Jozo Kljaković

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Joza Kljaković)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Jozo Kljaković
Secesija
Jozo Kljaković
Jozo Kljaković, crkva sv. Marka, Zagreb 1927.[1]
Rođenje 10. ožujka 1889., Solin.
Smrt 1. listopada 1969., Zagreb.
Nacionalnost Hrvat
Vrsta umjetnosti slikarstvo
Praksa Split, Zagreb, Beč, Pariz, Rim, Buenos Aires
Poznata djela Pastir s preslicom, Uskoci, Povratak ribara, Na žalu, Portret oca, Vezilje, Bičevanje, Skidanje s križa, Maske
Portal o životopisima

Jozo Kljaković (Solin, 10. ožujka 1889.Zagreb, 1. listopada 1969.), bio je hrvatski slikar, pisac, ilustrator i karikaturist, jedan od najznačajnijih majstora hrvatskoga slikarstva 20. stoljeća.[2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rani život i školovanje[uredi VE | uredi]

Jozo Kljaković rođen je u Solinu 1889. godine kao najstarije od devetero djece u obitelji Nikole Kljakovića Šantića i Pavice Kljaković (rođ. Gašpić).[3] U Splitu je pohađao Kraljevsku veliku realku gdje je i maturirao 1908. godine. Studirao je matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu te arhitekturu na visokim tehničkim školama u Pragu (gdje paralelno uči slikarstvo kod Vlaha Bukovca, 1908.) i Beču.[4] U Zagreb dolazi nakon Beča te uči slikati u ateljeu Franje Pavačića, profesora na Obrtnoj školi u Zagrebu.[3] Zatim odlazi na usavršavanje u Rim (na Instituto delle belle arti) i kod Ferdinanda Hodlera u Ženevu (1917.), a 1920. u Parizu na Académie Ranson kod Mauricea Denisa i Marcel-Lenoira uči fresko slikarstvo.

Srbija i Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Od 1912. do 1915. godine živi u Srbiji.[4] Izbjegavajući vojnu obvezu u Austrougarskoj monarhiji, bježi u Srbiju gdje se zapošljava kao nastavnik crtanja te u tom svojstvu radi u Zaječaru i Negotinu.[3] Prvi svjetski rat zatječe ga u Srbiji i budući se nije mogao vratiti u Hrvatsku zbog kazne koja bi ga sustigla za izbjegavanje vojne obveze Kljaković preko Soluna bježi u Marseille te kasnije odlazi u Pariz a potom u Ženevu, gdje živi od 1916. do 1918. godine[4] i gdje dočekuje kraj rata.[3]

Nakon Prvoga svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Nakon Prvoga svjetskog rata doselio se u Zagreb. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u razdoblju od 1921. do 1943. godine, gdje je predavao zidno i dekorativno slikarstvo. Za zagrebačku je Gradsku vijećnicu naslikao sliku Sukob Kaptola i Gradeca na Krvavom mostu i umjesto honorara dobio zemljište na Rokovu perivoju, gdje je sagradio obiteljsku kuću u koju će se 1929. godine useliti zajedno sa suprugom Antonijom Kablar i sinom Krunoslavom. Nakon atentata na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića, 1934. godine, potpisao je tzv. Zagrebački memorandum skupine intelektualaca o prilikama u državi i prvim koracima da se one srede te 1937. godine kao prijedlog za raspravu ustavni nacrt o preuređenju države u federativnom smislu radi rješavanja hrvatskoga pitanja.[4] Bio je član Hrvatskoga društva umjetnosti i organizirao je izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti koja je 1938. godine održana u Domu likovnih umjetnosti kralja Petra u Zagrebu.[3]

Drugi svjetski rat i emigracija[uredi VE | uredi]

