Dan Hrvatskoga sabora

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Pročelje zgrade Hrvatskog sabora

Dan Hrvatskoga sabora obilježava se kao dan spomena na konstituiranje prvoga demokratski izabranog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. i na povijesnu ulogu Hrvatskoga sabora u očuvanju hrvatske državnosti tijekom mnogih stoljeća.

Pozadina[uredi VE | uredi]

Potkraj 1980-ih srpski nacionalni pokret pod vodstvom Slobodana Miloševića nastojao je preurediti Jugoslaviju u formalnu federalnu, ali centralistički uređenu državu (pokrenuo je tzv. antibirokratsku revoluciju, kojom su rušena republička i pokrajinska vodstva). U takvim se okolnostima Savez komunista Hrvatske (SKH) odlučio za demokratizaciju sustava, što je potaknulo slobodu tiska i nastajanje neovisnih političkih inicijativa, a 1989. i prvih oporbenih političkih stranaka (Hrvatska socijalno-liberalni savez - HSLS, Hrvatska demokratska zajednica - HDZ). Potkraj 1989. u vodstvu SKH prevladala je reformistička struja, što je dovelo do odluke o višestranačkim izborima i do potpunog osamostaljenja SKH na 14. izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) u siječnju 1990.[1]

Predizborni plakat HDZ-a

Na prvim višestranačkim izborima u proljeće 1990. (prvi krug 22. i 23. travnja, drugi 6. i 7. svibnja) pobijedio je HDZ pod vodstvom Franje Tuđmana (42% glasova i 60% zastupničkih mandata). Tuđman je predvodio masovni nacionalni pokret usmjeren na hrvatsko državno osamostaljenje i napuštanje komunističkog poretka.[1] Predsjedništvo HDZ-a uputilo je 12. svibnja 1990. poziv "čitavom hrvatskom narodu u Domovini i iseljeništvu te svim građanima Hrvatske da 30. svibnja 1990, dan saziva Hrvatskog sabora i izbora Vrhovništva suverene Hrvatske, proslave svečano, ponosno i dostojanstveno". Ujedno je preporučeno "da taj datum ostane u tradiciji kao svehrvatski dan proslave hrvatske državnosti" i kao "dan duhovna izmirenja svih koji su se i pod različitim zastavama i idejama borili za slobodu i suverenost hrvatskog naroda, sa zavjetom da ćemo svi zajedno složno raditi za bolje sutra i sreću svoje hrvatske domovine".[2]

30. svibnja 1990.[uredi VE | uredi]

Dana 30. svibnja 1990. godine utemeljen je prvi demokratski izabrani Hrvatski sabor. Konačno, poslije dugo vremena i raznolikih režima, koji su svojom prisilom ili duhovnom obmanom tjerali hrvatski narod na sam rub opstanka, Hrvati su stekli pravo da budu svoji na svome, da djeluju na crti vlastitih interesa, a ne unutar nametnutog zajedništva, nazivalo se ono Ugarskom, Austrijom, Austro-Ugarskom, kraljevskom ili socijalističkom Jugoslavijom.[3]

Svečana misa[uredi VE | uredi]

Taj svibanjski dan, koji se do 2001. slavio kao blagdan hrvatske državnosti, počeo je povratkom stare tradicije. Uoči prvog zasjedanja Sabora brojni zastupnici i uglednici na čelu s Franjom Tuđmanom prisustvovali su svečanoj misi u zagrebačkoj prvostolnoj crkvi. Kardinal Franjo Kuharić u svojoj je propovijedi ocijenio pobjedu demokracije prekretnicom u narodnom životu i izrazio uvjerenje da će se u budućnosti ostvarivati duhovni, moralni, kulturni i ekonomski napredak hrvatskog naroda u skladu s njegovim neotuđivim suverenitetom, a za dobro i sigurnost svih građana kojima je Hrvatska lijepa domovina.[3]

Zasjedanje Sabora[uredi VE | uredi]

Prva sjednica demokratski izabranoga Hrvatskog sabora, 30. svibnja 1990.
Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Govor Franje Tuđmana u Saboru 30. svibnja 1990.

