Bundeswehr

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Oružane snage Njemačke
Bundeswehr
Bundeswehr Kreuz Black.svg
Utemeljena 12. studenog 1955.
Sadašnji ustroj 2. listopada 1990.
Grane Bundeswehr Heer.jpg Heer (Kopnena vojska)

Schirmmütze marine.jpg Marine (Mornarica)
Bundeswehr Luftwaffe.jpg Luftwaffe (Zračne snage)
Zentraler Sanitätsdienst (Medicinska pomoć)
Streitkräftebasis (Logistički centar)

Vodstvo
Vrhovni zapovjednik ministar obrane Karl-Theodor zu Guttenberg (CDU) [1]
kancelarka Angela Merkel [2]
Ministar obrane Thomas de Maizière
Načelnik Glavnog stožera general Volker Wieker
Minimalna starost 17 godina
Novačenje 6 mjeseci obaveznog vojnog roka
(23 mjeseca dobrovoljno)

Bundeswehr (njemački za "Savezna obrana") je službeni naziv za Oružane snage Njemačke. Bundeswehr je osnovan 12. studenog 1955. godine u SR Njemačkoj. Sadašnji ustroj ima od 2. listopada 1990. nakon rušenja Berlinskog zida i spajanja Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike u jedinstvenu državu.

Općenito o Bundeswehru[uredi VE | uredi]

Bundeswehr se sastoji od kopnenih snaga (Heer), pomorskih snaga (Marine) i zračnih snaga (Luftwaffe), a pomoć im pružaju i logističke snage (Streitkräftebasis) i medicinski centar (Zentraler Sanitätsdienst). Bundeswehr ima 200.500 profesionalnih vojnika, 55.000 ročnika između 18-25 godina koji služe u vojsci najmanje 6 mjeseci [3] i 2.500 aktivnih pričuvi. Njemačka prema procjenama ima oko 15.747.493 ljudi u dobnoj granici od 17-49 godina koji su sposobni za vojnu službu.

Žene su mogle služiti u medicinskoj službi od 1975. godine. Od 1993. do 2000. su mogle služiti kao angažirano osoblje i dočasnici u medicinskoj službi i vojnom bendu. Godine 2000. u parnici koju je podigla Tanja Kreil, Europski sud pravde je donio odluku da žene mogu služiti u više uloga nego što je to prije bilo dopušteno. Od 2001. mogu služiti u svim funkcijama bez ograničenja, ali nemaju obavezni vojni rok kao muškarci. Trenutno se u njemačkoj vojsci nalazi 14.500 žena u aktivnoj službi uključujući i one koje sudjeluju u aktivnim mirovnim misijama u drugim državama. Dosad su dvije žene iz medicinske grane vojske dobile čin generala.[nedostaje izvor]

Povijest[uredi VE | uredi]

Razdoblje Hladnog rata (1955.-1990.)[uredi VE | uredi]

Njemačka je bila bez svojih vlastitih oružanih snaga od Wehrmachta koji je raspušten krajem Drugog svjetskog rata. Male grupice su ostale postojati kao graničari ili pomorske minske skupine, ali ne kao prave obrambene oružane snage. Zaduženi za njemačku sigurnost su bile 4 države pobjednice: SAD, Velika Britanija, Francuska i Sovjetski Savez. Njemačka je bila u potpunosti razoružana i bilo kakvi planovi za njemačku vojsku su bili zabranjeni od strane Saveznika.

Došlo je do dogovora između SAD-a, Velike Britanije i Francuske oko oživljavanja njemačke vojske. Francuska je bila protiv takve ideje zbog mogućnosti i straha od ponovnog napada i osvete Njemačke za poraz. Ipak, 1954. Francuska se složila sa prijedlogom primanja Zapadne Njemačke u NATO savez i ponovnog naoružavanja njemačke.

