Vesna Parun

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Vesna Parun

Vesna Parun (Zlarin, 10. travnja 1922.Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.), hrvatska pjesnikinja i prevoditeljica.

Životopis[uredi VE | uredi]

Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća.

Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu.

U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana, a poglavito su bili zapaženi oni koje je organizirao novinar i publicist Mladen Pavković, predsjednik UBIUDR Podravka, i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-im godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost. Umrla je 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama u 88. godini života.

Djela[uredi VE | uredi]

Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Njena zbirka Zore i vihori (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.

Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu "Pramaljeće", napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu "Anđeo čuvar". Slijedi pjesma "Zov" objavljena 1938. godine u časopisu "Sjeme", glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, piše dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.

Njene pjesme je na poljski prevela Łucja Danielewska u antologiji i u knjizi Morska roza: wiersze, 1998. godine.

Poezija[uredi VE | uredi]

  • Zore i vihori, 1947.,
  • Pjesme, 1948.,
  • Crna maslina, 1955., hrvatska skladateljica Ivana Lang je uglazbila ciklus od 5 pjesama.[1]
  • Vidrama vjerna, 1957.,
  • Ropstvo, 1957.,
  • Pusti da otpočinem, 1958.,
  • Ti i nikad, 1959.,
  • Koralj vraćen moru, 1959.,
  • Konjanik, 1961.,
  • Jao jutro, 1963.,
  • Bila sam dječak, 1963.,
  • Vjetar Trakije, 1964.,
  • Pjesme, 1964.,
  • Gong, 1966.,
  • Otvorena vrata, 1968.,
  • Ukleti dažd, 1969.,
  • Tragom Magde Isanos, 1971.,
  • Sto soneta, 1972.,
  • I prolazim životom, 1972.,
  • Stid me je umrijeti, 1974.,
  • Olovni golub, 1975.,
  • Apokaliptičke basne, 1976.,
  • Ljubav bijela kost, 1978.,
  • Čitač snova, 1978.,
  • Izabrane pjesme, 1979.,
  • Mapa Magdica, 1979.,
  • Šum krila, šum vode, 1981.,
  • Salto mortale, 1981.,
  • Izabrana djela, 1982.,
  • Grad na Durmitoru, 1988.,
  • Kasfalpirova zemlja, 1989.,
  • Indigo grad, 1990.,
  • Sonetni vijenci, 1991.,
  • Tronožac koji hoda, 1993.,
  • Začarana čarobnica, 1993.,
  • Izbor iz djela, 1995.,
  • Ptica vremena, 1996.,
  • Smijeh od smrti jači, 1997.,
  • Pelin basne, 1998.,
  • Spužvica i spužva, 1999.,
  • Političko Valentinovo, 2000.,
  • Grijeh smrti,2000..

Proza[uredi VE | uredi]

  • Pod muškim kišobranom, 1987.,
  • Krv svjedoka, 1988.,
  • Hrvatska kraljica, 1999.,
  • Noć za pakost – moj život u 40 vreća, 2001.

Dječja poezija[uredi VE | uredi]

  • Patka Zlatka, 1957.,
  • Tuga i radost šume, 1958.,
  • Zec mudrijan, 1958.,
  • Kornjačin oklop, 1958.,
  • Mačak Džingiskan i Miki Trasi, 1968.,
  • Mačak na mjesecu, 1969.,
  • Miki Trasi i baka Pim Bako, 1968.,
  • Miki slavni kapetan, 1970.,
  • Karneval u Kukljici, 1974.,
  • Poznanstvo s danima malog Maksima, 1974.,
  • Igre pred oluju, 1979.,
  • Dvanaest slikovnica o psima, 1983.,
  • Hoću ljutić, neću mak, 1983.,
  • Roda u školi, 1988.,
  • Pokraj Kupe kad se vrapci skupe, 1989.,
  • Moj prijatelj šišmiš, 1990.,
  • Uspavanka za poljubac, 1995.,
  • Kroz prozorčić zime, 1995.,
  • Pčela, duga i mlin, 1997.,
  • Tri morske pustolovke, 2000.,
  • Morska kočijica, 2001.

Dramska djela (izvedena)[uredi VE | uredi]

  • Marija i mornar,
  • Apsirt,
  • Magareći otok, oliti homo homini asinus,
  • Škola za skitnice.

Nagrade i priznanja[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Vesna Parun