Karlo I.
Ban
 - 1917. – 1918. Antun Mihalović (zadnji)
Povijest
 - Hrvatsko-ugarska nagodba 24. rujna 1868.
 - Pripajanje Vojne krajine 15. srpnja 1881.
 - Sabor proglašava nezavisnost 29. listopada 1918.
Površina
 - 1880. 19.253,74 km² (7.434 mi² )
 - 1910. 42.541 km² (16.425 mi² )
Stanovništvo
 - 1910. otp. 2.621.954 
     Gustoća 61,6 /km²  (159,6 /mi² )
Valuta Forinta/Gulden
(1868–1892)
Kruna
(1892–1918)

Kraljevina Hrvatska i Slavonija (mađ. Horvát-Szlavónorság;[4] njem. Königreich Kroatien und Slawonien) bila je samosvojno kraljevstvo unutar Austro-Ugarske Monarhije. Njen je službeni naziv bio Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ili neslužbenije Trojednica. Nastala je 1868. nagodbom s Ugarskom, kojom je Trojednica definirana kao politički narod sa zasebnim pripadajućim teritorijem, koji s Ugarskom stupa u državnu zajednicu. Premda je Nagodbom Hrvatskoj zajamčena široka unutarnja autonomija sa značajkama državnosti, u stvarnosti je hrvatska kontrola nad ključnim stvarima poput poreznih i vojnih pitanja bila minimalna.[5][6] Kroz različita tumačenja i sustavnim kršenjem Nagodbe, ugarska strana pokušavala je kontrolirati hrvatsku autonomiju, što je rezultiralo brojnim sporovima.[5]

Iako su Hrvatska i Slavonija fizički bile odvojene od Dalmacije, koja je bila u austrijskom dijelu Monarhije, Dalmacija je Nagodbom priznata kao sastavni dio Trojedne Kraljevine, što je krunidbenom prisegom jamčio i kralj,[5] te ju je zato i nosila u svom imenu, naslovu bana i grbu. Zemljom su u autonomnim poslovima upravljali Vlada, Ban i Sabor. 29. listopada 1918., prilikom raspada Monarhije, Kraljevina je proglasila nezavisnost i istovremeno stupila u novoosnovanu Državu SHS.

Ime[uredi VE | uredi]

Hrvatska je tijekom 19. stoljeća nazivana različitim imenima. Iako je Hrvatski sabor nosio naziv sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije još od 1681., tek početkom 19. stoljeća, usporedno sa zahtjevima za ostvarivanjem jedinstva hrvatskih zemalja i procesom gradnja moderne nacije, jača upotreba naziva Trojedne kraljevine.[7] Nakon 1868. naziv Trojedna Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, kako se po nagodbi Hrvatska službeno zvala,[8] nakon 1868. zamijenjen je službeno postavljanjem Dalmacije na zadnje mjesto:[9] Sabor se nazivao Saborom Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije,[10] kao i vlada (vidi putovnicu dolje).

U Mađarskoj se izraz "kraljevina" redovito izostavljao iz naziva koji je najčešće glasio Hrvatska i Slavonija ili Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Kada se pak, radilo o ispravama koje je izdavao bečki Dvor, tada je redoslijed bio Dalmacija, Hrvatska i Slavonija. Naime, po naputku kancelara Beusta Dalmacija se trebala spominjati na prvomu mjestu kako bi ju se razlikovalo od Hrvatske i Slavonije te na taj način lakše istaknula njena pripadnost Austriji.[11]

U hrvatskoj historiografiji obično se naziva Hrvatska i Slavonija, Banska Hrvatska, a zabilježen je i naziv Nagodbena Hrvatska.[12]

Zemljopisno područje[uredi VE | uredi]

Kraljevina Hrvatska i Slavonija je uključivala središnje i sjeverne dijelove današnje Hrvatske bez Međimurja i Baranje koji su pripadali Ugarskoj, kao i Rijeke koja je posebnim aneksom Hrvatsko-ugarske nagodbe izravno podređena Budimpešti. Unutar Kraljevine Hrvatske i Slavonije bio je i istočni dio Srijema do Zemuna koji je danas u Vojvodini (Srbija). 1881. Kraljevini je pripojena cijela Vojna krajina, iako je još Nagodbom 1868. priznata kao njen sastavni dio.

Iako Dalmacija stvarno nije bila sjedinjena s Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom, već je bila austrijska krunska zemlja, ona je oduvijek pravno bila sastavni dio Trojedne Kraljevine koja ju je zato i nosila u svome imenu, kao i u imenu sabora i vlade.[13] Nagodbom je ugarska strana Hrvatskoj priznala da je Dalmacija dio Trojedne Kraljevine. Sabor je često tražio da se Dalmacija vrati pod upravu hrvatskog bana i Sabora, a ne pripoji Trojednici, jer joj je oduvijek pravno pripadala, premda je bilo i drukčijih mišljenja, uglavnom zbog teške gospodarske situacije.[14] Grb Kraljevstva zato je uključivao i povijesni dalmatinski grb, baš kao što je taj grb bio prisutan u zajedničkom grbu zemalja Krune sv. Stjepana. Hrvatski političari jasno su izricali svoje uvjerenje da i Bosna i Hercegovina, koja je bila pod zajedničkom austrijsko-ugarskom upravom pripada hrvatskim zemljama.

Povijest[uredi VE | uredi]

Pozadina[uredi VE | uredi]

Ban Jelačić među svojim vojnicima prije bitke kod Schwechata, 1848.

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Kraljevina Hrvatska pod Habsburzima i Hrvatska u Revoluciji 1848.

Hrvatski sabor 1861., nazvan i "velikim"

Iako se naziv Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija koristio od 17. stoljeća kako bi označio povijesno i pravno hrvatske zemlje,[15] u prvoj polovici 19. stoljeća samo su sjeverozapadna i središnja Hrvatska te dio Slavonije (kao formalno kraljevina podređena Hrvatskoj) bile pod vlašću hrvatskog bana i sabora. U razdoblju nacionalne i kulturne homogenizacije tijekom hrvatskog narodnog preporoda u tridesetim i četrdesetim godinama sve su snažniji zahtjevi za ujedinjavanjem zemalja i većom samostalnošću. Revolucionarne 1848. sabor na čelu s banom Jelačićem obnovio je cjelovitost Trojedne Kraljevine pod banskom vlašću[16] s vlastitom, nezavisnom banskom vladom te je prekinuo odnose s Ugarskom.[15] Kao reakciju na mađarsko nijekanje hrvatskih prava, Jelačić je ugarskoj vladi objavio rat i poveo vojnu kampanju u Mađarskoj i Austriji u sklopu koje je Hrvatskoj nakratko vraćeno Međimurje. Car Franjo Josip I. imenovao je Jelačića i guvernerom Rijeke i Dalmacije te zapovjednikom Vojne krajine, tako da je Jelačić pod svojom upravom ujedinio gotovo sve hrvatske zemlje. No, umjesto naklonosti bečkog dvora, banskoj Hrvatskoj je Bachovim apsolutizmom (1850.-1859.) ukinuta autonomija i raspušten Sabor. 1860. listopadskom diplomom car je vratio ustavnost, a sabor je 1861., raspravljajući o državnopravnim odnosima s Austrijom i Ugarskom, zakonskim člankom 42. Ugarskoj ponudio državnu zajednicu uz uvjet načelne ravnopravnosti, priznanja hrvatskih povijesnih teritorija i hrvatske autonomije. Upravo kad je novi saziv sabora ponudio caru vezivanje Hrvatske uz Austriju, preustroj monarhije prekinuo je rat Austrije s Pruskom i Italijom. Poraz 1866. oslabio je Austriju te je bila prisiljena podijeliti suverenitet u monarhiji nagodbom s Ugarskom 1867., koja je podijelila hrvatski nacionalni prostor i ostavila Hrvatskoj kao jedinu opciju dogovor s Ugarskom.

Nastanak[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Hrvatski sabor 1865. – 1867. i Hrvatsko-ugarska nagodba

Gospodo! U svetim dvoranama zajedničkog zakonodavstva vidite zastupnike Kraljevine Hrvatske i Slavonije, koji se ovdje vraćaju nakon 20 teških godina, kako bi ostvarili svoja ustavna prava i zajedno s vama bratski podijelili dobro i zlo, kao što su to stoljećima činili i naši pretci. Dopustite mi, gospodo, da se s vama uključimo u zajednički posao u interesu naše domovine![17]
Antun Vakanović u Zajedničkom saboru
Karikatura Julija Huhna iz 1860.: Pod ugarskom krunom, kano s bratom, rukuje se Mađar s Hrvatom

Banskim namjesnikom imenovan je Levin Rauch, koji je imao za zadaću postići čim prije nagodbu s Ugarskom, što je namjeravao provesti pod svaku cijenu. Iz javne službe počeo je otpuštati pristaše oporbene Narodne stranke, dok su njihova radna mjesta dobivali unionisti. Zabranjena su i oporbena glasila. Kad je Rauch uvidio da po izbornom zakonu koji je sastavio prijašnji saziv Sabora unionisti ne bi mogli zadobiti većinu, izradio je novi. Novim zakonom je povećan broj sabornika virilista (nebirani sabornici - velikaši), a broj biranih zastupnika ograničen je na 66.[18] Zakon je kralj nametnuo 20. listopada 1867.[19] Na izborima je raznim manipulacijama Rauch doista pobijedio Narodnu stranku - od 66 izabranih zastupnika, Narodna stranka dobila je jedva 14, čime je otvoren put za nesmetano sklapanje Nagodbe s Mađarima. Sabor se sastao 8. siječnja 1868. i izabrao odbor za pregovore. Hrvatski kraljevinski odbor, koji su činili isključivo unionisti, uputio se 27. travnja u Peštu, gdje je dugo raspravljao s ugarskim kraljevinskim odborom. Koncem srpnja 1868. odbori su uglavili Nagodbu.[19]

