Kritika komunizma

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Kritika komunizma može se široko podijeliti u dvije kategorije: jednu koja se bavi praktičnim aspektima komunističkih država u 20. stoljeću,[1] i drugom koja se bavi komunističkom politikom i teorijom.[2] Autori koji kritiziraju komunizam obično se protive i komunističkim idejama i povijesnim politikama, mada se obično fokusiraju na jedan ili drugi aspekt u svojim tekstovima.

Neki anti-komunisti tvrde da je komunistička teorija direktno odgovorna za probleme komunizma 20. stoljeća, dok drugi odvajaju teoriju od prakse tvrdeći da i jedna i druga imaju svojih nedostataka. Dio komunista brani i teoriju i praksu, dok jedan dio njih tvrdi da se povjesna praksa više iili manje udaljila od komunističkih ideja.

Neka osoba se može slagati s komunističkim idejama ali ne i s politikama koje primjenjuju komunističke države (ovakav način razmišljanja je sasvim uobičajen među trockistima), ili puno rjeđe netko se može slagati s politikama komunističkih država ali ne i s komunističkim idejama.

O pomenutim kategorije koje kritiziraju komunizam diskutira se u odvojenim člancima:

  • Kritika vladavine komunističke partije se bavi kritikom praktičnih politika implementiranih u vladajuće strukture komunističkih država u 20. stoljeću koje slijede ideologiju marksizma i lenjinizma
  • Kritika marksizma se bavi kritikom markstističke teorije.

Kritika vladavine komunističke partije[uredi | uredi kôd]

Djelovanje komunističkih država bilo je predmetom kritike širom političkog spektra.[3] Prema kritičarima vladavina komunističkih partija vodi u totalitarizam, političku represiju, ograničenja ljudskih prava, loše gospodarske rezultate, te u kulturnu i umjetničku cenzuru.[3][4] Zapadnjački kritičari komunističke vlasti također su utemeljeni u kritici samog socijalizma: Friedrich Hayek i Milton Friedman tvrdili su kako su državno vlasništvo i komandna ekonomija koje karakteriziraju komunističku vlast sovjetskog stila odgovorni za gospodarsku stagnaciju i ekonomiju nestašice koja pojedince ne potiče na povećanje produktivnosti, niti na poduzetničko djelovanje.[5] [6] [7] [8] [9] Vladajuće komunističke partije također su se suočavale s učestalom disidencijom.[10]

Kritičari su također uočili jazove između službene politike jednakosti i gospodarske pravde, i stvarnosti u kojoj je dolazilo do pojave nove društvene klase (nomenklatura) koja je napredovala na račun ostatka stanovništva. Među poznatijim kritičarima ovog društvenog sloja bili su, između ostalih, Vaclav Havel, Aleksandar Solženjicin i Milovan Đilas.[11][12][13] Velik dio kritike dolazi od strane antistaljinističkih ljevičara i drugih socijalista.[14][15][16][17]

O društveno-ekonomskoj naravi vladavine komunističkih partija vodilo se mnogo rasprava pri čemu je takva vlast okarakterizirana oblikom birokratskog kolektivizma, državnog kapitalizma, državnog socijalizma ili jedinstvenog načina proizvodnje.[18][19][20][21]

Katolička Crkva osudila komunizam još u 19. stoljeću[uredi | uredi kôd]

Zajedno s drugim kritičarima komunističkih ideja, vrh Katoličke Crkve je relativno brzo prepoznao negativne potencijale komunizma. Tako se u enciklici "Rerum novarum" koju je objavio papa Lav XIII.1891. godine ukratko navodi kako socijalisti "ovakvim prenošenjem privatnog vlasništva na zajednicu, da se jednako razdijele koristi i dobra među građane, vjeruju da će se zlo radikalno iskorijeniti. No ta teorija ne samo da ne može riješiti napetosti, nego će škoditi samim radnicima... nema razloga da se općenito pribjegava državnoj upravi, jer je čovjek stariji od države... Previše je jasno da bi, osim nepravde, iz toga nastala zbrka i pomutnja u svim staležima građana. Bio bi otvoren put međusobnoj zavisti, ogovaranju i neslozi. Nestalo bi privatne inicijative uma i marljivosti pojedinca. Tako bi nužno presušili i izvori bogatstva. Ona zamišljena jednakost ne bi bila drugo nego opća nevolja i bijeda. Iz svega toga slijedi da treba odbaciti socijalističko načelo o zajedništvu dobara, jer ono škodi i onima kojima bi trebalo pomoći. Ono se protivi naravnim pravima pojedinaca, iskrivljuje dužnost države i muti opći mir." [22]

