Prijeđi na sadržaj

Gramatika latinskog jezika

Izvor: Wikipedija

Ovaj članak pruža osnovne podatke o fonologiji i morfologiji klasičnog latinskog jezika. Značenja latinskih riječi navedena su prema Žepić, Horvat-Žepić i Gortan 1991, a kvantiteta je zabilježena prema Gaffiot i Gréco 2016.

Uvod

[uredi | uredi kôd]

Latinski jezik spada u skupinu latinsko-faliskičkih jezika. Dobio je naziv po pokrajini Laciju (Latium), a govorili su ga Rimljani. Danas je to mrtav jezik: nijedan narod svijeta ne koristi ga u svakodnevnoj komunikaciji, osim što se koristi u Vatikanu i većinom za vrijeme misa. Budući da se osim u rimskoj književnosti latinski jezik koristio i u srednjem vijeku, a i danas se koristi u medicini, veterini, agronomiji, pravu, to nikako nije zanemariv jezik. Romanski jezici (poznati i kao novolatinski jezici) podskupina su italskih jezika, posebno oni koji su se razvili iz dijalekata latinskog jezika, odnosno tzv. vulgarnog latinskog, latina vulgata, kojim su, nakon raspada Rimskog Carstva, govorili obični ljudi na prostoru današnje Italije, Portugala, Španjolske, Francuske i Rumunjske. Mnoge su riječi u navedenim jezicima latinskog podrijetla. I hrvatski, te primjerice engleski jezik, obiluju latinizmima - (latinskim posuđenicama i usvojenicama).

Izgovor

[uredi | uredi kôd]

Postoje dva načina izgovora: klasični i tradicionalni. Klasičnim izgovorom čitamo tekstove koji su nastali do propasti Zapadnog Rimskog Carstva (5. st.), a tradicionalnim sve tekstove koji su nastali nakon 5.st.n.e.

Tradicionalni izgovor

[uredi | uredi kôd]
  • ae i oe čitaju se kao e
  • i se ispred samoglasnika čita kao j
  • c se ispred e, i, y, ae, oe čita kao c, a inače kao k
  • ch se čita kao h, osim u iznimkama kao k npr. Christus [Kristus]
  • ngu se pred suglasnikom čita kao ngv
  • ph se čita kao f
  • rh se čita kao r
  • qu se čita kao kv
  • th se čita kao t
  • s se između samoglasnika čita kao z
  • ti se pred vokalom, i kad je nenaglašen, čita kao ci, a ako slijedi iza s, t ili x, tada se čita kao ti
  • x se čita kao ks/ gz
  • y se čita kao i

Klasični izgovor

[uredi | uredi kôd]

Vrijede pravila kao i za tradicionalni s malenim iznimkama:

  • c se čita kao k
  • ae se čita kao aj
  • oe se čita kao oj
  • s se čita kao s
  • ch se čita kao h
  • rh se čita kao r
  • th se čita kao t
  • ph se čita kao f

Vrste riječi

[uredi | uredi kôd]

U latinskom jeziku postoji 9 vrsta riječi:

Promjenjive:

Nepromjenjive:

Od promjenjivih vrsta riječi, imenice, brojevi i zamjenice se dekliniraju (sklanjaju), pridjevi se dekliniraju i kompariraju, a glagoli se konjugiraju (sprežu).

Imenice

[uredi | uredi kôd]

U latinskom postoji pet deklinacija, obrazaca prema kojima se tvore različiti padežni oblici:

  • 1. ili a-deklinacija
  • 2. ili o-deklinacija
  • 3. deklinacija, koja se dijeli na:
    • konsonantske osnove
    • i-osnove
  • 4. ili u-deklinacija
  • 5. ili e-deklinacija

Imenice se, kao i u hrvatskom, sastoje od osnove (nepromjenjivi dio) i nastavka (promjenjivi dio, padežni nastavak). Nazivi deklinacija (a-deklinacija, o-deklinacija, itd.) odnose se na glas kojim je izvorno završavala osnova imenice. Međutim, zbog povijesnih glasovnih promjena i stapanja glasova, u klasičnom latinskom taj glas u mnogim oblicima riječi više nije vidljiv.[1][2] Izvorna osnova se uvijek vidi u genitivu množine oduzimanjem nastavka -(r)um.[3] S obzirom da se iz nominativa jednine ne može uvijek znati kojoj deklinaciji pripada pojedina imenica (npr. imenice i 2. i 3. i 4. deklinacije mogu završavati na -us), u rječnicima se nakon nominativa jednine navodi i nastavak genitiva jednine, prema čemu se može odrediti kojoj deklinaciji imenica pripada.