U svečarskom tonu održano je i prvo zasjedanje demokratski izabranog Sabora.[3] Izabrani zastupnici tada su na konstituiranju novoga Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, kojem su nazočili i brojni gosti iz domovinske i iseljene Hrvatske i predstavnici vjerskih zajednica, izabrali za predsjednika Sabora Žarka Domljana, za potpredsjednike Ivicu Percana, Stjepana Sulimanca i Vladimira Šeksa. Za predsjednika Izvršnog vijeća Sabora izabran je Stjepan Mesić.[4]

Proglašenje rezultata glasovanja za predsjednika Predsjedništva, izbor Franje Tuđmana, popraćen je aklamacijom sabornika. Franjo Tuđman u nadahnutom je govoru podsjetio na važne datume hrvatske povijesti i borbe hrvatskog naroda za očuvanje svoje državnosti, naglasivši da je upravo sada učinjen presudno važan, prvi korak na povratku hrvatskog naroda i njegove države europskoj civilizacijskoj, političkoj, kulturnoj i gospodarskoj tradiciji. Kao glavni cilj u najbliže vrijeme naveo je donošenje novog Ustava Republike Hrvatske s uspostavom demokratskih sloboda građana i državnim suverenitetom kao temeljnim odrednicama. Prvi predsjednik novog Sabora Žarko Domljan predao je zatim dr. Franji Tuđmanu predsjedničku lentu u bojama hrvatske trobojnice[3]

Govor Franje Tuđmana bio je državnički i državotvorni govor. Istodobno, bio je to govor slobode, nadahnut idejama i diskursom Francuske revolucije i Američkog rata za neovisnost. Konačno, bio je to govor odlučna, snošljiva, ali i zabrinuta (zbog prijeteće agresije s Istoka) državnika koji je svjestan mandata koji je dobio od hrvatskoga naroda: da stvori hrvatsku državu, ali ne bilo kakvu, već demokratsku, pravnu, prosperitetnu, socijalno osjetljivu, europsku državu. Tuđman i njegov osobni savjetnik Slaven Letica na tom su govoru zajednički radili punih sedam dana.[5]

Proslava na Trgu[uredi VE | uredi]

Narod na tadašnjem Trgu Republike, današnjem Trgu bana Jelačića

Poslije zasjedanja Sabora na središnjem zagrebačkom trgu, tada još Trgu Republike, održana je veličanstvena narodna proslava na kojoj su građani burno pozdravili upravo izabrano državno Vrhovništvo. Na simboličkoj razini 30. svibnja 1990. inauguriran je kao "rođenje nove Hrvatske" tijekom svečanosti na današnjem Trgu bana Jelačića, kada je netom izabran predsjednik Franjo Tuđman položio kruh, pero i zlatni dukat, kao simbole žiovta, blagostanja, znanja, kulturnog napretka i bogatstva,[3] u zipku koju su blagoslovili kardinal Franjo Kuharić i glavni imam Ševko Omerbašić.[2] Tog je dana doista, bitno i simbolično, ponovno rođena hrvatska država i u toj je državi počeo proces obnove europske parlamentarne demokracije, koja je nestala u vrtlogu Prvoga svjetskog rata. Dan je bio sunčan, što nije bilo nevažno za događanja na Trgu Republike kojih je glavni režiser bio Antun Vrdoljak.[5] U smiraju dana, koji je hrvatskom narodu vratio ponos i dostojanstvo, nezapamćeno mnoštvo ljudi proveselilo se do kasno u noć uz Jarun.[3]

Povijesni dan[uredi VE | uredi]

Slike Stjepana Radića i Franje Tuđmana tijekom proslave na Trgu

Masovno psihološko ozračje koje je među hrvatskim narodom vladalo tog dana možda je najbolje izraziti riječima njemačkog filozofa židovskog podrijetla, pisca i književnog kritičara Waltera Benjamina (1892.-1940.), koji je za takve sretne, povijesno iznimno rijetke i neponovljive događaje znao kazati da su ovjenčani "slavom trenutka, njegovom aurom". Svi sačuvani dokumenti svjedoče da je to bio povijesni dan. Video- i audiozapisi saborskog govora Franje Tuđmana. Zapisi i fotografije o dolasku sudionika Sabora na današnji Trg bana Jelačića. Dokumentarni filmovi i fotoreportaže o veličanstvenom i pomalo kičastom, okupljanju naroda i političara na tom istom trgu. Ipak, znatno važnije od svih tih dokumenta kolektivno je sjećanje dvjesto tisuća neposrednih sudionika tih događaja i milijuna televizijskih gledatelja koji su tog dana živjeli "slavu trenutka" Waltera Benjamina.[5]

