Češki jezik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Češki jezik
Speech balloon.svg

čeština ili český jazyk
Države
govorenja:
Češka; Slovačka, Hrvatska
Regije
govorenja:
Europa
Broj govornika: oko 12 milijuna
Rang:
Razredba: indoeuropski
slavenski
zapadnoslavenski
češki
Jezični kôd
ISO 639-1: cs
ISO 639-2:
ISO 639-3: CES
Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima |Dodatak: Popis jezika

Češki jezik (ISO 639-3: ces; čeština ili český jazyk) je nacionalni jezik Češke, oko 9.250.000 ljudi u češkoj (2001 popis), 40.000 u Srbiji (2006)[1]. Najveća je češka dijaspora u Sjedinjenim Američkim Državama, a procjenjuje se da ih ondje ima oko 0,5 milijuna. U ostalim dijelovima Amerike i u pojedinim europskim zemljana broj im ne prelazi nekoliko desetaka tisuća. Oko 10.000 Čeha živi u Hrvatskoj, najviše oko Daruvara.

Specifičnost je današnjega češkog jezika postojanje jasne opreke između pisanoga (spisovný jazyk) i govornog jezika (obecná čeština) koji se rabi u neslužbenoj i poluslužbenoj usmenoj komunikaciji. Kao jedan od najstarijih europskih književnih jezika, češki je još od srednjeg vijeka predmet brojnih opisa, počevši od Jana Husa, preko Jana Amosa Komenskog, Josefa Dobrovskog pa do Praškoga jezikoslovnog kruga u 20. stoljeću. Povijest se češkog jezika dijeli na četiri razdoblja: pračeški (od kraja 10. do sredine 12. stoljeća), staročeški (od sredine 12. do 15. stoljeća), srednjočeški (od 16. do 18. stoljeća) i novočeški (19. i 20. stoljeće).

Iz staročeškog su razdoblja posvjedočena samo imena i glose u latinskim tekstovima te bohemizmi u staroslavenskim tekstovima. Od druge polovice 13. stoljeća započinje procvat češke književnosti. U vrijeme Jana Husa jezik je demokratiziran brojnim pučkim izrazima, a u doba humanizma i renesanse obogaćen i brojnim tuđicama i posuđenicama, na što je reagirao puristički pokret u vrijeme baroka. Tek je u vrijeme nacionalnoga preporoda u 19. stoljeće (obrozeni) ponovno uspostavljena ravnoteža.

Češko pismo[uredi VE | uredi]

Češko je pismo latinica, od Husova razdoblja proširena je dijakritičkim znakovima: "háček"-kvačica, koja označava mekoću (palatalnost) otvornika i "čárka"-crtica koja označuje duljinu zatvornika. Osim kvačice i crtice u češkoj latinici nazočan je i treći znak, apostrof koji se piše izravno uz malo slovo d ili t: d' odnosno t', a čita se umekšano, približno "dj" odnosno "tj". Velika takva slova pišu se s kvačicom. Od Jana Husa u češkom je preostalo samo jedno slovo sastavljeno od više znakova a to je ch, koje se čita kao blago aspirirano h.

Češka je grafija bitno utjecala na Gajevu reformu hrvatske latinice.

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]