Nagodbom je dogovoren oblik budućeg zajedništva Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i Kraljevine Ugarske, koje čine jedinstvenu državnu zajednicu. Kraljevina je definirana kao zaseban politički narod sa svojim teritorijem. Trojedna Kraljevina bila je autonomna u pitanjima unutarnjih poslova, školstva i bogoštovlja, lokalne uprave i pravosuđa, dok je s Ugarskom imala zajedničku trgovinu, financije i promet. No, hrvatskog je bana imenovala zajednička vlada u Budimpešti, a 55% poreza prikupljenog u Hrvatskoj odlazilo je u središnju blagajnu. Autonomni proračun Hrvatske ograničen je na 2.2 milijuna forinti, što će se ubrzo pokazati nedovoljnim. Ispočetka je Nagodba u Hrvatskoj prihvaćena s odobravanjem (u Zagrebu čak i s organiziranom proslavom), a u saboru se moglo čuti da ja nagodbom Hrvatskoj dana prava samostalnost.[20] No, mađarske makinacije kojima je Rijeka pripala Ugarskoj te financijski položaj Hrvatske uskoro su promijenili javno mnijenje.

Doba modernizacije[uredi VE | uredi]

Ivan Mažuranić, "Ban pučanin"

Vladajući mađaroni su u saboru donijeli zakon po kojemu je svako pobijanje Nagodbe proglašava zločinom smetanja javnoga mira, pa čak i veleizdajom. Nezadovoljstvo postignutom Nagodbom rezultiralo je porazom Unionističke stranke na izborima za Sabor 1871., kada osvajaju samo 13 mandata nasuprot 51 opozicije. 1871. Eugen Kvaternik s nekolicinom pravaša diže neuspješnu Rakovičku bunu za samostalnost Hrvatske.

Kasnije iste godine Hrvatskoj i Slavoniji pridruženi su krajiški gradovi Bjelovar, Senj, Ivanić i Sisak te Varaždinski generalat, tj. područje križevačke i đurđevačke pukovnija, na čijem području je osnovana Bjelovarska županija. Tijekom banovanja prvog bana pučanina Ivana Mažuranića (1873.-1880.) Hrvatska je ubrzano napredovala od polufeudalnog prema suvremenom građanskom društvu. Liberalni Mažuranić je reformirao upravu i pravosuđe, odvojivši sudbenu vlast od izvršne i zajamčivši sucima neovisnost u radu.[21] Osnovan je i statistički ured. Sekularizirao je hrvatski školski sustav i uspostavio mrežu javnih škola.[22] Njegova reforma školstva ocijenjena je kao jedna od najboljih u Europi.[21] U tom razdoblju osnovane su i neke od najvažnijih hrvatskih kulturnih i znanstvenih institucija, poput modernog Zagrebačkog sveučilišta. 1873. otvorena je željeznička pruga Budimpešta-Zagreb-Rijeka. Sabor je izjednačio sve građane Kraljevine bez obzira na vjersku pripadnost. Zakonom donesenim 14. siječnja 1875. zajamčena je sloboda sastajanja, sloboda tiska i druge demokratske slobode.[21] Nakon austro-ugarskog zaposjedanja BiH 1878. Sabor je uputio zahtjev kralju Franji Josipu I. za sjedinjenje Dalmacije i BiH s Hrvatskom i Slavonijom, što je odbijeno, prije svega pod pritiskom Mađara, koji nisu željeli jačanje Hrvatske, koja bi se tako mogla bolje odupirati mađarizaciji. Budući da nakon austro-ugarskog zaposjedanja BiH više nije bilo ni formalnih proturazloga za uključenje Vojne krajine u Hrvatsku, 1881. Kraljevini je konačno, nakon dugih pregovora (čije je odugovlačenje jedan od razloga Mažuranićeve ostavke) pripojena čitava Vojna krajina, čime se teritorij Kraljevine više nego udvostručio.

Héderváryjevo doba (1883.-1903.)[uredi VE | uredi]

Posjet kralja Franje Josipa I. Zagrebu 1895. i otvorenje zgrade HNK (Vlaho Bukovac: Živio kralj!)
Grof Dragutin Khuen-Héderváry, hrvatski ban 1883.-1903.
Vojska i oružništvo na ulicama Zagreba tijekom nemira 1902.

Nakon ostavke bana Mažuranića, bansku dužnost preuzeo je Ladislav Pejačević. 1883. zajedničko ministarstvo financija naredilo je postavljanje dvojezičnih grbova i natpisa na urede u Hrvatskoj, što je bila povreda čl. 57. Nagodbe, po kojemu je hrvatski bio službeni jezik i za tijela zajedničke uprave u Trojednici. U Zagrebu su 15. kolovoza izbili neredi te su grbovi i natpisi skinuti. Buknuli su ozbiljni nemiri u Zagorju i u bivšoj banskoj Krajini. Ban Pejačević i hrvatski ministar Koloman Bedeković pošli su u Beč pokazati protuzakonitost ugarskog čina. Međutim, Ministarsko vijeće zaključilo je da će se dvojezični grbovi postaviti u Zagrebu kako bi se time spasio "povrijeđeni ugled državne vlasti". Pejačević je nato podnio ostavku. Ugarski premijer Tisza tražio je od ministarskog vijeća uvođenje komesarijata, pa je za kraljevskog povjerenika u Kraljevini imenovan general Ramberg sa zadatkom gušenja nacionalnog pokreta. Iako je vojska ugušila bunu, vraćeni su grbovi bez natpisa, tzv. nijemi grbovi.

Banom je potom imenovan Károly Khuen-Héderváry. Njegovo dugogodišnje banovanje obilježeno je političkim nasiljem i agresivnom mađarizacijom. Mađarski jezik je uveden u urede, škole, željeznicu. U tom se razdoblju sustavno guši svaka hrvatska oporba, a brojne nepodobne novine su stalno pod zabranom. Dao je pravo glasa stranim vladinim činovnicima u Hrvatskoj. Korupcijom i protekcijom uništio je Mažuranićev napredni pravosudni sustav. Khuen je poticao međustranačke sukobe i sukobe hrvatskog i srpskog građanstva. Nametnuo je ćirilicu u gimnazije te je izjednačio s latinicom, a dopustio je i korištenje srpskih zastava.[23] Promijenio je službeno ime jezika iz hrvatski u "hrvatsko-srpski".[23] Za predsjednika sabora postavio je Srbina Vasu Đurđevića.[23] 1884. izglasani su tzv. Srpski zakoni, upotpunjeni 1887., kojima pravoslavna crkva na području Hrvatske dobiva pravo na samostalno školstvo. Héderváry je i financijski pomagao Srbe u Hrvatskoj.[23]

Unatoč umjerenom rastu gospodarstva, industrijalizaciji, elektrifikaciji i gradnji mreže željeznica, dolazi do prvog većeg vala iseljavanja, ponajviše u SAD. Predstojnik odjela bogoštovlja i nastave, Isidor Kršnjavi, kojemu su mnogi zamjerali služenje Khuenu, uspio je vješto u vrijeme Khuenova režima osigurati novac za gradnju škola i kulturnih objekata. Najvažniji je zgrada HNK u Zagrebu, koju je 14. listopada 1895. otvorio kralj Franjo Josip I. Tom prilikom, kako bi kralja upozorili na mađarizaciju, skupina studenata je na Jelačićevom trgu spalila mađarsku zastavu, što je izazvalo novi val represije.

Hrvatsko-srpski sukob pak kulminirao je 10. kolovoza 1902., kada su novine Srba u Hrvatskoj, zagrebački Srbobran, prenijele tekst iz jednog beogradskog lista pod nazivom Do istrage vaše ili naše, u kojem se nijekalo postojanje hrvatske nacije i prognozirao rezultat sukoba Hrvata i Srba, pozivajući na uništenje:

Wikicitati „Ta se borba mora voditi do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantira nam njihova manjina, geografski položaj, okolnosti što žive svuda pomiješani sa Srbima i proces opće evolucije po kojem ideja srpstva znači napredak.[24]
(N. Stojanović, 1902.)

Razjarene mase palile su srpske zastave i razbijale srpske institucije, trgovine, radnje.[24] Nezadovoljstvo protiv Khuenove mađarizacije je erumpiralo 1903., kada je Ugarski sabor odbio zahtjev za poboljšanje financijskih uvjeta u Hrvatskoj formulacijom kako Ugarska zapravo uzdržava Hrvatsku, iako je pola hrvatskih poreza odlazilo u blagajnu u Budimpešti. Početkom travnja dogodio se sukob vojske i seljaka koji su skinuli mađarsku zastavu sa željezničke postaje u Zaprešiću, prilikom čega je došlo do krvoprolića. Nakon toga neredi su zahvatili čitavu Hrvatsku. Napadani su posjedi i radnje mađarona, protjerivani su mađarski činovnici, paljene su mađarske zastave i banove slike. Prosvjednici su se posebno okomili na simbol mađarizacije – željeznicu, režući brzojavne stupove i skidajući protuzakonite mađarske natpise. Pobuna je ugušena prijekim sudom i represijom, no Héderváry je konačno bio prisiljen odstupiti.

