Münchenski masakr

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Koordinate: 48°10′46.9″N 11°32′57.1″E / 48.179694°N 11.549194°E / 48.179694; 11.549194

Zgrada u kojoj su bila smješteni članovi izraelske športske delegacije

Münchenski masakr ili Münchenski olimpijski masakr (njem. Geiselnahme von München, engl. Munich massacre) predstavlja teroristički čin koji su izveli palestinski teroristi na predstavnike izraelskog olimpijskog tima tijekom ljetnih Olimpijskih igara 1972. u Münchenu. [1][2][3][4][5] Članovi palestinske terorističke organizacije Crni rujan upadaju 5. rujna, 11-og dana Igara, u Olimpijsko selo i uzimaju jedanaest izraelskih športaša i trenera za taoce od kojih dva športaša ginu u prva dva sata akcije. Crni rujan je operaciju nazvao "Ikrit i Biram",[6] po dva kršćanska palestinska sela čiji su stanovnici pobijeni ili protjerani od stane Hagannaha 1948.[7] Njemačke vlasti pokušavaju kasnije bezuspješno osloboditi ostale taoce i tijekom te operacije svih devet taoca gine kao i pet terorista i jedan policajac. Sveukupno u Münchenu i u zračnoj luci Fürstenfeldbruck poginulo je 17 osoba. U osvetničkim akcijama koje su Izraelci poduzeli na osobe koje su bile povezane sa masakrom gine još nekoliko osoba od kojih su bar dvije bile nevine.

Otmica taoca

U 4.10 sati u jutro 5. rujna 1972. osam pripadnika palestinske terorističke organizacije Crni rujan prelazi preko ograde Olimpijskog sela kod vratnica 25A i upadaju u prostorije u kojima su bili smješteni izraelski športaši i njihovi treneri na adresi Connollystraße 31. Teroristi su bili naoružani sa AK-47 puškama tako da nisu imali većih problema savladati izraelske športiste koji nisu zaključali vrata svojih prostorija u Olimpijskom selu. Njemačke vlasti su svjesno držale sigurnost na jednom nižem nivou, pokušavajući ostaviti pozitivan dojam i pokazati promjenu u odnosu na Olimpijske igre održane u Berlinu 1936. Jedanaest taoca koje su teroristi oteli bili su: David Mark Berger, Ze'ev Friedman, Yossef Gutfreund, Eliezer Halfin, Josef Romano, André Spitzer, Amitzur Schapira, Kehat Shorr, Mark Slavin, Yakov Springer i Mosche Weinberg. Weinberg i Romano bili su ranjeni na samom početku akcije. Weinberg kasnije pokušava pobjeći i biva ustrjeljen. Romano umire od posljedica ranjavanja dva sata poslije ranjavanja pošto teroristi nisu dopustili pristup liječnicima.

Spomen ploča poginulim članovima izraelske športske delegacije 1972.

Teroristi su zahtjevali da se do 9 sati puste 232 Palestinca, koje su izraelske vlasti držale u svojim zatvorima kao i puštanje njemačkih terorista Andreasa Baadera i Ulrike Meinhof, pripadnika Frakcije Crvene armije, kao i japanskog teroriste Koze Okamote. Izraelska vlada kojoj je na čelu bila premijerka Golda Meir odbija ultimatum.

Neuspjeli pokušaj oslobađanja taoca

Gradonačelnik Olimpijskog sela Walther Tröger, predsjednik njemačkog Olimpijskog športskog saveza Willi Daume, načelnik policije Manfred Schreiber, šef osiguranja XX. Olimpijskih igara, bavarski ministar unutarnjih poslova Bruno Merk i tadašnji njemački ministar unutarnjih poslovaHans-Dietrich Genscher nude se u zamjenu za izraelske taoce ali to teroristi ne prihvaćaju. Četvrt sata prije isteka drugog ultimatuma pregovarači uspjevaju odgoditi ultimatum za još tri sata. Nakon ta tri sata Krizni stožer pokušava ponovo pregovarati sa vođom terorista koji je sebe nazivao Issa. Uz pomoć predstavnika Arapske Lige i šefa egipatske delegacije Krizni stožer uspjeva produžiti odgodu ultimatuma za još pet sati, naime do 17.00 sati. Tijekom ovog perioda su teroristi putem radia i televizije saznali o namjerama njemačke policije za oslobađanju taoca. Ispostavilo se naime da njemačke vlasti nisu teroristima isključile struju i da nisu udaljili novinare iz Olimpijskog sela. Glede toga odustaje se od akcije.