Papa Pio XI. u svojoj enciklici Divini Redemptoris iz 1937. je osudio komunizam koji je već postojao u Sovjetskom savezu, pored enciklikâ Non abbiamo bisogno iz 1931. kojom je osudio talijanski fašizam i enciklike Mit brennender Sorge iz 1937. kojom je osudio nacionalsocijalizam i rasne teorije. Papina reakcija je pobudila kršćanski svijet neka se pojačano zanima za ove probleme, a to je osobito bio slučaj u državama u kojima je bilo na vidiku da će se sraziti totalitarne ideologije. U te su se rasprave o osudi nacizma, fašizma i komunizma uključili i hrvatski bogoslovi, katolički laici, sveučilišni profesori te redovnici iz velikih redova kao što su dominikanci, franjevci i isusovci (Dominik Barač: Socialna filozofija boljševizma, 1944., Jordan Kuničić: Problemi komunizma (s idejnog stanovišta), 1942.)[23].

U Katekizmu Katoličke Crkve kojega je 1992. godine izdao sv. Ivan Pavao II., osuda komunizma sadržana je jezgrovito u točki 2425: "Crkva je odbacila totalitarne i ateističke ideologije, povezane, u moderno doba, s 'komunizmom' ili 'socijalizmom'".[24]

Realizacija komunističkih ideja: socijalizam[uredi | uredi kôd]

Komunističke ideje su provodile u djelo Komunističke partije (stranke) širom svijeta, te su tijekom 20. stoljeća te partije zavele svoje totalitarističke vladavine u velikom broju zemalja. Zemlje pod vlašću komunističkih partija uobičajeno je zvati "socijalističkim". U Europi je većina tih vladavina okončana mirnom predajom vlasti u vremenu čiji je početak na simboličnoj razini označilo rušenje Berlinskog zida 1989. godine. Iznimno, u Europi je komunistička vladavina završena revolucijom u dvije zemlje: Rumunjskom revolucijom 1989. i Albanskom revolucijom 1991. godine.

Ruski komunisti su svoju vlast uspostavljali najodlučnijim nasiljem: dok su vlasti Carske Rusije - koje su bile glasovite po svojoj strogoći - u razdoblju od 1825. do 1917. godine izvršile ukupno 6.321 smrtnu presudu, boljševički režim na čelu s Lenjinom je već u prvih 5 mjeseci izvršio 18.000 pogubljenja.[25]

Sjeverna Koreja i Kuba su do danas socijalističke zemlje kojima totalitarno vladaju komunističke partije. Neke druge zemlje - najznačajniji su primjeri Kine i Vijetnama - imaju i nadalje na vlasti komunističke partije, ali se radi postizanja ekonomske efikasnosti u znatnoj mjeri odustalo od zabrane privatnog vlasništva.

Komunizam, državni teror i represija[uredi | uredi kôd]

Sustavna represija je redovno obilježje komunističke vladavine: prigodom dolaska na vlast, te kod nekih kasnijih odlučnih reformi provodi se masovni teror (vođa mađarske revolucije 1919. god. Bela Kun tako osniva "Trupe terora Revolucionarnog vijeća vlade" koje djeluju s parolom "U proleterskoj državi samo oni koji rade, imaju pravo na život!"), a u stabilnijim vremenima se provodi svagdanja represija (koja se očituje u cenzuri, djelovanju političke policije, zabrani kretanja preko državnih zatvora, stavljanja svih građana koji nisu članovi komunističke partije u status građana drugog reda i dr.).

