Jezici u Europi

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Većina jezika u Europi pripada indoeuropskim jezicima. Drugi po redu slijede ugrofinski jezici a nakon njih ostale skupine.

Jezici u Europi.
Jezici u Europi 1907.
Pisma u Europi:

██ grčko

██ grčko i latinica

██ latinica

██ latinica i ćirilica

██ ćirilica

██ gruzijsko

██ armensko

Pisma u Europi 1901.

Od priznatih jezika Europe njihov broj po državama iznosi: Albanija (7; ukupno 7), Andora (3; ukupno 5), Austrija (9; ukupno 20), Belgija (10; ukupno 29), Bjelorusija (2; ukupno 11), Bosna i Hercegovina (4; ukupno 8), Bugarska (11; ukupno 16), Crna Gora (4; ukupno 4), Češka (10; ukupno 20), Danska (7; ukupno 13), Estonija (2; ukupno 18), Finska (12; ukupno 23), Francuska (23; ukupno 62), Gibraltar (2; ukupno 3), Grčka (14; ukupno 24), Hrvatska (7; ukupno 22), Irska (5; ukupno 5), Island (2; ukupno 2), Italija (33; ukupno 42), Latvija (5; ukupno 13), Lihtenštajn (3; ukupno 4), Litva (4; ukupno 12), Luksemburg (3; ukupno 6), Mađarska (9; ukupno 17), Makedonija (9; ukupno 10), Malta (4; ukupno 4), Moldavija (5; ukupno 13), Nizozemska (15; ukupno 38), Norveška (10; ukupno 20), Njemačka (27; ukupno 69), Poljska (14; ukupno 20), Portugal (8; ukupno 9), Rumunjska (15; ukupno 23), Rusija (europska Rusija 60, za dva je nepoznat broj govornika; cijela Rusija 100; ukupno 123), San Marino (2; ukupno 2), Slovačka (10; ukupno 13), Slovenija (4; ukupno 10), Srbija (14; ukupno 21), Španjolska (14; ukupnoo 21), Švedska (12; ukupno 30), Švicarska (12; ukupno 26), Turska (europska Turska 12, za jedan nije poznat nijedan govornika; cijela Turska 34, ukupno 45), Ujedinjeno Kraljevstvo (12; ukupno 56), Ukrajina (13; ukupno 42), Vatikan (1; ukupno 1)[1].

Altajski jezici[uredi | uredi kôd]

Mongolski jezici[uredi | uredi kôd]

Turkijski jezici[uredi | uredi kôd]

Ogurski jezici[uredi | uredi kôd]

Oguski jezici[uredi | uredi kôd]

Kipčački jezici[uredi | uredi kôd]

Baskijski[uredi | uredi kôd]

Baskijski jezik je izolirani jezik na sjeveru Pirinejskog poluotoka, i kao takav nije povezan s niti jednim od svih navedenih jezika.

Ugrofinski jezici[uredi | uredi kôd]

Ugrofinski jezici su potporodica uraskih jezika.

Sjevernokavkaski jezici[uredi | uredi kôd]

Sjeverozapadni kavkaski jezici[uredi | uredi kôd]

Sjeveroistočni kavkaski jezici[uredi | uredi kôd]

Malteški[uredi | uredi kôd]

To je semitski jezik koji se govori na Malti i povezan je s arapskim, ali se piše latiničnim pismom. Kao službeni jezik, njime govori najmanje stanovnika Europske Unije.

Južnokavkaski jezici[uredi | uredi kôd]

Indoeuropski jezici[uredi | uredi kôd]

Većina jezika Europe su indoeuropski jezici. Ova velika porodica jezika razvila se iz jezika koji se govorio tisućama godina prije, a stručno ga se naziva indoeuropski prajezik.

Albanski[uredi | uredi kôd]

Baltički jezici[uredi | uredi kôd]

Keltski jezici[uredi | uredi kôd]

Britonski[uredi | uredi kôd]

Gaelski[uredi | uredi kôd]

Germanski jezici[uredi | uredi kôd]

Sjevernogermanski jezici[uredi | uredi kôd]

Zapadnogermanski jezici[uredi | uredi kôd]

istočnogermanski jezici[uredi | uredi kôd]

Grčki[uredi | uredi kôd]

Italički jezici[uredi | uredi kôd]

Romanski jezici[uredi | uredi kôd]

Romanski jezici su nastali iz vulgarnog latinskog jezika koji se govorio diljem Rimskog Carstva.