Spomenik žrtvama poginulim u terorističkom napadu u zrakoplovnoj luci Fürstenfeldbruck

Teroristi zatim zahtjevaju da im se omogući let do Kaira na što njemački pregovarači pristaju. Dva helikoptera njemačke granične policije (BGS) (njem. Bundesgrenzschutz) transportiraju teroriste i njihove taoce do zračne luke Fürstenfeldbruck gdje ih je čekao Boeing 727 sa uključenim motorima i rezervoarima punim goriva. Njemačka policija planirala je napasti teroriste u zračnoj luci gdje su bila stacionirana petorica snajperista jer su mislili da je samo pet terorista, mada ih je u biti bilo osam. Nekoliko običnih policajaca bilo je u zrakoplovu želeći se predstaviti kao posada, no odustaju od akcije jer nisu bili podučeni za ovakvu vrst djelovanja. Čak i na krovovima zgrada zračne luke bili su obični policajci koji nisu prošli obuku snajperista. Naoružani su bili dugim cijevima tipa Heckler & Koch G3 mada je u to vrijeme policija u Münchenu već bila uvela efikasnije duge cijevi tipa Steyr SSG 69 kao dio svoga naoružanja. Policija je tek nakon dva sata došla na ideju pozvati blindirana vozila koja su zbog gustog prometa došla tek jedan sat poslije, kada su borbe skoro utihnule. Dvojica terorista koji su se nazivali "Issa" i "Tony" dolaze do zaključka da u zrakoplovu nema posade. Oko 23 sata kad su se helikopteri pripremali udaljiti, snajperisti otvaraju vatru. Istovremenno je policija sa reflektorima osvjetlila područje gdje su bili teroristi. Snajperisti nisu imali nikakav radio kontakt jedni sa drugima tako da su djelovali bez prethodnog dogovora o ciljevima. Osim toga nisu imali ni noćne nišane kao ni zaštitne kacige. Tada je pogođen samo jedan terorist, "Tony", kojeg "Issa" ostavlja ležati i vraća se ostalim teroristima. Trojica terorista skrivenih iza helikoptera odgovaraju na vatru. Razmjena vatre je trajala oko 45 minuta prije nego što su došla policijska blindirana vozila. Vidjevši dolazak blindiranih vozila jedan od terorista u prvom helikopteru otvara vatru na bespomoćne taoce dajući mogućnost drugoj dvojici terorista da izađu iz svog zaklona. Istovremeno i on istrčava iz prvog helikoptera bacivši prije toga ručnu bombu na taoce koji svi ginu. Ova trojica terorista ginu bivajući pogođena od snajperista. Ostalih pet taoca u drugom helikopteru su također za vrijeme borbe ubijeni.

Oba helikoptera su trebala sletjeti tako im vrata budu okrenuta prema kontrolnom tornju kako bi svih pet snajperista imali slobodan prostor za vatreno djelovanje. Iz nepoznatih razloga oba helikoptera su sletjela licem okrenutim kontrolnom tornju pri čemu je peti snajperist ležao na liniji djelovanja trojice drugih snajperista. On je bio bez kacige i bez zaštitne pancirke, skriven iza omanjeg zida na pisti za polijetanje, između terorista i svojih kolega. U početku nije vatreno djelovao vjerojatno se bojeći da bi mogao zabunom nastradati od kolega ili stoga što mu je zaklon bio loš. Tek kada je jedan od terorista bježeći potrčao prema njemu, snajperist ga ubija pogotkom u glavu. To je privuklo pažnju upravo pristiglog policijskog pojačanja, koje, misleći da se radi o teroristu, otvara vatru na njega i na jednog od pilota koji se pokušavao skriti biježeći iz helikoptera. Pilot biva teško ranjen.

Akcija doživljava fijasko: Svi taoci su poginuli, policijski zapovjednik Anton Fliegerbauer, koji nije sudjelovao u pucnjavi i koji je to sve promatrao s kontrolnog tornja, smrtonosno je pogođen u glavu. Pilot helikoptera je teško ranjen i odvezen u bolnicu.

