Neorić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Neorić
Neorić na karti Hrvatska
Neorić
Neorić
Neorić na zemljovidu Hrvatske
Županija Zastava splitsko dalmatinske zupanije.gif Splitsko-dalmatinska
Općina/Grad Muć
Najbliži (veći) grad Split
Nadmorska visina 450 m
Zemljopisne koordinate 43°40′32″N 16°31′27″E / 43.6755°N 16.5241°E / 43.6755; 16.5241Koordinate: 43°40′32″N 16°31′27″E / 43.6755°N 16.5241°E / 43.6755; 16.5241
Stanovništvo (2001.)
 - Ukupno 974
Pošta 21247 Neorić [1]
Pozivni broj 021
Autooznaka ST

Neorić je naselje u općini Muć, u Splitsko-dalmatinskoj županiji.Neorić prema popisu stanovništva iz 2001. godine može se smatrati jednim od većih sela u Dalmatinskoj Zagori U današnje vrijeme Neorić ima Osnovnu školu,župnu crkvu,dvije trgovine,ugostiteljske objekte(caffe barr),poštanski ured i čak dva hotela.Zaštitnik Neorića je sv. Ante.Neorićki kraj ima bogate korijene u tradiciji hrvatskog naroda.

Zaseoci:Donja Mala,Gornja Mala,Krivi Dolac,Podgradina,Podno Polja,Radinje i Šute

Ime[uredi VE | uredi]

Hrvati koji su bježali iz Zagvozda 1699.godine došli su na ovo područje,tu se naselili i novo naselje nazvali Neorić. Naime, najstariji Neorčani i danas kažu da su iz Ispod Neorića, što praktički znači da je selo dobilo ime po banu Nehoriću, čija se utvrđena kula nalazila na brdu, iznad zaseoka Šute,naselje je po njegovom gospodaru dobilo najprije naziv Ispod Neorića, a onda i Neorić.Ovu pretpostavku potvrđuje splitski nadbiskup Stjepan Cupilli koji u izvješću o svom pastirskom pohodu mućkom području 1718. godine bilježi da je nakon Muća bio „u Neoriću,koje se selo ima zvati Podneorić.“

Etimologija naziv Neorić je s današnjeg motrišta nejasna, iako Akademijin rječnik navodi natuknice Neorćana i Neorćan sa značenjem ono što se ne ore, dakle što je brdovito, neobradivo, upravo onako kakav je teren na kojem se nalazila kula bana Nehorića.

Hrvatski grb na brdu iznad zaseoka Donja Mala kojeg je uslikao na kamenu Neorčanin u prvim danima Domovinskog rata.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Neorić je brežuljkasti kraj,nalazi se u Zagori na prosječnoj nadmorskoj visini od oko 450 metara,južno od Sutine i jugoistočno od Gornjeg Muća.Klima je oštra, s dosta snježnim zimama, temperaturama koje ponekad znaju ići i ispod -10 °C, a ljeta su izrazito vruća s visokim temperaturama i iznad 38 °C.Područje je izrazito povoljno za stanovanje i ulaganje (brdsko-planinsko područje),blizina Splita (25 km),Sinja (15 km),Solina (20 km) i Drniša (35 km).Uz Neorić teče potok Sutina koji je svrstan u zaštićene krajolike Republike Hrvatske.Brda su gola ili prekrivena šikarom i niskom šumom, u poljima se nalaze obradive površine, a uz njih naselje,odnosno zaseoci.Tradicionalno gospodarstvo . stočarstvo,uglavnom sitnog zuba,i poljoprivreda.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

.U 1991. smanjeno izdvajanjem dijela naselja koji je pripojen naselju Sutina. Iskazuje se kao dio naselja od 1953.Govori se štokavica-ikavski,koji je uvelike sličan govoru zapadne Hercegovine tj. Zapadnohercegovačke županije

Kretanje broja stanovnika 1857.-2001.[2]

Povijest[uredi VE | uredi]

U Neoriću se nalaze tragovi ljudskog obitavanja već u prapovijesnom reazdoblju, o čemu svjedoče ilirske utvrde i gomile. Drži se da se na ovom području nalazilo staro ilirsko naselje Setovia,(iznad zaseoka Podgradina),po kojemu je dobila ime današnja Sutina.Naselje je najvjerojatnije pripadalo plemenu Dalmati.Setoviju je napao Julije Cezar,tokom napada ranili su ga Iliri,pa je napad nastavio njegov sin te je nakon žestokog otpora Ilira,zauzeo Setoviu,s velikim posljedicama

Neorić je bio naseljen i u vrijeme hrvatskog srednjovjekovlja, što potvrđuje stara tvrđava istoga imena, koja se nalazila na brijegu iznad zaseoka Šute,čiji se ostaci i danas vide.Danas se brdo na kojem se tvrđava nalazila zove Banova kula,u selu Sutina poznatije kao brdo Kulina