Obično se u latinskom razlikuje šest padeža: nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, ablativ. Vokativ je gotovo uvijek jednak nominativu, osim u 2. deklinaciji.[4] Ponekad se s imenima gradova i nekolicinom drugih riječi koristi arhaični lokativ za izražavanje mjesta;[5] lokativ je jednak jednom od drugih padežnih oblika, ovisno o deklinaciji. Imenice mogu biti u jednini (singular) ili množini (plural).

Imenice se dekliniraju na sljedeći način:

  • u 1., 4., 5. deklinaciji uklonimo karakteristični nastavak za nominativ jednine, te potom na tako dobivenu osnovu riječi dodajemo ostale nastavke
  • u drugoj deklinaciji osnovu je moguće dobiti uklanjanjem karakterističnog nastavka za nominativ jednine, ali je lakše i praktičnije dobiti je uklanjanjem nastavka za genitiv jednine jer je njegov nastavak, za razliku od onoga za nominativ jednine, isti u gotovo svim imenicama druge deklinacije.
  • u trećoj deklinaciji osnova imenice dobije se tako da se od genitiva jednine odbaci karakterističan nastavak -is, te se na tu osnovu dodaju nastavci.

Npr. servus, -i, m. = rob. Nominativ jednine je servus, uklonimo -us i dobijemo serv-, te na tu osnovu dodajemo ostale nastavke: genitiv jednine glasi servi, dativ glasi servo itd.

Imenice se u rječniku navode u sljedećem obliku: ămīcus, -i, m.

Ămīcus je oblik za nominativ jednine, -i je nastavak za genitiv jednine (te po ta dva oblika nedvosmisleno znamo kako se imenica deklinira), a m. je oznaka roda. Rod može biti m. (masculinum, muški rod), f. (femininum, ženski rod) i n. (neutrum, srednji rod).

1. ili a-deklinacija

[uredi | uredi kôd]

Imenice a-deklinacije su u pravilu ženskog roda. Izuzeci su riječi koje označavaju mušku osobu, npr. agrĭcŏla 'ratar', pŏēta 'pjesnik', nauta 'mornar', te neke osobne imenice: Hădrĭa 'Jadran', Arsia 'Raša', Cătĭlīna 'Katilina (prezime)'.[6][7][8]

jedninamnožina
N = V -ă-ae
G -ae-ārum
D -ae-īs
A -ăm-ās
Ab -ā-īs
L -ae-īs

2. ili o-deklinacija

[uredi | uredi kôd]

Imenice 2. deklinacije možemo podijeliti na tri grupe ovisno o završetku u nominativu, koje se uglavnom podudaraju s rodom po sljedećem obrascu:[9]

  • -ŭs: muški rod (pŏpŭlus 'narod'); ponekad ženski (hŭmus 'zemlja') i rijetko srednji (vīrus 'sluz, otrov')
  • -ĕr: muški rod (pŭĕr 'dječak')
  • -ŭm: srednji rod (oppĭdum 'utvrda, grad')

Imenice na -ŭs su jedine koje imaju poseban oblik za vokativ.[4] Imenice srednjeg roda na -ŭs imaju isti nastavak u akuzativu; obično su singularia tantum.[10] Većina imenica na -ĕr gubi -ĕ- izvan nominativa/vokativa: nom. lĭbĕr, gen. lĭbrī (nalik hrvatskom nepostojanom a: novac-novca); manji broj ga čuva: nom. pŭĕr, gen. pŭĕrī.[11]

jednina

-ŭs-(ĕ)r-ŭm
N -ŭs-ĕr-ŭm
G -ī
D -ō
A -ŭm
V -ĕ =N
Ab -ō
L -ī

množina

-ŭs-(ĕ)r-ŭm
N=V -ī-ă
G -ōrum
D -īs
A -ōs-ă
Ab -īs
L -īs

3. deklinacija

[uredi | uredi kôd]

Ovoj deklinaciji pripadaju one imenice kojima osnova završava ili na suglasnik (to su tzv. konsonantske osnove) ili na samoglasnik i (tzv. i-osnove).