Politika novoga kursa[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Politika novoga kursa i Hrvatsko-srpska koalicija

Frano Supilo, vođa HSK do 1910. Frano Supilo, vođa HSK do 1910.
Frano Supilo, vođa HSK do 1910.
Teodor Pejačević, ban 1903.-1907.
Karikatura bana Cuvaja

Ban Teodor Pejačević koji ga je naslijedio uspio je povratiti mir u zemlju, obećavši slobodu tiska i okupljanja. Mladi naraštaj hrvatskih političara, izvukavši pouke iz dotadašnjeg saveza Budimpešte i hrvatskih Srba, odlučio je pokušati pridobiti i jedne i druge "za hrvatsku stvar". Frano Supilo okupio je u Rijeci u listopadu 1905. 44 zastupnika saborske oporbe. Oni su ponudili podršku mađarskoj oporbi u borbi protiv austrijskih pritiska, ali zauzvrat su zatražili priključenje Istre i Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji, reformu izbornog zakona, neovisnost sudstva i novu reviziju Nagodbe. Sve oporbene stranke u Hrvatskoj pristale su uz ovu Riječku rezoluciju, osim frankovaca i HPSS-a Stjepana Radića. Nakon što su hrvatski Srbi Zadarskom rezolucijom podržali hrvatsku oporbu, stvorena je Hrvatsko-srpska koalicija. Politika HSK temeljila se na suradnji s Ugarskom, talijanaškim strankama u Dalmaciji te srpskima u Hrvatskoj i Slavoniji, jamčeći široke ustupke što se tiče srpske manjine u Hrvatskoj. Pejačević je s HSK sklopio sporazum te je HSK preuzela resore u Vladi. No, nakon žestokih sukoba Hrvata s Talijanima i Mađarima u Rijeci i donošenja Željezničke pragmatike 1907., kojom je mađarska vlada htjela ozakoniti mađarski kao jedini službeni na željeznicama u Hrvatskoj, dolazi do sloma "politike novog kursa". Pejačević i članovi HSK dali su ostavku, a nakon kratkotrajnog banovanja Rakodczayja, banom je imenovan Pavao Rauch. Austrijska vlada poticala je protusrpsko raspoloženje u Hrvatskoj, a pokrenula je i montirane procese kako bi oslabila HSK, Veleizdajnički proces i Friedjungov proces. Na suđenju u Friedjungovom procesu je dokazano da su optužbe utemeljene na lažnim i krivotvorenim dokumentima, dok je među nekim okrivljenim Srbima u Veleizdajničkom procesu ipak bilo velikosrpskih agitatora i protudržavne djelatnosti.[25] Ban Rauch bio je tada prisiljen napustiti položaj. Njegov nasljednik, Nikola Tomašić, premda je prvo sklopio sporazum s HSK, nastavio je sukob s Koalicijom, želeći biti najvažniji politički čimbenik. Zbog prvotnog političkog oportunizma Koalicije iz nje je otišao Frano Supilo. Nakon neuspjeha svoje stranke na izborima i vala nezadovoljstva Tomašić je podnio ostavku.

Jedan od mnogih trijalističkih Prijedloga za preustrojem carevine, kojem su težili mnogi hrvatski intelektualci. Henrik Hanau, Beč 1905.g.

3. travnja 1912. suspendiran je Ustav u Trojednoj Kraljevini, a ban Slavko Cuvaj imenovan je kraljevskim povjerenikom i dobiva gotovo diktatorske ovlasti, cenzurirajući tisak i ograničavajući politički život. U to doba pojavljuje se pokret projugoslavenske mladeži, potaknute i srpskim širenjem u Balkanskim ratovima, koja pribjegava i terorističkim metodama.[26] Zaredali su prosvjedi, štrajkovi i nemiri. Na Cuvaja je dvaput pokušan atentat. Zbog narodnog nezadovoljstva, ban je već krajem iste godine prisiljen na odstup, a 30. studenog 1913. povučene su i posebne ovlasti dodjeljene banu. Imenovanjem Ivana Skerlecza banom došlo je do dogovora HSK i ugarske vlade te je u zemlju vraćeno ustavno stanje i normalan politički život, no mađarski se u praksi i dalje koristio na željeznicama. I na Skerlecza je pokušan atentat. Na općim izborima 1913. ponovno pobjeđuje Hrvatsko-srpska koalicija, dok je vladina stranka dobila tek 10 mjesta. Bez razočaranog Supila, HSK je vodila oportunističku politiku. Najveći skandal bio je Zakon o izvlaštenju morske obale iz ožujka 1914., kojim je ugarska vlada trebala dobiti pravo upravljanja cjelokupnim obalnim pojasom.

Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatska u Prvom svjetskom ratu

"Hrvatska Država", glasilo Starčevićeve stranke prava, javlja o raskidu svih veza Hrvatske i Austro-Ugarske

Prvi svjetski rat prekinuo je nastojanja oko dobivanja veće samostalnosti unutar Austro-Ugarske. Hrvatski se političari tijekom rata dijele između Hrvatsko-srpske koalicije te Radićeve Hrvatske pučke seljačke stranke i frankovaca koji su činili oporbu. Koalicija je načelno podupirala južnoslavensku državnu zajednicu, ali je do samog kraja oportuno bila uz ugarsku vladu, dok se oporba zalagala za trijalizam. Dio hrvatskih političara i kulturnih djelatnika odlazi u emigraciju, gdje stvaraju Jugoslavenski odbor koji je 20. srpnja 1917. sklopio Krfsku deklaraciju s vladom Kraljevine Srbije. U Hrvatskoj je stanje bilo iznimno teško, izbili su glad i oskudica, a veliki broj poginulih i ranjenih vojnika značajno je utjecao na gospodarstvo.

Sabor je proglasio nezavisnost Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 29. listopada 1918., raskidajući sve državnopravne veze s Austrijom i Ugarskom te istovremeno pristupajući novoosnovanoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Tom je prilikom došla do izražaja pravna pripadnost Dalmacije Trojednici. Naime, Hrvatski je sabor razriješio ne samo državnopravne veze s Austro-Ugarskom Kraljevine Hrvatske i Slavonije, nego i Dalmacije, iako nad njom zapravo nije imao formalnu vlast. Formalno, banovi Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije bit će imenovani do 1921., a županije su se očuvale sve do 1922.

Institucije[uredi VE | uredi]

Ban Pavao Rauch i članovi Vlade na Trgu sv. Marka u Zagrebu

Zakonodavnu vlast u Trojednici obavljao je Sabor, dok je izvršna kraljevska vlast bila predana hrvatskoj vladi na čelu s banom. Mažuranićevim reformama sudstvo je značajno depolitizirano te je zadobilo autonomiju.

Vlada[uredi VE | uredi]

Zemaljska Hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada imala je tri odjela (ministarstva): odjel za unutarnje poslove, odjel za bogoštovlje i nastavu te odjel za pravosuđe. Četvrti odjel, odjel za narodno gospodarstvo, osnovao je 1914. podban Vinko Krišković.[27] Iako gospodarstvo po hrvatsko-ugarskoj nagodbi nije bilo u nadležnosti hrvatske vlade, već zajedničko, ispravno uvidjevši da bez gospodarske samostalnosti nema napretka, podban Krišković je odlučio 'na mala vrata' početi s kreiranjem nacionalne gospodarske politike.

Na čelu vlade stajao je ban, odgovoran Saboru. Po ustavu on nije smio biti djelatna vojna osoba, što je odražavalo mađarski strah od aktivne vojne uloge koju je igrao ban Jelačić. Bana je imenovao kralj na prijedlog ugarsko-hrvatskog ministra predsjednika (premijera), što je u mnogome ograničilo hrvatsku autonomiju. Nadalje, nije postojao institut izglasavanja nepovjerenja banu ili vladi u saboru.[28] Podban je, uz dužnost zamjenika bana, obično bio i predstojnik odjela unutarnjih poslova.

Zemaljska vlada imala je u svom sklopu i pomoćne urede: Predsjednički ured (Prezidijal), Zemaljsku blagajnu, Računarski ured, Statistički ured, Zemaljski arhiv i Zemaljsko-oružničko zapovjedništvo.

Sabor[uredi VE | uredi]

Karikature zastupnika Hrvatskog sabora 1907.
Sjednica Sabora

Zakonodavnu vlast u autonomnim poslovima obavljao je Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zakonski tekst utvrđivao je isključivo Sabor.[29] Kad je zakonska osnova bila prihvaćena u svim čitanjima, ona se dostavljala banu da on redovnim putem zatraži potpis vladara.[29] Ban nije imao pravo zadržati zakonsku osnovu niti ju vraćati Saboru tražeći njezine dopune i ispravke, jer on nije bio zakonodavni čimbenik, pa mu i nije pripadalo pravo veta. Svaki zakon što ga je potpisao vladar morao je supotpisati ban kao čelnik Zemaljske Vlade te uz njega i hrvatski ministar.[29] Sabor je donosio i proračun, kontrolirao upravu (postavljanjem interpelacija, primanjem pritužbi i molbi), donosio je rezolucije, te se mogao putem tzv. adrese izravno obratiti kralju - što se u ustavnoj praksi Kraljevine Hrvatske i Slavonije često koristilo.[30]

Sabornica na Trgu sv. Marka značajno je pregrađena i dograđena 1907.

