Ante Viculin

Izvor: Wikipedija
Ante Viculin
Ante Viculin
Rođenje 1925., Split
Smrt 1976., Zlarin
Zanimanje glumac i redatelj
Važniji filmovi Svadba, Branitelj po službenoj dužnosti, Oko božje, Proljetne vode
Portal o životopisima
Portal o filmskoj umjetnosti

Ante Viculin (Split , 1925. – Zlarin, 1976.), bio je hrvatski i jugoslavenski kazališni, televizijski i filmski redatelj i glumac. [1]

Životopis[uredi | uredi kôd]

O spisateljskom djelu Ante Viculina, Šibenski List, 1984.

S tek navršenih 14 godina pridružio se partizanima i Narodno oslobodilačkoj borbi te je već tamo započeo svoju glumačku i redateljsku karijeru. [2], [3] Nakon rata studira i diplomira na Zemaljskoj glumačkoj školi u Zagrebu te nastavlja glumom i režijama u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu te kasnije u Umagu. [4] Na Radio televiziji Zagreb zapošljava se 1956. te u početku radi kao asistent redatelja (surađujući baš s Mariom Fanellijem na "Eksperimentalnom programu RTZ"), a već 1957. započinje karijeru samostalnog TV redatelja u Programu za djecu te u Dramskom programu. Bio je redatelj slavnog programa za djecu “Mendin program” od 1959 do 1961. Potom za redakciju programa “Mali svijet” snima prve svoje dokumentarne filmove, po kojima se proslavio, “Voda” te “Pisma s otoka”. Također je autor serije (šest epizoda) „Porodični album” o djeci s jadranskih otoka u ruralnim i urbanim sredinama, a za dokumentarni program stvara trodjelnu poetičnu seriju o otoku Zlarinu „Čempresi umiru noću” (Radiotelevizija Zagreb, 1972. – 1974.). Od 1960. do 1971. režira seriju „Portreti i susreti” (60 epizoda) u saradnji s pjesnikinjom Irenom Vrkljan [5] (kasnije i s pjesnikom, književnikom i političarem Vladom Gotovcem) u kojoj su filmski obradili više od 70 portreta umjetnica i umjetnika (Miroslav Krleža, Mira Stupica, Bela Krleža, Ljubo Babić, Matiji Skurjenom, Ivan Rabuzin, Jure Kaštelan, Vesna Parun, Milica Zorić Čolaković, Miljenko Stančić, Ivan Rabuzin, Šimе Vulas, Gabrijel Stupica, Branko Miljković, Vladimir Nazor, Vanja Radauš [6] , Edo Murtić [7] , Cata Dujšin-Ribar, Mirko Božić, Krsto Hegedušić, Raul Goldoni, Valerije Michieli, Vojin Bakić, Ivan Goran Kovačić i mnogi drugi) ali, u istom timu, obrađivali su i brojne hrvatske kulturne i umjetničke fenomene ("Slikarstvo 19. vijeka u Hrvatskoj", "Antički spomenici Pule", "Istarske freske" i druge). Bio je, uz Branka Lentića jedan je od vodećih hrvatskih televizijskih dokumentarista.

"On je bio sve ono što mi nismo, a težili smo. I životom je svjedočio da je sjećanje drugih na druge krhko i da priču treba ispričati još dok joj ne zaprijeti zaborav: Vjeran do kraja prijateljima, obitelji, moru i svom otoku djetinjstva." Irena Vrkljan o Anti Viculinu , Sarajevske Sveske, Broj 06/07, 03/09/04 [8]

"Voda-Zlarin", red. Ante Viculin, RTZ 1975

Djela (izbor)[uredi | uredi kôd]

Zanimljivosti[uredi | uredi kôd]

