Europska unija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Europska unija
Zastava EU
(Zastava Europske unije)
geslo: In varietate concordia
(latinski: Sloga u različitosti)
Smještaj EU
Države članice Austrija, Belgija, Bugarska, Cipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Hrvatska, Irska, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Mađarska, Malta, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo
Službeni jezik 24 službena jezika
Europsko vijeće predsjednik: Herman Van Rompuy
Zemlja predsjedateljica Litva
Vijeće EU glavno tajništvo: Bruxelles
Europska komisija sjedište: Bruxelles
predsjednik: José Manuel Durão Barroso
Europski parlament sjedište: Strasbourg, Bruxelles, Luksemburg
predsjednik: Martin Schulz
Europska središnja banka Frankfurt na Majni
Površina 4.381.324 km² (1. srpnja 2013.)
Stanovništvo 508.077.900 (procjena 2012.)
Gustoća naseljenosti 116,3 stan./km²
Valuta euro (€ EUR)
Druge:

britanska funta (GBP, GB£)
bugarski lev (BGN, лв)
češka kruna (CZK, Kč)
danska kruna (DKK, kr)
hrvatska kuna (HRK, kn)
mađarska forinta (HUF, Ft)
litavski litas (LTL, Lt)
poljski zlot (PLN, zł)
rumunjski leu (RON, lei)
švedska kruna (SEK, kr)

Vremenska zona UTC 0 do +2,
(UTC -4 do +4 uključivši i prekomorske teritorije)
Himna Europska himna
Dan Europe 9. svibnja
Internetski nastavak .eu

Europska unija (kratica EU) jedinstvena je međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država, nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Europska unija formalno je uspostavljena 1. studenoga 1993. godine stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji (poznatiji kao Ugovor iz Maastrichta).

Europska unija danas broji 28 država članica. Prostire se na 4.381.324 km2, a broji oko 508 milijuna stanovnika.

Razvoj[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Europske unije

Članstvo u Europskoj uniji[uredi VE | uredi]

Države članice[uredi VE | uredi]

Europska unija od 1. srpnja 2013. godine ima 28 zemalja članica:

Flag of Austria.svg Austrija Flag of Belgium (civil).svg Belgija
Flag of Bulgaria.svg Bugarska Flag of Cyprus.svg Cipar
Flag of the Czech Republic.svg Češka Flag of Denmark.svg Danska
Flag of Estonia.svg Estonija Flag of Finland.svg Finska
Flag of France.svg Francuska Flag of Greece.svg Grčka
Flag of Croatia.svg Hrvatska Flag of Ireland.svg Irska
Flag of Italy.svg Italija Flag of Lithuania.svg Litva
Flag of Latvia.svg Latvija Flag of Luxembourg.svg Luksemburg
Flag of Hungary.svg Mađarska Flag of Malta.svg Malta
Flag of the Netherlands.svg Nizozemska Flag of Germany.svg Njemačka
Flag of Poland.svg Poljska Flag of Portugal.svg Portugal
Flag of Romania.svg Rumunjska Flag of Slovakia.svg Slovačka
Flag of Slovenia.svg Slovenija Flag of Spain.svg Španjolska
Flag of Sweden.svg Švedska Flag of the United Kingdom.svg Ujedinjeno Kraljevstvo




Države kandidati[uredi VE | uredi]

Flag of Albania.svg Albanija
Flag of Montenegro.svg Crna Gora
Flag of Macedonia.svg Makedonija
Flag of Serbia.svg Srbija
Flag of Turkey.svg Turska
Flag of Iceland.svg Island (zamrznuti pregovori)

Države potencijalni kandidati[uredi VE | uredi]

Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Bosna i Hercegovina
Flag of Kosovo.svg Kosovo [1]

Proširenja Europske unije[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Proširenje Europske unije

Odnos članstva u Europskoj uniji i u NATO-u.

██ članice Europske unije

██ članice NATO-a

██ članice obiju organizacija

Proširenja Europske unije

██ Europska zajednica

██ Europska unija

Države utemeljice - Europsku zajednicu za ugljen i čelik osnovalo je šest država potpisnica Ugovora iz Pariza 1951. godine - Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg. Rimskim ugovorima 1957. godine iste su države osnovale Europsku ekonomsku zajednicu te Europsku zajednicu za atomsku energiju.

Prvo proširenje - 1973. godine članicama Europske zajednice postale su Velika Britanija, Danska i Irska.