Posljedice

Za Igre

Unatoč otmici igre su nastavljene kao da se ništa nije dogodilo. Tek na brojne proteste drugih sudionika i posjetitelja Olimpijske se igre prekidaju na pola dana. Sljedećeg dana 6. rujna na Olimpijskom stadionu održana je komemoracija poginulim športašima na kojoj je prisustvovalo oko 80.000 posjetitelja i 3.000 sudionika Igara. Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Avery Brundage, drži počasni govor koji završava riječima: The games must go on (hrv. Igre se moraju nastaviti). Na komemoraciji su sudjelovale i obitelji žrtava: Spitzerova udovica, Weinbergova majka i sestrična Carmel Eliash. Za vrijeme komemoracije Eliash kolabira i umire od srčanog udara. [8] Igre su trebale biti nastavljene nogometnom utakmicom između Zapadne Njemačke i Mađarske. Kada je nekoliko posjetitelja podiglo transparent na kojem je pisalo "17 dead, already forgotten?" bivaju udaljeni sa stadiona od strane redara.[9] Olimpijska zastava i sve ostale zastave bile su spuštene na pola koplja na zahtjev Willyja Brandta. Deset arapskih nacija usprotivilo se takvom činu tako da su skoro istovremeno vraćene u početno stanje.[10] Ostali članovi izraelske delegacije napuštaju Njemačku istog dana praćeni jakim snagama osiguranja. Mark Spitz, plivač SADa koji je bio židovskog podrijetla napustio je Igre tijekom otmice bojeći se da bi mogao biti sljedeća meta. Do tada je već završio sve svoje nastupe. Egipatski tim je napustio Igre dan poslije [11] bojeći se odmazde. Kompletne delegacije Filipina i Alžira napuštaju Njemačku kao i neki članovi Nizozemske i Norveške.

Za izraelsku politiku

Tijela poginulih terorista izručena su Libiji i sahranjena uz najveće vojne počasti slaveći teroriste kao najveće heroje. Ostaloj trojici preživjelih terorista, koji su bili u zatvoru, nije nikada suđeno. Tijekom otmice jednog Lufthansinog zrakoplova, sa samo 12 putnika, 29. listopada 1972., otmičari traže puštanje na slobodu trojice preživjelih Palestinaca na što njemačka vlada odmah pristaje bez konsultacija s izraelskom. Pretpostavlja se da je njemačka vlada tako postupila iz straha da bi se teroristički akti na njemačke ciljeve mogli ponoviti.

Pošto je postalo jasno da teroristima neće biti zakonski suđeno od strane njemačkih vlasti, Golda Meir zajedno sa siguronosnim kabinetom Izraela daje u nalog Mossadu osnivanje specijalne jedinice, nazvane Caesarea, koja će pronaći i likvidirati teroriste. Na čelu te jedinice bio je Ehud Barak kasniji premijer Izraela a operacija je nazvana: "Operation Wrath of God" (hrv. Božji bijes).

U sljedećih 20 godina pripadnici Mossada likvidirali su dvojicu od trojice Palestinaca koji su preživjeli München i najmanje još 12 Palestinaca za koje se smatralo da su sudjelovali u planiranju akcije u Münchenu:
Wael Zuaitir, predstavnik PLOa u Italiji likvidiran je 16. listopada. Muhammad Hamschiri predstavnik PLOa u Parizu gine od eksplozivne naprave na daljinsko upravljanje. Još nekoliko osumnjičenih terorista je likvidirano na Cipru, te u Grčkoj i Parizu.
Izraelski komandosi su 10. travnja 1973. izveli akciju i u samom Bejrutu tijekom koje su likvidirali: Abu Yusufa (navodnog zamjenika Yassera Arafata i vođu terorista), Kamala Adwana (navodnog Fatah zapovjednika) i glasnogovornika PLOa Kamala Nasira.

Mohammed Boudia, operacionalni šef terorističke grupe Crni rujan pogiba u eksploziji autobombe 28. lipnja 1973. u Parizu. Mossad greškom likvidira marokanskog konobara Ahmeda Bouchikija u Lillehammeru misleći da se radi o Ali Hasan Salamehu, šefu Arafatove operacionalne grupe "Force 17" i članu "Crnog rujna". Norveška policija je uhitila pet Mossadovih agenata, od kojih su dva bile žene, koje osuđuje na zatvorske kazne ali su 1975. svi pomilovani i poslani za Izrael. Salameh gine u Bejrutu 22. siječnja 1979. od eksplozije autobombe detonirane na daljinsko upravljanje.

Atif Bseisu, sudionik u planiranju Münchenskog masakra je ustrjeljen u Parizu 8. lipnja 1992.

Danas je još uvijek živ posljednji atentator, Jamal Al-Gashey, koji se navodno krije u Africi. Mohammed Daoud Oudeh (Abu Daoud) koji je sudjelovao u planiranju otmice, umro je 3. srpnja 2010. u Damasku. On je tvrdio da su novac za akciju dobili od sadašnjeg palestinskog predsjednika Mahmud Abbasa, što je kasnije opovrgao.