Sabor je imao 88 izabranih zastupnika te do 44 virilista, nebiranih uglednika, koji su imali pravo prisustvovati sjednicama i glasati (biskupi, župani, kao i članovi kneževskih/grofovskih/barunskih obitelji). Međutim, velika većina virilista nije sudjelovala u radu sabora.

Sabor je otvarao osobno kralj ili od kralja "za taj čin napose imenovan namjesnik".[31] To je po pravilu bio ban. Ovime se htjelo istaknuti poseban državnopravni položaj Hrvatskog sabora. U drugim parlamentima Austro-Ugarske (osim mađarskog i austrijskog) nije bilo takvog zakona na temelju kojega bi kralj morao otvoriti sabor.[31] Kralj je uvijek mogao svojim reskriptom raspustiti sabor, no istovremeno je morao i raspisati nove izbore te se novi sabor morao sastati najkasnije tri mjeseca nakon raspuštanja.[31] Zabilježen je niz primjera zloupotrebe ovog vladareva ustavnog ovlaštenja u svrhu političkog pritiska.[31]

Iako Sabor nije imao mogućnost izglasati nepovjerenje banu ili vladi, mogao je bana "staviti pod optužbu" za kršenje zakona ili nagodbe. Opozicija je češće znala svojim aktivnostima u Saboru uzburkati široke mase, postati tumač njihovih političkih i socijalnih zahtjeva te je tako bila legalni odušak javnog mnijenja u borbi protiv tuđinskog sustava izvršne vlasti.[32] Svojim manje-više normalnim djelovanjem te pogotovo slobodom govora tijekom čitavog Prvog svjetskog rata (imajući u vidu ratne prilike) bio je rijetka iznimka u Monarhiji.

Zajedničke institucije[uredi VE | uredi]

Zajednički grb u Budimpešti

Hrvatski sabor birao je 40 svojih zastupnika u zajednički hrvatsko-ugarski sabor, uz još tri u dom velikaša (gornji dom) zajedničkog sabora. No, kako oni nisu imali mogućnost veta, redovno su bili preglasavani. U zajedničkom saboru mogli su govoriti na hrvatskom jeziku, što se rijetko koristilo. Tijekom obnova financijske nagodbe s ugarskom stranom hrvatski sabor je birao posebni pregovarački odbor, Hrvatsku regnikolarnu deputaciju. U budimpeštanskoj vladi Hrvatska je bila zastupljena preko hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog ministra bez lisnice (ili hrvatskog ministra). Taj institut je predstavljao novost u ustavnopravnoj povijesti državne zajednice Hrvatske i Ugarske. Hrvatski ministar je bio član zajedničke vlade koji je za svoj rad odgovarao ministru predsjedniku (a ne Hrvatskom saboru) i predstavljao je poveznicu između kralja i zemaljske vlade u Zagrebu. Na zajedničke, austro-ugarske poslove (vanjska politika, vojska i monetarna politika), o kojima su odlučivala izaslanstva izabrana posebno s austrijske, a posebno s ugarske strane, Kraljevina Hrvatska i Slavonija mogla je utjecati kroz četiri člana izaslanstva Hrvatskoga sabora u ugarskoj delegaciji, izabrana iz redova zastupnika koje je Hrvatski sabor imenovao u zajednički sabor.[5]

Izbori[uredi VE | uredi]

Banski dvori, 1895.

Izbori za sabor održani su 1871., 1872., 1875., 1878., 1881., 1883., 1884., 1887., 1892., 1897., 1901., 1906., 1908. i 1910., 1911. i 1913.[33] Pravo glasa bilo je dano muškarcima starijima od 24 godine te dodatno ograničeno obrazovnim, a kasnije imovinskim cenzusom - količinom plaćenog poreza. Sveukupno, Kraljevina Hrvatska i Slavonija imala je na prijelazu stoljeća oko 50.000 upisanih izbornika na 2,350.000 stanovnika, to jest oko 2% stanovnika Hrvatske i Slavonije.[33] Izbornom Tomašićevom reformom iz 1910. broj izbornika raste na nešto više od 190.000 građana ili na 8,8% cjelokupnoga pučanstva.[33] U Zagrebu je postotak građanstva koje je imalo pravo glasa narastao s 5% na 7%.[33] Hrvatska i Slavonija bile su podijeljene na 90 izbornih kotara, no kako je Rijeka odbijala slati svoja dva zastupnika u Sabor, birano je 88 zastupnika.

Međutim, izborne jedinice nisu bile ujednačene po stanovništvu, već skrojene po želji vlade. Tako je primjerice na izborima 1913. Hrvatska pučka seljačka stranka s 12.917 glasova dobila tek 3, a Srpska samostalna stranka s 11.704 glasača čak 17 zastupničkih mandata.[34] Zastupnici Mišćević, Pribićević, Krajnović i Budisavljević - njih četvorica - zajedno su dobili 1.062 glasa, što im je omogućilo četiri saborska mandata, za razliku od pravaša M. Uroića, koji je osvojio 1.138 glasova i nije osvojio mandat. [34]

19. prosinca 1917. Sabor je donio novi izborni zakon kojim je uvedeno opće izravno i tajno pravo glasa, no zbog raspada države zakon nije primijenjen.[15][35]

Društvo[uredi VE | uredi]

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

Zgrada Muške učiteljske škole u Zagrebu, izgrađena 1892.

Školstvo je u Hrvatskoj bilo potpuno u nadležnosti Vlade i Sabora. U Mažuranićevo vrijeme školstvo je sekularizirano i unaprijeđeno, a uspostavljena je bolja mreža javnih škola. Značajni napredak dogodio se zalaganjem Izidora Kršnjavija, koji je za vrijeme Khuenovog banovanja bio odjelni predstojnik za nastavu u zemaljskoj vladi (ministar obrazovanja). Koncem godine 1883./84. bilo je u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji 1.227 pučkih osnovnih škola (1.163 s nastavom na hrvatskom) s 1.750 učitelja.[36] Djece školske dobi bilo je 188.443, a stvarno je pučku školu polazilo njih 109.665 (58%).[36] Djelovalo je i dvadesetak srednjih, trgovačkih i zanatskih škola.[36] 1888. donesen je u Saboru novi školski zakon, kojim su uspostavljene učiteljske škole i propisana pravila za izobrazbu nastavnika, a u pučke škole je uvedena i tjelovježba (gimnastika).[37] 1892. osnovan je i prvi ženski licej u Zagrebu, a u sljedećim godina broj škola za djevojke i mješovitih škola brzo je rastao.[37] 1891. osnovan je i zemaljski zavod za gluhonijeme u Zagrebu,[38] a ustrojen je i zavod za slijepu djecu.

1890-ih osnovano je više srednjih, zanatskih, trgovačkih i šegrtskih škola, kao i gimnazija. kr. zemaljska hrvatska vlada donijela je 1894. odluku o obnovi starih i gradnji novih škola, njih ukupno 164.[39] Zemaljska vlada je prosječno izdvajala oko 2,000.000 forinti godišnje za školstvo[40] (otprilike 10% svog proračuna).[41] Mreža škola je postupno rasla, tako da je već 1898. bilo 1.360 škola s 2.361 učiteljem.[42] 1910. nepismenost je iznosila 46,2%, za muškarce 38,2%, a za žene 53,7%.[43]

1874. otvoreno je moderno Zagrebačko sveučilište (nazvano Sveučilište Franje Josipa I.). Sveučilište je okupljalo hrvatsku inteligenciju, a kao jedino na jugu Austro-Ugarske privlačilo je i studente iz ostalih zemalja - Kranjske, Koruške, BiH, Češke i sl. Ubrzo su osnovani i veterinarski i šumarski fakultet, a pri kraju Prvog svjetskog rata osnovan je i medicinski fakultet. 1913. izgrađena je zgrada Sveučilišne knjižnice, u kojoj se danas nalazi Hrvatski državni arhiv.