Godine 2015. pokrenut je na HRT-u Projekt Rekonstrukcija kultne dokumentarne serije Irene Vrkljan i Ante Viculina, ”Portreti i susreti” pod vođstvom stručnjakinje za filmsku i TV baštinu te scenaristice Tajane Prpić u suradnji s TV urednikom, redateljem, scenaristom i montažerom Leonom Rizmaulom, televizijskim profesionalcem koji se bavi povijesnom, arhivskom, filmskom i televizijskom građom i u svakodnevnom poslu na HRT-u kao urednik TV kalendara. [9] Taj izazovan i složen posao trajao je tri godine i predstavljen u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 26.studenog 2018. [10]

Realizaciji projekta su doprinijeli i glumac Sreten Mokrović te suradnici Vlatka Glasnović, glazbena urednica, Vesna Klarić, istraživačica i Lana Bubenik, stručnjakinja za fotografiju. Na projektu rekonstrukcije je od samog početka sudjelovala i autorica serijala "Portreti i susreti" pjesnikinja, književnica i spisateljica Irena Vrkljan. O projektu, suradnji s Irenom Vrkljan te njegovom rezultatu, Leon Rizmaul i Tajana Prpić snimili su i kratki dokumentarni film "Irenino ogledalo" (2016.). [11] [12] Ovaj vrijedan projekt rekonstrukcije televizijske baštine hrvatske televizije dobio je 2015. godine nagradu na Svjetskoj konferenciji audiovizualnih arhiva u organizaciji FIAT-a/IFTA-e u Beču. [13]

Nagrade[uredi | uredi kôd]

Godine 2022. Turistička zajednica otoka Zlarina dodijelila mu je posthumno plaketu za izuzetna postignuća na području filma i televizije na temu Zlarina. [14] [15]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Leksikon hrvatske radiootelevizije. Pristupljeno 30. ožujka 2024.
  2. Irena Vrkljan o Anti Viculinu na portalu "Aquilonis". Pristupljeno 30. ožujka 2024.
  3. Višnja Pentić Vukašinović o dokumentarnom serijalu Ante Viculina "Čempresi rastu noću". Pristupljeno 30. ožujka 2024.
  4. Leksikon hrvatske radiootelevizije. Pristupljeno 30. ožujka 2024.
  5. Irena Vrkljan o Anti Viculinu na portalu "Aquilonis". Pristupljeno 30. ožujka 2024.
  6. Davorin Vujčić "Svjetlo iz mraka" (spominje dokumentarni TV film Ante Viculina "Zagledan u dubine" o Vanji Radaušu na njegovoj retrospektivi) u Kvartal, IV/1, 2007. Pristupljeno 30. ožujka 2024.
  7. Renata Lacko u tekstu "Netko na televiziji radi, netko je živi" spominje dokumentarni TV film Ante Viculina ""Beskonačnost boje - Edo Murtić", portal HND. Pristupljeno 30. ožujka 2024.
  8. Julijana Matanović u razgovor s Irenom Vrkljan "Pisanje kao odbacivanje vremena" Sarajevske Sveske, Broj 06/07, 03/09/04. Pristupljeno 30. ožujka 2024.
  9. Opis projekta rekonstrukcije TV serijala "Portreti i susreti" na portalu zgkult. Pristupljeno 7. travnja 2024.
  10. O rekonstrukciji kultne TV serije piše u Jutarnjem listu filmski kritičar Nenad Polimac. Pristupljeno 7. travnja 2024.
  11. Film "Irenino ogledalo" u katalogu hrvatskih filmova HAVC-a. Pristupljeno 7. travnja 2024.
  12. Katalog 14. festivala dokumentarnog filma Liburnija u Opatiji, 2016. godine. Pristupljeno 7. travnja 2024.
  13. O predstavljanju projekta u MSU u Zagrebu te o nagradi projektu. Pristupljeno 7. travnja 2024.
  14. Nagrada za izuzetna postignića na području filma i televizije na temu otoka Zlarina, portal ŠibenikIN. Pristupljeno 30. ožujka 2024.
  15. Nagrada za izuzetna postignića na području filma i televizije na temu otoka Zlarina, portal TZ Zlarin (PDF). Pristupljeno 30. ožujka 2024.