Osnova imenica dobije se tako da od genitiva jednine odbacimo karakterističan nastavak, a u trećoj deklinaciji to je -is.

U ovoj deklinaciji zastupljene su imenice sva tri roda.

Uobičajeni završeci imenica muškog roda u nominativu i genitivu jednine su:

-or, -oris; -os, -oris; -o, -onis; -es, -itis; -ex, -icis; -x, -cis; -x, -gis

Imenice ženskog roda obično završavaju na:

-io, -ionis; -do, -dinis; -go, -ginis; -as, -atis; -us, -utis; -us, -udis; -x, -cis; -x, -gis

Imenice srednjeg roda najčešće završavaju na:

-en, -inis; -us, -eris; -us, -oris.

I-osnovama pripadaju:

  • jednakosložne imenice, tj. one imenice koje u nominativu i genitivu jednine imaju jednak broj slogova, npr. civis, -is, m.
  • imenice koje ispred nastavka -is u genitivu jednine imaju dva ili više suglasnika, npr. ars, artis, f.
  • imenice srednjeg roda koje u nominativu jednine završavaju na -e, -al ili -ar, npr. mare, -is, n.


padežjedninamnožina
N -/-es
G -is-(i)um*
D -i-ibus
A -em-es
V -/-es
Ab -e-ibus

* Imenice muškog i ženskog roda i-osnova razlikuju se od imenica muškog i ženskog roda konsonantskih osnova samo u genitivu množine, koji završava na -ium, a ne na -um.

** oblik nominativa u rječniku je posebno označen. primjer: imenica vox,-cis,f.

nominativ: vox
osnova imenice: voc- (dobije se tako da se makne genitivni nastavak -IS)
deklinacija
voxvoces
vocisvocum
vocivocibus
vocemvoces
voxvoces
vocevocibus
padežjedninamnožina
N -/-a*
G -is-(i)um*
D -i-ibus
A -/-a*
V -/-a*
Ab -i/e-ibus
  • Imenice srednjeg roda i-osnova imaju u ablativu jednine -i (a ne -e), u genitivu množine -ium (a ne -um), a u nominativu, akuzativu i vokativu množine završavaju na -ia (a ne na -a):

4. ili u-deklinacija

[uredi | uredi kôd]

U nominativu jednine imenice muškog i ženskog roda završavaju na -ŭs, a srednjeg na -ū. U genitivu jednine završavaju na -ūs. Većina imenica ove deklinacije je muškog roda (cantŭs 'pjevanje'), manje ih je ženskog roda (mănŭs 'ruka', ăcŭs 'igla'), a samo nekolicina srednjeg roda (gĕnu 'koljeno').[12]

jednina

-ŭs-ŭ
N=V -ŭs-ŭ
G -ūs
D -uī-ū
A -ŭm-ū
Ab -ū

množina

-ŭs-ŭ
N=V -ūs-ŭă
G -ŭŭm
D -ĭbŭs
A -ūs-ŭă
Ab -ĭbŭs

5. ili e-deklinacija

[uredi | uredi kôd]

Imenice ove deklinacije pretežno su ženskog roda, jedino su dies,ei,m dan i meridies,ei,m podne muškoga roda, imenica dies može biti i ženskog roda kada znači određeni rok. Relativno su malobrojne, a neke nemaju oblike za sve padeže. Samo dies i res stvar imaju potpunu množinu, a neke imenice imaju samo n,a,v množine.

padežjedninamnožina
N -es-es
G -ei-erum
D -ei-ebus
A -em-es
V -es-es
Ab -e-ebus

Pridjevi

[uredi | uredi kôd]

Latinski se pridjevi dijele na dvije skupine:

  • pridjevi koji se dekliniraju po a-deklinaciji (u ženskom rodu) odnosno o-deklinaciji (u muškom i srednjem rodu). U rječniku uz njih stoji oznaka 3. Primjer: altus, 3 čita se "altus, alta, altum"
  • pridjevi treće deklinacije. Oni pripadaju i-osnovama. Sa svoje strane, oni se opet dijele na tri skupine, ovisno o broju oblika u nominativu jednine. Tako postoje:
    • pridjevi s 3 završetka: pridjev u nominativu jednine ima za svaki rod poseban oblik. Primjer: celeber, -bris, -bre - pritom je celeber oblik za nominativ jednine muškog roda; celebris ženskog roda, a celebre srednjeg. Genitiv jednine za sva tri roda je predvidljiv: celebris.
    • pridjevi s 2 završetka: pridjev u nominativu jednine ima jedan oblik za muški i ženski rod, a drugi oblik za srednji rod. Primjer: omnis, -e - pritom je omnis oblik za nominativ jednine muškog i ženskog roda, a omne srednjeg. Genitiv jednine za sva tri roda je predvidljiv: omnis.
    • pridjevi s jednim završetkom: pridjev u nominativu jednine ima isti oblik za sva tri roda. Rječnička oznaka koja slijedi upućuje na genitiv jednine. Primjer: audax, -acis - pri čemu je audax nominativ jednine sva tri roda, a audacis genitiv jednine za sva tri roda.

Deklinacija pridjeva

[uredi | uredi kôd]

Pridjevi a i o deklinacije dekliniraju se kao i imenice tih deklinacija.

Pridjevi treće deklinacije dekliniraju se: Singular

  • N -er,-ris,-re;-is,-e;različito;
  • G -is
  • D -i
  • A -em (m,f); =N (n)
  • V = N
  • AB -i

Plural

  • n -es(m,f);-ia(n)
  • g -ium
  • d -ibus
  • ak = n
  • v = n
  • ab -ibus

Zamjenice

[uredi | uredi kôd]

Zamjenice se djele na:

  • osobne
  • posvojne
  • povratne
  • pokazne
  • upitne
  • odnosne
  • neodređene

Zamjenice za prva lica nemaju vokativ.

Osobne (lične) zamjenice

[uredi | uredi kôd]

U latinskom postoje osobne zamjenice za 1. i 2. lice sg. i pl. ,treća lica nadomještaju se pokaznom zamjenicom.

Prvo lice Drugo lice
ego, meī
ja m. i f.		 nōs, nostrum
mi m. i f.		 tū, tuī
ti m. i f.		 vōs, vestrum
vi m. i f.
Singular Plural Singular Plural
Nominativ egonōstūvōs
Genitiv meīnostrī ili nostrum1tuīvestrī ili vestrum1
Dativ mihinōbīstibivōbīs
Akuzativ mēnōstēvōs
Vokativ - ---
Ablativ (a) me/mecum (cum me)(a) nōbīs/nobiscum (cum nobis)(a) tē/tecum (cum te)(a) vōbīs/vobiscum (cum vobis)

1—oblici nostrum i vestrum koriste se samo u značenju «od nas», to jest «od vas»

Upitna zamjenica

[uredi | uredi kôd]

Upitna zamjenica »tko?,što?« u latinskom jeziku glasi quĭs?, quĭd? i ima, kao i u hrvatskom jeziku, samo jedninu.

padežza živoza neživo
Nominativ quĭsquĭd
Genitiv cūiuscūius
Dativ cuicui
Akuzativ quĕmquĭd
Vokativ --
Ablativ quōquare

Povratna zamjenica

[uredi | uredi kôd]

Povratna zamjenica u latinskom jeziku ima samo jedninu i nema nominativ i vokativ.

Nominativ -
Genitiv sui
Dativ sibi
Akuzativ sē
Vokativ -
Ablativ sē\secum (cum se)


Odnosne zamjenice

[uredi | uredi kôd]


quī, quae, quod
koji, koja, koje
m. f. n.
Singular Plural Singular Plural Singular Plural
Nominativ quīquīquaequaequodquae
Genitiv cūius1quōrum1cūius1quārum1cūius1quōrum1
Dativ cuiquibuscuiquibuscuiquibus
Akuzativ quemquōsquamquāsquodquae
Vokativ ------
Ablativ quōquibusquāquibusquōquibus

1—oblici genitiva jednine i množine nerijetko imaju posvojno značenje čiji, čija, čije


Pokazne zamjenice

[uredi | uredi kôd]