Kultura[uredi VE | uredi]

Nakon Hrvatskog narodnog preporoda dolazi do ubrzanog razvoja kulture, pogotovo u gradovima. Dok su kazališta u Zagrebu i Osijeku već postojala, 1873. i Varaždin dobiva moderno kazalište, dok se u Zagrebu osniva stalna opera. Utemeljeni su i razni muzeji - Muzej za umjetnost i obrt, Etnografski muzej i drugi. Najveći kulturni zamah dali su poticaji Izidora Kršnjavog, odjelnog predstojnika za prosvjetu pod Hedervaryjem, i velikog mecene, biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Upravo je Strossmayer osnovao Galeriju slika u Zagrebu 1884., darovavši bogatu zbirku slika. Veliki poticaj prikupljanju i sustavnom pristupu kulturi u Hrvatskoj dala je i Milenijska izložba u Budimpešti, na kojoj je Trojedna Kraljevina u svom paviljonu predstavila svoje kulturno-povijesno naslijeđe, prirodne ljepote i stvaralaštvo.[44]

Krajem 19. stoljeća raste zanimanje i za zaštitu i očuvanje prirode. 1893. Zakonom o lovu zaštićene su ptice pjevice, 1900. posebnim zakonom zaštićene su i pećine, a potom su uslijedili i drugi zakoni.[45]

Zdravstvo[uredi VE | uredi]

Prvi zakon o ustroju zdravstva donesen je 1874. za vrijeme Mažuranićevih reformi. Tim zakonom su uspostavljeni državni liječnici i diplomirane primalje u županijama, kotarevima i gradovima. Liječnici u državnoj službi morali su biti diplomanti opće medicine ili kirurgije i morali su znati hrvatski jezik.[46] Medicina je postala djelatnost vlade, a liječnici državni službenici.[46] U Zagrebu je 1875. osnovan Zbor liječnika Kraljevine Hrvatske i Slavonije, a 1877. počinje izlaziti Liječnički vjesnik. 1872. u Kraljevini su bile samo 22 bolnice te je na jednu bolnicu dolazilo 80.000 stanovnika.[46] No, do 1905. taj je broj smanjen na 61.000.[46] Zdravstvene prilike, pogotovo na selu, bile su iznimno loše zbog nedostatka higijene, neimaštine, neukosti i nedostatka liječnika, što je uzrokovalo razmjerno visoku smrtnost, pogotovo kod djece. Osim vlade, znatne napore u zdravstveno obrazovanje seljaka ulagala su i braća Radić preko svog lista "Dom". 1894. sabor je donio novi, detaljniji zakon o zdravstvu, kojim je propisana i ljekarnička služba. Iako je osnivanje medicinskog fakulteta bilo predviđeno još 1861. i odobreno 1874., zbog nedostatka sredstava fakultet je osnovan tek 1917.

Sudstvo[uredi VE | uredi]

Odjel za unutarnje poslove Zemaljske vlade izdavao je i putovnice; putovnica izdana zavičajniku Trojedne Kraljevine, Nikoli Tesli

Vrhovni sud Kraljevine bio je Stol sedmorice, dok je drugostupanjski sud bio Banski stol pod predsjedanjem bana.[47] Nadalje, područje Kraljevine bilo je podijeljeno na devet sudbenih stolova (sa sjedištima u Gospiću, Ogulinu, Zagrebu, Petrinji, Varaždinu, Bjelovaru, Požegi, Osijeku i Mitrovici), a njima su izravno bila podređena 63 kotarska suda.[48]

1902. u Glini je osnovana prva ustanova za delinkventnu mladež pod nazivom "Kraljevska zemaljska popravljaonica u Glini".[49] Njenom je otvaranju prethodio Zakon o prisilnom odgoju neodraslih, koji je Hrvatski sabor usvojio na prijedlog dr. Josipa Šilovića.[49]

Redarstvo[uredi VE | uredi]

Na području Kraljevine djelovalo je kraljevsko hrvatsko-slavonsko oružništvo. Bilo je pod Zemaljsko-oružničkim zapovjedništvom Zemaljske vlade, koje je ipak bilo podređeno vrhovnom zapovjedništvu zajedničkog Ministarstva za zemaljsku obranu sa sjedištem u Budimpešti.

U gradovima su uspostavljena kraljevska redarstvena povjereništva. Na čelu tih povjereništava stajao je upravitelj, a bila su podvrgnuta izravno Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu s banom na čelu.[50] I pojedine općine su mogle osnivati svoja redarstva. 1903. za obavljanje poslova pograničnog redarstva ustrojeno je kraljevsko pogranično redarstvo, čiji je djelokrug određen na sve općine i gradove koji se nalaze na granici ili u njenoj blizini, ako je promet posebno pojačan.[51] Osnovan je i Središnji ured za defenzivnu doglasnu službu, koji se bavio protuobavještajnim radom.[51]

Vojska[uredi VE | uredi]

Ban Skrlecz i general Rhemen na vojnoj paradi u Zagrebu

Iako su po Nagodbi vojni poslovi bili zajednički, hrvatsko-ugarski, hrvatska strana se izborila da vojni obveznici iz Hrvatske i Slavonije služe vojni rok isključivo u domovini. Nakon razvojačenja Vojne krajine i njenog uključenja u Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, ustrojen je jedinstveni XIII hrvatsko-slavonski zbor zajedničke austro-ugarske vojske, čije je zborno područje obuhvaćalo čitavu Kraljevinu. Novaci iz Hrvatskog primorja služili su u austro-ugarskoj ratnoj mornarici. U domobranstvu vojna je obveza trajala dvije, a u zajedničkoj vojsci i mornarici tri godine.[52]

Na području Hrvatske i Slavonije ustrojeno je i VII. domobransko okružje ugarskog domobranstva, koje je de facto, kao hrvatsko-slavonsko domobranstvo, na temelju svog posebnog položaja bilo jedno od tri domobranstva u državi.[53] Časnici i svi zapovjednici hrvatsko-slavonskog domobranstva bili su Hrvati, jedini zapovjedni jezik bio je hrvatski, pukovnijske zastave bile su uokvirene hrvatskom trobojnicom, a postrojbe su nosile hrvatska imena i imena gradova u kojima su se nalazile. Usto, u početku je osnovana i hrvatska domobranska časnička škola.[52]

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Od urbanih naselja 1880. bilo je samo osam naselja koja su imala više od 5.000 stanovnika.[46] Preobražaj seoskih sredina u urbanizirane zajednice tekao je vrlo sporo. Gradsko stanovništvo 1890. godine činilo je samo 7% ukupnog stanovništva Hrvatske i Slavonije.[46] 1910. najveći gradovi bili su Zagreb s 79.038, Osijek s 40.106, Karlovac s 34.713 te Zemun s 18.000 stanovnika. Stanovništvo je bilo izrazito mlado: 1910. stanovnika u dobi od 0 do 15 godina bilo je 38.4%, u dobi od 15 do 40 36.7%, od 40 do 60 18.9%, dok je starijih od 60 godina bilo samo 6.0%.[4] Uz visoke stope nataliteta, visoka je bila i stopa smrtnosti, pogotovo djece, dok je iseljavanje u Sjevernu i Južnu Ameriku dodatno otežavalo rast broja stanovnika. Samo je u SAD između 1901. i 1913. iz Hrvatske iselilo 329.251 stanovnika, što je, doduše, ublažilo posvemašnje siromaštvo i agrarnu prenapučenost koja je u to vrijeme vladala u hrvatskim selima, ali je Hrvatsku osiromašilo za najvitalniji dio njenog stanovništva.[49]

Nacionalni sastav[uredi VE | uredi]

Hrvatska i Slavonija 1910.
Hrvati
  
62.5%
Srbi
  
24.5%
Nijemci
  
5.08%
Mađari
  
4.01%
Slovaci
  
0.81%
ostali
  
3.0%

Prema popisu iz 1910. u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je 2,621.954 stanovnika. Srbi su bili značajna nacionalna manjina, pogotovo zbog toga što su činili većinu u istočnom dijelu zemlje. Usto, Nijemaca i Mađara bilo je najviše u Virovitičkoj i u Srijemskoj županiji. Nacionalni sastav stanovništva 1910. bio je sljedeći:[54]

Hrvati 1,638.354
Srbi 644.955
Nijemci 133.418
Mađari 105.047
Slovaci 20.884
ostali 77.735

Vjerski sastav[uredi VE | uredi]

Sve vjerske zajednice od Mažuranićevih reformi 1875. bile su potpuno ravnopravne. Zakonom donesenim u saboru još 21. listopada 1873. Židovi su stekli punu ravnopravnost.[55] Prvi Židov, dr. Ljudevit Schwarz, izabran je kao saborski zastupnik u Hrvatski sabor 1887.[55] Rimokatolička crkva u Kraljevini je bila organizirana u Zagrebačku nadbiskupiju i njoj podređene Senjsko-modrušku, Srijemsku i Križevačku (grkokatoličku) biskupiju. Nakon vatikanske dogme o nepogrešivosti pape pojavila se tzv. starokatolička crkva, koja je naišla na simboličan odaziv. U Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji protestanti su uglavnom bili pripadnici mađarske, njemačke i ostalih nacionalnih manjina.

Zemljovid Kraljevine Hrvatske i Slavonije obzirom na vjerski sastav kotara, 1910.
1910.[54] 1900. 1890.[56] 1880.[56] 1869.[56]
rimokatolici 71,6% (1,877.833) 71,03% (1,553.075) 71,16% (1,346.743) 70,00% (1,286.749)
pravoslavni 24,9% (653.184) 25,93% (567.443) 26,30% (497.746) 27,84% (511.802)
luterani 1,3% (33.759) 1,09% (23.326) 0,80% (15.241) 0,71% (12.970)
židovi 0,8% (21.231) 0,79% (17.261) 0,72% (13.488) 0,54% (9.876)
kalvinisti 0,7% (17.948) 0,56% (12.365) 0,44% (8.443) 0,38% (6.941)
grkokatolici 0,7% (17.592) 0,57% (12.367) 0,56% (10.649) 0,52% (9.592)
Ostalo ili ateisti 0,0 (386) 0,03% (573) 0,02% (456) 0,01% (268)

Upravna podjela[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatsko-slavonske županije

Kraljevina Hrvatska i Slavonija bila je tradicionalno povijesno podijeljena na županije, no njihov opseg, nadležnosti i područje nerijetko su se mijenjali. Nakon uključenja bivše Vojne krajine u sastav Kraljevine stvorene su nove županije, a granice starih su mijenjane.[57] Slijedom toga, 1886., za vrijeme banovanja Khuena Héderváryja Trojednica je konačno bila podijeljena na osam županija. Županije su dalje bile podijeljene na podžupanije, kotare i gradove/općine. Na čelu im je stajao veliki župan, a njima su upravljale županijske skupštine. U Kraljevini je ukupno bilo 77 kotara. Posebni status su imali pojedini gradovi - Zagreb kao glavni grad i tzv. županijski gradovi, izravno podređeni zemaljskoj vladi u Zagrebu: Zemun, Osijek i Varaždin.[58]