Naziv naselja Neorić istovjetan je s prezimenom Neorić,kako su se zvali srednjovjekovni plemići iz roda Neorića, koji su imali prebivalište u kuli bana Nehorića ili kraće u banovoj kuli,čiji se branitelji mogu podičiti činjenicom da su Turcima pružali otpor godinu dana nakon što su Osmanlije zauzele utvrđeni Klis 12. ožujak 1537. godine.Ne zna se kada i tko je sagradio tvrđavu ali se misli da je tvrđava sagrađena oko 1270. godine za vremena vladavine kralja Bele IV,razlog je bio provala Mongola u Ugarsku i Hrvatsku,tvrđavom bi vladali banovi(iz plemićke obitelji Neorić),od samog početka kada je tvrđava sagrađena sve do smrti posljednjeg bana Nehorića i pada tvrđave 1538. godine.Tvrđavom su u 16. stoljeću vladali Neorići ali i uskoci predvođeni Banom Nehorićem(posljednim banom te utvrde).Ne zna se njegovo pravo ime,jer ga je narod nakon što je postao ban zvao banom Nehorićem,jer je bio plemić,iz hrvatske plemićke obitelji Neorić.U veljači 1524. ban Nehorić je došao na veću kušnju kada je turski vojvoda Mustafa opkolio Klis sa 3000 vojnika.Petar Kružić(vođa uskoka u kliškoj tvrđavi) je netom prije opsade otišao u Senj gdje je okupio 1500 pješaka i 60 konjanika,ban Nehorić je također bio voljan pomoći te je sa nekoliko svojih vojnika krenuo na Klis te je čekao dolazak Petra Kružića.Nakon što se Petar Kružić sa 40 brodova iskrcao u Solinu,ban Nehorić je iznenada napao Osmanlije sa kopna.Zajedno kliški i neorićki Uskoci potukli Osmanlijsku vojsku.Za tu akciju kralj Ludovik je darovao Kružiću kaštel Breznicu,a banu Nehoriću nekoliko zlatnika koje je podijelio vojnicima kao "nagradu".U ožujku god.1537.Petru Kružiću stigla pomoć s mora,3000 njemačkih vojnika kralja Ferdinanda Habsburškog i 700 talijanskih vojnika koje je poslao papa Pavao III. i još nekoliko Uskoka bana Nehorića s kopna.Svi vojnici zajedno su navalili prema Osmanlijama, te su uspjeli razvaliti dvije turske utvrde koje su Osmanlije sagradili okolo Klisa.Provaljujući u posljednju utvrdu, iznenada se pojavio Murat-beg sa svojih 2000 vojnika koji su navalili na kršćane divlje urlajući, pa su talijanski i njemački vojnici misleći da Turaka ima puno više nego njih stali bježati prema obali.Petar Kružić je pokušavao zaustaviti i smiriti redove kršćanske vojske, ali sve je bilo uzalud. Nije bilo druge, pa su on i njegovi ratnici tražili spas povlačeći se prema obali gdje su bile kršćanske lađe.Nažalost, Kružić koji je među zadnjima došao do obale nije se uspio izvući. Ubrzo su ga opkolili bijesni Turci a Petar Kružić je junački poginuo skupo prodajući svoju glavu.Kada je ugledao mrtvo tijelo Petra Kružića okruženo Osmanlijama,ban Nehorić se sa svojim vojnicima povukao natrag prema svojoj tvrđavi.Kliški Uskoci otišli su u Senj.Odmah nakon što su se nastanili u Klisu,Osmanlije su pošli na tvrđavu Neorić.Tvrđavu je napao Murad-beg sa sutinjske strane.O banu Nehoriću napisao je kratku rečenicu u dnevniku o prvom danu bitke "I tako dođem ispred vrata tvrđave 9 metara visoke,u kojoj moćni Uskoci žive,njihovom banu ponudih zlato i slobodu ako mi dade tvrđavu,jer potrebe za krvi nije bilo,a on,stoji ispred mene cijeli vijek,šuti,a onda pljune,pred mene i moju vojsku,pa se okrene natrag ka tvrđavi i ode."Prvi dan bitke započeo je pucnjevima topova s obje strane i napadom Osmanlijske pješadije na samu tvrđavu.Nakon što je Murad-beg naredio prvi napad na utvrdu neorićki Uskoci nisu ni malo popuštali,a Murad-beg je izgubio dosta vojnika pa je odlučio zaustaviti paljbu i napad pješadijom.Povukao je vojnike i čekao dok Uskocima nestane zaliha hrane.Čekao je 2 mjeseca,sve dok se ban nije potajno išuljao iz tvrđave da odnese riječ Uskocima u Senj.Nakon dva dana došao je velik broj senjskih uskoka te su zajedno,predvođeni banom Nehorićem potukli svu osmansku vojsku.Murad-beg je izvukao živu glavu i povukao se prema već osvojenom Sinju.Kasnije se vratio,s još više vojnika i još više topova te je čekao da branitelji utvrde Neorić uginu od gladi.Čekao je čak do tri mjeseca u svom kampu,a branitelji nisu popuštali,pa je napokon odlučio napasti utvrdu.7 mjeseci neprekidnih napada i branitelji nisu popuštali,iako je Murad već srušio dosta zidova tvrđave.Kasnije se ban s nekoliko vojnika išuljao iz tvrđave i krenuo na Petrovo polje po hranu.Murad-beg je saznao za Nehorićeve planove tako da je podmitio banovog uskoka.Osmanlije su ga dočekali kod Kadine Glavice,okružili bana i njegovu vojsku,bez ikakvog načina da se povuče prema utvrdi stao je boriti se zajedno sa svojim vojnicima te je hrabro poginuo skupo prodajući svoju glavu.Poslije toga narod je izvor u Kadinoj Glavici prozvao "Banovača", na uspomen bana Nehorića.Neorićkim braniteljima Murad-beg ponudio je slobodu ako se predaju i dadu mu tvrđavu.Pošto su izgubili svog vođu i ostali bez zaliha hrane,nekoliko uskoka se pridružilo uskocima u Senju,a mnogi su ostali braniti tvrđavu do svoje smrti.Osmanlije su svojim zadnjim napadom srušili još nekoliko zidova utvrde Neorić,ubili su svakog preživjelog uskoka koji je odbio predati utvrdu Osmanlijama te je ostao braniti ju do smrti.Znajući da će poginuti,čas prije nego su izašli u posljednji boj protiv turske vojske,uskoci su Turcima ostavili iznenađenje,zapalivši svo preostalo streljivo,eksploziv i oružja.Kad su proglasili utvrdu svojom,stavljajući svoje zastave na zidine,oružarnica je eksplodirala,rušeći za sobom zidove utvrde i ostavljajući iza sebe tisuće turskih vojnika.Tako Turci s ciljem da osvoje utvrdu koja je bila važno utvrđeno područje,nisu dobili ništa nego tisuće svojih mrtvih vojnika.Ostatci utvrde i danas se vide...

