Ivor Martinić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Ivor Martinić (Split, 7. lipnja 1984.), hrvatski dramatičar.

Životopis[uredi VE | uredi]

Diplomirao dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 2006. profesionalno radi kao dramaturg na produkcijama u Dječjem kazalištu Dubrava, kazalištu Mala scena, Teatru &TD, na Eurokazu, na Riječkim ljetnim noćima i ZKM-u. Između ostalih, potpisuje adaptacije ili dramaturgije predstava Sramota (J.M Coetzee, režija: Saša Božić, ZKM/Eurokaz/k.o), Rock'n'roll za dva miša (po Ezopu, režija: Ivica Šimić, Mala scena), Ružno pače (po H.Ch. Andersenu, režija: Robert Waltl, ZKM), Baba Jaga je snijela jaje (Dubravka Ugrešić, režija: Ivica Buljan, Riječke ljetne noći) i druge...

Kao dramatičar debitira 2009. dramom Ovdje piše naslov drame o Anti u režiji Ivice Šimića i izvedbi Gradskog kazališta mladih, Split. Ista drama postavljena je u Engleskoj i Belgiji. Belgijska produkcija drame u režiji Jerôme Nayera igrala je i u Off programu prestižnog avignonskog festivala 2013. godine.

Drama o Mirjani i ovima oko nje njegova je najpoznatija drama praizvedena 2010. u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u režiji Ive Milošević. Naslovnu ulogu odigrala je legendarna srpska glumica Mirjana Karanović. Predstava je postala iznimno popularna sa brojnim gostovanjima u zemlji i svijetu osvojivši desetak festivalskih nagrada. U Hrvatskoj je drama premijerno izvedena u listopadu 2010. kao prva dramska premijera kojom je otvorena jubilarna 150. sezona Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu a u režiji Anje Maksić Japundžić. Naslovnu ulogu odigrala je prvakinja drame Alma Prica. Ista drama postavljena je i u Sloveniji (režija: Dušan Jovanović, Mestno gledališče ljubljansko).

Godine 2011. praizvedena je njegova drama Moj sin samo malo sporije hoda u režiji Janusza Kice i produkciji Zagrebačkog kazališta mladih. Predstava je postigla veliki uspjeh, osvojila više od dvadeset kazališnih nagrada, te tako postala jedna od najnagrađivanijih kazališnih predstava u povijesti hrvatskog kazališta. Sam autor se svojim trećim dramskim tekstom potvrdio kao jedan od najboljih suvremenih hrvatskih dramatičara pa je tako kritičarka Helena Braut u Vjesniku zaključila: «Imamo modernoga, hrabroga i iznimno nadarenog autora, s osobitim osjećajem za ženske likove, autora koji donosi čehovljansku atmosferu u naše doba, nevjerojatno zreloga, sposobnog uočiti neuralgične trenutke doba u kojem živimo i vrlo originalnim jezikom prenijeti ih na scenu."[1], a kritičarka Nataša Govedić u Novom listu je zapisala: "Tekst Ivora Martinića jedan je od najboljih, najslojevitijih dramskih komada recentne domaće autorske ponude""[2] Drama je postavljena i u Srbiji. Premijerom drame u sklopu Međunarodnog festivala dramatike Europa + Amerika u Buenos Airesu započinje njegov proboj na španjolsko govorno područje. Predstava u režiji Guillerma Cacace postigla je veliki uspjeh; ulaznice za predstavu rasprodane su nekoliko mjeseci unaprijed, a argentinski mediji su predstavu prozvali „fenomenom nezavisnog kazališta“. Osim gostovanja u desetak zemalja, predstava je nagrađena i brojnim nagradama uključujući prestižnu ACE nagradu društva kazališnih kritičara Argentine za najbolju predstavu nezavisnog kazališta.[3] Drama je nakon takvog uspjeha postavljena i u Urugvaju i Meksiku.

2014. godine praizveden je njegov dramski tekst Bojim se da se sada poznajemo, a koji je nastao kao rezultat suradnje umjetnika iz kazališta Gavella i Theater und Orchester Heidelberg, a kao dio međunarodnog projekta The Art of Aging. Dramski tekst postavljen je u oba kazališta, sa njemačkom i hrvatskom podjelom.

Njegove drame prevedene su na desetak jezika, a neki od prijevoda su i objavljeni.

Često surađuje s Hrvatskim radijem u čijem su dramskom programu izvedene gotovo sve njegove drame.

Jedan je od osnivača web portala hrvatske drame Drame.hr.

Živi i radi u Zagrebu.

Praizvedbe[uredi VE | uredi]

Nagrade[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Kritika Helene Braut. pristupljeno 28. prosinca 2011
  2. Kritika Nataše Govedić. pristupljeno 28. prosinca 2011
  3. Članak. pristupljeno 20. kolovoza 2015