Drugo proširenje - 1981. godine Grčka postaje članicom Europske zajednice. Grčka je Sporazum o pridruživanju s EZ-om sklopila još 1961. godine, međutim u punopravno članstvo ušla je gotovo 20 godina kasnije, jer je u međuvremenu došlo do promjene režima vojnim udarom (1967.), što je usporilo njezin ulazak u EZ sve do uspostave demokracije 1974. godine.

Treće proširenje - 1986. godine u članstvo Europske zajednice ulaze Španjolska i Portugal. Ove dvije zemlje izrazile su interes za članstvo u EZ-u još 1960-ih godina, međutim u članstvo su primljene nakon uspostave demokratskh političkih sustava koji su zamijenili ranije autoritarne režime te nakon prevladavanja gospodarskih teškoća.

Četvrto proširenje - 1995. godine Europska unija prima u članstvo Austriju, Finsku i Švedsku.

Peto proširenje - 1. svibnja 2004. godine bilo je po mnogome značajno. To je prije svega najveće proširenje Europske unije, kojim je EU dobila novih 10 država članica - Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Slovačka, Slovenija i Malta.

Nastavak petog proširenja - 1. siječnja 2007. godine Europskoj uniji pristupile su Rumunjska i Bugarska.

Šesto proširenje - 2013. godine u punopravno članstvo Europske unije ulazi Hrvatska.

Buduća proširenja - Zemlje kandidati su: Albanija, Crna Gora, Island, Makedonija, Srbija i Turska

Potencijalni kandidati su: Bosna i Hercegovina i Kosovo.

U slučaju objedinjenja Moldavije s Rumunjskom i ta bi država postala dio EU (na isti način kao i bivša DR Njemačka) što je opcija koju zagovara današnji predsjednik Rumunjske.[2]

Kriteriji za članstvo[uredi VE | uredi]

Na sastanku Europskog vijeća u Kopenhagenu, održanom u lipnju 1993. godine, postavljena su tri kriterija (tzv. kopenhaški kriteriji) koje svi budući kandidati moraju ispunjavati u punopravno članstvo. To su:

  • politički - stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje ciljeva Unije
  • gospodarski - postojanje djelotvornog tržišta gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonima unutar EU
  • pravni - usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU (acquis communautaire).

Iako je prihvaćanje pravne stečevine EU važno, još je važnije osigurati učinkovitu provedbu i primjenu kroz odgovarajuće administrativno ustrojstvo. Stoga je na sastanku Europskog vijeća u Madridu 1995. godine postavljen četvrti kriterij kao preduvjet za članstvo (tzv. madridski kriterij):

  • administrativni - prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguranja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju.

Institucije[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Institucije Europske unije

Europska unija ima vrlo složen sustav institucija. Prema članku 13. Ugovora o Europskoj uniji, institucije Europske unije su:[3]

Postoje još i druga tijela i ustanove, te velik broj specijaliziranih agencija

Nadležnost[uredi VE | uredi]

Granice nadležnosti Unije uređene su načelom dodjeljivanja, dok je izvršavanje nadležnosti Unije uređeno je načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti. Na temelju načela dodjeljivanja, Unija djeluje samo u granicama nadležnosti koje su joj države članice dodijelile Ugovorima kako bi postigla njima određene ciljeve. Nadležnosti koje Ugovorima nisu dodijeljene Uniji, zadržavaju države članice. Na temelju načela supsidijarnosti, u područjima koja nisu u njezinoj isključivoj nadležnosti, Unija djeluje samo ako i u mjeri u kojoj ciljeve predloženog djelovanja države članice ne mogu dostatno ostvariti na središnjoj, regionalnoj ili lokalnoj razini, nego se zbog opsega ili učinka predloženog djelovanja oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije. Na temelju načela proporcionalnosti, sadržaj i oblik djelovanja Unije ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje ciljeva Ugovorâ.

Kategorije nadležnosti[uredi VE | uredi]

Kada je Ugovorima Uniji u posebnom području dodijeljena isključiva nadležnost, samo Unija može donositi i usvajati pravno obvezujuće akte, dok države članice to mogu činiti samostalno samo ako ih za to ovlasti Unija ili u svrhu provedbe akata Unije. Kada je Ugovorima Uniji u određenom području dodijeljena nadležnost koju ona dijeli s državama članicama, pravno obvezujuće akte u tom području mogu donositi i usvajati Unija i države članice. Države članice svoju nadležnost izvršavaju u onoj mjeri u kojoj Unija ne izvršava svoju nadležnost. Države članice svoju nadležnost ponovno izvršavaju u mjeri u kojoj je Unija odlučila prestati izvršavati svoju nadležnost.