Postoje dokazi da je tvrđava uistinu postojala,iako je priča o banu Nehoriću i njegovoj utvrdi bila samo legenda.Naime,hrvatski su povjesničari utvrdili postojanje više pripadnika roda Neorića:nakon 1203. godine spominje se Oršula Neorić(pokopana u Kninu,u blizini crkve,najvjerojatnije je bila kneginja) oko 1270. godine zabilježeni su Korijen, zatim Marin, Juriša i Cipronja Neorić.Potomci pak Jurše ili pak Cipronje Neorića Utišen i Ivanko zabilježeni 1529. godine, a pred najezdom Turaka povukli su se u sjevernu Hrvatsku,gdje su u Nedelišču (Međimurje) 1533. godine zabilježeni Vuk i Vukoslav Neorić.U 16 st. utvrda Neorić pripasti će uskocima.Zato se spominju potomci Marina Neorića koji se nakon pada Klisa 1537.i Neorića 1538. godine pridružuju se senjskim uskocima, što dokazuju spomeni dvojice Neorića: Jurja koji je zabilježen 1540. godine u Senju kao uskok, dok se Ilija Korjenić spominje 1618. godine u Brinju. Poslije pada Neorića u turske ruke, u turskim dokumentima selo Neorić naziva se Donje Zelovo Polje. Prvi put ga turski dokumenti tako navode 1550. godine. O hrvatskom stanovništvu za vrijeme turske vladavine govore neka prezimena.Tako se spominje prezime Marasović,Stupalo... za vrijeme turske vladavine, a i poslije oslobođenja od Turaka, kako donosi matična knjiga prvog župnika fra Bonaventure Biloglava, koji je u ovom kraju bio župnik-misionar od 1679.-1686. godine.

Neorić se prvi puta spominje u ispravi kralja Zvonimira od 16. travnja 1078. godine.Točnije spominje se kao dio župe Zmine,gdje Zvonimir navodi Zminu kao dobro utvrđeno područje,te najvjerojatnije misli na utvrdu Neorić i utvrdu Breč.Bizantski car Nikefor III. Botanijat tokom svoje vladavine spominje brdo iznad današnjeg zaseoka Šute u Neoriću,najvjerojatnije jer se upravo na tom brdu nalazila utvrda Neorić.Možemo pretpostaviti da je zadnjih godina 10. st.,u doba slabljenja hrvatske države, upravo kroz područje Neorića prošla i vojska cara Samuila na svom uništavajućem pohodu do Zadra.Za vrijeme turske okupacije narod su duhovno proviđali franjevci iz visovačkog samostana, među kojima se spominje pri kraju turske vladavine, fra Bonaventura Biloglav. Godine 1683. Sutinu i Neorić pohodili su apostolski misionari don Nikola Bijanković, don Ivan Antunović i kapucin o. Frane. Smjestili su u jednoj staji i u njoj držali obrede jer u Sutini tada nije bilo crkve. 

Krajem 17. i početkom 18. stoljeća u župu se doselilo novo stanovništvo iz Hercegovine i Zagvozda. Godine 1691. doselio se s narodom harambaša Pavao Šolić. Ne zna se točno odakle se doselio. On se s jednim dijelom naroda nastanio u Sutini, a drugi dio u Brštanovu. Harambaša Mato Veić doselio se iz Zagvozda 1701. godine sa stotinjak ljudi na područje današnjeg naselja Neorić.Kasnije se to stanovništvo naglo povećalo.Župničku službu u to vrijeme vršili su franjevci iz samostana u Živogošću.

Spomen na obitelj Neorić nalazi se i u grbovniku obitelji iz 1595 godine, jednom od najvažnijih hrvatskih grbovnika, a on je stariji od Stemmatographija Pavla Rittera Vitezovića iz 1701-1702. godine.

Korjenić-Neorić, grbovnik[uredi VE | uredi]

Korjenić-Neorić, grbovnik, naziv za grbovnik iz 1595. koji je najraniji sačuvani prijepis (od ukupno njih 16) izgubljenoga predloška grbovnika Petra Ohmučevića, zapovjednika u španjolskoj vojnoj službi u drugoj polovici XVI. st.Nastao za potrebe obitelji Korjenić-Neorić koja se u ranom srednjem vijeku spominjala u Humu,ali su zabilježeni (pod odvojenim prezimenima Korjenić i Neorić) i na području Dalmatinske zagore (Neorić,(gdje imaju posjede u cijelom mućkom području)) i u dalmatinskim gradovima (Trogir).Otkrio ga je Ljudevit Gaj jednom prilikom dok je boravio u Dubrovniku.Jedan je od najvažnijih spomenika ilirskog pokreta, pošto je vjekovima bio poznat i dostupan plemićkim porodicama.Opisivali su ga mnogi, još od XIX stoljeća, a 1991. objavljen je kao kopija, u knjizi Ive Banca "Grbovi biljezi identiteta".Grbovnik Korjenić-Neorić pisan je dvojezično (latinski i hrvatski; potonji je pisan bosančicom).Grbovnik je važan izvor za proučavanje heraldike južnoslavenskih zemalja jer, među ostalim, sadrži i povijesne grbove Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Dubrovnika, Ilirika, Bosne,Primorja, Makedonije, Bugarske, Raške i Srbije, te pojedinih srednjovjekovnih vladarskih obitelji (Kotromanići, Nemanjići). Danas se, kao dio ostavštine Ljudevita Gaja, čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Prema grbovniku Korjenić-Neorić rađeni su kasniji poznati prijepisi, onaj u posjedu franjevačkoga samostana u Fojnici te tzv. Sarakin grbovnik iz 1746.danas u Državnom arhivu u Dubrovniku.