Pokazne zamjenice u latinskom jeziku su sljedeće:

  1. hĭc, haec, hŏc ovaj, ova, ovo
  2. iste, ista, istud taj, ta, to
  3. ille, illa, illud onaj, ona, ono
  4. ĭs, ea, ĭd on(aj), ona, ono
  5. īdem, eădem, ĭdem isti, ista, isto
  6. ipse, ipsa, ipsum sâm, sama, samo


Pokazne zamjenice u svojoj deklinaciji pokazuju neke osobitosti: genitiv i dativ singulara te dativ i ablativ plurala imaju iste oblike za sva tri roda, u genitivu singulara imaju nastavak -ius a u dativu -i.


hĭc, haec, hŏc
m. f. n.
Singular Plural Singular Plural Singular Plural
Nominativ hĭchīhaechaehŏchaec
Genitiv hūiushōrumhūiushārumhūiushōrum
Dativ huichīshuichīshuichīs
Akuzativ hunchōshanchāshochaec
Vokativ ------
Ablativ hōchīshāchīshōchīs
iste, ista, istud
m. f. n.
Singular Plural Singular Plural Singular Plural
Nominativ isteistīistaistaeistudistă
Genitiv istīusistōrumistīusistārumistīusistōrum
Dativ istīistīsistīistīsistīistīs
Akuzativ istumistōsistamistāsistudistă
Vokativ ------
Ablativ istōistīsistāistīsistōistīs
ille, illa, illud
m. f. n.
Singular Plural Singular Plural Singular Plural
Nominativ illeillīillaillaeilludillă
Genitiv illīusillōrumillīusillārumillīusillōrum
Dativ illīillīsillīillīsillīillīs
Akuzativ illumillōsillamillāsilludillă
Vokativ ------
Ablativ illōillīsillāillīsillōillīs
ĭs, ea, ĭd
m. f. n.
Singular Plural Singular Plural Singular Plural
Nominativ ĭsii(ei)eaeaeĭdea
Genitiv ēiuseōrumēiuseārumēiuseōrum
Dativ eieis(iis)eieis(iis)eieis(iis)
Akuzativ eumeoseameasĭdea
Vokativ ------
Ablativ eōeis(iis)eāeis(iis)eōeis(iis)
īdem, eădem, ĭdem1
m. f. n.
Singular Plural Singular Plural Singular Plural
Nominativ īdemīdemeădemeaedemĭdemeădem
Genitiv eiusdemeorundemeiusdemearundemeiusdemeorundem
Dativ eĭdemeisdem(īsdem)eĭdemeisdem(īsdem)eĭdemeisdem(īsdem)
Akuzativ eundemeosdemeandemeasdemĭdemeadem
Vokativ ------
Ablativ eōdemeisdem(īsdem)eādemeisdem(īsdem)eōdemeisdem(īsdem)

1—na isti se način deklinira i zamjenica ipse, ipsa, ipsum

Brojevi

[uredi | uredi kôd]

Neki brojevi se dekliniraju, neki ne. Dekliniraju se: 1, 2, 3, 200, 300, 400, 500, 600, 700, 800, 900, 2000, 3000... (tisućice) Ostali brojevi se ne dekliniraju.

padež123
nominativus unus, una, unum duo, duae, duotres, tria
genitivus uniusduorum, duarum, duorumtrium
dativus uniduobus, duabus, duobustribus
accusativus unum, unam, unumduo(s), duas, duotres, tria
ablativus uno, una, unoduobus, duabus, duobustribus

Glagoli

[uredi | uredi kôd]

Glagoli se u latinskom konjugiraju i upravo su po načinu konjugacije podijeljeni na 5 grupa:

  • I-a konjugacija -āre
  • II-e konjugacija -ēre
  • III-konsonantska konjugacija -ĕre
  • III-io konjugacija -ĕre *
  • IV-i konjugacija -īre

Isto tako latinski glagoli, kao i hrvatski, imaju prošla, sadašnje i buduća vremena, ali i načine i stanja. No, glagoli se, kao i latinske imenice, predstavljaju. I to tako da se napiše u 1. licu sg., broj konjugacije (arapskim, ne rimskim brojem), i značenje. A čita se 1. lice sg., infinitiv i značenje. Infinitiv se tvori tako da se iz zadanog 1. lica sg. makne -O i doda jedan od gore navedenih nastavaka.