Prema Glavi I. Ugovora o funkcioniranju Europske unije:        vidi · razgovor · uredi 
Isključiva nadležnost:
"Unija ima i isključivu nadležnost za sklapanje međunarodnog sporazuma kad je njegovo sklapanje predviđeno zakonodavnim aktom Unije."
  • carinska unija,
  • utvrđivanje pravila o tržišnom natjecanju potrebnih za funkcioniranje unutarnjeg tržišta,
  • monetarna politika za države članice čija je valuta euro,
  • očuvanje morskih bioloških resursa u okviru zajedničke ribarstvene politike,
  • zajednička trgovinska politika.
Podijeljena nadležnost:
"Države članice ne mogu vršiti svoju nadležnost u područjima gdje je vrši Unija." "Izvršavanje te nadležnosti od strane Unije ne smije države članice sprečavati u izvršavanju njihove nadležnosti:"
  • unutarnje tržište;
  • socijalnoj politici za aspekte utvrñene u ovom Ugovoru;
  • ekonomska, socijalna i teritorijalna kohezija;
  • poljoprivreda i ribarstvo, osim očuvanja morskih bioloških resursa;
  • okoliš;
  • zaštita potrošača;
  • promet;
  • transeuropske mreže;
  • energetika;
  • područja slobode, sigurnosti i pravde;
  • zajednička briga za sigurnost u pitanjima javnog zdravstva, za aspekte utvrđene u Ugovoru
  • područjima istraživanja, tehnološkog razvoja i svemira
  • razvojne suradnje, humanitarne pomoći
"Unija koordinira politike država članica ili implementira dopune njihovim zajedničkim politikama, koje nisu drugdje pokrivene"
  • koordinacija ekonomske politike, politike zapošljavanja i socijalne politike
  • zajednička vanjske i sigurnosne politike, kao i obrambena politika
Komplementarna nadležnost:
"Unija je nadležna za poduzimanje djelovanja kojima se podupiru, koordiniraju ili dopunjuju djelovanja država članica:"
  • zaštita i poboljšanje zdravlja ljudi;
  • industrija;
  • kultura;
  • turizam;
  • obrazovanje, strukovno obrazovanje, mladi i sport;
  • civilna zaštita;
  • administrativna suradnja.


Pravni sustav[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Pravo Europske unije

Pravni sustav Europske unije specifičan je jer nema značajke pravnih sustava država članica, ali ni značajke sustava međunarodnih organizacija. Stoga ga se najčešće predstavlja kao pravni sustav sui generis, koji se razvija i prilagođava potrebama i specifičnostima europske integracije.

Europsko pravo čini ukupnost svih propisa važećih u okviru Europske unije, a običajeno se dijeli na primarno i sekundarno. U primarno pravo ubrajaju se osnivački ugovori, zajedno sa svim sporazumima, ugovorima te odlukama koji mijenjaju i dopunju osnivačke ugovore, te opća načela prava Zajednice. Sve ostale pravne norme temelje se i podređene su normama primarnoga prava. Sekundarno pravo čine pravni akti koje na internom planu usvajaju institucije EU. Ti propisi obuhvaćaju: uredbe, direktive, odluke, mišljenja, preporuke, zajednička stajališta, zajedničke akcije, okvirne odluke, sudsku praksu Europskoga suda. Međunarodni sporazumi kojima se uređuju međusobni odnosi EU i drugih međunarodnih organizacija ili trećih država obično se svrstavaju između primarnog i sekundarnog prava.

U europskom pravu djeluju dva načela: načelo izravnog učinka (izravne primjenjivosti), što znači da je ono izravno primjenjivo u državama članicama, te načelo nadređenosti europskog prava nad nacionalnim (prvi put potvrđeno poznatom presudom u slučaju Van Gend en Loos 1963.).

Iako govorimo o pravnom sustavu EU, valja naglasiti da on nije jedinstven pravni sustav. Naime, sustav uspostavljen u okvirima Europskih zajednica različit je od sustava u okviru ostalih dvaju stupova EU. Naime, dok sustav EZ-a obilježava nadnacionalnost, kako u pogledu nastanka prava tako i u pogledu njegove primjene, pravni je sustav druga dva stupa sličniji klasičnom međunarodnom pravu. Autonomija država članica, i regulatorna i provedbena, bitno je ograničena u nadnacionalnom stupu Unije, dok su u druga dva stupa države članice i dalje u mogućnosti kontrolirati donošenje i provođenje pravnih pravila.