Prezimena[uredi VE | uredi]

ASANOVIĆ

Prezime je patronimik od imena (H)asan, koje na turskom jeziku znači ljepotan.Danas u Hrvatskoj živi manje od stotinu osoba s prezimenom Asanović, dok ih je s prezimenom Hasanović 350, uglavnom skoncentriranih u Istri i Samoboru.Starina roda Asanović je Zagvozd u Imotskoj krajini, odakle je skupa s 25 obitelji, što su imale ukupno 97 duša, a koje je 1701. godine u Neorić doveo harambaša Mate Veić, stigla i 4-člana obitelj Pave Asanovića Ta obitelj je upisana u Neoriću i u venecijanskom zemljišniku iz 1711.Danas u Neoriću živi 18 obitelji tog roda s 52 duše.Poznatije osobe s ovim prezimenom su: Aljoša Asanović,Lidija Asanović

BAZINE

S jezičnog motrišta prezime je izvedeno od imena Bazilije, što je naša prilagođenica grčkog Basileios odnosno latinskog Basilius (grčki basileos = kralj; visoki državni organ u staroj Ateni, koji je nadzirao čitavo biogoslužje i rukovodio kriminalnim parnicama; arhont; grčki basilissa = kraljica, kraljevska kći). Ime se širilo štovanjem crkvenog učitelj Bazilija Velikog, nadbiskupa u Cezareji (oko 330 - 379), osnivača katoličkog reda bazilijanaca, koji se služe istočnim obredima. Inače, Bazina je jedan od hipokoristika imena Bazilije, kao što su još primjerice: Baza, Bazac, Bazač, Bazak, Bazan, Bazika, Bazo, Bazut i slično.Bazine danas žive u Neoriću i Sutini.Poznatije osobe ovog prezimena su:Mario Bazina

BRATIĆ

Prezime je istovjetno umanjenicom imenice brat, kojom se u hrvatskom jeziku naziva bratov sin. Doduše, najnoviji Hrvatski enciklopedijski rječnik pod bratićem podrazumijeva stričeva, ujakova i tetkina sina, za što u hrvatskom jeziku postoje i nazivi stričević, ujčević i tetkić, a njihovo potiskivanje zasigurno znači i osiromašivanje našeg jezika.Danas u Hrvatskoj 565 osoba ima prezime Bratić.Poznatije osobe ovog prezimena su:Mladen Bratić (1933.-1991.), general JNA, Mladen Bratić, hrvatski košarkaš i košarkaški trener

ČELAN

S jezičnog stanovišta prezime je Čelan moglo nastati od imenice čelo, naziva dijela čovjekove glave iznad očiju do ruba kose (visko čelo). P. Šimunović drži da je postalo od turske riječi çilli (çelli), što znači „čovjek s pjegama po licu.“ Tvrdnja Z. Veića, inače preuzeta od Lj. Serdarevića, da su se Čelani bavili "stočarstvom, poljoprivredom i uzgojem pčela, po čemu su i dobili prezime," posve je neutemeljena, jer u tome slučaju prezime bi glasilo Čelar.Danas u Hrvatskoj živi oko 100 ljudi s ovakvim prezimenom.Poznatije osobe ovog prezimena su:Stipe Čelan,Joško Čelan

GALEŠIĆ

S jezičnog motrišta u osnovi prezimena Galešić je „pridjev gal sa značenjem „crn“, gotovo zaboravljen, a bio je vrlo (i isključivo) zastupljen u hrvatskom (i srpskom) jeziku. Mnogi će se čitatelji prisjetiti Galice, „imena za crnu kobilu, mazgu“, Galove, „imena za crnu kravu“, Galeše, „imena za vola crne dlake“, Gale, „imena crne kokoši“ („Ligi se, Gale, dat ćeš mi jaje!“). Sve što je moglo biti imenom životinji moglo je i čovjeku, makar posredno, preko nadimka! Imena i prezimena s osnovom gal zabilježena su u Hrvata od XIII. stoljeća.“ U Hrvatskoj danas živi 520 osoba s prezimenom Galešić.Poznatije osobe ovog prezimena su:Zelg Galešić

KARIN

Među Karinima iz Grubina pokraj Imotskog sačuvana je predaja o podrijetlu njihova roda, u kojoj se navodi da su tri brata krenula od Zadra svatko svojim putem u ostatak života. Jedan se zaustavio u Neoriću, nedaleko od Muća, tridesetak kilometara od Splita, drugi je novo prebivalište našao u gradu Splitu, a treći je stigao u Grubine nadomak Imotskom i tu podigao dom sebi i svojim potomcima. I jedna napomena o Karinima iz Neorića: smatraju se najstarijim rodom u tom kraju, nazočni gotovo uvijek s jednom obitelj.Danas u Hrvatskoj živi oko 100 ljudi s ovim prezimenom.

LANDIKUŠIĆ

S jezičnog motrišta prezime je matronim, nastalo od Landekuša, kako se zove udata ženska osoba iz rod Landeka. Prezime pak Landeka, tvrdi M. Nosić, izvedeno je od njemačkog Landdeke sa značenjem „vojnička deka, koja je služila i kao prostirka i kao pokrivka.“ R. Jolić pak prezime izvodi od nadimka Landeka pretvorenog u prezime: glagol landati znači: 1. hodati uokolo bez potrebe, vrljati; 2. svašta govoriti, brbljati; vjerojatno, zaključuje taj autor, landeka znači brbljivac.U Hrvatskoj danas živi manje od 100 ljudi s ovim prezimenom.

MARASOVIĆ

S jezičnog motrišta prezime je nastalo od vlaškog oblika osobnog imena Maro, Maras, kao što su i imena: Brno-Brnas, Boro-Boras, Bare-Baras, Ivo-Ivas, Jure-Juras, Lelo-Lelas, Luko-Lukas, Ljubo-Ljubas, Mate-Matas, Peko-Pekas, Pero-Peras, Vuko-Vukas. Što se pak tiče tvorbe, ono je obavljena prema uobičajenom obrascu: Maras + ov + ić = Marasović.Danas u Hrvatskoj živi 1.490 osoba s prezimenom Marasović (Zagora, serdnja i sjeverna Dalmacija; Marasa je u Hrvatskoj ukupno 1.680 duša (Sinj, Lika, Gorski kotar, Istra); istog jezičnog postanja je i prezime Maraš (270, Zadar, srednja Dalmacija, Primorje).Poznatije osobe ovog prezimena su:Nevio Marasović

