Drago Orlić

Izvor: Wikipedija
Drago Orlić
Rođenje 15. siječnja 1948.
Smrt 3. svibnja 2021.
Zanimanje književnik
Književne vrste dijalektalna književnost, satira, poezija, publicistika
Djeca Ivona Orlić
Portal o životopisima
Drago Orlić, Poreč, 2017.

Drago Orlić (Mandelići, Savičenta, 15. siječnja 1948.Pula 3. svibnja 2021.), hrvatski književnik, satiričar i publicist. Bio je član Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika.[1] Poeziju je pisao na čakavskom narječju i na standardnom jeziku. Od 1981. do 1999. je novinar pulskog dnevnika Glasa Istre, a od 2000. do 2004. direktor Narodnog sveučilišta u Poreču. Pokrenuo je i četiri godine (1977. – 1980.) uređivao list 30 DANA, glasilo tadašnje Općine Poreč. Bio je jedan od trojice urednika satiričkog podlistka La kost koji četvrtkom izlazi u Glasu Istre, i autor dugovječne humoristične kolumne Lipi moji, koju je u tom podlistku potpisivao kao Zvane Lakodelac.[2]

Životopis[uredi | uredi kôd]

Rođen je 1948. u južnoistarskom selu Mandelićima, u današnjoj općini Svetvinčentu. Osnovnu školu je pohađao u Vodnjanu. Završio je gimnaziju i Pedagošku akademiju u Puli. Živio je u Musaležu, selu pokraj Poreča.

Djelovanje[uredi | uredi kôd]

Uz spisateljski i publicistički rad te prikupljanje istarske pučke baštine, od kraja 70.-ih godina 20. stoljeća začetnik je i promotor niza društvenih i kulturnih inicijativa na području tadašnje Općine Poreč, ali i širom Istre. Godine 1974. bio je direktor porečkog likovnog Annala. Bio je član uredništva časopisa "Istra", 1984. Osnivač je čakavskih pjesničkih susreta "Verši na šterni" u Vižinadi i međunarodne studentske kiparske škole "Montraker" u Vrsaru. Osmislio je (1997.) i uredio POZU, zbornik učeničkih literarnih radova osnovnih i srednjih škola Poreča i Zaboka, koji i danas izlazi kao godišnjak.

Mnoge su mu pjesme uglazbljene. Skladali su ih Josip Kaplan, Đeni Dekleva-Radaković, Andrej Baša, Arinka Šegando i Ludvig Slana. Posebno je plodna bila Orlićeva suradnja s kantautorom Francijem Blaškovićem koji je uglazbio više od 30 njegovih pjesama što su objavljene u trima knjigama s tri CD-a.

Suautor je pet pjesničko-likovnih mapa sa slikarima: Josipom Diminićem, Stankom Crnkovićem, Renatom Percanom,[3] Hedom Gärtner i Đaninom Božićem.

Osnovao je nakladničko poduzeće "Errata corrige" 1996. godine. Utemeljio je porečku gradsku nagradu "Sv. Mauro". Bio je sudionikom FAK-a u Osijeku i Varaždinu 2000., u Zagrebu na Festivalu europske kratke priče 2005. te u Splitu na Festivalu pričanja priča Pričiginu 2009. Bio je strastveni je kulinar, osnovao je desetak eno-gastronomskih manifestacija diljem Istre. Preminuo je Puli nakon dulje bolesti.[4]

Bibliografija[uredi | uredi kôd]

Poezija (zbirke pjesama)[uredi | uredi kôd]

Zastupljen u antologijama[uredi | uredi kôd]

Prepjevi[uredi | uredi kôd]

Proza[uredi | uredi kôd]

Posebna izdanja[uredi | uredi kôd]

Prilozi u časopisima i knjigama skupnog autorstva (izbor)[uredi | uredi kôd]

  • "Rušnjak", 1978.
  • Časopis "Istra", 1983., 1984., 1985., 1989.
  • Časopis "Gradina", 1986.
  • "Kanat rožic, tići i sunca", glazbena slikovnica, 1992.
  • "Verši na šterni", više izdanja
  • "FAKat" 2001.
  • "Stoljeće vina", 2001.
  • "Povratak - Ritorno 1354. – 1934. – 2004.", zbornik, 2004.
  • "Gradovi i obzori", 2006., putopisi
  • "Poezija", 2006.
  • "U mislima čupam borove" i njemački prijevod "Literarisch Reisen: Istrien", 2008.
  • "Na večeri s drakulom", 2009.
  • "Le memorie di Papageno", kulinarske priče (talijanski), 2010.
  • "Suvremena književnost za djecu u Istri", 2012.
  • "Seljanski susreti", 2013.
  • "Verši na šterni", pjesnička panorama, 2014.
  • "Pul Matetićevega ognjišća", zbornik, 2014.

Kazalište i televizija[uredi | uredi kôd]

Godine 2009. izvedena je u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci opera "Casanova u Istri", prema Orlićevu libretu i glazbi Alfija Kabilja. Libreto je tiskan u nakladničkoj kući Durieux pod naslovom "Nadbludjeli bludnik". Napisao je scenarij za dokumentarni film "La Parenzana ili kad stignemo u Makale", koji je realizirala HRT u režiji Lawrencea Kiirua.

Slikarstvo[uredi | uredi kôd]

Bio je član "Galerije 6" u Poreču. Izlagao je samostalno: "Modro", 1972.; "Katedrale", 1986.; Gicondino zlato" 1988. i "Samo je vrime kič", 2015. Skulpture u javnom prostoru: "Kokot" u Zaboku te "Središte Istre" kod sela Trošti, južno od Pazina.

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]