Vladimir Gerić: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj

Prikaz u jednom stupcu

Inačica od 21. veljače 2012. u 18:15

Vladimir Gerić (Zagreb, 4. ožujka 1928.), hrvatski redatelj, dramaturg i prevoditelj.

Životopis

Vladimir Gerić studirao je jugoslavenske književnosti, ruski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu te režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao redatelj i Gavellin učenik, protivnik je konceptualnoga teatra, uvjeren da „režija i kazalište proizlaze iz govora glumca”.^↓1

Još kao student bio je jedan od utemeljitelja Maloga dramskog studija na Trešnjevci. Godine 1957. dolazi u Varaždin, gdje u Narodnom kazalištu »August Cesarec« (današnje Hrvatsko narodno kazalište) isprva radi kao slikar kulisa, zatim scenograf te kasnije i kao redatelj. U varaždinskom kazalištu režirao je Pirandellovu dramu Čovjek, životinja i krijepost, Čehovljeva Ujaka Vanju, Camusov Nesporazum te Molièreove drame George Dandin, Škola za žene i Tartuffe. Od 1962. do 1964. djelovao je kao redatelj na Radio Zagrebu te kasnije, od 1965. do 1968. godine, i kao dramaturg. Od 1970. do 1974. i 1980. predavao je glumu i scenski govor studentima zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Od 1973. do 1978. bio je angažiran u zagrebačkom HNK, gdje su zapažene bile njegove režije farse Slamnati talijanski šešir Eugènea Labichea te drama U agoniji i Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže i Interregnum 1608 Kreše Novosela.

Iznimna redateljska postignuća ostvario je u zagrebačkom Teatru &TD režirajući često vrlo nekonvencionalno, gotovo na granici eksperimenta: 1967. režirao je drame Brdo i Galilejevo uzašašće te dvije godine kasnije i povijesnu farsu Dioklecijanova palača Antuna Šoljana. 1970. režirao je dramu Kaspar Petera Handkea u kojoj je naslovnu ulogu briljantno interpretirao Ivica Vidović. Iste su godine na Festivalu malih i eksperimentalnih scena (MESS) u Sarajevu obojica nagrađeni Zlatnim vijencem: Gerić za najbolju režiju, a Vidović za najbolju mušku ulogu. Tu predstavu mnogi kazališni znalci i danas smatraju jednom od najavangardnijih u povijesti hrvatskoga kazališta. Redateljske uspjehe u Teatru &TD Vladimir Gerić je nastavio 1971. s Pričom o vojniku Igora Stravinskog, 1972. s dramom Woyzeck Georga Büchnera i 1974. s jednočinkama Tarampesta i Mototor Antuna Šoljana. Osim u Teatru &TD, Gerić je režirao i u drugim zagrebačkim kazalištima: Satiričkom kazalištu »Jazavac« (danas »Kerempuh«), Gradskom dramskom kazalištu »Gavella« te u Teatru u gostima. Djelovao je u kazalištima u Osijeku, Rijeci, Splitu, Dubrovniku, Subotici, Zenici, Mostaru i Mariboru.

Vladimir Gerić kao televizijski redatelj

Kao redatelj potpisuje nekoliko filmskih produkcija Radiotelevizije Zagreb:

Baština (1969.), TV film po noveli Guya de Maupassanta,
Ta dobra duša (1970.), TV film po noveli Luigia Pirandella,
Zlatni mladić (1970.), TV serija po romanu Augusta Cesarca,
Lenjin u Africi (1973.), TV film po noveli Drage Ivaniševića,
Pelikani (1973.), TV film po drami Augusta Strindberga,
Ujak Vanja (1981.), TV film po drami Antona Čehova.