MARETIĆ

Prezime je izvedeno od hipokoristika Mareta (slično Marita, Marijeta) najčešćeg ženskog imena na području Dalmacije Mare, što je ustvari kraći oblik biblijskog imena Marija.Ako se uzima u obzir samo ime Mara, onda ono može biti izvedeno od hebrejskog marah sa značenjem „gorka, opora, trpka,“ dok se ime Marija nastalo od hebrejskog marya sa značenjem „ona koja je kao koplje“ (hebrejski mari = koplje); na aramejskom jeziku, kojim je govorio Isus, maryam znači „gospođa, gospodarica, domaćica.“Danas u Hrvatskoj živi 50-ak ljudi s ovim prezimenom.Poznatije osobe ovog prezimena su:Tomislav Maretić

PARLOV

Nije jasno porijeklo prezimena Parlov.Prvi za sada poznati spomen prezimena “Parlov” je s konca 17. st., naime iz godine 1686., kada se u jednom dokumentu nabrajaju prezimena ljudi koji su iz Imotske krajine bježali pred Turcima.Danas se Parlove većinom može naći u svim većim hrvatskim gradovima,najviše ih se spominje u Tomislavgradu.Poznatije osobe ovog prezimena su:Stipe Parlov(više puta slavodobitnik sinjske alke),Mate Parlov(boksač)

PIPLICA

Prezime je istovjetno s piplica, nazivom mlade kokoši koja još ne nese jaja.Kad se piplica primjeni na ljude, onda je to naziv veoma mladih djevojaka, koje u novije vrijeme nazivaju i šiparicama.U Hrvatskoj je danas 400 osoba s prezimenom Piplica (Imotska krajina, srednja Dalmacija).Poznatije osobe ovog prezimena su:Tomislav Piplica

REŽIĆ

S jezičnog motrišta prezime je matronim, jer je nastalo od ženskog osobnog imena Reza ili Reža, a koje je hipokoristik od Tereza ili Tereža.Starina ovog roda je Zagvozd u Imotskoj krajini, odakle su Režići prebjegli izravno u Neorić 1701. godine sa Zagvožđanima koje je 1701. godine doveo harambaša Mate Veić.Stoga najprije o Režićima na njihovoj zagvozdskoj starini.Danas u Hrvatskoj živi oko 100 ljudi s ovim prezimenom.Poznatije osobe ovog prezimena su:Ivan Režić,Ante Režić

SARIĆ

U osnovi tog matronimskog prezimena je biblijsko ime hebrejskog podrijetla Sara sa značenjem kneginja. To je ime Abrahamove žene, majke Izakove i pomajke prvog Abrahamova sina Jišmaela (Ismaila, od kojeg su potekli Arapi)) i pramajke svih Hebreja.U Hrvatskoj se danas 980 osoba preziva Sarić, a najviše ih je u Cetinskoj krajini, na kliško-mućkom području, u Lukarima (Knin), te u okolici Dubrovnika, Slavonskog Broda i Zagreba.Poznatije osobe ovog prezimena su:Rozalija Sarić,Ivan Sarić,Josip Sarić,Višeslav Sarić,Zvonko Sarić,Jure Sarić

SERDAREVIĆ

Iako je riječ "serdar" imala značenje zapovijednika nižeg čina,pretci današnjih Serdarevića prije nekoliko godina bili su sluge Osmanlijama,često su bili nazivani kukavicama,bez ikakvih prava za slobodu.Mustafa II naziva ih izdajicama svog hrvatskog i kršćanskog naroda,opisuje ih da su za nekoliko zlatnika bili spremni prijeći na Islam te je pomoću njih na lak način nagovarao Kršćane da prijeđu na tu vjeru.Danas u Neoriću živi 38 ljudi s ovim prezimenom,još manje u ostalim djelovima Hrvatske.Poznatije osobe ovog prezimena su:Ivana Bačić-Serdarević

STUPALO

Ovo prezime je vjerojatno najplemenitije prezime na ovoj listi.

Riječju "stupalo" koja je najvjerojatnije nastala od riječi "stopalo",nazivali su se u Hrvatskom kraljevstvu već u ranom srednjem vijeku ljudi s "dugim koracima",koji koračaju,stupaju,ali i oni koji se ne predaju i ne odustaju.Tako je najvjerojatnije od riječi "stupalo" nastalo istoimeno prezime.Nagađa se da je narod nekom čovjeku koji je "radio velike korake",koračao dao nadimak "stupalo".Kasnije je taj čovjek razvio veliku obitelj,na koju se prenio taj nadimak,te je najvjerojatnije tako nastalo samo prezime.Prva obitelj Stupalo zabilježena je na području današnjeg Zagvozda,već u XII st.gdje se bave običnim kmetskim i poljoprivrednim životom.

Osmanlije bi već novorođeno dijete oduzeli od roditelja te ga trenirali kao svog budućeg vojnika.Ovo je jedan od razloga zašto su se ljudi s ovim prezimenom suprostavili osmanskoj vlasti te su već u 1490-im godinama(za vrijeme vladavine Selima prvog.) zabilježeni u Hajducima,pa i u samoj mlečanskoj vojsci,te među hrvatskim vojnicima da bi oslobodili Dalmaciju od osmanlijskih ruku.Mnogi su vođe ljude s ovim prezimenom,pa i njihovi neprijatelji(najviše Osmanlije)nazivali ratnicima koji su odlazili u bitke s nekim dobrotvornim razlogom,pa su zabilježeni u bitkama,najviše u području Dalmacije protiv islamskog naroda s Istoka,Osmanlijama koji su vladali Dalmacijom dosta vremena.Uz malu plaću borili su se protiv Osmanlija radi oslobođenja Dalmacije koja je bila pod Osmanskom vlašću.Ovo prezime je u to vrijeme bilo poznato i vrlo cijenjeno,pogotovo u Dalmaciji,iako su ljudi s prezimenom Stupalo bili sa sela(seljaci bi se u to vrijeme smatrali kukavicama,neplemićkim podrijetlom).U nekim turskim spisima zabilježeno je nekoliko ljudi s ovim prezimenom koji su poginuli pljačkajući turske karavane i pokušavajući otjerati Osmanlije iz Dalmacije na razne načine. Nekoliko ljudi s ovim prezimenom zabilježeno je u seljačkoj buni Matije Gubca,a onda su se pobunili u Zagori,s mnogim drugim seljacima u vrijeme vladanja Napoleona tim područjem,jer se u Zagori tada teško živjelo.Napoleonova vojska lakim načinom je ugušila pobunu,pa pobunjenicima nije ostalo ništa drugo,nego da započnu novi život u Napoleonovoj vojsci.Pridružili su se ostalim hrvatskim vojnicima,gdje su zabilježeni u sve 4 pukovnije,takozvane privremene pukovnije.Tako se tu spominju Vinko,Ilija,Mato i Ante Stupalo,te još njih 11,čija imena nisu zabilježena.Dosta ih je zabilježeno u Prvom svjetskom ratu,najviše pod vodstvom fledmaršala Svetozara Borojevića.U NOB-u tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovalo je 32 ljudi s ovim prezimenom. U Neoriću danas svaka 6. osoba ima prezime Stupalo,a u ostalim krajevima Hrvatske živi još barem 900 ljudi. Danas su od prezimena Stupalo poznatiji:Filip Stupalo(načelnik općine Muć),Ivan Stupalo(boksač) te Jozo Stupalo(boksač)

