Grljevići

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Grljevići
Grljevići na karti BiH
Grljevići
Grljevići
Grljevići na zemljovidu Bosne i Hercegovine
Entitet Federacija BiH
Županija Zapadnohercegovačka županija
Općina/Grad Ljubuški
Zemljopisne koordinate 43°17′03″N 17°31′18″E / 43.284080°N 17.521573°E / 43.284080; 17.521573Koordinate: 43°17′03″N 17°31′18″E / 43.284080°N 17.521573°E / 43.284080; 17.521573
Nadmorska visina 312
Stanovništvo (2013.)
 - ukupno 315
Pošta 88326
Pozivni broj 039

Grljevići su naseljeno mjesto u gradu Ljubuškom, Federacija BiH, BiH.[1]

Zemljopisni položaj i značajke[uredi VE | uredi]

Naselje površine 12,2 km2 nalazi se u sjevernom brdovitom dijelu ljubuške općine. Najniža točka je na visini od 234 m, a najviša na 450 m na brdu Borajni. Najčešće se dijeli na zaseoke Bunar, Čolaci, Kordići, Podselo, Ševe i Zadre. Prvi spomen datira 2. travnja 1599. u popisu sela župe Veljaci pod imenom Garljeovje. Župu Grljeviće osnovao je biskup Alojzije Mišić 12. listopada 1919. Crkva sv. Josipa Radnika podignuta je 1969.[2]

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

1991.[uredi VE | uredi]

Nacionalni sastav stanovništva 1991. godine, bio je sljedeći[3]:

ukupno: 475

  • Hrvati - 474
  • ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 1

2013.[uredi VE | uredi]

Nacionalni sastav stanovništva 2013. godine, bio je sljedeći[1]:

ukupno: 315

  • Hrvati - 314
  • Bošnjaci - 1

Povijest[uredi VE | uredi]

Brojne gomile i gradine dokaz su života u prapovijesti. Augustin Kordić, istraživač, navodi 26 gomila na području naselja. Bunareve gomile skupina je očuvanih 11 gomila sa zanimljivom gomilom Đoguša u kojoj je oštećen grob dimenzija 77×55×55 cm, što je dokaz ukopa u zgrčenom položaju u brončano doba. Na Radišića gomilama blizu župne crkve četiri su gomile, na Ševinim i Zadrinim osam je gomila, a na Radovanovim gomilama dvije gomile. Na Čolakovoj gomili pronađen je grob dimenzija 210×53×31 s ostatcima kostiju. Obzirom da je grob za ukop u ispruženom položaju, njegovo datiranje je u željeznom dobu ili ranom srednjem vijeku. Na privatnom posjedu Zubac nalazi se prapovijesna gradina (Arheološki leksikon BiH, III, 25.121). Arheolog Brunislav Marijanović navodi da je zaravan na vrhu brijega 50×40 m, s vidljiva dva uzvišenja, od čega se na jednom uočavaju ostaci zida s malterom. Spominje na površini i ulomke keramike i rimske opeke, pa gradinu stavlja u brončano i željezno doba i rimsko doba. Danas je prostor unutar urušenih zidova gradine obrastao u korov i šiblje, pa je preglednost otežana. Nađe se dosta tipične gradinske keramike crvenkaste i smeđe boje, s primjesama kalcita, ali ne naziru se ostaci rimskih opeka. Sa sjeverne strane dijelom je devastirana gradnjom obrambenog položaja 1992. Dimenzije gradine su 38×35 m, bez obrambenih zidova, a s nje se pruža pogled na cijeli prostor Grljevića i širu okolinu. Iz doba antike na području Grljevića pronađene su dvije kamene urne iz 1. do 3. stoljeća. Na privatnom posjedu zaseoku Kordići pronađen je grob s kostima i željeznom ostrugom oštećena šiljka. Pretpostavlja se da je riječ o starohrvatskoj ostruzi iz doba 9. do 11. stoljeća. U istom zaseoku na kamenoj kući podignutoj oko 1900. uzidana su četiri ulomka stećaka. Svi imaju reljefne ukrase: na dvama bordure s trolisnim viticama, zatim rozeta s osam latica i jedan ulomak s prikazom kola.[2]

U austrougarskom popisu pučanstva iz 1895. Grljevići su uključeni u naselje Hamziće. U popisu 1910. u selu su bile nastanjene 53 kuće s ukupno 412 žitelja. U prvoj polovici 20. st. iz Grljevića odselilo se 48 osoba, uglavnom u SAD i Kanadu.[2]

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 2.2. Stanovništvo prema etničkoj/nacionalnoj pripadnosti i spolu, po naseljenim mjestima, popis.gov.ba, preuzeto 19. lipnja 2019.
  2. 2,0 2,1 2,2 Radoslav Dodig, Povijest ljubuških naselja: Grljevići, Pučki godišnjak "Ljubuško silo" br. 8, Ljubuški, 28. srpnja 2012., str. 28.-31.
  3. Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991., Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1993.