Za borbu protiv terorizma u Njemačkoj

Postalo je jasno da policija u Bayernu nije bila dorasla zadacima koje je donijela kriza taoca, što je cijeli svijet mogao vidjeti uživo putem malih ekrana. Uporaba snaga Bundeswehra je u ovim trenutcima zakonski bila onemogućena mada je Bundeswehr imao obučene snajperiste za razliku od obične njemačke policije. Granična policija se prema njemačkom ustavu mogla pozvati u pomoć, ali takav poziv je mogla uputiti samo lokalna njemačka pokrajina (njem. Bundesland), što u ovom slučaju nisu napravili. Odgovorne osobe, prvenstveno kancelar Willy Brandt (SPD) i ministar unutarnjih poslova Hans-Dietrich Genscher (FDP), odbijaju ponuđenu pomoć Izraela koji je htio u pomoć poslati specijalnu antiterorističku jedinicu. Ovakve nepotvrđene izjave protumačene su u javnosti da su njemačke vlasti mislile da same mogu riješiti novonastalu krizu. Tadašnji ministar unutarnjih poslova Bayerna, Bruno Merk, tvrdio je da niti je bilo takve ponude od strane Izraela, niti da bi ta jedinica mogla stići istog dana. Teroristi su htjeli istog dana napustiti München, kako izraelskoj specijalnoj jedinici ne bi dali dovoljno vremena za akciju. Te iste godine 9. svibnja ta je jedinica spriječila palestinski napad na jedan Sabena zrakoplov u Tel Avivu. [12]

U trenutku neuspjele akcije oslobađanja taoca u Njemačkoj nije postojala niti jedna specijalna anti-teroristička jedinica. Kao posljedicu svih događaja oko krize taoca ustrojava se specijalna jedinica u rujnu 1972. koja se zvala "Jedinica granične zaštite 9" (njem. Grenzschutzgruppe 9) (danas: "GSG 9 der Bundespolizei") koja prvi zadatak izvodi već u travnju 1973.


Na njemačku unutarnju politiku

Događaji u Münchenu i zračnoj luci Fürstenfeldbruck utjecali su direktno na promjene unutarnje politike Zapadne Njemačke. Veliki broj Arapa protjeruje se iz Njemačke.[13]. Kao posljedicu protjerivanja Arapa, prvenstveno Palestinaca, dolazi do vala prosvjeda kako u Njemačkoj tako i u inozemstvu. Svi potencijalni palestinski teroristi, bez obzira na svoje zanimanje, mogli su se bez većih provjeravanja protjerati. Čak i arapski posrednici tijekom drame u zračnoj luci su protjerani. Veliki broj palestinskih udruga je zabranjen, između ostalih studentske i radničke udruge, što je bio pokazatelj da su i visokoobrazovane osobe bile pogođene ovakvim odlukama.

Još jedna od posljedica je bilo pojačanje kontrola na graničnim prijelazima i u zračnim lukama. Kritika upućena radu njemačke policije postaje glasna. Policija je tek kasnije ispitala poštanske službenike koji su promatrali kako palestinski teroristi ulaze u Olimpijsko selo i na taj način nisu imali relevantne informacije o broju terorista.

DDR pomaže i liječi Abu Daouda poslije njegove neuspjele likvidacije u Varšavi.[14] DDR je imao specijalan odnos sa PLOom.

Willy Brandt posjećuje 7. lipnja 1973. kao prvi njemački kancelar Izrael. Službeno se nije razgovaralo o događajima u Münchenu.

Spmenik palim športašima 1972. u Izraelu


Filmovi

  • München (2005) - redatelja Stevena Spielberga
  • 21 Hours at Munich - redatelja Williama A. Grahama
  • One Day in September - redatelja Kevina Macdonalda
  • Sword of Gideon - redatelja Michaela Andersona
  • 1972, - redateljice Sarah Morris