Županije Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije nakon reorganizacije 1886.
Županija Sjedište Površina Stanovništvo (1910.) Grb
Bjelovarsko-križevačka Bjelovar 5.048 km2 331.385 Coat of arms of Bjelovar-Križevci County
Ličko-krbavska Gospić 6.217 km2 203.973 Coat of arms of Lika-Krbava County
Modruško-riječka Ogulin 4.874 km2 231.354 Modrus-Fiume coatofarms.jpg
Požeška županija Požega 4.938 km2 263.690 Coat of arms of Požega County
Srijemska Vukovar 6.848 km2 410.007 Coat of arms of Syrmia County
Varaždinska Varaždin 2.521 km2 305.558 Pre-1922 coat of arms of Varaždin County
Virovitička Osijek 4.852 km2 269.199 Coat of arms of Virovitica County
Zagrebačka Zagreb 7.215 km2 587.378 Pre-1922 coat of arms of Zagreb County

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Stočarstvo je bila značajna grana privrede Kraljevine

Hrvatska i Slavonija bila je pretežno ruralna zemlja. 1880. 87% stanovništva bavilo se poljoprivredom,[46] dok je ta brojka 1900. pala na 78,6%, a 1914. na 75,4%. Posebice je bilo važno stočarstvo, koje je vlada i Hrvatsko gospodarsko društvo poticalo i subvencioniralo. Radilo se na poboljšanju pasmina, obrazovanju stočara i unaprjeđenju proizvodnje. 1910. izvezeno je 80 milijuna kruna stoke i proizvoda stočarstva, što je bilo dvostruko više od hrvatskog proračuna.[59] Do početka 20. st. veći industrijski pogoni uglavnom su ograničeni na drvnu industriju.[60] Usprkos krizi, ona ostaje vrlo važna i to posebno u Slavoniji, gdje se nalazi glavnina njenih pogona. Na prijelazu stoljeća ubrzano se povećava broj industrijskih radnika i industrijskih poduzeća, premda je Hrvatska i dalje izrazito poljoprivredna zemlja. Od početka 20. st. posebno je karakteristično koncentriranje industrije u gradovima, posebno u Zagrebu i Osijeku u kojima je koncentrirana jedna trećina zaposlenih u industriji.[60] Polovica sve industrije 1914. nalazi se u gradovima, a naglo raste i broj i snaga strojeva u industriji.[60] Sve su brojniji veliki industrijski pogoni u proizvodnji cementa, prehrambenih proizvoda, brodogradnji i preradi duhana.[60] Većina industrijskih pothvata organizirana su kao dionička društva koja većinom imaju sjedišta u samoj Hrvatskoj.[60] Zbog potreba industrije grade se i prve elektrane - 1884. istosmjerna HE u Dugoj Resi, 1908. HE u Ozlju, a 1907. i Zagreb dobiva električnu energiju iz termoelektrane.

Novčarstvo je iznimno brzo napredovalo. 1865. u Hrvatskoj i Slavoniji nije bilo banaka, a postojale su tek dvije štedionice.[61] 1868. hrvatski poduzetnici u Zagrebu uspjeli su okupljeni oko trgovačko-obrtničke komore pripremiti početak rada "Hrvatske eskomptne banke".[61] Nakon početka krize 1873. nastupila je potpuna stagnacija u razvitku bankovnih i štedioničkih ustanova, koja je trajala sve do 90-ih godina kada ponovno počinje ubrzanije okupljanje kapitala u novčarskim zavodima, što pokazuje naraslu snagu domaćih poduzetnika.[61] 1913. djelovala je 61 banka i 146 štedionica.[61] Najjača domaća banka bila je Prva hrvatska štedionica, a značajnu ulogu imao je austrijski, talijanski, mađarski i češki kapital.

Državne financije[uredi VE | uredi]

Kovanica od 100 kruna

Nagodbom 1868. određeno je da će Hrvatska samostalno raspolagati s 45% svojih poreznih prihoda (u koje nisu ubrojene carine i trošarine na vino i meso, okvalificirane kao zajednički prihod),[62] dok će ujedno morati platiti 6,44% za zajedničke, austro-ugarske poslove (tzv. kvota). 55% hrvatskih prihoda odlazilo je u Budimpeštu za pokrivanje troškova hrvatsko-ugarske državne zajednice. Postavljeno je i još jedno ograničenje: autonomni hrvatski proračun nije smio biti veći od 2,2 milijuna forinti. Već 1873. prilikom revizije Nagodbe ta nelogičnost je ispravljena te je paušalno ograničenje izostavljeno, iako je ostavljena odredba o 45%. Kako se financijski dio Nagodbe revidirao svakih deset godina, 1889. tangenta je smanjena na 44%, a kvota povećana na 7,935%.[63] Posljednja revizija bila je 1906., kad je kvota povećana na 8,127%.[64] Primjerice, prihodi od poreza na području Hrvatske i Slavonije za 1884. godinu iznosili su 16 milijuna forinti.[65] Toliko je iznosio cijeli proračun tada nezavisne Kraljevine Srbije, dok je proračun Kneževine Bugarske bio još manji.[66] Ipak, od tih 16 milijuna, u zajedničku hrvatsko-ugarsku blagajnu u Budimpešti otišlo je te godine 7 milijuna forinti, dok su autonomne potrebe Trojednice procijenjene na 8 milijuna (tzv. tangenta).[66] Rashodi autonomnog aparata iznosili su oko 6 milijuna forinti, te je te godine deficit kraljevske hrvatske blagajne iznosio 5 milijuna forinti.[66]

Oko iznosa koji treba pripasti zajedničkoj odnosno automnoj blagajni uvijek su se lomila koplja, te se isticalo kako Ugarska iskorištava Hrvatsku. Naime, od 1869. do 1881. u Hrvatskoj je prikupljeno najmanje 93,5 milijuna poreza, dok je od te svote u Hrvatskoj ostalo samo 36 milijuna.[66] Profesor Fran Milobar ispravno je 1905. zaključio da se pod "zajedničkim poslovima" zapravo kriju isključivo ugarski poslovi, od kojih Hrvatska ima vrlo malo ili nimalo koristi. Kad bi Hrvatska davala u zajedničku blagajnu samo ono što iz nje dobiva, trebala bi 1898. raspolagati s 23,5 milijuna za autonomne potrebe i 4,3 od poreza, ukupno 27,8 milijuna forinti. No, te je godine Hrvatska raspolagala svega sa 9,1 milijuna, 32% od te brojke.[64]

Promet i veze[uredi VE | uredi]

Željeznica[uredi VE | uredi]

Željeznička mreža u Ugarskoj i Hrvatskoj i Slavoniji početkom 20. st.
Vlak na kolodvoru u Karlovcu. Mađarski natpisi na željeznici bili su razlog ogorčenih sporova i nereda
Jedrenjak "Trojednica" bakarskog Hrvatskog brodarskog društva, 1873.

Za vrijeme postojanja Trojednice u Hrvatskoj i Slavoniji dogodilo se značajno širenje željezničke mreže. Nagodbom 1868. željeznički projekti i njihova izvedba prešli su pod nadležnost ugarskog Ministarstva trgovine i željezničkog upraviteljstva u Budimpešti. Mađarske vlasti kočile su utjecaj hrvatskih financijera, jer bi željeznička mreža u interesu domaćih ekonomskih snaga ojačala hrvatsku autonomiju u cjelini i onemogućila nadzor mađarske vlade.[67] Ugarska je gradila pruge u interesu svoje prometne politike, koja je počivala na radijalnom, zvjezdolikom sustavu pruga, koje su imale ishodište u metropoli Budimpešti i s njom povezivale susjedne zemlje i periferiju.[67] Zagreb je željeznicom s Budimpeštom spojen 1870., a Rijeka preko Zagreba 1873. U duhu ugarske politike, Slavonski Brod je prije dobio vezu s Budimpeštom nego sa Zagrebom.[67] Gradnju Ličke pruge (Ogulin-Knin) kojom bi se Hrvatska i Slavonija povezale s Dalmacijom, kočila je Ugarska, koja nije htjela dati dozvolu za gradnju.[68] Gradnja je konačno počela 1914., no prekinuta je već izbijanjem Prvog svjetskog rata.[68] Mađarske državne željeznice (MAV) provodile su politiku mađarizacije, protuzakonito koristeći samo mađarski jezik na željeznici u Hrvatskoj i Slavoniji, zapošljavajući Mađare i diskriminirajući govornike hrvatskog.[67] I nakon nemira zbog takve politike 1903., u Hrvatskoj i Slavoniji na željeznicama je radilo svega 57,6% zaposlenika koji su znali hrvatski te je mađarski i dalje bio službeni uredovni jezik.[67]

Pomorstvo[uredi VE | uredi]

Iako je glavnina pomorstva bila smještena u Dalmaciji, kvarnerskim otocima i Rijeci, i u Hrvatskom primorju bila je razvijena pomorska trgovina, pogotovo u Senju, Bakru i Sušaku. U Bakru je osnovana pomorska škola, koja je 1917. uzdignuta na status pomorske akademije.[69] Razna privatna, dionička i zadružna brodarska društva iz Senja i Bakra posjedovala su jedrenjake (barkove) te u znatno manjoj mjeri parobrode.[69] Iako su plovili po cijelom svijetu, najviše do SAD-a i Australije, krajem 19. stoljeća pokazala se definitivna premoć parobroda nad jedrenjacima. Na tu promjenu kvarnerska i primorska brodarska društva uglavnom nisu mogla primjereno odgovoriti kapitalom, pa su gubila na značaju.

