Katzianerova vojna

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Katzianerova vojna
sukob: Stogodišnji hrvatsko-turski rat
Vrijeme kolovoz - listopad 1537.
Mjesto Slavonija
Ishod uništenje Katzianerove vojske
Sukobljene strane
Ugarsko Kraljevstvo
Kraljevina Hrvatska
Austrijsko Nadvojvodstvo
Koruško Vojvodstvo
Štajersko Vojvodstvo
Grofovija Tirol
Osmansko Carstvo
Zapovjednici
Johann Katzianer
Albrecht Schlick
Petar Keglević
Pavle Bakić+
Mehmed-beg Jahjapašić
Postrojbe
16 000 pješaka
8000 konjanika
7-8 velikih topova
40 manjih topova
nepoznato
Gubitci
veliki

Katzianerova vojna bio je neuspješni pokušaj Habsburške vojske istjerivanja Osmanlija s područja Slavonije. Unatoč tome što je podignuta vojska bila solidno opremljena i opskrbljena, Katzianer nije uspio ispuniti ni jednu od svojih zadaća, te je u konačnici njegova vojska potpuno uništena u Bitci kod Gorjana, 9. listopada 1537.

Kontekst[uredi | uredi kôd]

Nakon poraza ugarske vojske u Bitci na Mohačkom polju, hrvatsko je plemstvo na Saboru u Cetingradu izabralo Ferdinanda Habsburškog za novog kralja, dok je istovremeno ugarsko i slavonsko plemstvo na svojim saborima za kralja izabralo erdeljskog (transilvanijskog) plemića Ivana Zapolju. To je zemlju zapravo dovelo u stanje građanskog rata između pobornika dva protukralja. Do 1528. godine, pro-Habsburška je struja uspjela ostvariti vojnu prednost na terenu u mađarskim zemljama. Zapolja je na ovo odgovorio prisegnuvši na vjernost i stupivši u vazalski odnos s osmanskim sultanom.

Do proljeća 1537., Ferdinand Habsburg se odlučio konkretnije angažirati u naporima protiv Osmanlija, pa je poslao u Križevce svog iskusnog vojskovođu Johanna Katzianera kako bi ovaj prikupio vojsku i krenuo s pripremama za zauzimanje Osijeka, čime se je Osmanlijama trebala prepriječiti komunikacija između Beograda i mađarskih zemalja, te blokirati daljnje napredovanje prema zapadu Slavonije.

Vojna kampanja[uredi | uredi kôd]

U kolovozu 1537., Katzianerova je vojska bila utaborena kod Križevaca. Do mjeseca rujna, vojska je počela marširati prema Virovitici, no njeno su jedinstvo uskoro počele nagrizati sukobi između zapovjednika Katzianera i Schlicka oko nadležnosti, te sukobi između čeških i štajerskih vojnika. Do 10. rujna, vojska je stigla do Virovitice, ali je tamo ostala bez hrane, te se počela dalje osipati zbog jesenskih kiša i bolesti.

Do sredine rujna, Katzianerova je vojska stigla do Valpova, gdje su započeli s pripremama za napad na Osijek. U međuvremenu, Osmanlije su poslale 5 000 vojnika kao pojačanje osječkom garnizonu, što je Katzianeru smanjilo šanse za uspjeh. Nakon što nisu ništa uspjeli napraviti pod Osijekom, ratni su se zapovjednici odlučili za povlačenje prema Valpovu, međutim, Osmanlije su im već presjekle put, pa su ponovno promijenili planove i krenuli prema jugoistoku, u močvarna područja oko rijeke Vuke. Pritom su im stalne probleme zadavali osmanski prepadi. Do sedmog listopada, gladna i iscrpljena vojska stigla je do mjesta Gorjani, nadajući se pronalasku puta na sjever prema Valpovu kako bi riješili problem opskrbe hranom. U međuvremenu su oni vojnici koji su ostali, saznali da su Katzianer i još neki drugi zapovjednici već pobjegli. Ono što je ostalo od vojske, Osmanlije su do kraja uništile u Bitci kod Gorjana, 9. listopada čime je čitava kampanja neslavno propala.

Epilog[uredi | uredi kôd]

Fijasko koji je doživjela Katzianerova vojna, razljutio je cara Ferdinanda, pa je Katzianeru suđeno za kukavičluk nakon čega je bačen u tamnicu. Kasnije je pobjegao iz tamnice i usput ubio nekog seljaka. U konačnici ga je uhvatio Nikola Šubić Zrinski i dao pogubiti 1539. godine.

Izvori[uredi | uredi kôd]