npr. amo, 1.=voljeti
  č. amo, amāre, voljeti

     lego, 3.=čitati
  č. lego, legĕre, čitati


*Glagoli III-io konjugacije se predstavljaju kao glagoli III-kons. (npr. capio, 3.=oteti, 
 zgrabiti [č. capio, capěre=oteti, zgrabiti]), a konjugiraju se po nastavcima za IV-i konjugaciju
 [capio, capis, capit, capĭmus, capĭtis, capiunt])

Glagol biti

[uredi | uredi kôd]

Glagol biti se na latinskom predstavlja sum, esse, fuī gdje:

  • sum označava 1. lice sg. indikativa prezenta aktivnog (jesam)
  • esse označava infinitiv (biti)
  • fuī označava 1. lice sg. indikativa perfekta aktivnog (bio sam)

Indikativ prezenta aktivnog

[uredi | uredi kôd]
licejedninamnožina
1. –ō, –m-mus
2. -s-tis
3. -t-nt

Ovi nastavci se dodaju na prezentsku osnovu koja se dobije tako da se u I-a, II-e i IV-i konjugaciji u infinitivu makne nastavak -re, a u III-kons. i III-io se miče čitav -ĕre.

U III-kons. konjugaciji između prezentske osnove i nastavaka dodaju se tematski vokali:

  • -i- (u 2. i 3. licu jednine te u 1. i 2. licu množine)
  • -u- (u 3. licu množine)
 npr.  lego, 3.=čitati
       • lego
       • legis
       • legit
      
       • legĭmus
       • legĭtis
       • legunt

U III-io i IV-i konjugaciji između prezentske osnove i nastavaka također se dodaju tematski vokali:

  • -u- (u 3. licu množine)
 npr.  capio, 3.=oteti, zgrabiti, uzeti  |  punio, 4.=kazniti
       • capio    ||  punio
       • capis    ||  punis
       • capit    ||  punit
      
       • capĭmus  ||  punimus
       • capĭtis  ||  punitis
       • capiunt  ||  puniunt
Glagol biti
licejedninamnožina
1. sŭmsŭmus
2. ĕsestis
3. estsunt

Imperativ I.

[uredi | uredi kôd]
liceI-aII-eIII-kons.III-ioIV-i
2. sg. -ø-ø-ĕ-ĕ-ø
2. pl. -tĕ-tĕ-tĕ-itĕ-itĕ

Imperativ I. je blaži zapovjedni način, koristi se u književnim djelima. U imperativu I. latinskoga jezika postoje samo 2 lica: 2. lice jednine (singulara/sg.) i 2. lice množine (plurala/pl.). Imperativ I. tvori se na sljedeći način:

  • Singular
    • U I-a, II-e i IV-i konjugaciji 2. lice sg. jednako je prezentskoj osnovi [npr. amā! (voli!) | habē! (imaj!) | punī! (kazni!)]
    • U III-kons. i III-io konjugaciji na prezentsku osnovu dodaje se tematski vokal -ĕ [npr. legĕ! (čitaj!) | fugĕ! (bježi!)]
  • Plural
    • U I-a, II-e i IV-i konjugaciji na 2. lice sg. dodaje se nastavak -tĕ [npr. amātĕ! (volite!) | habētĕ! (imajte!) | punītĕ! (kaznite!)]
    • U III-kons. i III-io konjugaciji na prezentsku osnovu dodaje se tematski vokal -ĭ- te nastavak -tĕ [npr. legĭtĕ! (čitajte!) | fugĭtĕ! (bježite!)]
Glagol biti
licejedninamnožina
2. eseste

Indikativ imperfekta aktivnog

[uredi | uredi kôd]
licejedninamnožina
1. -bam-bamus
2. -bas-batis
3. -bat-bant

Indikativ imperfekta aktivnog tvori se na isti način kao i indikativ prezenta aktivnog, samo s ovim nastavcima. Kroz sve konjugacije ovi nastavci izgledaju ovako:

I-aII-eIII-kons.III-ioIV-i
-abam-ebam-ebam-iebam-iebam
npr.      amo, 1.     lego, 3.     punio, 4.
   1. sg. amabam      legebam      puniebam
   2. sg. amabas      legebas      puniebas
   3. sg. amabat      legebat      puniebat
   1. pl. amabamus    legebamus    puniebamus
   2. pl. amabatis    legebatis    puniebatis
   3. pl. amabant     legebant     puniebant
Glagol biti
licejedninamnožina
1. erameramus
2. eraseratis
3. eraterant

Imperativ II.