Gradski promet[uredi VE | uredi]

Naglom urbanizacijom Zagreba i Osijeka potkraj 19. stoljeća javila se potreba za uvođenjem organiziranog javnog gradskog prijevoza. Iako je u Zagrebu postojao sezonski javni prijevoz konjskim omnibusima i ranije, prvi pravi javni prijevoz u Hrvatskoj uspostavljen je u Osijeku. Osijek je dobio konjski tramvaj 1884., dok je u Zagrebu pušten u promet 1891. Zagrebački tramvaj elektrificiran je 1910.

Kr. ravnateljstvo pošta i brzojava, Zagreb

Telekomunikacije[uredi VE | uredi]

Glavni grad Kraljevine prvi je spojen na brzojavnu mrežu, još na početku 1850. Zagreb je žicom spojen na Zidani Most u današnjoj Sloveniji (tada u Štajerskoj). Telegrafska je žica dovedena sve do Banskih dvora na Trgu sv. Marka. Između 1868. i 1918. poslovi brzojava, pošte i telefona bili su u zajedničkoj, ugarsko-hrvatskoj nadležnosti. Za Hrvatsku i Slavoniju bilo je nadležno Kr. ravnateljstvo pošta i brzojava u Zagrebu.

Prva telefonska veza u Hrvatskoj uspostavljena je 8. siječnja 1881. između građevnog odjela zagrebačkog gradskog poglavarstva i vodovodne strojarnice, udaljene 3,5 km. Prvu koncesiju za izgradnju javne telefonske mreže dobio je Vilim Schwarz koji je svoju telefonsku centralu i mrežu s početnih 45 pretplatnika pustio u promet 1887. Uvidjevši da telefonski promet donosi dobre prihode, 1893. država Schwarzu oduzima koncesiju i 1895. pokreće prvu državnu centralu. Ubrzo se mreža širi i u ostalim gradovima, Varaždinu (1898.), Osijeku, Zemunu.

Sport[uredi VE | uredi]

Najznačajniji pojedinačni poticaj razvoju sporta u Hrvatskoj dao je Franjo Bučar, prvi hrvatski sportski djelatnik i pedagog. Nakon što je 1892. uvedena obvezna tjelovježba u pučke škole te nakon kontakata s inozemstvom dolazi do jačeg razvijanja sportskih aktivnosti u Hrvatskoj i organiziranog bavljenja sportom - od gimnastike, veslanja, plivanja, mačevanja, jahanja, pa do modernijih sportova poput nogometa. Popularizacijom i organizacijom sporta i zdravog života u Hrvatskoj se bavilo društvo Hrvatski sokol, osnovano još 1874. u Zagrebu. Širenjem ogranaka i sportskih sekcija, održavanjem sletova i pokaznih vježbi značajno je doprinijelo širenju sporta. Najpoznatiji sportski klub bio je zagrebački HAŠK, osnovan 1903. godine. 1909. osnovan je Hrvatski športski savez kao krovna hrvatska sportska organizacija. U sklopu HŠS-a osnovane su sekcije za nogomet, automobilizam, biciklizam, laku atletiku, mačevanje, plivanje, ručne saonice, skijanje, sklizanje, veslanje i tenis. Savezu su pristupali i klubovi iz Dalmacije. U sezoni 1912./1913. održano je prvo hrvatsko nogometno prvenstvo. Sljedeća sezona otkazana je zbog izbijanja rata.

Na olimpijskim igrama 1896.-1912. sportaši iz Hrvatske i Slavonije nastupali su u sklopu ugarskog olimpijskog odbora. Milan Neralić prvi je Hrvat koji je osvojio olimpijsku medalju - broncu iz mačevanja na Olimpijskim igrama u Parizu 1900.

Simboli[uredi VE | uredi]

Grb Trojednice na zgradi Hrvatskog Sabora
Službeni grb Austro-Ugarske iz 1916.

Prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi:

Wikicitati „U poslovih autonomnih imadu se unutra granicah kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije upotrebljavati sjedinjene boje i grbovi istih kraljevinah, potonji providjeni krunom sv. Stjepana. (čl. 61) Kod označivanja poslovah, svim kraljevinam krune ugarske zajedničkih, upotrebljuju se sjedinjeni grbovi kraljevinah Ugarske i Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. (čl.62.) Za raspravljanja zajedničkih poslovah imade se uz ugarsku zastavu i sjedinjena zastava kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije razviti na zgradi, u kojoj se obdržava zajednički sabor zemaljah krune ugarske. (čl. 63.)[70][71][72]

Na carevu i kraljevu dvoru, uz austrijsku carsku u sredini, te uz ugarsku na desnoj strani, bila je također s lijeve strane istaknuta i hrvatska zastava.[73]

U samoj Trojednici korištene su inačice hrvatske zastave s različitim krunama nad grbom. Prva službena regulacija bila je Naredba kraljevske zemaljske vlade, odjela za unutarnje poslove, od 16. studenoga 1876., broj 18.307.[74] Naredba od 20. prosinca 1899. utvrđuje obrnuti redoslijed hrvatskog i dalmatinskog grba nego odredba iz 1876.[75] Prema Naredbi bana Ivana Škrleca od 21. studenog 1914. pobliže je određena državna i civilna zastava i njen način isticanja. Zastava je "crveno-bijelo-modra u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji narodna zastava, koja se sa sjedinjenim grbovima kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, proviđena krunom sv. Stjepana, u poslovima autonomnim imade upotrebljavati za službenu zastavu".[76]

U službenim i svečanim prigodama kao himna izvodila se hrvatska inačice Carevke uz Lijepu našu.[2] Savez hrvatskih pjevačkih društava podnio je predstavku 1907. Hrvatskom saboru "glede uzakonjenja, odnosno službenog proglašenja pjesme Lijepa naša domovino hrvatskom himnom."[2] Sabor se o predstavnici nije očitovao, no, Lijepa naša je neslužbeno smatrana hrvatskom himnom.[2]

Hrvatski grb bio je jedini grb, uz austrijski i ugarski, prisutan na novom službenom grbu Austro-Ugarske iz 1916. Iako prva inačica grba Monarhije iz 1915. nije prikazivala hrvatski grb, nakon žestoke reakcije hrvatske vlade (budući da su po Temeljnom zakonu svi zajednički hrvatsko-ugarski simboli morali uključivati hrvatski grb) grb je promijenjen.[27] Tako su hrvatski grb, uz austrijski i ugarski, na kapama i zastavama nosili gotovo svi vojnici austro-ugarske vojske u Prvom svjetskom ratu.

Banovi[uredi VE | uredi]

Kip Rudolfa Valdeca na zgradi Etnografskog muzeja u Zagrebu iz 1903., koji simbolizira Trojednu Kraljevinu, nosi pozlaćenu Zvonimirovu krunu.
# Portret Ban
(rođen-umro)
Služba
1 Levin Rauch photo.JPG Levin Rauch
(1819.-1890.)
8. prosinca 1868. 26. siječnja 1871.
2 Koloman Bedeković.jpg Koloman Bedeković
(1818.-1889.)
26. siječnja 1871. 12. veljače 1872.
3 Ivan Mazuranic crop.jpg Ivan Mažuranić
(1814.-1890.)
20. rujna 1873. 21. veljače 1880.
4 Ladislav Pejačević portret.JPG Ladislav Pejačević
(1824.-1901.)
21. veljače 1880. 4. prosinca 1883.
5 Khuen-Héderváry Károly VU.jpg Dragutin Khuen-Héderváry
(1849.-1918.)
4. prosinca 1883. 27. lipnja 1903.
6 Teodor Pejačević.jpg Teodor Pejačević
(1855.-1928.)
27. lipnja 1903. 26. lipnja 1907.
7 Aleksandar Rakodczay.jpg Aleksandar Rakodczay
(1848.-1924.)
26. lipnja 1907. 8. siječnja 1908.
8 Barun Pavao Rauch 1908 Th. Mayerhofer.png Pavao Rauch
(1865.-1933.)
8. siječnja 1908. 5. veljače 1910.
9 Ban Nikola Tomašić.jpg Nikola Tomašić
(1864.-1918.)
5. veljače 1910. 19. siječnja 1912.
10 Slavko Cuvaj.jpg Slavko Cuvaj
(1851.-1930.)
19. siječnja 1912. 21. srpnja 1913.
11 Ivan škrlec lomnički.jpg Ivan Skerlecz
(1873.-1951.)
21. srpnja 1913. 29. lipnja 1917.
12 Antun Mihalovich.jpg Antun Mihalović
(1868.-1949.)
29. lipnja 1917. 20. siječnja 1919.