U odnosu na socijalne slojeve koji se percipiraju kao osobito neskloni komunizmu - i stoga, kao "neprijatelji", propagira se "klasni rat", o kojemu veliki ruski (i komunistički) književnik Maksim Gorki progovara 1932. godine: "Klasnu mržnju treba uzgajati kao organsku odbojnost prema neprijatelju kao prema biću niže vrste. Moje je intimno uvjerenje da je neprijatelj jednostavno inferioran, tj. degeneriran ne samo fizički, nego i moralno."

Među samim komunistima se periodično provode obračuni, u kojima se eliminira manjinska grupa komunista (za koju se smatra da je "idejno zastranila", jer je u političkom sukobu ostala u manjini) - ubijanjem (tako je primjerice 1949. god. ubijen Andrija Hebrang), slanjem u zatvor (usp. primjer Političkog logora Goli Otok, ili slučajeve Franje Tuđmana i Stjepana Mesića, kasnijih hrvatskih predsjednika) ili u najblažim slučajevima izbacivanjem iz komunističke partije i socijalnom degradacijom (kako se primjerice 1971. godine u Hrvatskoj dogodilo Miki Tripalu, Savki Dabčević-Kučar i mnogim drugim pobornicima "Hrvatskog proljeća").

Kao zajednička osobina komunističkih grupa u pogledu vlastitih zločina, opažaju se "zavjere šutnje" - ne samo prikrivanjem dokumenata i grobišta, nego također i aktivnim djelovanjem intelektualaca koji sustavno prikazuju sliku povijesti dolaska komunističkih režima na vlast i njihovih vladavina kao lišenu ili skoro lišenu zločina; makar se uopće ne prikriva fundamentalna nasilnost prema "klasnom neprijatelju".[26]

Komunistički revolucionarni teror zahvatio je vrlo teško i Hrvatsku 1940.-godina, u jugokomunističkim zločinima nakon završetka II. svjetskog rata.

Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006[uredi | uredi kôd]

25. siječnja 2006. u Strasbourgu parlamentarna skupštine u Vijeća Europe snažno osuđuje zločine komunizma. U Rezoluciji se govori: " ... Vijeće parlamentarne skupštine Europe danas je osudilo masovna kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina."

Hrvatski sabor je iste godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990.[27]; tu se navodi: "Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava."

U Hrvatskoj i u većini europskih država obilježava se 23. kolovoza Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima - među koje se izrijekom ubrajaju svi komunistički režimi.

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Bosteels, Bruno. The actuality of communism (Verso Books, 2014.)
  • Blackmer, Donald LM, and Sidney Tarrow, eds. Communism in Italy and France (Princeton University Press, 2015.)
  • Priestland, David. The Red Flag: A History of Communism (Grove Press, 2009.)
  • Resnick, Stephen A., and Richard D. Wolff. Class theory and history: Capitalism and communism in the USSR (Routledge, 2013.)
  • Taras, Raymond C. The Road to Disillusion: From Critical Marxism to Post-communism in Eastern Europe (Routledge, 2015.)