Sa povećanjem tenzija između Sovjetskog Saveza i Zapada, osobito nakon Korejskog rata. Dok se Njemačka Demokratska Republika (Istočna Njemačka) potajno naoružavala, korijeni nove Zapadno Njemačke vojske su se tek postavljali. 1950. kada su visoko rangirani njemački časnici bili zaduženi od strane kancelara Konrad Adenauera da rasprave opciju obnove njemačkih oružanih snaga. Rezultata sastanka bio je formiranje koncepta budućih njemačkih snaga. Hasso von Manteuffel, bivši general Wehrmachta i liberalni političar, podnosi naziv Bundeswehr kao naziv za nove Oružane snage Njemačke. Naziv je kasnije potvrđen i od strane njemačkog Bundestaga.

Bundeswehr je službeno uspostavljen na 200. rođendan Scharnhorsta 12. studenog 1955. godine. Iste godine, Savezna Republika Njemačka je postala članica NATO-a. Sljedeće godine, 1956., je uveden obavezni vojni rok za sve muškarce u dobi od 18-45 godina. Istovremeno sa SR Njemačkom, DR Njemačka je formirala svoje oružane snage nazvane NVA (Nationale VolksArmee) koje su prestale postojati ujedinjenjem njemačke 1990. i stapanjem NVA u redove Bundeswehra.

Tijekom Hladnog rata, Bundeswehr je bio glavni oslonac NATO-ove konvencionalne obrane Središnje Europe. Bundeswer je u to vrijeme imao oko 495.000 stalnih vojnika i 170.000 civilnog osoblja. Vojske se sastojala od tri korpusa sa 12 divizija, većinom teško naoružanih sa tenkovima i oklopnim vozilima. Luftwaffe je imao značajan broj taktičkih borbenih aviona koji su bili dio NATO-ove integrirane zračne obrane (NATINAD). Mornarica je bila opremljena i obučena za obranu Baltičkog mora, kako bi mogla pružati pojačanje i opremanje preko Sjevernog mora i zadržati sovjetske baltičke flote.

Njemački preustroj 1990.[uredi VE | uredi]

Nakon ujedinjenja Njemačke 1990., Bundeswehr je smanjen na 370.000 vojnog osoblja u skladu sa dogovorom između dviju njemačkih vlada i Saveznika. Bivša istočno njemačka vojska NVA je raspuštena, sa opremom i osobljem koje je prešlo u Bundeswehr. Oko 50.000 "Volksarmee" osoblja je pripojeno u Bundeswehr 2. listopada 1990. godine. Nekoliko visokih časnika (ali ne generala i admirala) dobilo je ograničene ugovore o radu do dvije godine kako bi nastavili sadašnje obavljanje dužnosti. Osoblje koje je ostalo u Bundeswehr-u je nagrađeno sa novim ugovorima i novima činovima, ovisno o njihovim invidualnim kvalifikacijama i iskustvu. Mnogi su prihvatili i niže činove od onih koje su imali i bivšem NVA-u.

Općenito, proces stapanja dvije vojske se odvijao pod sloganom "Armee der Einheit" (ili "Vojska jedinstva") koji je predstavljen kao uspjeh i primjer za ujedinjenje ostalih slojeva društva u novonastaloj državi. Sa spajanjem dviju vojski i raspadom SSSR-a, čime je završio Hladni rat, njemačka se našla u velikim viškovima vojne opreme koja više nije bila potrebna. Većina oklopnih vozila i borbenih aviona je rastavljeno. Mnogo brodova je prodano, velika većina Baltičkim državama ili Indoneziji. Primjer te rasprodaje je bila prodaja velikih zaliha Leopard 2A4 tenkova. Prodali su ih NATO-u ili nekoj prijateljskoj državi kao što su: Austrija (114), Kanada (80), Čile (140), Danska (51), Finska (124), Grčka (183), Norveška (52), Poljska (128), Portugal (37), Singapur (66), Španjolska (108), Švedska (160) i Turska (298).[4]

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]