Literatura[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Coat of arms of Croatia.svg

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

  1. Nagodba, čl. 59.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Državna obilježja (Croatian). Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija (MVPEI). pristupljeno 20 June 2011
  3. Hrvatsko-ugarska nagodba, članak 55.
  4. 4,0 4,1 A Pallas nagy lexikona, Horvát-Szlavonország
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Hrvatsko-ugarska nagodba. Hrvatska enciklopedija (LZMK). pristupljeno 2014-03-20
  6. "Nagodba."Encyclopaedia Britannica. Encyclopaedia Britannica Online Academic Edition. Encyclopædia Britannica Inc., 2014. Web. 19 Mar. 2014.
  7. Trojedna kraljevina. Hrvatska enciklopedija (LZMK). pristupljeno 2014-03-13
  8. Nagodba, čl. 1
  9. Gross, 7.
  10. Saborski dnevnik Kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, godina 1881.-1884., II Svezak, Tiskara "Narodnih novinah", Zagreb, 1884.
  11. Heka, str. 939., bilj. 38
  12. Šarinić, Josip (1972.): Nagodbena Hrvatska: Postanak i osnove ustavne organizacije
  13. Wolfgang Kessler: Politik, Kultur und Gesellschaft in Kroatien und Slawonien in der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts. Historiographie und Grundlagen. Verlag Oldenbourg, München 1981, ISBN 3-486-49951-3, S. 9.
  14. Saborski dnevnik Kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Opseg 2, LXXIV saborska sjednica održana 15. siječnja 1884.
    Wikicitati „A znate li vi što bi nas stajalo autonomno domobranstvo, što bi nas uprava Dalmacije stajala, za koju Austrija svake godine nadoplaćuje deficit od 1,200.000 forinti? A kad ste već voljni takav posao preuzeti, kao što je sklapanje nove nagodbe i osvajanje Rieke i Dalmacije, jeste li vi pomislili na naše jadikovanje u stanu zemaljskom? Ako je naš narod tako gol i bos, tako siromašan i propao kao što vi tvrdite, je li moguće s njime tako ratoborne poslove izvršiti kao što sebi zamišljate?“
    (Govor zastupnika Gjure pl. Gjurkovića, str. 1046.)
  15. 15,0 15,1 15,2 Sabor. Hrvatska enciklopedija (LZMK). pristupljeno 2013-02-12
  16. Ustav Republike Hrvatske, izvorišne osnove
  17. Ladislav Heka: Hrvatsko-ugarska nagodba u zrcalu tiska, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Vol.28 No.2 Prosinac 2007.
  18. HSS Sisačko-moslavačke županije, povijest
  19. 19,0 19,1 Rudolf Horvat, Najnovije doba hrvatske povijesti, Zagreb, 1906.
  20. Ladislav Heka: Hrvatsko-ugarska nagodba u zrcalu tiska, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Vol.28 No.2 Prosinac 2007.
  21. 21,0 21,1 21,2 Bilandžić, 29.
  22. Mažuranić, Ivan. Opća i nacionalna enciklopedija. pristupljeno 2011-01-20
  23. 23,0 23,1 23,2 23,3 Bilandžić, 30.
  24. 24,0 24,1 Bilandžić, 31.
  25. Kolar, str. 136.-138.
  26. Neven Jovanović, Hrvatska je stupila u Europu: Noga filologa, Zrez, br. 200., 23. Veljače 2007.
  27. 27,0 27,1 Vinko Krišković: Izabrani politički eseji; Autobiografija, Priredio Dubravko Jelčić, MH, SHK, Zagreb, 2003., ISBN 953-150-269-2
  28. Sirotković, 22.
  29. 29,0 29,1 29,2 Sirotković, 22.
  30. Sirotković, 28.
  31. 31,0 31,1 31,2 31,3 Sirotković, 23.
  32. Sirotković, 29.
  33. 33,0 33,1 33,2 33,3 Ines Sabotič, Stjepan Matković:Saborski izbori i zagrebačka izborna tijela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, Društvena istraživanja, Vol.14 No.1-2 (75-76) Travanj 2005.
  34. 34,0 34,1 Ivan Bulić, Politika Hrvatsko-srpske koalicije uoči Prvoga svjetskog rata 1907.–1913. ČSP, br. 2., 415.-453. (2012)
  35. Bilandžić, 44.
  36. 36,0 36,1 36,2 Polić, str. 214.
  37. 37,0 37,1 Polić, str. 215.
  38. Polić, str. 218.
  39. Polić, str. 216.
  40. Polić, str. 217.
  41. Frank, str. 6.
  42. Polić, str. 217.
  43. Biondich 2000, p. 16
  44. Ministarstvo kulture, Milenijska izložba
  45. Povijest zaštite prirode u RH, MZO
  46. 46,0 46,1 46,2 46,3 46,4 46,5 46,6 Željko Karaula: “Bolesti i ljudi vječni suparnici”, zdravstvo na području Podžupanija bjelovarske i križevačke 1874.-1884., Cris: časopis Povijesnog društva Križevci, Vol.XI No.1 Veljača 2010.
  47. Hrvatska pravna povijest 1790. - 1918., Vrhovni sud Republike Hrvatske
  48. Čitanka za seoske opetovnice, str. 187.
  49. 49,0 49,1 49,2 Vlado Puljiz: Socijalna politika i socijalne djelatnosti u Hrvatskoj u razdoblju 1900.-1960. godine
  50. Kraljevsko redarstveno povjereništvo za grad Zagreb, arhinet
  51. 51,0 51,1 Biserka Stanišić: Odsjek iv-b res. Za pogranična redarstvena satništva odjela za unutarnje poslove Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade u Zagrebu, Arh. vjesn., god. 36 (1993) str. 181-206
  52. 52,0 52,1 Pojić, Milan; 2001., Ustroj Austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914., Arhivski vjesnik, No.43 Ožujak 2001.
  53. István Deák: Der k. (u) k. Offizier 1848– 1918, Beč – Köln – Weimer, 1991., str. 72.
    Wikicitati „Oba zakona predviđaju zajedničku vojsku i mornaricu podčinjenu državnom ratnom ministru, te tri domobranstva, naime austrijsko, ugarsko i hrvatsko-slavonsko (Die beiden Wehrgesetze sahen ein gemeinsames Heer und eine gemeinsame Marine unter einem Reichskriegsminister sowie drei Landwehren, nämlich eine östrreichische, eine ungarische und eine kroatisch-slawonische, vor.)“
    (István Deák)
  54. 54,0 54,1 Seton-Watson, Hugh (1945). Eastern Europe Between the Wars, 1918–1941 (3rd ed.). CUP Archive. p. 434. ISBN 1-00-128478-X.
  55. 55,0 55,1 Kronologija Židovske općine Zagreb
  56. 56,0 56,1 56,2 Kraljevine Hrvatska i Slavonija na Tisućgodišnjoj zemaljskoj izložbi kraljevine Ugarske u Budimpešti 1896, Budapest (Hungary). Milleniumi Kiállitás, 1896 Tiskarski zavod "Narodnih Novina", str.50
  57. Branko Dubravica (January 2002). "Političko-teritorijalna podjela i opseg civilne Hrvatske u godinama sjedinjenja s vojnom Hrvatskom 1871–1886". Politička misao 38 (3): 159–172. Preuzeto 20 June 2012.
  58. Josip Vrbošić (September 1992). "Povijesni pregled razvitka županijske uprave i samouprave u Hrvatskoj". Društvena istraživanja 1 (1): 55–68. Preuzeto 9 April 2012.
  59. Stipetić, 186.
  60. 60,0 60,1 60,2 60,3 60,4 Industrija Banske Hrvatske krajem 19. i početkom 20. st.
  61. 61,0 61,1 61,2 61,3 Bogdan, Razvoj hrvatskog gospodarstva do Prvog svjetskog rata
  62. Kraljevine Hrvatska i Slavonija na Tisućgodišnjoj zemaljskoj izložbi ..., str. 13.
  63. Stipetić, Vladimir (2012.). Dva stoljeća razvoja hrvatskog gospodarstva (1820.-2005.), str. 165.-170., Zagreb: HAZU. ISBN 978-953-154-110-7
  64. 64,0 64,1 Stipetić, 167.
  65. Hrvatski sabor (1884.). Saborski dnevnik Kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Opseg 2, Godina 1881.-1884., LXXIV saborska sjednica, 15. siječnja 1884., str. 1034., Zagreb: Narodne novine.
  66. 66,0 66,1 66,2 66,3 Saborski dnevnik
  67. 67,0 67,1 67,2 67,3 67,4 Ljiljana Dobrovšak: Zaposlenici na željeznicama u Hrvatskoj 1903. godine, Časopis za suvremenu povijest, Vol.40 No.2 Listopad 2008.
  68. 68,0 68,1 Zdravka Jelaska Marijan: Prugom, cestom, zrakom, a i morem ako treba, Hrvatska revija, Broj 4, prosinac 2009., ISSN 1330-2493
  69. 69,0 69,1 Nikša Mendeš: Riječki, lošinjski i senjski jedrenjaci koncem 19. i početkom 20. stoljeća, Senjski zbornik, Vol.31 No.1, Prosinac 2004.
  70. The Hungaro-Croatian Compromise of 1868 (The Nagodba), II
  71. Croatia - Historical Flags (1848-1918), www.fotw.net
  72. Hrvatsko-ugarska nagodba
  73. Pliverić, str. 50.
  74. O hrvatskim simbolima
  75. Hrvatska - povijesne zastave, The FAME
  76. Naredba bana kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije o uporabi zastava i emblema (1914.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Hrvatska i Slavonija.