Nastradali u Münchenskom masakru

Nastradali tijekom upada terorista u Olimpijsko selo
  • Flag of Israel.svg Moshe Weinberg (trener)
  • Flag of Israel.svg Yossef Romano (dizač utega)
Ustrjeljeni i raznijeti od granate u helikopteru D-HAQO (istočni helikopter) po rasporedu sjedenja sa lijeva na desno
  • Flag of Israel.svg Ze'ev Friedman (dizač utega)
  • Flag of Israel.svg David Mark Berger (dizač utega)
  • Flag of Israel.svg Yakov Springer (sudac)
  • Flag of Israel.svg Eliezer Halfin (hrvač)
Ustrjeljeni u helikopteru D-HADU (zapadni helikopter) po rasporedu sjedenja sa lijeva na desno
  • Flag of Israel.svg Yossef Gutfreund (sudac)
  • Flag of Israel.svg Kehat Shorr (trener)
  • Flag of Israel.svg Mark Slavin (hrvač)
  • Flag of Israel.svg Andre Spitzer (trener)
  • Flag of Israel.svg Amitzur Shapira (trener)
Ustrjeljen u zračnoj luci
  • Flag of Germany.svg Anton Fliegerbauer (njemački policajac)
Teroristi poginuli od strane njemačke policije
  • Flag of Palestine.svg Luttif Afif (alias Issa)
  • Flag of Palestine.svg Yusuf Nazzal (Tony)
  • Flag of Palestine.svg Afif Ahmed Hamid (Paolo)
  • Flag of Palestine.svg Khalid Jawad (Salah)
  • Flag of Palestine.svg Ahmed Chic Thaa (Abu Halla)


Literatura

  • Matthias Dahlke: Der Anschlag auf Olympia '72. Die politischen Reaktionen auf den internationalen Terrorismus in Deutschland. Martin Meidenbauer Verlag, München 2006, ISBN 3-89975-583-9
  • Simon Reeve: Ein Tag im September. Hintergrundbericht zum 21-stündigen Geiseldrama in München 1972. Heyne Verlag, Januar 2006, ISBN 3-453-50012-1
  • Hans-Jürgen Schmidt: Wir tragen den Adler des Bundes am Rock - Chronik des Bundesgrenzschutzes 1972 – 1992 Fiedler-Verlag, Coburg 1994 ISBN 3-923434-21-9
  • Groussard, Serge (New York, 1975), The Blood of Israel: the massacre of the Israeli athletes, the Olympics, 1972 ISBN 0-688-02910-8
  • Jonas, George. (New York, 2005), Vengeance: The True Story of an Israeli Team.", Simon & Schuster
  • Khalaf, Salah (Abu Iyad) (Tel Aviv, 1983) Without a Homeland: Conversations with Eric Rouleau
  • Klein, A. J. (New York, 2005), Striking Back: The 1972 Munich Olympics Massacre and Israel's Deadly Response, Random House ISBN 1-920769-80-3
  • Morris, Benny. (New York, 1999 and 2001), Righteous Victims: A History of the Zionist–Arab conflict, 1881–2000, Vintage Books edition ISBN 0-679-74475-4
  • Reeve, Simon. (New York, 2001), One Day in September: the full story of the 1972 Munich Olympic massacre and Israeli revenge operation "Wrath of God" ISBN 1-55970-547-7
  • Tinnin, David B. & Dag Christensen. (1976), The Hit Team ISBN 0-440-13644-X

Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Münchenski masakr


Izvori

  1. Terrorism & It's Effects - Google Books, Books.google.com. Pristupljeno 2010-06-22.
  2. (2001-09-11) Terrorism - Google Books, Books.google.com. Pristupljeno 2010-06-22.
  3. (2001-09-11) The new dimension of international ... - Google Books, Books.google.com. Pristupljeno 2010-06-22.
  4. Encyclopedia of terrorism - Google Books, Books.google.com. Pristupljeno 2010-06-22.
  5. (1976-07-18) The terrorist trap: America's ... - Google Books, Books.google.com. Pristupljeno 2010-06-22.
  6. Terrorism: A Global Scourge – Google Livres, Books.google.fr. Pristupljeno 7 June 2010.
  7. Elias Chacour: "Blood Brothers. A Palestinian Struggles for Reconciliation in the Middle East" ISBN 0-8007-9321-8 with Hazard, David, and Baker III, James A., Secretary (Foreword by) 2nd Expanded ed. 2003. pp. 44-61
  8. Gallagher, Brendan. "Athletics: Memories stirred of Olympic hostage horror", The Telegraph (UK), 6. kolovoza 2002
  9. TIME article, part 6, 5. kolovoza 2002
  10. Fleming, David. "Remembering the Munich 11?", Sports Illustrated, 29 July 1996, pristupljeno 22 July 2006
  11. Guardian article on the massacre, 7. rujna 1972.
  12. Interview sa bivšim ministrom unutarnjih poslova Bayerna Brunom Merkom u sueddeutsche.de
  13. ZDF: Der Olympia-Mord
  14. Abu Daoud in der ZDF-Dokumentation Der Olympia-Mord über sein Leben in der DDR