Fine mrtve djevojke (2002.)

Fine mrtve djevojke
Redatelj	Dalibor Matanić
Producent	Jozo Patljak
Scenarist	Mate Matišić; Dalibor Matanić
Glavne uloge	Olga Pakalović; Nina Violić; Inge Appelt; Krešimir Mikić; Ivica Vidović; Jadranka Đokić; Boris Miholjević; Milan Štrljić
Glazba	Pavle Miholjević
Montaža	Tomislav Pavlić
Godina izdanja	2002.
Trajanje	77 min.
Država	Hrvatska
Jezik	hrvatski
	Profil na IMDb-u
	Portal o filmu

Fine mrtve djevojke je hrvatski igrani film Dalibora Matanića iz 2002.

Radnja[uredi | uredi kôd]

Upozorenje čitatelju: Slijedi tekst koji sadrži pojedinosti o radnji ili o završetku ovog djela.

Dvije zaljubljene djevojke, studentica Iva (Olga Pakalović) i sportašica Marija (Nina Violić), unajmljuju stan u jednoj zagrebačkoj zgradi sretne jer su ostvarile san o svom mirnom, skrivenom kutku... Ispod njih žive gazdarica Olga (Inge Appelt), njezin povučeni suprug Blaž (Ivica Vidović) i sin Danijel (Krešimir Mikić), koji želi zavesti Ivu. Bezobzirna Olga daje otkaz djevojkama čim dozna da su lezbijke, a Danijel siluje Ivu...

Nagrade[uredi | uredi kôd]

49. Pula film festival:
- Grand prix žirija - Velika zlatna arena za najbolji film
- Zlatna arena za režiju
- Nagrada kritičara Oktavijan za najbolji film
- Nagrada publike Zlatna vrata Pule za najbolji film
- Zlatna arena za najbolju produkciju
- Zlatna arena za mušku epizodnu ulogu (Ivica Vidović)
- Zlatna arena za žensku epizodnu ulogu (Olga Pakalović)
Specijalna nagrada žirija - Sochi IFF
Grand Prix mladog žirija - Cinema tout Ecran, Geneve
Hrvatski kandidat za nagradu Oscar

Kritike[uredi | uredi kôd]

Nenad Polimac je u recenziji napisao da je to „najbolji hrvatski film od Maršala”:

„...uvjerljivost tog iznimnog ostvarenja – najdojmljivijeg u hrvatskom filmu nakon “Maršala” Vinka Brešana – upravo je u realističnom prikazu središnjeg odnosa dviju glavnih junakinja. Matanićev je film pritom i izvrsno režiran, a zbog vrlo atraktivnog widescreen formata i fotografije živih boja doima se kao da je ponikao iz neke druge, recimo, španjolske kinematografije. S potonjom ga filmskom sredinom veže i osjećaj za makabrično (tri smrti i niz ozljeda ljudskog tijela), autor je očito gledao i “Susjede” Alexa de la Iglesie, a u spretnom spoju društvene kritičnosti i filmofilske upućenosti kao da se podsjećamo na ranog Fassbindera. Ipak, i uz sve usporedbe i svjesne citate, “Fine mrtve djevojke” su punokrvni original koji će imati zasluženo velik odjek u domaćim kinima i popriličan odjek na međunarodnoj festivalskoj sceni”^[1]