Drugi morejski rat
Ovo je glavno značenje pojma Drugi morejski rat. Za druga značenja pogledajte Morejski rat.| Drugi morejski rat | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Dio Mletačko-osmanski ratovi | |||||||||
 Danteova vrata u tvrđavi Spinalonga, posljednjoj preostaloj mletačkoj ispostavi na Kreti | |||||||||
| |||||||||
| Sukobljeni | |||||||||
.svg){kind=small} Mletačka Republika.svg){kind=small} Habsburška Monarhija(od 1716.) .svg){kind=small} Portugal.svg){kind=small} Papinska Država Malteški vitezovi.svg){kind=small} Burbonska Španjolska Himara
|
.svg){kind=small} Osmansko Carstvo
| ||||||||
| Vođe | |||||||||
| Daniele Dolfin Johann Matthias von der Schulenburg Eugen Savojski Andrea Pisani
|
Siladar Damat Ali-paša Canım Hoca Mehmed-paša Kara Mustafa-paša
| ||||||||
| Posljedice | |||||||||
| Mletačka Republika: 20.000 ubijenih i ranjenih Habsburška Monarhija:40.000 ubijenih i zarobljenih Ukupno: 60.000 |
80.000+ ubijenih i zarobljenih | ||||||||
| Ukupno: 140.000+ ubijenih i ranjenih | |||||||||
Drugi morejski rat (Sedmi mletačko-osmanski rat), poznat i kao Mali rat ili Sinjski rat, vojni je sukob između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, koji je trajao od 1714. do 1718. godine. To je bio sedmi po redu mletačko-osmanski rat otkako su u prvoj polovici 15. stoljeća Turci zaprijetili ugrožavanjem trgovačkih puteva Mletačke Republike u Sredozemlju. U vojni sukob se 1716. godine na strani Mlečana uključila i Habsburška Monarhija, čime je počeo Četvrti habsburško-turski rat, koji se vodio na širokom prostoru od Pounja na zapadu do Vlaške na istoku. Drugi morejski rat završio je pobjedom Osmanlija u pogledu ponovnog osvajanja Moreje koju je Mletačka Republika zauzela u Morejskom ratu, ali i teritorijalnim gubitcima na nekim drugim područjima (npr. u Dalmaciji), te je na kraju došlo do sklapanja Požarevačkog mira. Veći dio teritorijalnog proširenja Habsburzi su izgubili u sljedećem ratu protiv Osmanlija.
Pozadina sukoba[uredi | uredi kôd]
Inicijativu za pokretanje sukoba preuzelo je Osmansko Carstvo u želji da, nakon poraza u Morejskom ratu (1684. – 1699.) povrati izgubljene teritorije, osobito Peloponez. Prilike su postale povoljne za Osmanlije, nakon što su 1711. godine pobijedili Rusko Carstvo u rusko-turskom ratu, kojim su ponovno stekli Azov. U međuvremenu, Habsburška Monarhija je bila upletena u dugotrajni Rat za španjolsku baštinu, koji se vodio od 1701. do 1714. godine, što je Osmanlijama pružilo priliku za neometanu vojnu intervenciju, jer se ranija velika kršćanska koalicija bila raspala.
Tijek ratovanja[uredi | uredi kôd]
Turci započeli napadati mletačke posjede u južnoj Grčkoj i u Dalmaciji. U lipnju 1715. godine Osmanlije su napale Peloponez i osvojile ga. U kolovozu godine velika osmanska vojska napala je grad Sinj u Dalmaciji, ali je bila poražena i prisiljena na povlačenje. Nakon te bitke nije bilo većih vojnih operacija u Dalmaciji do kraja te godine, osim u Kninskoj krajini i na području od Neretve do Boke kotorske, gdje su uglavnom bili zabilježeni hajdučki napadani na Osmanlije.
Sljedeće godine osmanske trupe su krenule u zauzimanje Jonskih otoka te su se 8. srpnja 1716. godine, iskrcali na otoku Krfu i započeli opsadu. Branitelji su uspjeli odbiti nekoliko napada, a nenadana pomoć došla im je 9. kolovoza, kada je velika oluja uništila većinu osmanskog brodovlja, zbog čega su se Turci morali povući. U međuvremenu, iste je godine Habsburška Monarhija sklopila vojni savez s Mletačkom republikom i ušla u rat na njenoj strani. Carska je vojska pod zapovjedništvom princa Eugena Savojskoga porazila 5. kolovoza 1716. godine, osmansku vojsku kraj Petrovaradina, a 13. listopada je osvojila Temišvar, posljednje uporište Osmanlija u Banatu. Poslije velike pobjede kod Petrovaradina, princ Savojski je naredio banu i grofu Ivanu V. Draškoviću Trakošćanskom, pukovniku Maksimilijanu Petrašu i grofu Josephu Rabati da započnu ofenzivno djelovanje uzduž Save i Une, što su s uspjehom obavili. Kod pokušaja prodora u Bosnu, austrijski vojni zapovjednici su doživjeli poraz.[1]
Tijekom daljnjeg sukoba, Austrijanci su 18. kolovoza 1717. godine zauzeli Beograd, nakon čega se predao i Šabac. S druge strane, Mlečani su uspjeli ostvariti tek manje uspjehe u Grčkoj, dok su u Dalmaciji uspjeli Osmanlijama preoteti Imotski s okolicom, 2. kolovoza 1717. godine, a ostvarili su i manje dobitke na području Boke kotorske.
Požarevački mir[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Požarevački mirRat je završen potpisivanjem mira u Požarevcu, 21. srpnja 1718. godine, između Habsburške Monarhije i Mlečana s jedne i Osmanskog Carstva s druge strane. Odredbama mirovnog ugovora svatko je zadržao one teritorije koje je dobio i držao u trenutku sklapanja mira. Odredbama mira Habsburgovcima je pripala zapadna Vlaška, Banat, sjeverna Srbija s Beogradom, Srijem, Pounje s gradovima Dubicom, Kostajnicom i Bosanskim Novim, te uski pojas uz desnu obalu rijeke Save s naseljima u Bosanskoj Posavini.
Mlečani su se razgraničili u Dalmaciji preko tzv. Linea Mocenigo, čime su proširili svoj teritorij Imotski i dolinu rijeke Cetine, a nova granična linija slijedila je greben planina Dinare i Kamešnice, tzv. Acquisto nuovissimo, što je u osnovi i današnja granica između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. S druge strane, izgubili su Peloponez i posljednja uporišta na Kreti i Gabelu na Neretvi. Također, bili su prisiljeni vratiti osvojeno područje u istočnoj Hercegovini, u neposrednom zaleđu Dubrovačke Republike, zapravo bile potvrđene odluke mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, kojima su Osmanskomu Carstvu bili prepušteni koridori radi razdvajanja teritorija Dubrovačke i Mletačke Republike.[2]
Bilješke[uredi | uredi kôd]
- ↑ Povijest Hrvata, Druga knjiga, Od kraja 15. st. do kraja Prvoga svjetskog rata, str. 234–235.
- ↑ Požarevački mir - Hrvatska enciklopedija
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Povijest Hrvata, Druga knjiga, Od kraja 15. st. do kraja Prvoga svjetskog rata, Školska knjiga, Zagreb, 2005. ISBN 953-0-60577-3
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
| |||||