Drugi svjetski rat zatječe ga u Zagrebu. Nekoliko mjeseci nakon uspostave NDH Kljakovića ustaše zatvaraju u Zagrebu. Uhićen je 11. studenoga 1941. godine i bio je optužen da je, zajedno s Ivanom Meštrovićem, želio pobjeći prvo u Italiju a zatim u Španjolsku odakle bi otišao u Švicarsku te ondje djelovao protiv NDH i sila Osovine.[3] Jedno vrijeme provodi u zatvoru na Savskoj cesti gdje je bio zatvoren zajedno s Ivanom Meštrovićem a zatim je u kućnom pritvoru. Iz zatvora je pušten u veljači 1942. godine na intervenciju brojnih osoba iz javnoga i političkog života. Njegova slika Bičevanje uvrštena je u hrvatsku selekciju za XXIII. Biennale u Veneciji 1942. godine, ali otputovati iz zemlje i napustiti kućni pritvor bilo mu je omogućeno tek početkom 1943. godine, i to uz dopuštenje samoga poglavnika NDH, dr. Ante Pavelića.[3] Na Biennalu njegovo platno "Bičevanje" doživljava veliki uspjeh.[5] Nakon dolaska u Rim u proljeće 1943. godine ostaje u političkoj emigraciji. U Rimu je bio dopredsjednik Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama. Boravio je u Papinskom hrvatskom zavodu svetog Jeronima.[6]

Nakon Drugoga svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Nakon Drugoga svjetskog rata ostaje u emigraciji. Ne htijući vratiti se u novonastalu državu Jugoslaviju, zbog neslaganja s vladajućim režimom i političkom konstelacijom, odlazi, 1947. godine, u Buenos Aires.[3] U Rim se vraća 1958. godine gdje slika poznate freske u zgradi Zavoda sv. Jeronima. U Zagreb se vraća 1968. godine te godinu dana nakon povratka umire.

Svoju kuću i djela, namještaj, knjige i Kršinićeve skulpture, 1969. godine, darovao je gradu Zagrebu[7].

Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju, uz crkvu Krista Kralja (s desne strane), 3. listopada 1969. godine.[8][9] Godinu i pol dana nakon pokopa, 15. travnja 1970. godine, njegovi zemni ostatci preneseni su u grobnicu sjeverne arkade broj 51.[9] Plaketu Joze Kljakovića na tom grobnom mjestu izradio je akademski kipar Željko Janeš.[9]

Djelo[uredi VE | uredi]

Jozo Kljaković: Polaganje Isusa u grob, detalj s freske na Mirogoju

Motivi su mu religijski i zavičajni, a slikao je i portrete istaknutih osoba. Naslikao je ciklus od 14 fresaka u crkvi Sv. Marka u Zagrebu, u župnim crkvama u Vranjicu i Dobroti, u memorijalnoj crkvi u Biskupiji kod Knina, te u Trgovačko-obrtničkoj komori (s Omerom Mujadžićem) i Gradskoj vijećnici u Zagrebu. Bavio se i karikaturom, plakatom i ilustriranjem knjiga. Izlagao je na mnogim skupnim izložbama u domovini i inozemstvu (više od 70 izložbi).[10] U Rimu za svojih boravaka naslikao je nekoliko slika za Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima i rektora Đuru Kokšu. U Zavodu je sačuvano šest njegovih umjetničkih slika koje su sve naslikane u tehnici ulja na platnu i religioznoga su karaktera: Posljednja večera (1944.), Kristovo uskrsnuće (1945.), Razapinjanje Krista (1947.), Uskrišenje Lazara (1960.), Isus tjera trgovce iz hrama (1963.) i Kardinal Alojzije Stepinac (1964.).[11]

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Tijekom boravka u emigraciji također pisao je suvremenu prozu i objavljivao članke u iseljeničkim i emigrantskim listovima a posebno u Hrvatskom glasu i Hrvatskoj reviji.[12] U Hrvatskoj reviji surađivao je s člancima o Ivanu Meštroviću, don Frani Buliću, kardinalu Alojziju Stepincu, splitskim i dubrovačkim umjetnicima (1951., 1953.-1955., 1960., 1962.-1963.) te s likovnim prilozima.[8] Ukupno je napisao oko 60 članaka, eseja i polemika.[10] Na poticaj prijatelja piše svoje uspomene te je 1952. godine u Buenos Airesu objavio knjigu U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji a u Rimu 1961. godine autobiografski roman Krvavi val: isječak iz suvremenog života u kojemu je, u epilogu, predskazao smrt komunizma 1992. godine.[8]

U pripremi za tisak ostala mu je knjiga eseja pod naslovom Zašto me biješ?, knjiga u kojoj su sabrani eseji o mnogim hrvatskim kulturnim i političkim problemima[12] a objavljena je 2011. godine u sklopu 2. domovinskoga izdanja njegove knjige U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji.[13]

Djela[uredi VE | uredi]

