Drugi morejski rat

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Drugi morejski rat
Dio Mletačko-osmanski ratovi
1700¿. Citta di Corfu e sue Fortezze.jpg
Grad Krf s tvrđavom
Nadnevak 1714. - 1718.
Lokacija Peloponez, Jonski otoci, Egejsko more, Dalmacija, Crna Gora.
Ishod Pobjeda Osmanskog Carstva; Požarevački mir
Sukobljeni
Flag of Most Serene Republic of Venice.svg Mletačka Republika
Flag of the Habsburg Monarchy.svg Habsburška Monarhija
Fictitious Ottoman flag 2.svg Osmansko Carstvo
Vođe
Geronimo Delphino
Johann Matthias von der Schulenburg
Silahdar Damat Ali-paša

Drugi morejski rat, poznat i kao Mali rat ili Sinjski rat, vojni sukob između Mlečana i Osmanskog Carstva, koji je trajao od 1714. do 1718. godine. U vojni sukob se 1716. godine, uključila i Habsburška Monarhija, na strani Mlečana. Rat je završio porazom Osmanlija i sklapanjem mira u Požarevcu, uz znatne teritorijalne dobitke za pobjedničku stranu. Veći dio teritorijalnog proširenja, Habsburzi su izgubili u slijedećem ratu protiv Osmanlija.

Pozadina sukoba[uredi VE | uredi]

Inicijativu za pokretanje sukoba preuzelo je Osmansko Carstvo u želji da, nakon poraza u Morejskom ratu (1684.-1699.) povrati izgubljene teritorije, osobito Peloponez. Prilike su postale povoljne za Osmanlije, nakon što su 1711. godine pobjedili Rusko Carstvo u rusko-turskom ratu, kojim su ponovno stekli Azov. U međuvremenu, Habsburška Monarhija je bila upletena u dugotrajni Rat za španjolsku baštinu, koji se vodio od 1701. do 1714. godine, što je Osmanlijama pružilo priliku za neometanu vojnu intervenciju, jer se ranija velika kršćanska koalicija bila raspala.

Tijek ratovanja[uredi VE | uredi]

Turci započeli napadati mletačke posjede u južnoj Grčkoj i u Dalmaciji. U lipnju 1715. godine Osmanlije su napale Peloponez i osvojile ga. U kolovozu godine velika osmanska vojska napala je grad Sinj u Dalmaciji, ali je bila poražena i prisiljena na povlaćenje. Nakon te bitke nije bilo većih vojnih operacija u Dalmaciji do kraja te godine, osim u Kninskoj krajini i na području od Neretve do Boke kotorske, gdje su uglavnom bili zabilježeni hajdučki napadani na Osmanlije.

Slijedeće godine, osmanske trupe su krenule u zauzimanje Jonskih otoka te su se 8. srpnja 1716. godine, iskrcali na otoku Krfu i započeli opsadu. Branitelji su uspjeli odbiti nekoliko napada, a nenadana pomoć došla im je 9. kolovoza, kada je velika oluja uništila većinu osmanskog brodovlja, zbog čega su se Turci morali povući. U međuvremenu, iste je godine Habsburška Monarhija sklopila vojni savez s Mletačkom republikom i ušla u rat na njenoj strani. Carska je vojska pod zapovjedništvom princa Eugena Savojskoga porazila 5. kolovoza 1716. godine, osmansku vojsku kraj Petrovaradina, a 13. listopada je osvojila Temišvar, posljednje uporište Osmanlija u Banatu. Poslije velike pobjede kod Petrovaradina, princ Savojski je naredio banu i grofu Ivanu V. Draškoviću Trakošćanskom, pukovniku Maksimilijanu Petrašu i grofu Josephu Rabati da započnu ofenzivno djelovanje uzduž Save i Une, što su s uspjehom obavili. Kod pokušaja prodora u Bosnu, austrijski vojni zapovjednici su doživjeli poraz.[1]

Tijekom daljnjeg sukoba, Austrijanci su 18. kolovoza 1717. godine zauzeli Beograd, nakon čega se predao i Šabac. S druge strane, Mlečani su uspjeli ostvariti tek manje uspjehe u Grčkoj, dok su u Dalmaciji uspjeli Osmanlijama preoteti Imotski s okolicom, 2. kolovoza 1717. godine, a ostvarili su i manje dobitke na području Boke kotorske.

Požarevački mir[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Požarevački mir
Rat je završen potpisivanjem mira u Požarevcu, 21. srpnja 1718. godine, između Habsburške Monarhije i Mlečana s jedne i Osmanskog Carstva s druge strane. Odredbama mirovnog ugovora svatkon je zadržao one teritorije koje je dobio i držao u trenutku sklapanja mira. Odredbama mira Habsburgovcima je pripala zapadna Vlaška, Banat, sjeverna Srbija s Beogradom, Srijem, Pounje s gradovima Dubicom, Kostajnicom i Bosanskim Novim, te uski pojas uz desnu obalu rijeke Save s naseljima u Bosanskoj Posavini.

Mlečani su se razgraničili u Dalmaciji preko tzv. Linea Mocenigo, čime su proširili svoj teritorij Imotski i dolinu rijeke Cetine, a nova granična linija slijedila je greben planina Dinare i Kamešnice, tzv. Acquisto nuovissimo, što je u osnovi i današnja granica između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. S druge strane, izgubili su Peloponez i posljednja uporišta na Kreti i Gabelu na Neretvi. Također, bili su prisiljeni vratiti osvojeno područje u istočnoj Hercegovini, u neposrednom zaleđu Dubrovačke Republike, zapravo bile potvrđene odluke mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, kojima su Osmanskomu Carstvu bili prepušteni koridori radi razdvajanja teritorija Dubrovačke i Mletačke Republike.[2]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Povijest Hrvata, Druga knjiga, Od kraja 15. st. do kraja Prvoga svjetskog rata, str. 234.-235.
  2. Požarevački mir - Hrvatska enciklopedija

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Povijest Hrvata, Druga knjiga, Od kraja 15. st. do kraja Prvoga svjetskog rata, Školska knjiga, Zagreb, 2005. ISBN 953-0-60577-3

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]