Politike i aktivnosti EU[uredi VE | uredi]

Zajednica ima nadležnost u područjima i u mjeri koju su joj dodijelile države članice prije svega osnivačkim ugovorima. Sa svakom revizijom osnivačkih ugovora države članice su sve više širile nadležnost Zajednice. To je napose uočljivo kada se pobroje sva područja u kojima je Unija do sada donijela ogroman broj propisa, a koji čine dio pravne stečevine EU (tzv. acquis communautaire).

Prema osnivačkim ugovorima u pretežnom broju slučajeva nadležnost je podijeljena između Zajednice i države članica, međutim postoje i određena područja koja su u isključivoj nadležnosti Zajednice. Budući europski Ustav taksativno nabraja područja isključive nadležnosti Unije: 1. carinska unija; 2. pravila o tržišnom natjecanju potrebna za funkcioniranje unutarnjeg tržišta; 3. monetarna politika; 4. očuvanje morskih bioloških resursa u sklopu ribarske politike; 5. zajednička trgovinska politika.

Carinska politika[uredi VE | uredi]

Oznaka za Schengenski sporazum

Carinska politika jedan je od temelja Europske unije. Ona je odigrala ključnu ulogu u stvaranju integriranog unutarnjeg tržišta i zajedničke gospodarske politke. Carinska unija jedan je od stupnja povezivanja i integriranja ka jedinstvenom unutarnjem tržištu. Pojam carinska unija podrazumijeva prostor na kojem ne postoje unutarnje prepreke kretanju robe (što prvenstveno uključuje zabranu carina i pristojbi), a na robu koja ulazi izvana primjenjuju se zajednička pravila, carine i kvote. Carinska unija uspostavljena je 1. srpnja 1968. godine, a stvaranjem unutarnjeg tržišta 1993. godine uklonjena su preostala ograničenja slobodnom kretanju robe.

Ekonomska i monetarna unija[uredi VE | uredi]

Ekonomska i monetarna unija (eng. Economic and Monetary Union - EMU) naziv je procesa harmoniziranja ekonomskih i monetarnih politika država članica EU s ciljem uvođenja zajedničke valute - eura. EMU je uređena Ugovorom iz Mastrichta, koji uređuje harmonizaciju u tri faze:

  • prva faza (od 1. srpnja 1990. do 31. prosinca 1993.): slobodno kretanje kapitala među državama članicama, usklađivanje ekonomskih politika i bliža suradnja ekonomskih politika i suradnja između središnjih banaka.
  • druga faza (od 1. siječnja 1994. do 31. prosinca 1998.): konvergencija ekonomskih i monetarnih politika država članica (s ciljem osiguravanja stabilnosti cijena i javnih financija), osnivanje Europskoga monetarnog instituta (EMI) i osnivanje Europske središnje banke (ECB).
  • treća faza (od 1. siječnja 1999.): nepovratno fiksiranje tečajeva i uvođenje jedinstvene valute na devizna tržišta i u elektronička plaćanja, koja prate uvođenje novčanica i kovanica eura od 1. siječnja 2002. Treća faza EMU-a uvedena je 1999. u 11 država članica, kojima su se kasnije pridružile Grčka i Slovenija. Euro do danas nisu uvele tri stare države članice - Velika Britanija i Danska, koje koriste opt-out klauzulu i Švedska, koja je na referendumu u rujnu 2003. godine odbila uvođenje eura, te deset novih država članica.

Zajednička poljoprivredna politika[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Zajednička poljoprivredna politika
Poljoprivreda je od samog osnutka Europske zajednice bila jedna od glavnih tema kao i jedna od glavnih točaka Rimskih ugovora 1957. godine. Poljoprivreda naime se razlikuje od drugih područja gospodarstva, jer su, prije svega, cijene poljoprivrednih proiozvoda jako podložne promjenama, te je stoga bitna uloga vlada u održavanju njihove stabilnosti. Rimski ugovori definirali su osnovne točke Zajedničke poljoprivredne politike (Common agricultural policy - CAP). Načela CAP-a uobličena su na Konferenciji u Stresi 1958. godine.