Tako je već sam 30. svibnja 1990. prozvan Danom hrvatske državnosti i svečano proslavljen diljem Hrvatske, a Sabor je taj datum u ožujku 1991. i službeno proglasio blagdanom. Tog je dana konstituiranjem novog Sabora izabrana na prvim demokratskim i višestranačkim izborima u Hrvatskoj nakon 45 godina prestala komunistička vladavina i uspostavljena demokracija. Time je počeo i proces osamostaljenja Hrvatske i taj datum doživljavao se kao prekretnica novije hrvatske povijesti. Nultom točkom današnje hrvatske države 30. svibnja smatra se i danas pa na internetskim stranicama nekoliko ministarstava popisi bivših ministara počinju ministrima izabranima upravo potkraj svibnja 1990, a Stjepana Mesića koji je od svibnja do kolovoza te godine bio na čelu Vlade smatra se prvim hrvatskim premijerom, iako je formalno imao iste ovlasti kao i njegov komunistički prethodnik Antun Milović.[2]

Značaj[uredi VE | uredi]

Volimo te Franjo, ti hrvatski rode,

ti svoj narod vodiš do slobode.

Prošao si muke za svoje Hrvate,

samo takav budi naš rođeni brate.


Tridesetog svibnja, naš je dan,

proslavimo u veselju naš rođendan.

Nek se pjeva, nek se ori,

nek svi znaju da Hrvatska postoji!


Oj, Hrvatsko, domovino mila,

vrati nama iz tuđine sina.

Nek se vrati dragom rodu svome,

rodu svome, rodu hrvatskome.


Crven, bijeli, plavi, naš je barjak dragi,

nek se vječno vije nasred sretne Kroacije.

Mladen Kvesić - Dan Hrvata, 1990.

U trenucima obilježavanja državnih blagdana, pri čemu iznimku donekle predstavlja Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja, hrvatski gradovi i mjesta izgledaju otužno jer u njima malo tko ističe zastavu, iako bi državni blagdani trebali biti prigoda da se takvo što čini. Glavni uzrok tome je više negoli nespretna promjena nadnevaka državnih blagdana 2001. godine.[6]

Blagdan Dan hrvatske državnosti 30. svibnja zamijenjen događajem 25. lipnja 1991. kada je Hrvatski sabor donio Odluku o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske.[7] Ipak je već 7. srpnja 1991. zbog pritiska međunarodne zajednice Hrvatska bila prisiljena prihvatiti moratorij na aktivnosti vezane uz uspostavu neovisnosti.[8]

Tek po isteku ta tri mjeseca Hrvatski je sabor na zasjedanju 8. listopada 1991. proglasio punu neovisnost Republike Hrvatske, pa je izmjenama iz 2001. godine taj dan proglašen blagdanom Dana neovisnosti. Postojanje Dana državnosti 25. lipnja i Dana neovisnosti 8. listopada djeluje više negoli zbunjujuće na mnoge hrvatske građane. Ono naime što su zastupnici u Saboru izglasavali u lipnju zapravo je ono što se naposljetku stvarno dogodilo tek u listopadu 1991., pa se postavlja pitanje smisla proglašenja obaju nadnevaka za blagdane.[9]

Uz to su promjene zakona o blagdanima donešene u ozračju tadašnje javno isticane "detuđmanizacije", pa se mogao steći dojam da je to učinjeno iz svojevrsnoga inata, odnosno isključivo zbog toga što je taj dan označio blagdanom upravo predsjednik Tuđman još 1990. godine. Uz ostale nedostatke, takav je postupak mnoge koji su i dalje poštovali djelo prvoga hrvatskog predsjednika također udaljilo od novih blagdana.

Premještanjem Dana državnosti na 25. lipnja, hrvatska država i narod su izgubili nacionalni praznik poput američkog 4. srpnja (Dan zahvalnosti) ili francuskog 14. srpnja (Pad Bastille). Tome govori i gore citirana pjesma Dan Hrvata, koja je postala jako popularna na predratnim društvenim događanjima domovinske i iseljene Hrvatske. Posljednjih godina, nacionalni praznik u Hrvatskoj polako postaje Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja.