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Bruno Bosteels, The actuality of communism (Verso Books, 2014)
  2. Raymond C. Taras, The Road to Disillusion: From Critical Marxism to Post-communism in Eastern Europe (Routledge, 2015).
  3. 3,0 3,1 Criticisms of Communist Party Rule. Philosophybasics. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. ožujka 2018. Pristupljeno 10. ožujka 2018.
  4. Krieger, Joel Krieger. 2001. Communist Party States. Oxford Reference. doi:10.1093/acref/9780195117394.001.0001. ISBN 9780195117394. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. ožujka 2018. Pristupljeno 10. ožujka 2018. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  5. Von Mises, Ludwig. 1990. Economic calculation in the Socialist Commonwealth (PDF). Mises Institute. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 13. rujna 2019. Pristupljeno 11. studenoga 2019.
  6. Hayek, Friedrich (1935). "The Nature and History of the Problem"; "The Present State of the Debate". Collectivist Economic Planning. pp. 1–40, 201–243.
  7. Durlauf, Steven N.; Blume, Lawrence E., ed. (1987). The New Palgrave Dictionary of Economics Online. Palgrave Macmillan. Retrieved 2 February 2013. doi:10.1057/9780230226203.1570.
  8. Biddle, Jeff; Samuels, Warren; Davis, John (2006). A Companion to the History of Economic Thought, Wiley-Blackwell. p. 319. "What became known as the socialist calculation debate started when von Mises (1935 [1920]) launched a critique of socialism".
  9. Levy, David M.; Peart, Sandra J. (2008). "Socialist calculation debate". The New Palgrave Dictionary of Economics. Second Edition. Palgrave Macmillan. ISBN 978-0333786765.
  10. Pollack, Detlef; Wielgohs, Jan. Dissent and Opposition in Communist Eastern Europe (PDF). European University Viadrina. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 11. ožujka 2018. Pristupljeno 10. ožujka 2018.
  11. Đilas, Milovan. 1983. [1957] The New Class: An Analysis of the Communist System paperback izdanje. Harcourt Brace Jovanovich. San Diego. ISBN 0-15-665489-X
  12. Đilas, Milovan. 1969. The Unperfect Society: Beyond the New Class. Prijevod: Cooke, Dorian. Harcourt, Brace & World. New York City. ISBN 0-15-693125-7
  13. Đilas, Milovan. 1998. Fall of the New Class: A History of Communism's Self-Destruction hardcover izdanje. Alfred A. Knopf. ISBN 0-679-43325-2
  14. Chomsky, Noam (Spring/Summer 1986). "The Soviet Union Versus Socialism." Our Generation. Retrieved 10 June 2020 – via Chomsky.info.
  15. Howard, M. C.; King J. E. King (2001). "'State Capitalism' in the Soviet Union". History of Economics Review. 34 (1): 110–126. DOI:10.1080/10370196.2001.11733360 .
  16. Wolff, Richard D. (27 June 2015). "Socialism Means Abolishing the Distinction Between Bosses and Employees". Truthout. Retrieved 29 January 2020.
  17. Robinson, Nathan J. 28. listopada 2017. How to Be a Socialist without Being an Apologist for the Atrocities of Communist Regimes. Current Affairs. Pristupljeno 8. rujna 2020.
  18. Andrai, Charles F. (1994). Comparative Political Systems: Policy Performance and Social Change. Armonk, New York: M. E. Sharpe. p. 140.
  19. Sandle, Mark (1999). A Short History of Soviet Socialism. London: UCL Press. pp. 265–266. DOI:10.4324/9780203500279 . ISBN 9781857283556.
  20. John Morgan, W. (2001). "Marxism–Leninism: The Ideology of Twentieth-Century Communism". In Wright, James D., ed. International Encyclopedia of the Social & Behavioral Sciences (2nd ed.). Oxford: Elsevier. pp. 657–662.
  21. Smith, S. A. (2014). The Oxford Handbook of the History of Communism. Oxford: Oxford University Press. p. 126. ISBN 9780191667527. "The 1936 Constitution described the Soviet Union for the first time as a 'socialist society', rhetorically fulfilling the aim of building socialism in one country, as Stalin had promised."
  22. Rerum Novarum. Bogoslovija Rijeka (Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve). Pristupljeno 22. kolovoza 2012.
  23. Bogoslovska smotra 79 (2009.) 4 Alojz Ćubelić: Tri hrvatska dominikanca (Hijacint Bošković, Dominik Barač i Jordan Kuničić) o totalitarnim ideologijama 20. stoljeća, str. 847., 855., 864.
  24. Katekizam Katoličke Crkve (na hrvatskom jeziku), izdanje Hrvatske biskupske konferencije
  25. Jure Krišto. Zločinačka narav komunizma. Hercegovina : Časopis za kulturno i povijesno nasljeđe, No. 5, 2019. Pristupljeno 26. travnja 2021.
  26. Crna knjiga komunizma" (prikaz zbornika znanstvenih radova objavljenog u Francuskoj 1997. god.), Neven Šimac, "Crkva u svijetu", Vol.33 No.3 Rujan 1998.
  27. Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990., "Narodne novine" 76/2006