Tri su načela (definirana još 1962.), na kojima se temelji Zajednička poljoprivredna politika:

  • jedinstveno tržište poljoprivrednih proizvoda, odnosno zajedničko uređenje tržišta - zajedničko reguliranje cijena, isplaćivanja pomoći i pravila konkurencije, harmonizaciju propisa o zdravstvenom osiguranju i administrativnim postupcima, kao i zajedničku vanjskotrgovinsku politiku;
  • prednost proizvoda Unije pred uvoznim proizvodima i zaštita unutarnjeg tržišta od poremećaja izazvanih nekontroliranim uvozom poljoprivrednih proizvoda s niskim cijenama:
  • financijska solidarnost: troškovi koji proizlaze iz primjene Zajedničke poljoprivredne politike moraju biti podijeljeni među svim zemljama članicama, bez obzira na njihov nacionalni interes.

Od šest proizvoda za koje su početkom 1960-ih godina bile uspostavljene, CAP danas obuhvaća gotovo sve poljoprivredne proizvode ili grupe proizvoda, osim krumpira, meda i nekih alkoholnih pića. Time su postavljeni osnovni instrumenti zajedničkog tržišta poljoprivrednih proizvoda, koji uklanjaju prepreke u unutarnjoj trgovini i održavaju zajedničku carinsku barijeru prema trećim zemljama.

Zajednička poljoprivredna politika, unatoč mnogobrojnim pokušajima reformi, i dalje ostaje izuzetno skupa, neproduktivna i nekonkurentna, a cijena poljoprivrednih proizvoda koje plaćaju građani EU znatno je viša od onih na svjetskom tržištu.

Pravosuđe i unutarnji poslovi[uredi VE | uredi]

Suradnja u pravosuđu i unutarnjim poslovima uspostavljena je stupanjem na snagu Maastrichtskog ugovora 1993., gdje je označena kao treći stup na kojemu se temelji Unija. Ugovorom iz Amsterdama reorganizirana je suradnja u području pravosuđa i unutarnjih poslova. Schengenski sporazum usvojen izvan pravnog okvira EU uključen je u Ugovore o EU i EZ. Određena područja, poput azila, imigracije, viza i drugih politika povezanih sa slobodnim kretanjem osoba, podvedena su pod prvi stup, odnosno nadležnost Zajednice, što je omogućilo korištenje uobičajenih zakonodavnih instrumenata kao što su uredbe ili direktive. S druge strane, policijska i sudska suradnja u kaznenim pitanjima ostala je u sklopu trećeg stupa i za nju se koriste sljedeći instrumenti: zajednička stajališta (common positions), okvirne odluke (framework decisions) i odluke, konvencije te rezolucije, preporuke, deklaracije, zaključci itd.

Zajednička vanjska i sigurnosna politika[uredi VE | uredi]

Zajednička vanjska i sigurnosna politika također je utemeljena stupanjem na snagu Maastrichtskog ugovora 1993. godine. Pet je glavnih ciljeva zajedničke vanjske i sigurnosne politike:

  • štititi zajedničke vrijednosti i temeljne interese Unije,
  • ojačati sigurnost EU,
  • očuvati mir i ojačati međunarodnu sigurnost,
  • promicati međunarodnu suradnju i
  • razvijati demokraciju i vladavinu prava, uključujući ljudska prava.

Osim toga, jedan je od ciljeva EU osnažiti svoj identitet na međunarodnoj sceni, posebno putem provedbe zajedničke vanjske i sigurnosne politike, uključujući progresivno stvaranje zajedničke obrambene politike što bi moglo voditi zajedničkoj obrani.

Proračun[uredi VE | uredi]

Proračun je financijski okvir djelovanja Unije u kojem se iskazuju sve vrste prihoda i rashoda Europske zajednice, uključujući Europski socijalni fond, kao i administrativne troškove zajedničke vanjske i sigurnosne politike te suradnje u području pravosuđa i unutarnjih poslova. EU donosi proračune na razdoblje od šest godina.

BDP po stanovniku (2004.), EU prosjek = 100

Ukupna sredstva kojima raspolaže EU ograničena su na 1,24% BDP-a Unije i predstavljaju tek oko 2,5% zbroja nacionalnih proračuna država članica. Sredstva u proračun EU pritječu iz tzv. vlastitih izvora, u koje se ubrajaju:

  • uvozne poljoprivredne pristojbe,
  • carine,
  • udio u prihodima što ih države članice ostvaruju od poreza na dodanu vrijednost i
  • uplate država članica koje su razmjerne njihovu BDP-u - čine polovicu ukupnih sredstava kojima raspolaže proračun EU.