[uredi | uredi kôd]

Imperativ II. koristi se u službenim spisima i dokumentima. Postoje četiri lica: 2. sg., 3. sg., 2. pl. i 3. pl.

liceI-aII-eIII-kons.III-ioIV-i
2. sg. -to-to-ito-to-to
3. sg. -to-to-ito-to-to
2. pl. -tote-tote-itote-tote-tote
3. pl. -nto-nto-unto-unto-unto
npr.      amo, 1.           capio, 3.
   2.sg.  amato             capito
   3.sg.  amato             capito

   2.pl.  amatote           capitote
   3.pl.  amanto            capiunto
Glagol biti
licejedninamnožina
2. estoestote
3. estosunto

Supin

[uredi | uredi kôd]

U latinskom postoje dva oblika supina. Nastali su od akuzativa i dativa ili ablativa glagolske imenice četvrte deklinacije. Oblik u akuzativu je četvrti osnovni dio glagola koji se navodi u rječniku (od gl. amo,1. amavi,amatum, amatum je supin), po obliku je jednak akuzativu jednine srednjeg roda participa perfekta pasivnog, dakle završava na -um.

Koristi se samo s glagolima kretanja i označava namjeru, prevodi se infinitivom ili namjernom rečenicom (da pobjedi,da ...). Na primjer, "Gladiatores adfuerunt pugnatum" na latinskom znači: "Gladijatori su došli da se bore" ili "Gladijatori su došli boriti se", "I dormitum!" znači "Idi spavati".

Drugi oblik supina koristi se s pridjevima i nekim izrazima s glagolom esse (fas est,nefas est...). Nastao je od dativa svrhe dativus finalis ili od ablativa obzira (odgovara na pitanje: s obzirom na što). Najjednostavnije rečeno tvori se tako da od supina na -um odbacimo završno -m i produljimo "u". Prevodi se infinitivom. Primjeri: "Multae res faciles sunt dictu, difficiles sunt factu". (dictu i factu su supini)-"Mnoge stvari su lagane za reći, a teške su za napraviti.". "Horribile visu est"-" Strašno (je) za vidjeti".

Reference

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Knezović i Demo 2014, str. 21.
  2. ↑ Panhuis 2015, str. 20.
  3. ↑ GGP, §34.
  4. 1 2 GGP, §35.
  5. ↑ AG, §35.
  6. ↑ Knezović i Demo 2014, str. 22.
  7. ↑ GGP, §37.
  8. ↑ AG, §42.
  9. ↑ GGP, §§42, 51, 52.
  10. ↑ AG, §48.
  11. ↑ GGP, §46.
  12. ↑ AG, §90.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  • Allen, Joseph Henry; Greenough, James Bradstreet. 1903. [1888] Allen and Greenough's New Latin Grammar for Schools and Colleges. Ginn & Company. Boston [&c.].
  • Gaffiot, Felix; Gréco, Gérard. 2016. [1934] Dictionnaire latin-français (PDF)
  • Gortan, Veljko; Gorski, Oton; Pauš, Pavao. 1971. [1954] Latinska gramatika. 4. izdanje. Školska knjiga. Zagreb.
  • Knezović, Pavao; Demo, Šime. 2014. Latinski jezik 1-2. Hrvatski studiji. Zagreb.
  • Panhuis, Dirk. 2015. Lateinische Grammatik. Prijevod: Hoffmann, Roland. De Gruyter. Berlin.
  • Žepić, Milan; Horvat-Žepić, Branka; Gortan, Veljko. 1991. [1901] Latinsko-hrvatski rječnik = Lexicon latino-croaticum. 11. izdanje. Školska knjiga. Zagreb.

Poveznice

[uredi | uredi kôd]


Članak Gramatika latinskog jezika koji govori o jeziku je mrva. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Gramatika_latinskog_jezika&oldid=7480316"