Vladimir Gerić kao prevoditelj

Temeljem recenzije jedne od najpoznatijih francuskih srednjovjekovnih farsa Meštar Pathelin Vladimir Gerić je 1956. godine postao članom Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Prevodi s devet jezika: engleskog, francuskog, češkog, makedonskog, njemačkog, poljskog, ruskog, slovenskog i talijanskog. Do danas je, primjerice, preveo ili prepjevao brojna djela Shakespearea, Molièrea, Baudelairea, Mallarméa, Rimbauda, Valérya, Feydeaua, Gribojedova, Turgenjeva, Čehova, Kafke te mnogih drugih svjetskih pisaca i pjesnika. Kao prevoditelj i dramaturg surađuje s Glumačkom družinom Histrion, za koju je kajkavizirao nekoliko klasičnih djela svjetske komedijske baštine, primjerice Shakespearove Vesele ženske z Griča (The Merry Wives of Windsor) i Na Tri krala ili Kak očete (Twelfth Night, or What You Will) te Feydeauovu farsu Lovački rog (Monsieur chasse!, kod nas igranu i pod naslovom Gospon lovac). Prijevodima Shakespearea na kajkavski jezik napravio je kulturološki pothvat, pomaknuo granice i provjerio mogu li se na kajkavskom igrati tzv. ozbiljni komadi te dokazao da i najumnije stvari jednako dobro zvuče na kajkavskom kao i na štokavskom jeziku.^↓2

Nagrade

1970. nagrada Zlatni vijenac na Festivalu malih i eksperimentalnih scena (MESS) u Sarajevu za režiju drame Kaspar Petera Handkea.
1977. nagrada na Festivalu domaće radio-drame u Ohridu za najbolju izvornu radijsku dramu (Off ili poskok i ptica).
1980. u Moskvi je primio nagradu VAAP-a (Sveruske savezne agencije za autorska prava) za svoje brojne prijevode i prepjeve ruskih autora.
1996. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za iznimne zasluge i doprinos u kulturi.
2003. Hrvatsko društvo dramskih umjetnika dodijelilo mu je Nagradu hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje.
2005. nagrada Društva hrvatskih književnih prevodilaca za životno djelo.
2009. Nagrada Vladimir Nazor Ministarstva kulture RH za životno djelo.

Izvori

Tunjić, Andrija: »Kazalište je više od koncepcije«, u: Šeput, L. & Zozoli, L. (ur.), VIJENAC, Zagreb: Matica hrvatska, 2010, br. 430-431.
Vidačković, Zlatko: »Intervju: Vladimir Gerić – Ne pristajem na kompromise«, HRVATSKO GLUMIŠTE, 2010, br. 44-45, str. 10-12.
Vidačković, Zlatko: »Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo: Vladimir Gerić – Kazališni veleznalac«, HRVATSKO GLUMIŠTE, 2010, br. 44-45, str. 55.

Bilješke

^↑1 A. Tunjić: »Kazalište je više od koncepcije« (u: VIJENAC, 2010, br. 430-431).
^↑2 Z. Vidačković: »Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo: Vladimir Gerić – Kazališni veleznalac« (u: HRVATSKO GLUMIŠTE, 2010, br. 44-45, str. 55).