Ostale politike i aktivnosti[uredi VE | uredi]

  • borba protiv prijevara
  • ljudska prava
  • zdravstvo
  • znanost i istraživanje
  • zajednička porezna politika
  • audiovizualna politika
  • kultura
  • razvojna politika
  • poduzetništvo
  • zaštita okoliša
  • vanjska trgovina
  • regionalna politika
  • unutarnje tržište
  • okoliš i ekologija
  • europska sigurnosna i obrambena politika
  • vanjski odnosi
  • energija
  • obrazovanje, izobrazba, mladi
  • politika zapošljavanja i socijalna politika
  • prometna politika
  • sigurnost hrane
  • tržišno natjecanje
  • zaštita potrošača

BDP Europske unije i država članica[uredi VE | uredi]

Države članice BDP (PPP)
u milijardama
int. dolara
BDP (PPP)
po glavi st.
u int. dolarima
Postotak od
prosjeka EU-BDP-a
(PPP) per capita
Luksemburg 41.750 81.100 235%
Nizozemska 713.100 42.700 128%
Austrija 356.500 42.400 123%
Švedska 386.600 40.900 119%
Irska 183.900 40.100 116%
Njemačka 3,139.000 38.640 111%
Belgija 418.600 38.200 111%
Danska 209.200 37.600 109%
Finska 198.200 36.700 106%
Ujedinjeno Kraljevstvo 2,290.000 36.600 106%
Francuska 2,246.000 35.300 103%
Europska unija 15,650.000 34.500 100%
Španjolska 1,432.000 31.000 90%
Italija 1,787.000 30.900 90%
Cipar 24.030 29.400 85%
Slovenija 58.360 29.000 84%
Češka 288.600 27.400 79%
Grčka 298.100 26.000 77%
Malta 10.890 25.800 75%
Portugal 252.200 23.700 69%
Slovačka 128.500 23.600 68%
Poljska 781.500 20.600 60%
Estonija 27.660 20.600 60%
Mađarska 198.100 19.800 57%
Litva 62.390 19.100 55%
Hrvatska 81.360 18.400 53%
Latvija 35.370 15.900 46%
Bugarska 102.300 13.800 40%
Rumunjska 270.600 12.600 37%
Zemlje kandidati:
Island 12.570 38.500 112%
Makedonija[4] 56.890 20.500 55%
Turska 1.087,000 14.700 43%
Crna Gora 7.249 11.700 34%
Srbija 79.880 10.800 31%
Albanija 25.230 7.800 23%
Potencijalni kandidati:
Bosna i Hercegovina 32.040 8.200 24%
Kosovo 13.020 6.500 19%

Izvor: CIA World Factbook [1]
Podaci se odnose na procjeni BDP-a za 2011. godinu

Stanovništvo i površina[uredi VE | uredi]

EU je do kraja 2006. godine (25 država članica) obuhvaćala 3,973.597 km² (neznatno veća od Indije, čime bi bila 7. najveća država svijeta). Na tom teritoriju ima, prema popisu iz 2001., oko 456 milijuna stanovnika, s prosječnom gustoćom naseljenosti od 115 stanovnika/km².

Nakon priključenja Bugarske i Rumunjske 1. siječnja 2007. godine, površina EU-a povećala se na 4.325.675 km², a populacija na 496 milijuna stanovnika.

Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013. godine, površina EU-a povećala se na 4.381.376 km², a populacija na 506 milijuna stanovnika.[5]

U slučaju da se u budućnosti priključi i Turska, koja je službene pregovore za priključenje počela 2005., površina EU iznosit će 5.159.209 km² a populacija oko 580 milijuna stanovnika.

Prosječni BDP po stanovniku iznosio je 27.000 USD. Najmanji BDP imale su balkanske države Rumunjska i Bugarska, a najveći Luksemburg, Irska, Danska i Velika Britanija.

Teritoriji EU izvan Europe[uredi VE | uredi]

Glavni članak: Prekomorske zemlje i teritoriji Europske Unije

Napomena: Ceuta, Melilla, Gibraltar i otoci Åland spadaju u EU ali ne u carinsku uniju.

Nijedan drugi izvaneuropski teritorij zemalja članica ne spada u EU (kao ni u carinsku uniju):

Osim toga, teritoriji britanske krune Guernsey, Jersey i otok Man (koji ne spadaju u Veliku Britaniju) ne spadaju u Europsku uniju, ali spadaju u carinsku uniju.

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Europska unija.
Logotip Wječnika
Potraži rječnički članak Europska unija u
Wječniku, slobodnom rječniku.