Slovački jezik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Slovački jezik
Speech balloon.svg

slovenčina ili slovenský jazyk
Države
govorenja:
Slovačka; Češka, Mađarska, Rumunjska, Ukrajina, Srbija
Regije
govorenja:
Europa
Etnicitet {{{etnicitet}}}
Broj govornika: oko 6 milijuna
Rang:
Razredba: indoeuropski
slavenski
zapadnoslavenski
slovački
Jezični kôd
ISO 639-1: sk
ISO 639-2:
ISO 639-3: SLO
Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima |Dodatak: Popis jezika

Slovački jezik (sl. slovenský jazyk ili slovenčina; ISO 639-3: slk) službeni je jezik Republike Slovačke, koji ima oko 5.019.950 govornika, poglavito u Slovačkoj (4.610.000; 2001 popis); 193.000 u Češkoj (2001 popis); 11.800 u Mađarskoj (2001 popis); 80.000 u Srbiji (Vojvodina; 1996 W. Brown)[1].

Slovački se, kao skupina dijalekata, izdvojio iz kasnoga praslavenskoga još u 10. stoljeće.

Prije 10. stoljeća panonski Slaveni sjeverno od Drave su govorili jezikom južnoslavenskih karakteristika.[2]

I u razdobljima nakon doseljavanja ugarskih plemena, područja sjeverno od Blatnog jezera imala su južnoslavenski makrodijalekt koji je pokazivao osobine razvitka južnoslavenskih jezika. Prema jugu je bio bliži Južnim Slavenima, prema zapadu, sjeveru i istoku su se te bliskosti gubile.[3] U svezi s time su osobine današnjeg srednjoslovačkog narječja. Današnje srednjoslovačko narječje slovačkog jezika je u osnovi južnoslavensko, odnosno ima bitne južnoslavenske osobine. [2] Kad se prekinula slavenska sveza u Panonskoj nizini, na području današnje Mađarske, ti su se govori odvojili od ostatka Južnih Slavena te od onda pod utjecajem većinskog okružja Zapadnih Slavena primaju zapadnoslavenske osobine.[2]

Kao standardni jezik slovački je jezik uspostavljen tek polovicom 19. stoljeća. Od 15. do 17. stoljeća služio je kao kulturni jezik u Slovačkoj češki s mnogim slovačkim osobinama. Prvi pokušaji uvođenja slovačkoga književnog jezika zabilježeni su u 18. stoljeću. Na istoku Slovačke pokušali su to kalvinisti, a na zapadu Anton Bernolák. Međutim, tek je Ľudovítu Štúru u četrdesetim godinama 19. stoljeća uspjelo uspostaviti književni jezik utemeljen na srednjoslovačkim dijalektima.

Izgradnji standardne norme bitno je pridonijela slovačka gramatika "Mluvnica jazyka slovenského" Martina Hattale iz 1864. godine, a zasluge za daljnji razvoj standardnog jezika ima "Rukoväť spisovnej reči slovenskej" S. Czambela iz 1902. Prvi je pravopis "Pravidlá slovenského pravopisu" tiskan 1931. Za vrijeme slovačke države, između 1939. i 1945., mnogi su čehizmi, koji su bili brojni kao i germanizmi i hungarizmi, zamijenjeni domaćim riječima. Slovačko je pismo latinica obogaćena nekolicinom dijakritičkih znakova i dvoslova koji označuju jedan glas.

Jezici i narječja u srednjoj Europi. Raspored prije Drugog svjetskog rata. Zemljovid na poljskom jeziku.

Današnja slovačka narječja su u trima skupinama:

Abeceda slovačkog jezika sadrži ova slova:

a á ä b c č d ď dz dž e é f g h ch i í j k l ĺ ľ m n ň o ó ô p q r ŕ s š t ť u ú v w x y ý z ž

U slovačkom glasoslovlju razlikujemo:

  • samoglasnici: a á ä e é i í o ó y ý u ú
  • dvoglasnici: ia, ie, iu, ô
  • suglasnici: b c č d ď dz dž f g h ch j k l ĺ ľ m n ň p q r ŕ s š t ť v w x z ž

U slovačkim se tekstovima javljaju i druga slova, no to je uglavnom kod riječiju inozemna podrijetla: q, w, x, češka slova ě, ř, ů te njemačka slova ö i ü, posebice kod osobnih imena i prezimena.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Ethnologue (16th)
  2. 2,0 2,1 2,2 Rasprave ZHJ, sv. 21 (1995.) Mijo Lončarić: Prostiranje kajkavštine u prošlosti, str. 81.
  3. Rasprave ZHJ, sv. 21 (1995.) Mijo Lončarić: Prostiranje kajkavštine u prošlosti, str. 82.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]