Danas se 30. svibnja obilježava kao Dan Hrvatskoga sabora, dan koji iznova podsjeća na temeljnu ulogu Hrvatskog sabora, kao zakonodavnog i najvišeg predstavničkog tijela svih građana Republike Hrvatske, kao središnje i nezamjenjive institucije svake demokracije.[4] U Bosni i Hercegovini, 30. svibnja se slavi kao Dan svehrvatske državnosti u Zapadnohercegovačkoj županiji.[10]

Javno mnijenje[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Dan državnosti (Hrvatska), Dan neovisnosti (Hrvatska), i Dan pobjede i domovinske zahvalnosti

Hrvatska obilježava 25. lipnja kao Dan državnosti, a problemi s njegovom prihvaćenošću u narodu nisu ništa manji nego 2001., kad je u vrijeme vladavine šesteročlane koalicije na čelu sa SDP-om i Ivicom Račanom središnji nacionalni blagdan s 30. svibnja prebačen na dan proglašenja samostalne Hrvatske. Prema anketi koju je u lipnju 2013. provela agencija TIC-Moj telekom, a objavio Obzor Večernjeg lista, samo 35 posto građana zna da Hrvatska slavi dan državnosti 25. lipnja, dok ih je 27 posto uvjereno da je Dan državnosti još 30. svibnja. U anketi je 17,5 posto ispitanika reklo da je Dan državnosti 8. listopada (kada se slavi Dan neovisnosti), 12 posto ih misli da je Dan državnosti 5. kolovoza, kad je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, a 8,7 posto misli da je pravi datum 15. siječnja, dan kad je Hrvatska međunarodno priznata. Da bi zbrka bila veća, 27,7 posto ispitanika tvrdi da Dan neovisnosti pada 25. lipnja, 22,7 posto misli da je riječ o 5. kolovoza, 19,7 posto odlučilo se za 15. siječnja, 15,2 posto za 30. svibnja, a pravi odgovor dalo je tek 14,5 posto. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko najavljuje da će njegova stranka, dođe li na vlast, vratiti Dan državnosti na 30. svibnja.[2]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Hrvati/Povijest: Hrvatska – samostalna država
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Marijan Lipovac, Zašto slavimo krive datume, Nedoumice oko državnih praznika, Vijenac, br. 505., 11. srpnja 2013.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 HRT: Na današnji dan - 30. svibnja
  4. 4,0 4,1 30. svibnja - Dan Hrvatskoga sabora
  5. 5,0 5,1 5,2 Slaven Letica, Blagdanska revolucija, Tko je Hrvatskoj ukrao rođendan ili velika osveta podrumskih junaka, Vijenac br. 398., 4. lipnja 2009.
  6. Jareb 2010. str. 393.
    "Usp. Zakon o blagdanima, spomendanu i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, pročišćeni tekst od 14. studenoga 2002., koji je objavljen u Narodnim novinama, službenom listu Republike Hrvatske (Zagreb), 21. studenoga 2002."
  7. Jareb 2010. str. 393.
    "Činjenica je da se 30. svibnja 1990. po prvi put sastao Sabor izabran na slobodnim višestranačkim izborima. Početak njegova zasjedanja označio je i početak izgradnje suvremene hrvatske države. Može se reći da je toga dana obnovljena hrvatska državnost, pa je odluka da se on proglasi Danom hrvatske državnosti bila više negoli opravdana."
  8. Jareb 2010. str. 393.
    "O 25. lipnju i prihvaćanju moratorija ukratko je pisao Ante Nazor, ur. i autor teksta, Počeci suvremene hrvatske države, 87.-88."
  9. Davorin Rudolf, Kaos u Hrvatskoj oko datuma rođenja suverene države Hrvatske, Dan neovisnosti Hrvatske jest 25. lipnja!, Vijenac, br. 510., 19. rujna 2013.
    "Na temelju tih činjenica Dan neovisnosti Republike Hrvatske jest samo jedan – 25. lipnja. Nema nikakva valjana razloga za još jedan državni praznik kojim bi se obilježavao nastanak države Hrvatske. Primjerice, 8. listopada (da nonsens bude potpun, taj se datum danas službeno naziva Danom neovisnosti!). Dva državna praznika, jedan neovisnosti, a drugi državnosti (usvojeni su u Saboru u listopadu 2001. na prijedlog Vlade premijera Ivice Račana) zbunjuju građane, rastaču domoljublje, potiču i šire opasno ravnodušje, pa se u nas dostojanstveno i ne slave."
  10. Zakon o blagdanima i neradnim danima Županije Zapadnohercegovačke

Literatura[uredi VE | uredi]

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]