Češki jezik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Češki jezik
Speech balloon.svg

čeština ili český jazyk
Države
govorenja:
Češka; Slovačka, Hrvatska
Regije
govorenja:
Europa
Etnicitet {{{etnicitet}}}
Broj govornika: oko 12 milijuna
Rang:
Razredba: indoeuropski
slavenski
zapadnoslavenski
češki
Jezični kôd
ISO 639-1: cs
ISO 639-2:
ISO 639-3: CES
Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima |Dodatak: Popis jezika

Češki jezik (ISO 639-3: ces; čeština ili český jazyk) je nacionalni jezik Češke, oko 9.250.000 ljudi u češkoj (2001 popis), 40.000 u Srbiji (2006)[1]. Najveća je češka dijaspora u Sjedinjenim Američkim Državama, a procjenjuje se da ih ondje ima oko 0,5 milijuna. U ostalim dijelovima Amerike i u pojedinim europskim zemljana broj im ne prelazi nekoliko desetaka tisuća. Oko 10.000 Čeha živi u Hrvatskoj, najviše oko Daruvara.

Specifičnost je današnjega češkog jezika postojanje jasne oprjeke između pisanoga (spisovný jazyk) i govornog jezika (obecná čeština) koji se rabi u neslužbenoj i poluslužbenoj usmenoj komunikaciji. Kao jedan od najstarijih europskih književnih jezika, češki je još od srednjeg vijeka predmet brojnih opisa, počevši od Jana Husa, preko J. A. Comeniusa,[puno ime] J. Dobrovskog[je li on Poljak, pa mu se ime piše drukčije] a pa do Praškoga jezikoslovnog kruga u 20. stoljeću. Povijest se češkog jezika dijeli na četiri razdoblja: pračeški (od kraja 10. do sredine 12. stoljeća), staročeški (od sredine 12. do 15. stoljeća), srednjočeški (od 16. do 18. stoljeća) i novočeški (19. i 20. stoljeće).

Iz staročeškog su razdoblja posvjedočena samo imena i glose u latinskim tekstovima te čehizmi u staroslavenskim tekstovima. Od druge polovice 13. stoljeća započinje procvat češke književnosti. U vrijeme Jana Husa jezik je demokratiziran brojnim pučkim izrazima, a u doba humanizma i renesanse obogaćen i brojnim tuđicama i posuđenicama, na što je reagirao puristički pokret u vrijeme baroka. Tek je u vrijeme nacionalnoga preporoda u 19. stoljeće (obrozeni) ponovno uspostavljena ravnoteža.

Češko pismo[uredi VE | uredi]

Češko je pismo latinica, od Husova razdoblja proširena je dijakritičkim znakovima: "háček"-kvačica, koja označava mekoću (palatalnost) otvornika i "čárka"-crtica koja označuje duljinu zatvornika. Osim kvačice i crtice u češkoj latinici nazočan je i treći znak, apostrof koji se piše izravno uz malo slovo d ili t: d' odnosno t', a čita se kao đ odnosno ć. Velika takva slova pišu se s kvačicom. Od Jána Husa u češkom je preostalo samo jedno slovo sastavljeno od više znakova a to je ch, koje se čita kao h.

Češka je grafija bitno utjecala na Gajevu reformu hrvatske latinice.

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]