SOČO

U osnovi prezimena je imenica sok (s kratkim silaznim akcentom), od koje je izvedeno sočo, soče, naziv čovjeka koji za sodžbinu (nagradu) soči, traži kradljivca ukradene stvari, otetu ženu, ubojicu zbog krvne osvete i slično. Riječ je, tvrdi M. Nosić, nejasna postanja, a rabi se ponajviše u Hercegovini i Crnoj Gori, pa je primjerice u crnogorskom plemenu Kučima sočo je prokazivač kradljivaca. Primjerice glagol sočiti rabi i Marko Marulić u svojoj Juditi.Danas u Hrvatskoj živi oko 200 ljudi s ovim prezimenom

VEIĆ

Prezime je izvedenica od osobnog ime Veljo, koje je u čakavskim govorima glasilo Vejo. Prezime je nastalo prema ustaljenom obrascu: Vej + ić = Vejić = Veić.Potvrda ove tvrdnje nalazi se u popisu zbjega stanovnika Zagvozda na Makarskom primorju iz 1686. godine, gdje su se u vrijeme Bečkog rata sklonile i obitelji Grgasa Veljića (u izvorniku Gergas Veglich) s 19 i obitelj Jurasa Veljića (u izvorniku Giuras Veglich) s 10 članova.Veići (5-člana obitelj) stižu u Neorić s prebjezima iz Zagvozda, koje je 1701. godine doveo harambaša Mate Veić pokojnog Jurasa, jer je nedavno oslobođeni Zagvozd Karlovačkim mirom iz 1699. godine ponovo vraćen Turskoj Carevini.Danas u Hrvatskoj živi oko 800 ljudi s ovim prezimenom.Poznatije osobe ovog prezimena su:Juras Veić,Mate Veić,Antonio Veić

VRDOLJAK

Vrdoljaci su na mućkom području zabilježeni u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine.Starina roda Vrdoljak su Krstatice, mjesto u Imotskoj krajini u masivu planine Biokove,gdje su svojedobno iz Banj Doca u južnoj Hercegovini doselili pripadnici starog roda Banjak-Bakić.O njima je ostao spomen iz 1686. godine.Danas u Neoriću živi 90-ak ljudi s ovim prezimenom.Poznatije osobe ovog prezimena su:Dražen Vrdoljak,Ivica Vrdoljak,Ivan Vrdoljak,Matea Vrdoljak,Antun Vrdoljak,Petra Vrdoljak,Petar Vrdoljak,Tomo Vrdoljak,Zdeslav Vrdoljak,Ivana Vrdoljak

VUKNIĆ

Prezime je s jezičnog motrišta izvedeno od osobnog imena Vuk(a)n, jednog od brojnih imena koje u osnovi imaju osnovu vuk.U Hrvatskoj danas živi 130 osoba s prezimenom Vuknić (srednja i južna Dalmacija, Osijek).Vuknići su na mućkom području zabilježeni 1701. godine, kada je s prebjezima iz Zagvozda, predvođenih harambašom Matom Veić Jurasovima, u Neorić stigla i 7-člana obitelj.

ZUBAN

Prezime je istovjetno sa zastrajelim narodnim osobnim imenom Zuban, koje spada u skupinu imena izvedenih od imenice zub, naziva bjeličastih izraslina koštanog tkiva u čeljusti presvučenih caklinom, koje služe za griženje i žvakanje. Uz Zuban relativno česta su imena bila: Zub, Zubac, Zuboje, Zubača, Zubaj, Zubek, Zubec i slično.U Hrvatskoj danas živi 230 osoba s prezimenom Zuban (srednja i sjeverna Dalmacija, Zagora, Pula).

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Duhovnikom je u Neoriću bio don Većeslav Šupuk.

BAN NEHORIĆ -O ovom hrvatskom banu i plemiću iz obitelji Neorić ne zna se puno.Majka mu je najvjerojatnije bila Klišanka,dok je otac najvjerojatnije bio plemić u utvrdi Neorić.Ostao zapamćen jer je branio tvrđavu Neorić godinu dana od Osmanlija sve do svoje smrti kod Kadine glavice,danas se taj izvor zove Banovača,u njegovu čast...