Vanjske poveznice

@@ Redak 4: / Redak 4: @@
 Vladimir Gerić studirao je [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|jugoslavenske]] [[Književnost|književnosti]], [[Ruski jezik|ruski]] i [[Francuski jezik|francuski]] jezik na [[Filozofski fakultet u Zagrebu|Filozofskom fakultetu]] te režiju na [[Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu|Akademiji dramske umjetnosti]] u Zagrebu. Kao redatelj i [[Branko Gavella|Gavellin]] učenik, protivnik je konceptualnoga teatra, uvjeren da „režija i kazalište proizlaze iz govora glumca”.{{fusg|1}}
-Još kao student bio je jedan od utemeljitelja Maloga dramskog studija na [[Trešnjevka|Trešnjevci]]. Godine 1957. dolazi u [[Varaždin]], gdje u Narodnom kazalištu »August Cesarec« (današnje [[Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu|Hrvatsko narodno kazalište]]) isprva radi kao slikar kulisa, zatim scenograf te kasnije i kao redatelj. U varaždinskom kazalištu režirao je [[Luigi Pirandello|Pirandellovu]] [[Drama|dramu]] ''Čovjek, životinja i krijepost'', [[Anton Pavlovič Čehov|Čehovljeva]] ''[[Ujaka Vanju]]'', [[Albert Camus|Camusov]] ''[[Nesporazum]]'' te [[Molière|Molièreove]] drame ''[[George Dandin]]'', ''[[Škola za žene]]'' i ''[[Tartuffe]]''. Od 1962. do 1964. djelovao je kao redatelj na Radio Zagrebu te kasnije, od 1965. do 1968. godine, i kao dramaturg. Od 1970. do 1974. i 1980. predavao je glumu i scenski govor studentima zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Od 1973. do 1978. bio je angažiran u [[Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu|zagrebačkom HNK]], gdje su zapažene bile njegove režije [[Farsa|farse]] ''Slamnati talijanski šešir'' [[Eugène Labiche|Eugènea Labichea]] te drama ''[[U agoniji]]'' i ''[[Gospoda Glembajevi]]'' [[Miroslava Krleže]] i ''Interregnum 1608'' [[Krešo Novosel|Kreše Novosela]].
+Još kao student bio je jedan od utemeljitelja Maloga dramskog studija na [[Trešnjevka|Trešnjevci]]. Godine 1957. dolazi u [[Varaždin]], gdje u Narodnom kazalištu »August Cesarec« (današnje [[Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu|Hrvatsko narodno kazalište]]) isprva radi kao slikar kulisa, zatim scenograf te kasnije i kao redatelj. U varaždinskom kazalištu režirao je [[Luigi Pirandello|Pirandellovu]] [[Drama|dramu]] ''Čovjek, životinja i krijepost'', [[Anton Pavlovič Čehov|Čehovljeva]] ''[[Ujaka Vanju]]'', [[Albert Camus|Camusov]] ''[[Nesporazum]]'' te [[Molière|Molièreove]] drame ''[[George Dandin]]'', ''[[Škola za žene]]'' i ''[[Tartuffe]]''. Od 1962. do 1964. djelovao je kao redatelj na Radio Zagrebu te kasnije, od 1965. do 1968. godine, i kao dramaturg. Od 1970. do 1974. i 1980. predavao je glumu i scenski govor studentima zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Od 1973. do 1978. bio je angažiran u [[Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu|zagrebačkom HNK]], gdje su zapažene bile njegove režije [[Farsa|farse]] ''Slamnati talijanski šešir'' [[Eugène Labiche|Eugènea Labichea]] te drama ''[[U agoniji]]'' i ''[[Gospoda Glembajevi]]'' [[Miroslav Krleža|Miroslava Krleže]] i ''Interregnum 1608'' [[Krešo Novosel|Kreše Novosela]].
 Iznimna redateljska postignuća ostvario je u zagrebačkom [[Teatar &TD|Teatru &TD]] režirajući često vrlo nekonvencionalno, gotovo na granici eksperimenta: 1967. režirao je drame ''Brdo'' i ''Galilejevo uzašašće'' te dvije godine kasnije i povijesnu farsu ''Dioklecijanova palača'' [[Antun Šoljan|Antuna Šoljana]]. 1970. režirao je dramu ''Kaspar'' [[Peter Handke|Petera Handkea]] u kojoj je naslovnu ulogu briljantno interpretirao [[Ivica Vidović]]. Iste su godine na Festivalu malih i eksperimentalnih scena (MESS) u [[Sarajevo|Sarajevu]] obojica nagrađeni ''Zlatnim vijencem'': Gerić za najbolju režiju, a Vidović za najbolju mušku ulogu. Tu predstavu mnogi kazališni znalci i danas smatraju jednom od najavangardnijih u povijesti hrvatskoga kazališta. Redateljske uspjehe u Teatru &TD Vladimir Gerić je nastavio 1971. s ''Pričom o vojniku'' [[Igor Stravinski|Igora Stravinskog]], 1972. s dramom ''Woyzeck'' [[Georg Büchner|Georga Büchnera]] i 1974. s jednočinkama ''Tarampesta'' i ''Mototor'' Antuna Šoljana. Osim u Teatru &TD, Gerić je režirao i u drugim zagrebačkim kazalištima: Satiričkom kazalištu »Jazavac« (danas »Kerempuh«), [[Gradsko dramsko kazalište Gavella|Gradskom dramskom kazalištu »Gavella«]] te u Teatru u gostima. Djelovao je u kazalištima u [[Osijek]]u, [[Rijeka|Rijeci]], [[Split]]u, [[Dubrovnik]]u, [[Subotica|Subotici]], [[Zenica|Zenici]], [[Mostar]]u i [[Maribor]]u.