  • U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji, Naklada autorovih prijatelja, Buenos Aires, 1952. (1. domovinsko izd. Matica hrvatska-Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, Zagreb, 1992.,[14] 2. domovinsko izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2011.)
  • Mapa reprodukcija, (reprodukcije slika), Buenos Aires, 1961.
  • Krvavi val: isječak iz suvremenog života, (autobiografski roman), Naklada autorovih prijatelja, Rim, 1961. (1. domovinsko izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2011.)[15]
  • Libar mog života, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2012.
  • Dalmatinske teme, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2012.
  • Čovjek bez maske, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2014.
  • Politički tekstovi i polemike, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2015.[16]

Nagrade[uredi VE | uredi]

Spomen[uredi VE | uredi]

  • U umjetnikovoj kući, na Rokovu perivoju 4, u Zagrebu nalazi se Memorijalna zbirka Joze Kljakovića.[17] Zbirka ima 317 predmeta: umjetnine (ulja na platnu, crteže i skulpture), stilski namještaj, biblioteka, fotografije, dokumentacija a 1983. godine predana je na upravljanje Centru za likovni odgoj Grada Zagreba.[18]
  • Snimljen je dokumentarni film Jozo Kljaković 2009. godine, djelo hrvatske redateljice i scenaristice Milke Barišić.[19]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Matica hrvatska: Jozo Kljaković, crkva sv. Marka, Zagreb 1927., preuzeto 22. veljače 2013.
  2. Matica hrvatska: Jozo Kljaković, preuzeto 21. srpnja 2012.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 Matica hrvatska: Bilješka o autoru iz knjige U suvremenom kaosu. Sastavila Petra Senjanović, preuzeto 21. srpnja 2012.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 Hrvatski biografski leksikon: Kljaković, Joza (Josip, Jozo), preuzeto 21. srpnja 2012.
  5. Jelena Mandić Mušćet, Vraćen dug desetljećima prešućivanom umjetniku. Retrospektiva Joze Kljakovića otvorena u u četvrtak u Galeriji Klovićevi dvori, Vjesnik, 27. studenoga 2009., min-kulture.hr, pristupljeno 6. siječnja 2016.
  6. Studia croatica. Andrija Lukinović, Bratovština sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama, preuzeto 21. srpnja 2012.
  7. Zagreb.hr: Donatori Gradu Zagrebu, preuzeto 21. srpnja 2012.
  8. 8,0 8,1 8,2 Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 236.-238.
  9. 9,0 9,1 9,2 Memoria / Jozo Kljaković, Željka Zdelar, Kustosica Memorijalne zbirke "Jozo Kljaković", Muzejski dokumentacijski centar, pristupljeno 6. siječnja 2016.
  10. 10,0 10,1 Hrvoje Prnjak, Jozo Kljaković - povratak iz nemilosti, Slobodna Dalmacija, 28. prosinca 2014., pristupljeno 6. siječnja 2016.
  11. Okvir za biografiju Joze Kljakovića (Solin, 10. III. 1889. - Zagreb, 1. X. 1968.), u: Jozo Kljaković - Retrospektiva 1889.-1968., (ur. Petra Senjanović), Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2009., str. 173-183., str. 183., academia.edu, pristupljeno 6. siječnja 2016.
  12. 12,0 12,1 Šimun Šito Ćorić: 60 hrv. emigrantskih pisaca, preuzeto 21. srpnja 2012.
  13. Matica hrvatska: Jozo Kljaković. U suvremenom kaosu, preuzeto 21. srpnja 2012.
  14. Knjižnice Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, preuzeto 21. srpnja 2012.
  15. Matica hrvatska: Jozo Kljaković. Krvavi val., preuzeto 21. srpnja 2012.
  16. M. Sesartić, Kritički odnos prema dva totalitarna režima: predstavljena četvrta knjiga Joze Kljakovića, Slobodna Dalmacija, 24. kolovoza 2015., pristupljeno 6. siječnja 2016.
  17. Centar za Likovni Odgoj Grada Zagreba - Memorijalna Zbirka Jozo Kljaković, preuzeto 21. srpnja 2012.
  18. Memorijalna zbirka Jozo Kljaković, Centar za likovni odgoj Grada Zagreba, pristupljeno 6. siječnja 2016.
  19. Hrvatsko društvo filmskih redatelja Milka Barišić (pristupljeno 30. ožujka 2020.)

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Hrvatski leksikon, I. svezak (A-K), Zagreb, 1996.

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]