U veljači 1524. ban Nehorić je došao na veću kušnju kada je turski vojvoda Mustafa opkolio Klis sa 3000 vojnika.Zajedno je s Petrom Kružićem i svojom vojskom potukao Osmanlije.U ožujku god.1537 se opet pridružio Kružiću.Petru Kružiću stigla je pomoć s mora,3000 njemačkih vojnika kralja Ferdinanda Habsburškog i 700 talijanskih vojnika koje je poslao papa Pavao III. i još nekoliko Uskoka bana Nehorića s kopna.Zajedno su osvojili dvije tvrđave koje su Osmanlije sagradili oko kliške tvrđave.Krenuvši na treću pojavio se Murad-beg sa svojih 2000 vojnika.Na Kršćane su navalili divlje urlajući pa su se austrijski i papini vojnici povukli prema brodovima.Kružić je došao prema zadnjima te su ga okružili Turci i ubili.Kada je vidio mrtvo tijelo Petra Kružića okruženo Turcima,Ban Nehorić povukao se ka svojoj utvrdi.Odmah nakon što je osvojio Klis,Murad-beg krenuo je na utvrdu Neorić.Opsjedao je tvrđavu više od godinu dana.Kasnije se ban s nekoliko vojnika išuljao iz tvrđave i krenuo na Petrovo polje po hranu.Murad-beg je saznao za Nehorićeve planove tako da je podmitio banovog uskoka.Osmanlije su ga dočekali kod Kadine Glavice,okružili bana i njegovu vojsku,bez ikakvog načina da se povuče prema utvrdi stao je boriti se zajedno sa svojim vojnicima te je hrabro poginuo skupo prodajući svoju glavu.Izvor kod Kadine Glavice zove se Banovača,u čast banu Nehoriću Neorićkim Uskocima Murad-beg ponudio je slobodu ako se predaju i dadu mu tvrđavu.Pošto su izgubili svog vođu i ostali bez zaliha hrane,nekoliko se neorićkih uskoka pridružilo Uskocima u Senju,a mnogi su ostali braniti tvrđavu do svoje smrti.Osmanlije su svojim zadnjim napadom srušili još nekoliko zidova utvrde Neorić,ubili su svakog preživjelog uskoka koji je odbio predati utvrdu Osmanlijama te je ostao braniti ju do smrti.Znajući da će poginuti,čas prije nego su izašli u posljednji boj protiv turske vojske,uskoci su Turcima ostavili iznenađenje,zapalivši svo preostalo streljivo,eksploziv i oružja.Kad su proglasili utvrdu svojom,stavljajući svoje zastave zidine,oružarnica je eksplodirala,rušeći za sobom sve zidove utvrde i ubijajući tisuće turskih vojnika.Tako Turci s ciljem da osvoje utvrdu koja je bila važno utvrđeno područje,nisu dobili ništa nego tisuće svojih mrtvih vojnika.Ostatci utvrde i danas se vide...

JURAS VEIĆ -junak Kandijskog rata.„Velikog rata od Kandije (1645-1669) razligala se brda i doline, ponajviše, dakako, tvrda Bijakova, od pivanja i popivanja uskočkih junaka.Pred njima bitke i pjesme začinjao Juras Veić, čiji se mač sćavon još čuva u Franjevačkom samostanu u Imotskom."

Juras Veić bio je poznati harambaša koji se proslavio u Kandijskom i Morejskom ratu,boreći se na strani Mlečana

“Fra Andrija Kačić Miošić jednu pjesmu u svom Razgovoru ugodnom naroda slovinskog pod naslovom „Pisma od Jurasa Vejića, silnoga junaka" posvetio je tom junaku Kandijskog rata, u kojoj, uz ostalo, kaže:

„Sultan-paša, mili gospodare!

Ako ne znaš, kažemo ti pravo:

Više, paša, živit ne možemo

Od uskoka Vejića Jurasa.

Ne ostade kule ni čardaka,

koje nije Juras osvojio,

ni bijela sela ni varoša,

koga nije ognjem sažegao.

A što ćemo drugo besiditi:

žešće zmije na krajini nije

od junaka Vejića Jurasa:

kada vikne, Imota se trese.“

Kačić je opjevao Jurasa Vejića, ali i njegova sina Matu, koji će dio Zagvožđana 1701. godine dovesti u Neorić.

„…a za njime Vejića Jurasa,

Od uskoka biše arambaša,

svu je tursku zemlju porobio,

dvajest i šest glava odsikao.

Robi, pali sela i varoše,

sužnje vodi, tursko plino goni:

biše Juras silni mejdandžija

velikoga rata od Kandije.

Od njega se sivi soko rodi,

po imenu Vejić Matijašu:

često ruse glave odsicaše,

bolji junak od babajka biše.“

U jednom od dva ukupno sačuvana pisma, napisana Kačićevom rukom, a koje je upućeno tadašnjem biskupijskom vikaru don Vidu Glavaševiću Kačić, uz ostalo, piše:„Na 1687. godinu Juras Vejić skupi četiri stotine Primoraca i Uskoka te ode pod Imotski te namami Turke na busiju i pogibe 300 Turaka,a kadiju uvatiše živa i drugoga šnjime uvatiše živa. Naš jedan pogibe, a dva bihu ranjena.“

MATE VEIĆ-Sin hrvatskog junaka Jurasa Veića.1695 godine sa 60 obitelji otići će iz Zagvozda i naseliti se na područje današnjeg Muća i novo naselje nazvati Neorić.Mate Veić nastavio je stopama svog oca.Mlečani mu kasnije dodijeluju titulu serdara i proglašavaju ga serdarom ne samo Neorića nego serdarom 28 sela imotske krajine.Također je primao plaću od 6 dukata.

Šport[uredi VE | uredi]

BK Neorić

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

OŠ Neorić-Sutina-Sve do 1934. godine Neorić nije imao školsku zgradu niti se nastava mogla organizirati.Samo nekoliko djece odlazilo je u školu u Gornji Muć. Dugo se među mještanima, a naročito među naprednijim ljudima širila i prihvaćala ideja o izgradnji školske zgrade. U svibnju 1923. godine prvi put se o tome govorilo  zvanično i konkretno. Na Zboru seljaka što ga je sazvao predstavnik sela, glavar,Ante Veić, donesena je odluka  o izgradnji škole. Odlučeno je da će u izgradnji školske zgrade sudjelovati svi muškarci od 16 do 60 godina starosti. Na žalost sve je ostalo samo na dogovoru. U godinama što su slijedile naročitu ulogu u političkim zbivanjima i opredjeljenjima imala je HSS i Stjepan Radić. Zahvaljujući izbornim kampanjama općina Muć je dobila 40.000 dinara. Općinski tajnik Pero Bergamo upozorio je stanovništvo Neorića i Sutine, ukoliko se natko zauzme,  moglo dobiti izvjesnu sumu za izgradnju škole. To se zbilo 1928. godine kada stanovnici započinju prvu ozbiljnu akciju. Sazvan je Zbor seljaka na kojem je izabran Školski odbor u koji su ušli predstavnici svih zaseoka Neorića, uglavnom mladi i napredni ljudi.Tako je počela gradnja škole,na današnjem terenu koji je nekada pripadao Crkvi.Prvi radni dan započeo je u jesen 1934.godine.