Iberoromanski jezici i dijalekti[uredi | uredi kôd]
Galoromanski jezici[uredi | uredi kôd]
Zapadnoitalski jezici[uredi | uredi kôd]
Retoromanski jezici[uredi | uredi kôd]
Istočnoromanski jezici[uredi | uredi kôd]

Slavenski jezici[uredi | uredi kôd]

Zapadnoslavenski jezici[uredi | uredi kôd]

Istočnoslavenski jezici[uredi | uredi kôd]

Južnoslavenski jezici[uredi | uredi kôd]

Povijest pisama[uredi | uredi kôd]

Pisani sustav u Europi temelji se na fonografsko-abecednom načelu. Njegov izvor je sjevernosemitski(2000. – 1700. pr. Kr.), zatim prenesen u Europu preko Grka i od tamo predstavljen Rimljanima u 6. stoljeću pr. Kr. Latinski se alfabet razvio na nekoliko načina. U srednjem vijeku, karolinška minuskula bila je najvažnija varijacija latinskog pisma. Iz nje su se razvile dvije grane: gotička koja se upotrebljavala u Njemačkoj i talijansko-antičko-latinska koja se i danas upotrebljava. (U Irskoj se upotrebljava i posebni irski tip.)

Neke nacije Europe su i prije toga razvile svoja vlastita pisma, npr. Germani su upotrebljavali rune (od 3. do 17. st.).

Jezici po europskim državama :

  1. Albanija (7; ukupno 7): gegijski jezik (1,800.000; 2007.), toskijski jezik (2,900.000; 1989.), vlaški romski (60.000; 1991), makedorumunjski (10.000; Salminen 1993), srpski (točnije crnogorski koji još nije priznat; 297.000; 2007).), makedonski (150.000), grčki (60.000; 1989)[2]
  2. Andora (3; ukupno 5): katalonski (31.000; 1990.), francuski (2400; 1986.), španjolski (24.600; 1986.)[3].
  3. Austrija (9; ukupno 20),
  4. Belgija (10; ukupno 29),
  5. Bjelorusija (2; ukupno 11),
  6. Bosna i Hercegovina (4; ukupno 8),
  7. Bugarska (11; ukupno 16),
  8. Crna Gora (4; ukupno 4),
  9. Češka (10; ukupno 20),
  10. Danska (7; ukupno 13),
  11. Estonija (2; ukupno 18),
  12. Finska (12; ukupno 23),
  13. Francuska (23; ukupno 62),
  14. Gibraltar (2; ukupno 3),
  15. Grčka (14; ukupno 24),
  16. Hrvatska (7; ukupno 22),
  17. Irska (5; ukupno 5),
  18. Island (2; ukupno 2),
  19. Italija (33; ukupno 42),
  20. Kosovo (albanski, srpski, crnogorski, turski, hrvatski, romski)
  21. Latvija (5; ukupno 13),
  22. Lihtenštajn (3; ukupno 4),
  23. Litva (4; ukupno 12),
  24. Luksemburg (3; ukupno 6),
  25. Mađarska (9; ukupno 17),
  26. Makedonija (9; ukupno 10),
  27. Malta (4; ukupno 4),
  28. Moldavija (5; ukupno 13),
  29. Nizozemska (15; ukupno 38),
  30. Norveška (10; ukupno 20),
  31. Njemačka (27; ukupno 69),
  32. Poljska (14; ukupno 20),
  33. Portugal (8; ukupno 9),
  34. Rumunjska (15; ukupno 23),
  35. Rusija (europska Rusija 60, za dva je nepoznat broj govornika; cijela Rusija 100; ukupno 123),
  36. San Marino (2; ukupno 2),
  37. Slovačka (10; ukupno 13),
  38. Slovenija (4; ukupno 10),
  39. Srbija (14; ukupno 21),
  40. Španjolska (14; ukupnoo 21),
  41. Švedska (12; ukupno 30),
  42. Švicarska (12; ukupno 26),
  43. Turska (europska Turska 12, za jedan nije poznat nijedan govornika; cijela Turska 34, ukupno 45),
  44. Ujedinjeno Kraljevstvo (12; ukupno 56),
  45. Ukrajina (13; ukupno 42),
  46. Vatikan (1; ukupno 1): talijanski; jedan je izumro: latinski.

Reference[uredi | uredi kôd]