Vrtić(Još se otvara...)

Kultura[uredi VE | uredi]

MAŠKARE-Prema usmenoj predaji, mačkare su u ovim krajevima prisutne u kontinuitetu gotovo tri stoljeća.Povod njihova formiranja bilo je spaljivanje drvene crkve od osmanlijskih osvajača.Turci bi Kršćane pokušavali prebaciti na Islam,a to im u ovom kraju nije uspjevalo,nakon pobjede u Sinju i nakon što je vraćena utvrda Klis,ovaj kraj je napokon bio siguran od turskih osvajača te su tada započeli prvi dani neorićkih maškara.U mačkarama je, vele najstariji stanovnici ovoga kraja, bio početak brojnih veza lokalnih momaka i djevojaka, koje su u konačnici rezultirale i brakom.-Mačkare su svečanost u rangu Alke, a proživjele su burnu prošlost i kalvariju. Najteže je bilo kada su komunisti i milicija pokušali spriječiti pohod uništavanjem barjaka.Grmilo, sivalo, u mačkare ić se mora! - poznata je uzrečica ovog kraja.Veliko priznanje stiglo je u Sutinu i Neorić jer je bivši ministar kulture Božo Biškupić donio odluku da se neorićke mačkare zaštite kao nematerijalno dobro.Stanovnici ovog kraja nisu krili zadovoljstvo potezom Ministarstva kulture, svjesni važnosti cijele stvari.Mačkare u ovom kraju su osebujne zbog barjaka.Barjak je osušeno drvo jablana koje se mjesecima priprema da bi moglo podnijeti teret nakićenih darova koje neudane cure darivaju barjaktarima koji ih objese na barjak.Barjak je visok i više od 10 m,na vrh se stavlja hrvatska zastava, a izazov je barjaktaru i po najvećem nevremenu donijeti ga pred kuću domaćina.O ovom tristogodišnjem starom običaju snimljen je i dokumentarni film HRT-a

KUD Ban Neorić

Povijesne građevine[uredi VE | uredi]

Stara župna crkva Svih Svetih nalazi se na starom groblju. Godine 1709. Neorić je pohodio nadbiskup Cupilli i tom je prilikom pregledao područnu kapelu Svih Svetih u Neoriću, koja je pripadala župi Muć. Kapela je bila nevješto ozidana i slamom pokrivena. Na oltaru je bila mala slika na platnu Bl. Dj. Marije i malog Isusa. Kapela je imala mali kor.Tom je zgodom harambaša Mate Veić u ime cijeloga naroda izrazio želju da se sagradi nova crkva Svih Svetih, što je Cupilli odobrio, ali uz uvjet da se u svemu moraju poštivati prava crkve matice u Muću. U pastirskom pohodu 1718. godine Cupilli selo Neorić naziva Podnehorić i piše da je na groblju bila crkva od dasaka, koju su 1715. zapalili Turci, pa je u groblju namjesto crkve podignuta jedna koliba. Narod je obećao nadbiskupu da će sagraditi dostojnu crkvu «kad Gospodin dade sigurnost na granici». U istom izvješću nadbiskup je zapisao da je već više godina župnik don Bariša, mještanin, koji je bio predlagan od harambaše Mate Veića i od nadbiskupa potvrđivan.

Godine 1828., kako je uklesano na nadvratniku, Neorićani su sagradili novu crkvu od kamena na groblju s četvrtastom apsidom i jednim oltarom, slomljenim svodom, a bila je pokrivena kupom kanalicom. Poslije izgradnje nove župne crkve 1897. godine ova je crkva ostala zapuštena i prijetila joj je opasnost rušenja. Godine 2002. započela je njezina obnova i tako će biti spašena kao spomenik kulture.

Nova župna crkva Svih Svetih sagrađena je za župnikovanja don Joze Džakule 1897. godine. Predračunski trošak za gradnju crkve iznosio je 17.204 forinta, od čega je 13.897 forinta trebala podmiriti Vjerozakonska zaklada, a ostalo župljani. Crkva je sagrađena od domaćeg kamena «s mnogo ukusa i elegancije». Izvana je obogaćena kontraforama. Sa zapadne strane pročelja podignut je zvonik s biforama i ogradnim stupićima na katu za zvona te završnom piramidom s križem. Pročelje djeluje elegantno s lijepim portalom i profiliranim pragovima od bijeloga kamena. Na sredini pročelja je okrugli prozor, a u samom zabatu uzdužni prozor s polukružnim završetkom. Na zidovima lađe su po tri visoka prozora na luk. Prezbiterij je nešto uži od lađe, a iza glavnog oltara u polukružnoj apsidi smještena je sakristija. Prigodom temeljite obnove crkve za župnikovanja don Tomislava Ćubelića (1978.-1988.) na krov je postavljena betonska ploča i kupa kanalica, te izmijenjeni svi zatvori na crkvi. Veliki kor je iznad glavnih vrata. U crkvi su tri mramorna oltara. Ispred velikog oltara postavljen je oltar prema puku, a naslovnici dvaju pobočnih oltara su Gospa od Ružarja i sv. Ante

Izvori[uredi VE | uredi]

3. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=33200

4. http://os-neoric-sutina.skole.hr/skola/povijest
Noia 64 filesystems home white.pngFlag of Croatia.svg Nedovršeni članak Neorić koji govori o naselju u Hrvatskoj treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.